субота, 26. децембар 2015.

...svaka ptica peva na svome latinskom

Gijom IX Akvitanski


U jednoj prolećnoj Gijomovoj pesmi, u prvoj strofi čitamo završetak trećeg stiha:

en lor lati,

što bi se doslovno prevelo kao: na svome latinskom, ali pošto je reč o pticama koje tako pevaju, nije dopustivo ni pomisliti da one to čine na latinskome. To je čudna lutajuća metafora koja se pojavljuje i kod Dantea, u trećem pevanju Raja, gde veliki pesnik pridev latinski (latino), koristi da označi lakoću razumevanja, kao da je reč o lakše shvatljivom jeziku, ili načinu izražavanja. Dante je dubinski čitao trubadure, a upravo ove nijanse u njihovom jeziku i stilu su mu bile privlačne i poučne.

U blagosti novih dana
sva je šuma razlistana,
poj ptica je pun miline,
svaka svoju pesmu peva,
dobro je kad svako brine
za ono o čemu sneva.

Al' od onih srećnih strana
nema vesti do mog stana,
srce bije bez vedrine;
a moj korak još okleva.
želim mira i tišine
da uživam posle gneva.

Naša ljubav isto mine
kao cvetak iz doline
na koji se kiša sleva,
noću nad njim pada slana
sve do jutra kad ogreva
sunce iznad cvetnih grana.

Pamtim jutro kad ljutine
nesta k'o prah kad se vine,
prsten dobih toga dneva
tad mi ljubav bi zadana
o da živim, da mi djeva
večno bude milovana!

Znam neće me kletve njine
sad razdvojit od Jedine,
te reči su kao pleva,
reči večnih sirotana,
svaki od njih ljubav sneva,
al' samo je nama znana.


Ab la douzor del temps novel
Fueillon li bosc, e li auzel
Chanton chascus en lor lati,
Segon lo vers del novel chan:
Adonc esta ben q'on s'aizi
De zo dont hom a plus talan.

De lai don plus m'es bon e bel
No-m ve messatger ni sagel,
Don mon cors non dorm ni non ri
Ni no m'en auz traire enan,
Tro que eu sapcha ben de la fi,
S'el es aissi com eu deman.

La nostr'amor va enaissi
Com la brancha de l'albespi
Qu'estai sobre l'arbre tremblan,
La noig, ab la ploi' e al gel,
Tro l'endeman, qe-l sols s'espan
Per la fueilla vert el ramel.

Anquar me membra d'un mati
Que nos fezem de guerra fi
E que-m donet un don tan gran,
Sa drudari'e son anel:
Anquar me lais Dieus viure tan
Qu'aia mas manz sotz son mantel!

Qu'ieu non ai soing d'estraing lati
Qe-m parta de mon Bon Vezi,
Q'ieu sai de paraulas com van,
Ab un breu sermon qi s'espel:
Que tal se van d'amor gaban;
Nos n'avem la pess'e-l coutel.


четвртак, 24. децембар 2015.

Pindar: Tindaridi


Teeju Argivljaninu



Strofa:
Harite, grad mi proslavite Danaja
i njegovih pedeset kćeri,
koje na prijestolju sede sjajnom.
Grad Argos proslavite,
Herin božanski dom,
što sjajem bezbrojnih vrlina blista
i junačka ga djela krase.
Na dugo pripovijedati se može, kao što zna se,
o djelima Perseja, kad smaknu Medusu Gorgo.
Gradove mnoge sagradio graditelj Epaf
u Egiptu rukama je svojim.
Jedina Hipermnestra ogriješila dušu nije,
jer svijesno je umjela da mač svoj u korice skrije.

Antistrofa:
Palada Atena, plava i sovolika,
Diomeda u besmrtna pretvori boga.
Tebanska zemlja Zeusovim strijelama ošinuta
rastvori se i proguta Eklida vrača, smutljivca ratnog.
Odavna grad je na glasu zbog ljepolikih žena.
Zeus, što čeznuo je za Alkmenom i Danajom, 
taj glas je o ljepoticama potvrdio.
S potpunim pravom Zeus na dar dade
plod uma ocu Adrasta i Linkeju.

Epoda:
Svom snagom koplje Amfitrionovo prože,
i učini njega presretnim,
pa on krvi Zeusove rod postade,
te Teleboje pobi, što oružije mjedeno nose.
Tada je Zeus, besmrtnih bogova kralj,
sličan u licu Amfitrionu,
u njegove ušao dvore,
da sjeme posije nepobjediva Herakla,
kome je supruga sada Heba, najljepša među božicama,
a boravi u olimpskim dvorima
uz majku Heru, zaštitnicu braka.

II

Strofa:
Slaba sam pjesnička daha,
da bih ispričao sve od jednog maha,
kolika je slava junaka u Argivskoj zemlji.
Jao pjesniku, kad zasiti previše ljude!
Ti, sada, pjesniče, zvonku probudi liru
i rvanja u mašti se sjeti!
Štit mjedeni, što nagrada je pobjedniku,
narod s takmičarima zove
na proslave Here, kojoj se bikovi žrtvuju.
Teej, sin Ulijin, dvaput na igrama ovima
nagradu je stekao, zaborav naporima svima.

Antistrofa:
Jednom u Pitu helensku četu svlada,
po sreći na Istmu i Nemeji vijenac dobi,
te Muzama ga iz odanosti posveti.
Triput pobijedi na vratima morskim,
a triput u svetoj dolini po Adrastovoj zemlji zamisli.
Zeuse, za čim on čezne, to neće da kaže.
Sve na svijetu s tvojom voljom se slaže.
U drskost svoju se ne uzda, kad milost tvoju moli,
već u srce svoje, što naporu može da odoli.

Epoda: 
Zgode o kojima pjevam, Zeus znade,
a i onaj, što se za uspjeh takmičiti imade.
Pisa se Heraklovim igrama najboljim ponosi.
Njega su preslatke pjesme i najbolja grla
na igrama Atenskim tri puta proslavila.
U glinenim vrčevima, pečenim na vatri,
slikanim slikama mnogim,
plemenitom Herinu narodu za nagradu
stiglo je ulje od masline svete.

III

Strofa:
Teeju, roda tvoga po materi
slava i pobjeda
s Haritama i Tindaridima
vrlo često vas prati.
Oh, da sam rođak po krvi Trasikla i Antije,
pogled mi očiju nikad sjaja u Argosu izgubio ne bi.
Zbog pobjeda je tolikih Pretov tvrdi grad Argos
zasjao, kad pobijedi u Korintu četiri puta,
a isto toliko puta ocjenom Kleonjana
pobjednički steče glas.

Antistrofa:
Iz Sikiona ko bojednici vratiše se
s peharima srebrnim vinskim,
a iz Pelane mekim plaštem ogrnuti
u zavičaj stigoše.
ni nagrade lijepe u mjedi izrađene
izbrojati nitko mogao ne bi,
to vremena mnogo za brojenje traži sebi,
što ih Klitor i Tegeja i ahejski gradovi tvrdi,
pa i Likej Zeusu na trkalište izniješe,
da nagrada budu snazi ruku i nogu.


Epoda:
Kojeg li čuda, što su izvrsni atlete,
kad Kastor i brat mu djedu su njegovu
Pamfaju u gostima jednom bili,
i kad su blizanci: Kastor i Polideuk
oni, što igre u Sparti vode
i uz Herakla i Herma daju im pobjede.
Za sve pravedne u srcu brinu se oni.
odano nama božansko je koljeno to.

IV

Strofa:
Ta braća naizmjence žive,
jer jedan su dan na dvoru
miloga oca Zeusa, a drugog borave
dana u skrovištu svetom, u Terapni u grobu,
povezani udesom bratskim su oni.
Življenje takvo radije Polideuk izabra onda,
kada mu brat Kastor u boju pao,
nego da bi na nebu ko bog cvao.
Ubio njega je Ida, zbog goveda kivan,
kada ga oštricom mjedena koplja
u srce smrtno rani.

Antistrofa:
Linkej, brat Ide, po dolinama vrebajući Tajgeta,
Kastora spazi, gdje na hrastovu panju sjedi.
Imao on je najoštriji od svih ljudi vid.
Nogama brzim do Kastora stignu
Linkej i brat mu Ida,
djelo smisliše grozno i svrše ga brzo.
Od toga dana braću je ovu, sinove Afarejeve,
Zeusova osvetna i kobna pratila ruka.
Njih Polideuk, sin Ledin, progoniti poče.
Čekahu oni stisnutih zuba
Polideuka blizu  očeva groba.

Epoda:
Digoše tada tesani kamen s groba
i na prsi Polideuka baciše,
ali ga ubili nisu.
Uzmaknuti Polideuk ne htjede njima,
već junački kopljem navali brzim
i mjedeno Linkeju u bok zabi koplje,
dok Zeus je munjom, što vatru i dim nosi,
drugoga ubio brata,
i bezbožna izgore oba im tjela.
Borba je s jačim uvijek teška
i često zbog prkosa toga snage klone ti cijela.

V

Strofa:
Brzo je Tindarejev sin u pomoć priskočio bratu,
što mrtav još nije bio,
ali je u hropcu lagano izdisao.
Zaplaka i zakuka gorko
i promuklim glaso zaleleče tužno:
- O Krone, oče moj,
kakvu bih utjehu za bol našao svoju?
Učini, da i ja s bratom umrem sad! - 

Antistrofa:
Kad čovek prijatelja izgubi, bez časti živi.
Malo je smrtnika, koji vjerno
nevolje s nama i muke dijele." - 
Polideuk tako reče, a Zeus se približi njemu
i riječ izusti ovu: "Ti sin si moj!
Poslije mene junak majku je obljubio tvoju
i po utrobi njenoj smrtno posijao sjeme.

Ali evo, birati možeš:
Želiš li smrt i nemilu izbjeći starost,
pa sa mnom, s Atenom i s Aresom crna mača,
na Olimpu vječno vjekovati? - 

Epoda:
To je sudbina tvoja.
Želiš li za brata brinuti se svoga
i s njime sudbu dijeliti bratski,
onda ćeš polovinu živjeti tvoga vijeka
pod crnom zemljom, a drugu polovinu
u nebeskim dvorima zlatnim!" -
Tako Zeus je rekao,
a ni za tren Polideuk bio u dvojbi nije.
Sjajnošljemcu Kastoru čudom se povrati očiju vid;
on s bratom govori i srce mu veselo bije.

Deseta nemejska oda



уторак, 22. децембар 2015.

Mikelanđelo: Nyx V


Sve dok nas čemer i sramota mori 
drag mi je san, još draže biti kamen, 
ne vidjet, ne čut, sreće mi je znamen; 
stog me ne budi, tiho govori.

Caro m’è ’l sonno, e più l’esser di sasso,
mentre che ’l danno e la vergogna dura;
non veder, non sentir m’è gran ventura;
però non mi destar, deh, parla basso.

[1546]

субота, 19. децембар 2015.

Sve prolazi...


Horska pesma:
Beži sličan olujnom besnom vetru,
brži nego Kor koji oblake skuplja,
brži nego plamen što nebom sune
kada zvezda gonjena vetrom mine
s ognjenim repom.
  
Neka slava, minulih doba vernik,
s tobom meri sve što joj dika beše:
tvoj će lik da zaseni druge tako
kao mesec kada u punom sjaju
spojiv sjajne rogove, žiže ognja,
svu noć juri kočijom brzom, svu noć
bludi likom rumenim da potamne
pred tim sjajem zvezda sijaset malih.
Ti si kao Hesper što skuplja tmine,
vesnik noći okupan morem tavnim,
što kad tmine rasturi noćne, posta
Lukifer sjajni.

Oj, Liberu, tirsonošo iz Indije,
krasne kose, nešišane, večno mlad si,
tigar dršće pred tim kopljem vite loze,
a roščiće s čela pusta mitra kroti - 
ne bi bo'me savladao Hipolita krute kose.
A tvoj lik je...da se gordiš nemaš rašta:
širom sveta zna već svako ime momka
kog Bromiju pretpostavi, Fajdre sestra.

Dvosmislen si dar, lepoto, smrtnicima,
dar prolazan, kratkotrajan, kako samo,
kako brzo, tek što staneš već prolaziš.
Ne otima tako brzo čar proleća livadama
sparna žega, silna jara letnjih dana,
kad podneva besne jarka, kad ubrza
točak noći sve paoke pa projuri.
Ko što sahnu bele krune ljiljanima,
tako svenu i rudastoj, divnoj glavi
prve ruže, tako gasne obrazima
nežna rumen i ni trena i ni časka 
ne poštedi starost telo svoga danka.

Fugit insanae similis procellae,
ocior nubes glomerante Coro,
ocior cursum rapiente flamma,
stella cum uentis agitata longos
porrigit ignes.

Conferat tecum decus omne priscum
fama miratrix senioris aeui:
pulcrior tanto tua forma lucet,
clarior quanto micat orbe pleno
cum suos ignes coeunte cornu
iunxit et curru properante pernox
exerit uultus rubicunda Phoebe
nec tenent stellae faciem minores;
talis est, primas referens tenebras,
nuntius noctis, modo lotus undis
Hesperus, pulsis iterum tenebris
Lucifer idem. 

Et tu, thyrsigera Liber ab India,
intonsa iuuenis perpetuum coma,
tigres pampinea cuspide temperans
ac mitra cohibens cornigerum caput,
non uinces rigidas Hippolyti comas.
ne uultus nimium suspicias tuos:
omnis per populos fabula distulit,
Phaedrae quem Bromio praetulerit soror.

Anceps forma bonum mortalibus,
exigui donum breue temporis,
ut uelox celeri pede laberis!
non sic prata nouo uere decentia
aestatis calidae despoliat uapor
(saeuit solstitio cum medius dies
et noctes breuibus praecipitat rotis),
languescunt folio lilia pallido
et gratae capiti deficiunt rosae,
ut fulgor teneris qui radiat genis
momento rapitur nullaque non dies
formosi spolium corporis abstulit.

Seneka, Fedra
Prevod: Radmila Šalabalić

петак, 18. децембар 2015.

Katul: XXXIV


Nas Dijana mladiće sve
štiti, djevojke nevine:
o njoj pjevajmo nevini
mladići i djevojke,

Dianae sumus in fide
puellae et pueri integri:
Dianam pueri integri
puellaeque canamus.

O Latonina kćeri, ti
dijete velikog Jupitra,
tebe majka je rodila,
pokraj masline delske

O Latonia, maximi
magna progenies Iovis,
quam mater prope Deliam
deposivit olivam,

da bi vladala brdima 
i svim zelenim šumama,
pašnjacima tajanstvenim,
bučnim rijekama moćnim.

montium domina ut fores
silvarumque virentium
saltuumque reconditorum
amniumque sonantum:

Ti Junona lucina si,
rodiljama pomoćnica,
ti si Trivija svesilna,
Luna svjetlost što zajmi.

tu Lucina dolentibus
Iuno dicta puerperis,
tu potens Trivia et notho es
dicta lumine Luna;


Tokom, boginjo, mjesečnim
svojim godina mjeriš put,
poljski puniš seljakov dom
dobrim, bogatim plodom.

tu cursu, dea, menstruo
metiens iter annuum,
rustica agricolae bonis
tecta frugibus exples.

Neka slave te imenom 
svakim; zaštitu naklonu
podaj plemenu Romula,
kako oduvjek činiš.

Sis quocumque tibi placet
sancta nomine, Romulique,
antique ut solita es, bona
sospites ope gentem.

preveo: Dubravko Škiljan

понедељак, 14. децембар 2015.

Eshil: Prva stajaća pesma Erinija iz Orestije


Prva strofa:

Majko moja, majko Noći,
što me mrtvim, što me živim
za sud rodi, saslušaj me!
Letin sin mi pravo gazi,
on mi zeca grabi toga,
čija krvca mora teći,
krv majčinu da okaje.
      Nad tom žrtvom ja sad bajem:
      nek bezumlje i ludilo
      duh mu more, srce lome!
      To je pesma Erinija, -
      bez forminge srce veže
      i suši srž u kostima.

Prva antistrofa:

Usud jaki neodolni
tu mi večnu dade službu:
ako ludo čovek neki
ruku digne ubojnicu
njega svugde progonimo
dokle grob ga ne pokrije,
ne može ga ni smrt spasti.
Nad tom žrtvom ja sad bajem:
nek bezumlje i ludilo
duh mu more, srce lome!
To je pesma Erinija, - 
bez forminge srce veže
i suši srž u kostima.




Druga strofa:

Ovu službu od rođenja vršim
ali ne smem besmrtniku prići,
nikad ni s kim ne sedam za sofru,
belo ruho, stajaći ogrtač,
nikad ne bi praznična mi radost.
Volim kuće da obaram,
svoj kad svome glavu seče.
ovako ga napadamo,
ma koliko snažan bio,
krv mu svežu ispijamo!

Druga antistrofa:

Ove brige mesto drugih brinem,
nebesnike oslobodih od njih,
o ubistvu ne vode istragu - 
naše pleme mrsko i krvavo
Div iz dvora pogna nebeskoga.
Volim kuće da obaram,
svoj kad svome glavu seče.
ovako ga napadamo,
ma koliko snažan bio,
krv mu svežu ispijamo!



Treća strofa:

Ma se slava i do neba digla,
u prah pada, gine, rastura se,
kad u crnu navalimo ruhu
i zlokobno zaigramo kolo.
Snažnim skokom skačem, igram,
plahovito krivca gazim,
stoji tutanj noge krepke;
on se žuri, al' posrće,
osveta ga strovaljuje.

Treća antistrofa:

A da pada zbog ludila ne zna,
mrakom takvim greh ga obavio,
ali ljudi, puni jeze, šapću:
"Gustom tamom dvori potamneli."
Snažnim skokom skačem, igram,
plahovito krivca gazim,
stoji tutanj noge krepke;
on se žuri, al' posrće,
osveta ga strovaljuje.



Četvrta strofa:

Kaznu čeka. Znamo sredstva,
znam cilju naći pute,
greh mu s uma ne smećemo.
Jesmo svete, neumolne,
dužnost mrsku i nečasnu
odgurnute otpravljamo;
baciše nas bozi u glib večni,
neprisupan ni zdravu ni slepu.

Četvrta antistrofa:

Ima l' koga ko ne bledi,
ko ne zebe, ko ne dršće
kad moj čuje zakon večni?
Sam ga Usud pred'o meni,
a bogovi potvrdili.
Stara pošta još mi traje;
pod zemljom sam, gde caruje tama,
al' sam časna, jer boravim sama.



preveo: Miloš Đurić

субота, 12. децембар 2015.

Proklo Dijadoh: Hekati i Janusu

Prekinimo našu pesmu, Muze, hor blagomatičnog kruga,
U čast Plotina mnogosličnog bogu. 
Kad to što iskaza moja kitara zlatna poje blagovečno.

- Porfirije, Biografija Plotina (uvod u Eneade)


Zdravo, čuvena majko bogova, lepog potomstva,
Zdravo Hekato, predvorkinjo, premoćna! 
A i ti zdravo budi Jane, praoče, neprolazni Dive,
Zdravo stariji od Zevsa.

Blistavom učinite stazu mog življenja,
Dobrima ispunjenu, a zle bolesti oterajte
iz udova; dušu što po tlu besni
Trgnite, posvećenjima je čisteći što um bude.
Da, molim vas, pružite ruku, meni što čeznem
Put bogonaznačen pokažite, a svetlo dragoceno gledaću
Odakle je od rođenja zlima udeljeno da beže.
Da, molim vas, pružite ruku i privedite me
Vetrovima vašim, napaćenog, u luku pobožnosti.

Zdravo čuvena mnogoimena majko bogova, lepog potomstva.
Zdravo Hekato, predvorkinjo, premoćna! 
A i ti zdravo budi Jane, praoče, neprolazni Dive,
Zdravo stariji od Zevsa.

Χαῖρε, θεῶν μῆτερ, πολυώνυμε, καλλιγένεθλε· 
χαῖρ᾽, Ἑκάτη προθύραιε, μεγασθενές. 
ἀλλὰ καὶ αὐτὸς χαῖρ᾽, Ἴανε προπάτορ, Ζεῦ ἄφθιτε· 
χαῖρ᾽, ὕπατε Ζεῦ. 

Τεύχετε δ’ αἰγλήεσσαν ἐμοῦ βιότοιο πορείην
βριθομένην ἀγαθοῖσι, κακὰς δ’ ἀπελαύνετε νούσους
ἐκ ῥεθέων, ψυχὴν δὲ περὶ χθονὶ μαργαίνουσαν
ἕλκετ’ ἐγερσινόοισι καθηραμένην τελετῇσι.
Ναί, λίτομαι, δότε χεῖρα, θεοφραδέας τε κελεύθους
δείξατέ μοι χατέοντι. Φάος δ’ ἐρίτιμον ἀθρήσω,
κυανέης ὥθεν ἔστι φυγεῖν κακότητα γενέθλης.
Ναί, λίτομαι, δότε χεῖρα, καὶ ὑμετέροισιν ἀήταις
ὅρμον ἐς εὐσεβίης με πελάσσατε κεκμηῶτα.

χαῖρε, θεῶν μῆτερ, πολυώνυμε, καλλιγένεθλε· 
χαῖρ᾽, Ἑκάτη προθύραιε, μεγασθενές. 
ἀλλὰ καὶ αὐτὸς χαῖρ᾽, Ἴανε προπάτορ, Ζεῦ ἄφθιτε· 
χαῖρ᾽, ὕπατε Ζεῦ.

четвртак, 10. децембар 2015.

Epitafi sa Platonovog nadgrobnog spomenika


Ovo Platonovo telo krije zemlja u svojim nedrima,
a njegova duša ima svoje besmrtno mesto kod blaženih;
sina Aristonovog, koga i svaki dobar čovek poštuje,
koji živi daleko, pošto je video božanski život.

Palatinska Antologija VII, 61


Orlu, zašto si sleteo iznad njegovog groba? Reci da li si
gledao zvezdanu kuću nekog od bogova?
Ja sam lik Platonove duše koja je odletela na Olimp,
a od zemlje rođeno telo čuva ovde atička zemlja.

Palatinska Antologija VII, 62

I da Feb nije stvorio Platona u Grčkoj
kako bi on spisima lečio duše ljudi?
Jer kao što je božji sin Asklepije lekar tela,
tako je Platon lekar besmrtne duše.

Palatinska Antologija VII, 108

Feb je smrtnicima dao Asklepija i Platona,
jednog da spasava dušu, a drugog da spasava njihova
tela. Sa jednog svadbenog ručka otišao je u onaj grad
koji je sam sagradio i postavio u Zevsovom dvoru.

Palatinska Antologija VII, 109

preveo: Albin Vilhar


уторак, 8. децембар 2015.

Katul: Berenikina kosa


Onaj što je razaznao svjetla svih svemirskih luči,
onaj što sazviježđa svih izlaske, zalaske zna,
kako zamračuje svjetlost se plamena brzoga sunca,
kako u određen rok gasi se zvijezdama sjaj,
kako boginju Mjeseca vuče pod latmijski kamen,
skreće joj nebeski tok skrovita ljubavna slast - 
upravo taj me je Konon vidio na nebu sjajnom
kako sav blistam ja, jasan i prekrasan pram
s glave Berenike, koja me obeća pruženih ruku
boginjama za dar mnogim kad osvanu dan
da u razorni pohod krene na asirsku zemlju
kralj kome poveća vlast upravo sklopljeni brak:
još je nosio ugodne tragove noćašnje borbe - 
djevičanstvo je on uzeo kao svoj plijen.
Mrze li doista mladenke Veneru, ili su suze
roditeljima tek radost a zapravo laž,
suze što obilno liju ih one u ložnici bračnoj?
Nije to iskren plač, pomogli bozi mi svi!
To me tužaljkom mnogom naučila kraljica moja
kad je u okrutan boj kretao suprug joj mlad.
Možda žalila nisi toliko zbog ležaja praznog
koliko što te je drag tužno napustio muž?
Kako je silno izjedala briga ti žalosno srce!
Kako si u taj čas drhtala u srcu svom,
nesvjesna, kao bez duše! Ja sam te bar odmalena
znao i cijenio tvoj taj neustrašivi duh.
Ne pamtiš podvig kojim si postala kraljeva žena?
Ne bi ni snažniji stvor takav još izveo čin!
Ali kad muž se opraštao, kako si zborila tužno!
Jupitre, bezbrojne tad suze si otrla ti!
Koji te moćni izmijenio bog? Ili zaljubljenici
ne mogu biti ni tren bez oka druga ljubljenog svog?
Svim si me bozima obrekla, uz to još i krv bikovlju,
ako ti voljeni muž vrati se čitav i zdrav.
On je nedugo zatim osvojio azijsku zemlju
i taj pripojio kraj svetoga Egipta tlu.
Stoga sad ispunjam, priključen nedavno nebeskom skupu
kao zavjetni dar, negdašnje zakletve riječ.
Kunem se, kraljice, tobom, tvojom kunem se glavom
da sam s tjemena tvog otkinut nasilno ja;
neka se kazni onaj tko na to se isprazno kune:
ali može li tko svladati željeza moć?
Srušena čak je i najveća od svih na zemlji planina
što ih nadlijeće sin Tijin, u svjetlosti sav,
kad su Međani novo stvorili more, i kad je
Atosom prošao skroz barbarske mladeži brod.
Što da učine vlasi, kad željezo tako je snažno?
Jupitre, neka se sav uništi Haliba rod,
s njima i onaj što prvi je tražio podzemne žile,
kovao prvi put pretvrdi željeza kov!
Tek što sam bio odsječen, dok drugi su prameni moju
oplakivali kob, preda mnom stvori se brat
Memnona iz Etiopije, vjesnik Arsinojin brzi,
Lokrankin krilati konj, režući krilima zrak.
On me je uzeo i, projuriv kroz eterske sjene,
zatim me je u skut Venerin smjestio svet.
Sama Zefirejka to je svome naložila sluzi,
grčki ona je bog, kanopsko nastava tlo
Da bi, uz zlatnu krunu s Arijadnina čela,
žmirkavih luči roj stavljen na nebeski svod
i mene imao, da bih i ja svijetlo jarko,
s plave glave plijen, pramen i zavjetni dar,
boginja novom me zvijezdom među starima stvori
kad sam, uplakan sav, došao u božji dom:
naime susjed sam zviježđima Djevice, bijesnoga Lava,
Likaonovu kćer tičem Kalistu ja tu,
krećući prema zapadu, vodim Boota sporog
čiji polagani hod guta Okeana vir.
Ali premda noću bogovi po meni gaze,
premda me vraća dan pod bijele Tetije skut
(ovo, sklona, dopusti da kažem, ramnuntska djevo:
nagnati neće me strah nikad da govorim laž,
niti ako me izgrde zvijezde riječima ružnim
zato što iznosim svu istinu iz srca svog),
mučim se, radostan nisam, jer gospodarici s glave
bit ću kroz čitav vijek odvojen, nikada s njom;
dok je djevojkom bila, nije me mirisnim uljem
trljala; otad sam ja mnogu upoznao mast.
Žene koje je vezala žuđena svadbena baklja,
nemojte raksriti grud, skinuti odjeću svu,
predati tijelo suprugu voljenom prije no date
fin iz posude dar, meni pomade u čast,
ali samo dok štujete kreveta bračnog čistoću.
Ako je preljuba čin nekoj i odviše drag,
neka joj prašina laka zaludne ponude pije:
od nedostojnih ja ne tražim nikakav dar.
Supruge, neka u kući vašoj boravi uvijek
sloga i ljubavni žar, vječan da bude mu plam!
A ti, kraljice, ako u zvijezde gledaš dok vršiš
Venerin obred svet slaveći praznički dan,
nemoj dopustiti da ja bez mirisnih ostanem masti,
nego radije daj obilan prebogat dar.
Padnite, zviježđa, Vodenjak i Orion neka se zbliže,
samo da ponovo ja postanem kraljičin pram!

preveo: Dubravko Škiljan

понедељак, 23. новембар 2015.

Itaka


Kada kreneš na put za Itaku
zaželi da dug to bude put,
pothvata pun, opasnosti i saznanja.
Lestrigonaca, Kiklopa
i srditog Posejdona ne plaši se!
Na takve nikada naići nećeš
sve dok misao je tvoja uzvišena
i dok birana se osjećanja tiču tvoga duha i tvog tijela.

Niti Lestrigonce, nit Kiklopa
niti divljeg Posejdona ti susresti nećeš
ako ne nosiš ih u samome sebi
i ako ih duša tvoja ne iznosi preda te.

Zaželi da dug bude to put
svitanja ljetnjih pun
u koja ćeš – kolike li radosti – 
ulazit u luke prvi put viđene.
Pred feničkim zastani tezgama
i snabdij se finim stvarčicama:
sedefom, koraljom, ambrom, slonovačom;
uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa,
što više upravo raskošnih mirisa.
Pođi u mnoge gradove misirske
da učiš, i da poučiš se kod mudraca njinih.

I na umu uvijek Itaku zadrži.
Stići na nju tvoja je sudbina.
Al' nipošto ne žuri na tom putu.
Bolje neka mnogo godina potraje
da na otok pristaneš ko starac
bogat onim što na putu stekao si
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti dadne.

Ona ti je dala divno putovanje.
Bez nje ne bi ni krenuo na put.
No ništa ti više ona nema dati.

A ako je siromašnom nađeš, znaj prevarila te nije.
Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima
shvatićeš već što Itake znače.

Konstantin Kavafi 

недеља, 15. новембар 2015.

Fridrih Helderlin: Patmos


Bliz je
i teško dokučiv Bog.
Ali gde je opasnost
raste i spasonosno.
U tminama borave
orlovi i neustrašivo hode sinovi Alpa preko ponora
lako građenim mostovima.
Zato, jer zgomilani su uokrug
vrhunci vremena,
a najvoljeniji blizu borave, i malakšu
na najrazdvojenijim brdima,
daj nam tad, nedužna vodo,
o krila nam daj, u najvernijem smislu
da pređemo preko i vratimo se.

Tako zborih, kada odvede me
brže no što sam slutiti mogao
i daleko, gde nikada
mišlju ne stigoh, genije neki
iz moje kuće. Svetlucahu
u sumraku, kada pođoh,
senovita šuma
i čežnjivi potoci
zavičaja; ne poznavah više zemlje;
ali uskoro, u svežem sjaju
tajanstveno
u zlatnoj pari rascveta se
brzo uzrasla,
s koracima sunca,
 s hiljadama vrhunaca miomirisna

preda mnom Azija, i zablešten iskah
pogledom nešto znano, jer nevičan
bejah tim širokim stazama, gde dole
niz Tmol putuje
zlatom iskićeni Paktol
i Taurus stoji i Mezogina,
i cveća prepun vrt
mirna je vatra; ali u svetlu
cveta visoko srebrni sneg;
i svedok besmrtnog života
prastari bršljan raste
na nedostupnim liticama; i kedrovi i lovor,
stubovi živi nose
svečane
bogosazdane dvorce.

Nek i šumore oko kapije Azije
u odlasku na razne strane
po neizvesnoj ravni mora
mnogi drumovi bez senke,
ipak ostrva poznaje brodar.
I jer sam čuo
da od obližnjih jedno
jeste Patmos,
prohtelo mi se silno
tamo da svratim, i tamo
tamnoj se približim pećini.
Jer drukčije no Kipar
mnogoizvorni, ili
drugo ostrvo neko
prebiva divotno Patmos,

al gostoljubiv je
u siromašnijem
domu svome ipak,
i kad iz brodoloma il tužeći
za zavičajem ili
za preminulim drugom
približi mu se neki
stranac, on rado počuje, i deca mu,
glasovi tople dubrave
i zvuci gde ospe se pesak
i napukne tle u polju
slušaju ga, i s ljubavlju se vraća
odjek tužaljci čovekovoj. Tako nekad
negovaše ostrvo bogovoljenog onog
vidovitog, koji u blaženoj mladosti

pošao beše
sa sinom Svevišnjeg, nerazdvojan, jer
voljaše Olujonosac jednostavnost
toga mladića, a pažljivi je čovek
jasno sagledao lice Boga,
kada su, pri tajni čokota,
zajedno sedeli u času gozbe,
i u veličini duše, spokojno sluteći, smrt
izgovori Gospod, i ljubav potonju, jer nikada dosta 
ne mogaše tada o dobroti da se
nagovori, i da razvedri, kada
video bi je, srdžbu sveta.
Jer sve je dobro. Zatim umre. Mnogo bi
o tome moglo da se kaže. A naposletku još
najradosnijeg, pobedna pogleda, videše ga prijatelji,

ali tugovahu, kada već
veče bi, udivljeni,
jer odluku su veliku u duši nosili
ti muževi, ali pod suncem voljahu
život i ne htedoše da ispuste 
lice Gospoda
i zavičaja. To utisnuto im beše,
kao vatra u gvožđe, a do boka im je
hodila senka voljenog.
Zato im on je poslao
duha, i zadrhta vaistinu
kuća i oluje božje valjahu se
tutnjeći daljem
iznad glava u slutnji dok su, u mislim teškim,
sakupljeni bili junaci smrti,

kada im se, na rastanku, 
još jednom ukazao.
Jer sada se ugasi sunčev dan
kraljevski, i prelomi 
skiptar pravozračni
u božanskoj patnji, svojom voljom,
jer sve treba opet da vrati se
u pravo vreme. ne bi dobro bilo
docnije da beše, i prekinuto naglo, neverno,
delo ljudsko, i radost beše
ubuduće
boraviti u noći što voli nas, i čuvati
u bezazlenim očima netremice
ponore mudrosti. A zelene se 
i pod brdima duboko žive slike,
no strašno je kako tu i tamo Bog
beskrajno rastura ono što živo je.
Jer već i ostaviti
lica dragih prijatelja
i daleko preko bregova ići 
usamljen, gde dvostruko
objavljen, jednim govoraše glasom
nebeski duh; a to ne bi prorečeno, nego
za uvojke ih ščepa, prisutno,
kad iznenada se
u odlasku žurnom obazre na njih
Bog, a oni zakletvom,
da bi zastao, imenovaše zlo
da vezano je odsad kao užadi zlatnom
i pružiše jedni drugima ruke - 

ali kad umre zatim
onaj za kog najviše
prianjaše lepota, tako da mu u liku
stajaše čudo i nebesnici na njega
ukazivahu, i kada, večna sebi zagonetka,
ne mogu da se međusobno shvate
oni koji su živeli zajedno
u sećanju, a ne biva nošen samo
pesak ili vrba, i zahvaćen hram,
no i čast poluboga
i bližnjih mu prohuji
i čak i Svevišnji 
odvraća svoje lice
jer nigde ništa više
besmrtno na nebu ili na zelenoj zemlji
nema da se vidi, šta je to?

To je zamah sejača, kad zahvata
lopatom pšenicu
i upolje je baca, uzvitla iznad gumna.
Do nogu mu pada ljuska, ali
do kraja stiže zrno,
i nije zlo ako od toga nešto
propadne, i govorenja
utihne živi zvuk
jer i božansko delo našem liči,
neće Svevišnji istodobno sve.
Doduše, ima gvožđa u dubini
i usijanih smola u Etni;
tako bih i ja imao blaga
lik da oblikujem, i da vidim
Hrista, sličnog onome kakav beše,

no kad bi neko podstaknuo sebe
i tužnom besedom, usput, bespomoćnog
mene spopao, da zadivim se i da ushte
lik božji da oponaša sluga - 
u srdžbi vidljive ugledao sam jednom
gospodare neba, ne da bih bio nešto, nego
da učim. Blagonakloni su, no najmrže im je,
dok su na vlasti, lažno; i tada
ljudsko više među ljudima ne važi.
Jer ne vladaju oni, al zato vlada
besmrtni usud, a njihovo se delo
pokrećemo samo i žurno ide svršetku.
Jer kada još više se uspne nebeska
povorka trijumfalna, imenovaće jaki
suncu sličnog likujućeg sina Svevišnjega

kao ugovoren zrak, i tu je padalica
pesme, nadole pokazuje,
jer ništa nije obično. Ona budi
mrtve koje ne zarobi još
sirovost. Ali mnoge
plašljive oči čekaju
da vide svetlost. Ne žele one
pod oštrim ztakom da cvetaju,
premda im zlatna uzda hrabrost zadržava.
Ali kada sveta snaga,
u zaboravu sveta
ko iza nabreklih veđa,
spokojnim sjajem pada iz svetih spisa, mogu
zbog milosti te u radosti vežbati se
pri mirnom pogledu.

I ako me nebesnici sada,
kao što verujem, vole,
koliko li će tek tebe;
jer jedno mi je znano,
a to je da volja
nebeskoga oca mnogo
za tebe znači. Miran je njegov znamen
na zatutnjalom nebu. A ima neko ko stoji
pod njim celog života. Jer živi još Hristos.
Al došli su junaci, svi sinovi mu,
i sveti spisi o njemu,
i munju tumače
dela zemlje do danas,
to neizdrživa je trka. Al on tu prisutan je. Jer njemu
sva dela njegova odvajkada su znana.

Suviše, suviše dugo je već
čast nebesnika nevidljiva.
Jer skoro prste moraju nam oni
da vode, i sramno
otkida nam sila neka srce.
Jer žrtvu hoće nebesnici svi,
a kad je neki zanemaren bio
to nikad nije urodilo dobrim.

Služili smo majci zemlji,
a nedavno i svetlu sunca služili smo,
ne znajući to; al Otac,
koji nad svima vlada, voli
najviše da o čvrstome slovu
staramo se, a dobro tumačimo
postojeće. Tome sledi nemački pev.

1812.

петак, 13. новембар 2015.

Fragment I

Starogrčka pesnikinja Praksila je sastavila skolion Adonisu u kome on iz Podzemlja odgovara na pitanje šta je nalepše što je za sobom ostavio:

κάλλιστον μὲν ἐγὼ λείπω φάος ἠελίοιο,
δεύτερον ἄστρα φαεινὰ σεληναίης τε πρόσωπον
ἠδὲ καὶ ὡραίους σικύους καὶ μῆλα καὶ ὄγχνας

"Najlepše što za sobom ostavljam je svetlost sunca,
zatim treptaj zvezda i punog meseca lik
još i zrele krastavce u njihovo pravo vreme, jabuke i kruške."

Sad napuštam zauvek najljepšu sunčevu svjetlost,
napuštam zvijezde jasne i Mjeseca blistavo lice,
napuštam ljetne plodove zemlje, jabuke kruške.

(450. godina p.n.e.)


четвртак, 12. новембар 2015.

Sapfo: fragmenti II


Kad pala je tamna noć,
počeše djevojke u snu svetkovati
Demetrinu noćnu svetkovinu.

Pjevahu pjesme pune miline
njoj i Nimfama,
što su im haljine modre
poput ljubičica.

Pjevaču, da me utješiš, uzmi liru
i o njoj mi pjevaj,
što na grudima nosi kitu ljubičica,
a dok korača, sve zanosi svojom ljepotom

Propalo je moje nastojanje,
pa ipak iz daljine zamišljam
da vidim tvoj lik[...]
Zimsko je doba[...]
i srce gorko plače[...]
[...]Ipak ćemo se sjetiti ljepota
što smo ih doživjeli u mladosti.
Proživjeli smo radosti mnoge
i vidjeli blistavi sjaj mladosti
[...]i[...]
[...]pjesme[...]
[...]i[...]
[...]kola...[...]
Slutnja o smrti

Slušaj, božanstvo ono što u Had odvodi žive
objavilo se meni čudnim znamenjem.
Pohodio me Hermo, glasnik nebeski,
koji sve one oslobađa od tuge
što više ne mogu da se suncu dive.

Rekoh, kad ga ugledah:
- Dobro mi došao, moćni bože,
jer ljubav puna žara
u mom srcu nemilostivo hara.
I patim. Trpim i stradam.
u meni bdije čežnja za smrću
i ja želim da vidim obale Aheronta,
gdje narošeno rosom
cvate lotosovo cvijeće....

Odabrani fragmenti Sapfo


O čiste Harite ruku ružičastih,
o kćeri Zeusove,
i vi ljepokose Muze!

Dođite ovamo, Muze, dođite,
svoj blistavi dom napustite!
I ti, Kaliopo, dođi!...

***

Kao zumbul, koji u planini
izgaze nogama pastiri,
pa zgažen leži i u purpuru krvari.

***

Ljubav danas razdire moje srce.
Ona je ko vjetar koji u planini
na hrastove stoljetne udara...



Djevojci koja ne voli poeziju

Kad umreš, na odar će te izložiti,
a zatim će uspomena na tebe izblijedeti,
jer ti ne bereš pijerijske ruže,
što cvjetaju na radost sunca.

Tako ćeš nepoznata lutati po Hadovu carstvu
lebdeći kroz povorke mračnih sjena.


Samoća

Zašao je mjesec, skrili se Vlašići.
Ponoć je. Vrijeme domijenka bježi,
dok Sapfa osamljena i budna leži.

Mjesec i zvijezde

Zvijezde oko lijepog mjeseca
skriše svoje svijetlo lice,
jer puna mjesečina
osvijetljuje cijeli krajolik
svojim srebrnim svijetlom.


Tamna je, mrka je noć,
a mene obuzeo zdravi san
te kroz sanje razgovaram s Afroditom...







San i noć

San, s očima crnim, - 
u noći, koja sazrijeva prije vremena...
*
Kad ih je san tokom cijele noći varao...
*
O da noć bude dvostruka za me...
*
O utvaro noćna što crnim krilima
salijećeš moje uzglavlje
slična snu, milom božanstvu.




Djevojaštvo

Zaručnica:
- Djevojaštvo, djevojaštvo, kamo odlaziš,
kad si me već napustilo?"

Djevojaštvo;
- Više nikad k tebi neću doći,
više nikad u tvoj naručaj neću doći!"


Zora

Uzvišena Zora...
Najednom se pojavi Zora
sa sandalama zlatnim,..

Gledajte, promatrajte 
kako sviće Zora,
ta uzvišena božica,
ljepotica sa zlatnim potplatama.

Otkriće svijetla

I sučev sjaj,
što blistavo sja nad cijelim gradom,
ne zasenjuje naše oči,
već ih jača i blistavim sjajem
i radošću puni.
Taj blistavi u modrini sunčev sjaj
ljepši je od cvetova perunike.
Tek su ga danas sunce i zemlja
otkrili ljudskomu oku.


preveo Ton Smerdel