понедељак, 24. септембар 2018.

Petrarka: Spirto gentil (CCCLII)


Vrli duše što vodiš ono tijelo
u kom na zemnom putu živi svome
jedan um srčan, mudar izvanredan,
pošto si steko žezla čast, po kome
Rim i svijet mu na pravo nukaš djelo
i zoveš na put stari slave vrijedan,
tebi zborim, jer drugdje tračak jedan
ne znam vrline, što zgasnu posvema,
nit zlih se djela više stide ljudi.
Što li to čeka, ne znam, ni što žudi
Italija, što sluh za jad svoj nema:
stara i spora drijema;
zar nitko neće od sna da je spasi?
Ah, da sam mogo ščepat je za vlasi.

Ne nadam se da igda od sna lijenog
pomakne glavu, ma kol'ko tko zvo je,
toliko težak i tolik teg snosi;
ali sudbina baš u ruke tvoje,
što trgnut ga i podić mogu snenog,
Rim, našu glavu, sad zacijelo nosi.
Uhvati rukom onoj časnoj kosi
odlučno njene razasute prame,
nek nemaran se podigne iz blata.
Dok bol mu svakog oplakujem sata,
najveća nada u tebe je za me:
jer ako Marsov zamet
pogleda igda prema svojoj časti,
u tvoje dane ta će milost pasti.

Zidine drevne, koje drhteć ljubi
u strahu svijet kad, sjećajuć se baci
unazad pogled spram prošle davnine,
i ruke gdje su zaprti ostaci
svih onih što im slava se ne gubi
prije neg svemir mogo bi da mine;
i ono sve što sad su ruševine,
nadaju ti se ko svjetlu u tmici.
O vjerni Brute, velji Scipioni,
sretni li vi ste ako dolje zvoni
glas tko je ovaj dobio oficij!
Ko što, mislim, Fabricij,
kad vijest mu dopre, neće radost kriti,
i kazat će: moj Rim će lijep još biti!

Ako za zemnu stvar je nebu stalo,
mole te duše što žive u raju,
a ostavile na zemlji su tijela,
da građanske privedeš mržnje kraju
duge, zbog čeg je svijet spokojan malo:
u hramove im ne smije radi sijela
nekoć svete, a sad ih borba svela
na to te skoro lopovska su spilja,
i otvara se ulaz samo zlima,
kraj oltara, međ golim kipovima
leglo je svakog okrutnoga cilja.
Sramnih li čina, zbilja!

Ni počet napad bez zvona ne mogu
smještenih gore radi hvale Bogu.
U plaču žene, djeca goloruka,
i stari ljudi što ne mogu ići,
mrzeć se jerbo život ih ne snaži,
crni i sivi i bijeli fratrići
s nemoćnim drugim mnoštvom punim muka,
viču: pomaži, gosparu, pomaži.
I jadan svijet u strahu sad te traži
da mu u tisuć ljutih rana virneš
što mogle bi i Hanibala ganut.
Gledaš li dobro prema božjem stanu
što gori sav, kad malo iskra dirneš
i zgasiš, bit će mirne
i strasti, što su stale tako plamtit,
a nebo će ti djela s hvalom pamtit.

Medvjedi, vuci, lavi, orli, zmije,
velikoj jednoj mramornoj koloni
često su napast, a sebi su šteta.
Zbog njih gospodar ovaj suze roni
što pozvo te da izguliš što prije
loše mu biljke koje su bez cvijeta.
Više od tisuć već je prošlo ljeta
da manjkaju mu oni dusi pravi,
što smjestiše ga tamo gdje se stere.
Ah, pridošlice bahate bez mjere,
bez poštovanja prema takvoj slavi!
Ti se za oca stavi:
od tebe sva se pomoć očekuje,
vrhovni otac drugo djelo snuje.

Rijetko kad slavne pothvate i teške
ne zapriječi uvredljiva sudbina,
kojoj su djela srčana nemila.
Jer raskrči ti put do tih visina,
opraštam sad joj mnoge druge greške;
bar tu sa sobom nije složna bila:
jer nigda takva stvar se nije zbila
smrtniku, da bi mogo tako rasti
i, poput tebe, vječnoj slavi ići,
jer, spoznajem li dobro, možeš dići
na noge snagu najslavnije vlasti.
Kolike li ti časti
čut: mlad i jak je pomoć imo dosti,
taj ga od smrti spasi u starosti.

Nad Tarpejom ćeš vidjeti, kancono,
viteza, kog sva Italija štuje,
što manje za se neg' se s drugih brine.
Kaž' mu: Taj što te ne zna iz blizine,
ali te voli po onom što čuje,
veli da Rim te uvijek
s očima suznim i vlažnim od boli
milost sa svih bregova sedam moli.

preveo: Frano Čale 


Spirto gentil, che quelle membra reggi
dentro le qua' peregrinando alberga
un signor valoroso, accorto et saggio,
poi che se' giunto a l'onorata verga
colla qual Roma et suoi erranti correggi,
et la richiami al suo antiquo vïaggio,
io parlo a te, però ch'altrove un raggio
non veggio di vertú, ch'al mondo è spenta,
né trovo chi di mal far si vergogni.
Che s'aspetti non so, né che s'agogni,
Italia, che suoi guai non par che senta:
vecchia, otïosa et lenta,
dormirà sempre, et non fia chi la svegli?
Le man' l'avess'io avolto entro' capegli.

Non spero che già mai dal pigro sonno
mova la testa per chiamar ch'uom faccia,
sí gravemente è oppressa et di tal soma;
ma non senza destino a le tue braccia,
che scuoter forte et sollevarla ponno,
è or commesso il nostro capo Roma.
Pon' man in quella venerabil chioma
securamente, et ne le treccie sparte,
sí che la neghittosa esca del fango.
I' che dí et notte del suo strazio piango,
di mia speranza ò in te la maggior parte:
che se 'l popol di Marte
devesse al proprio honore alzar mai gli occhi,
parmi pur ch'a' tuoi dí la gratia tocchi.

L'antiche mura ch'anchor teme et ama
et trema 'l mondo, quando si rimembra
del tempo andato e 'n dietro si rivolve,
e i sassi dove fur chiuse le membra
di ta' che non saranno senza fama,
se l'universo pria non si dissolve,
et tutto quel ch'una ruina involve,
per te spera saldar ogni suo vitio.
O grandi Scipïoni, o fedel Bruto,
quanto v'aggrada, s'egli è anchor venuto
romor là giú del ben locato officio!
Come cre' che Fabritio
si faccia lieto, udendo la novella!
Et dice: Roma mia sarà anchor bella.

Et se cosa di qua nel ciel si cura,
l'anime che lassú son citadine,
et ànno i corpi abandonati in terra,
del lungo odio civil ti pregan fine,
per cui la gente ben non s'assecura,
onde 'l camin a' lor tecti si serra:
che fur già sí devoti, et ora in guerra
quasi spelunca di ladron' son fatti,
tal ch'a' buon' solamente uscio si chiude,
et tra gli altari et tra le statue ignude
ogni impresa crudel par che se tratti.
Deh quanto diversi atti!
Né senza squille s'incommincia assalto,
che per Dio ringraciar fur poste in alto.

Le donne lagrimose, e 'l vulgo inerme
de la tenera etate, e i vecchi stanchi
ch'ànno sé in odio et la soverchia vita,
e i neri fraticelli e i bigi e i bianchi,
coll'altre schiere travagliate e 'nferme,
gridan: O signor nostro, aita, aita.
Et la povera gente sbigottita
ti scopre le sue piaghe a mille a mille,
ch'Anibale, non ch'altri, farian pio.
Et se ben guardi a la magion di Dio
ch'arde oggi tutta, assai poche faville
spegnendo, fien tranquille
le voglie, che si mostran sí 'nfiammate,
onde fien l'opre tue nel ciel laudate.

Orsi, lupi, leoni, aquile et serpi
ad una gran marmorea colomna
fanno noia sovente, et a sé danno.
Di costor piange quella gentil donna
che t'à chiamato a ciò che di lei sterpi
le male piante, che fiorir non sanno.
Passato è già piú che 'l millesimo anno
che 'n lei mancâr quell'anime leggiadre
che locata l'avean là dov'ell'era.
Ahi nova gente oltra misura altera,
irreverente a tanta et a tal madre!
Tu marito, tu padre:
ogni soccorso di tua man s'attende,
ché 'l maggior padre ad altr'opera intende.

Rade volte adiven ch'a l'alte imprese
fortuna ingiurïosa non contrasti,
ch'agli animosi fatti mal s'accorda.
Ora sgombrando 'l passo onde tu intrasti,
famisi perdonar molt'altre offese,
ch'almen qui da se stessa si discorda:
però che, quanto 'l mondo si ricorda,
ad huom mortal non fu aperta la via
per farsi, come a te, di fama eterno,
che puoi drizzar, s'i' non falso discerno,
in stato la piú nobil monarchia.
Quanta gloria ti fia
dir: Gli altri l'aitâr giovene et forte;
questi in vecchiezza la scampò da morte.

Sopra 'l monte Tarpeio, canzon, vedrai
un cavalier, ch'Italia tutta honora,
pensoso piú d'altrui che di se stesso.
Digli: Un che non ti vide anchor da presso,
se non come per fama huom s'innamora,
dice che Roma ognora
con gli occhi di dolor bagnati et molli
ti chier mercé da tutti sette i colli.