понедељак, 4. јул 2022.

Mikelanđelo: Sonet XLIII


Razum je tužan pa me bolno kori
dok se ljubeć nadam da ću biti sretan,
primjerima jakim, govor mu je spretan,
obnavlja mi jade i ovako zbori:

Od sunca živog izvuć duša zemna
može tek smrt, al ne ko feniks-ptica.
Al onom kom je pad tek dokolica,
Malo vrijede riječi ko i ruka spremna.

Svoje štete poznam i istinu kušam,
a opet drugo srce dvorit umijem,
što me više mori, to ga više slušam.

Moj gospodin živi uz te smrti dvije.
Ovu neću, onu ne razumijem.
Tako mi telo skupa s dušom mrije.


La ragion meco si lamenta e dole,
parte ch’i’ spero amando esser felice;
con forti esempli e con vere parole
la mie vergogna mi rammenta e dice:

- Che ne riportera’ dal vivo sole
altro che morte? e non come fenice. -
Ma poco giova, ché chi cader vuole,
non basta l’altru’ man pront’ e vittrice.

I’ conosco e’ mie danni, e ’l vero intendo;
dall’altra banda albergo un altro core,
che più m’uccide dove più m’arrendo.

In mezzo di duo mort’ è ’l mie signore:
questa non voglio e questa non comprendo:
così sospeso, el corpo e l’alma muore.

preveo: Olinko Delorko

понедељак, 25. април 2022.

Horacije: Vještice (Satira I.8)

    

Smokvin bjeh nekad panj, beskorisno inače drvo
kad li majstor kolebljiv, bil' klupa il Prijap to bilo,
božju mi namijeni kob. Otad bog sam, strašilo grdno
tatima, ptičjemu jatu: jer tatima prijeti mi desna
i pružen s grdne slabine rumenilom obojen kolac,
u šiju zadjeta trska nepoželjne straši pak ptice
te im ujedno brani da slijeću u bašče nove.

Robove mrtve je prije iz izbica bačene uskih
amo smještao drug im, za pogreb, s priprostom rakom;
grobište bilo je ovdje za svjetinu sirotnu skupno.
Grobni kazivaše kam, da Pantolab tu ima čankoliz
s rasipnim Nomentanom sa pročelja tisuću stopa
prostora, trista sa strane, u naslijeđe groba tu nema.
Zdravom na Eskvilinu sad slobodno stanuju ljudi,
ujedno na suncu prolaze nasipom, zlovoljni gdje su
gledali dosad rugobu od bijelih po polju kosti.
Tati i obične zvjerke, što ovo nagrđuju mjesto,
meni ne zadaju muka toliko i teških briga,
koliko vračare klete, što bajanjem, otrovom svojim
smućuju čovjeku pamet: njih zatrti ničim ne mogu,
niti ih spriječiti u tom - čim lutalica svoj Luna
objavi lik a da ne beru kosti i zlokobne trave.

Potpasanu tu vidjeh gdje stupa u haljini crnoj
bosih Kanidija nogu i sasvim kuštravih vlasi
gdje sa starijom Saganom urliče. Smrtna bljedoća
oblila strašno im lice. Tad počeše noktima zemlju
grepsti i grizući zubma komadati jagnjicu crnu:
krvca se u jamu proli, da primame otud iz zemlje
duše podzemnog svijeta i od njih odgovor prime.
Još je od vune bio tu kip, drugi voštani: veći
bješe od vune onaj, da slabijem nametne kaznu;
voštani stajaše smjerno, ko ropče, kad mu je blizu
dosuđena već smrt. Pozove Hekatu jedna,
druga Tisifonu ljutu. Splet zmija si vidjeti mogo,
rulju skitničkih pasa i Luna se rumena skriva
iza grobova većih, da ne bude svjedok grozoti.
Ali, ako što lažem, nek bijelom mi nečisti svojom
gavrani tore po glavi, pa mokrit me dođu i gnusit
Ulije, Pedijacija ženskić, k tome tat Voran.
Što da podrobno pričam, izmjenice kako su sjene
Sagani uzvraćale u kuknjavi prodornoj tužnoj,
kako su vučju bradu odvukle krišom pod zemlju
skupa sa šarkinim zubom, pa našire planula vatra
voštanoga od kipa, te odmazda kako mi dođe,
kadno se zgrozih nad furija urlanjem u vraždom obih?
Koliko mjehur s praskanjem jekne, odapnem snažno -
Smokvi tjelica prsnu. Tad one pojure u grad.
Zube Kanidija prosu, a Sagana vlasulju krasnu;
raspu se zatim i trave i magične svakakve vrpce.
Sve si to vidjeti mogo i smijat se, zbijati šalu.

preveo: Juraj Zgorelec