Horacije: Vještice (Satira I.8)

    

Smokvin bjeh nekad panj, beskorisno inače drvo

kad li majstor kolebljiv, bil' klupa il Prijap to bilo,

božju mi namijeni kob. Otad bog sam, strašilo grdno

tatima, ptičjemu jatu: jer tatima prijeti mi desna

i pružen s grdne slabine rumenilom obojen kolac,

u šiju zadjeta trska nepoželjne straši pak ptice

te im ujedno brani da slijeću u bašče nove.

Robove mrtve je prije iz izbica bačene uskih

amo smještao drug im, za pogreb, s priprostom rakom;

grobište bilo je ovdje za svjetinu sirotnu skupno.

Grobni kazivaše kam, da Pantolab tu ima čankoliz

s rasipnim Nomentanom sa pročelja tisuću stopa

prostora, trista sa strane, u naslijeđe groba tu nema.

Zdravom na Eskvilinu sad slobodno stanuju ljudi,

ujedno na suncu prolaze nasipom, zlovoljni gdje su

gledali dosad rugobu od bijelih po polju kosti.

Tati i obične zvjerke, što ovo nagrđuju mjesto,

meni ne zadaju muka toliko i teških briga,

koliko vračare klete, što bajanjem, otrovom svojim

smućuju čovjeku pamet: njih zatrti ničim ne mogu,

niti ih spriječiti u tom - čim lutalica svoj Luna

objavi lik a da ne beru kosti i zlokobne trave.

Potpasanu tu vidjeh gdje stupa u haljini crnoj

bosih Kanidija nogu i sasvim kuštravih vlasi

gdje sa starijom Saganom urliče. Smrtna bljedoća

oblila strašno im lice. Tad počeše noktima zemlju

grepsti i grizući zubma komadati jagnjicu crnu:

krvca se u jamu proli, da primame otud iz zemlje

duše podzemnog svijeta i od njih odgovor prime.

Još je od vune bio tu kip, drugi voštani: veći

bješe od vune onaj, da slabijem nametne kaznu;

voštani stajaše smjerno, ko ropče, kad mu je blizu

dosuđena već smrt. Pozove Hekatu jedna,

druga Tisifonu ljutu. Splet zmija si vidjeti mogo,

rulju skitničkih pasa i Luna se rumena skriva

iza grobova većih, da ne bude svjedok grozoti.

Ali, ako što lažem, nek bijelom mi nečisti svojom

gavrani tore po glavi, pa mokrit me dođu i gnusit

Ulije, Pedijacija ženskić, k tome tat Voran.

Što da podrobno pričam, izmjenice kako su sjene

Sagani uzvraćale u kuknjavi prodornoj tužnoj,

kako su vučju bradu odvukle krišom pod zemlju

skupa sa šarkinim zubom, pa našire planula vatra

voštanoga od kipa, te odmazda kako mi dođe,

kadno se zgrozih nad furija urlanjem u vraždom obih?

Koliko mjehur s praskanjem jekne, odapnem snažno -

Smokvi tjelica prsnu. Tad one pojure u grad.

Zube Kanidija prosu, a Sagana vlasulju krasnu;

raspu se zatim i trave i magične svakakve vrpce.

Sve si to vidjeti mogo i smijat se, zbijati šalu.

preveo: Juraj Zgorelec