субота, 26. децембар 2015.

...svaka ptica peva na svome latinskom

Gijom IX Akvitanski


U jednoj prolećnoj Gijomovoj pesmi, u prvoj strofi čitamo završetak trećeg stiha:

en lor lati,

što bi se doslovno prevelo kao: na svome latinskom, ali pošto je reč o pticama koje tako pevaju, nije dopustivo ni pomisliti da one to čine na latinskome. To je čudna lutajuća metafora koja se pojavljuje i kod Dantea, u trećem pevanju Raja, gde veliki pesnik pridev latinski (latino), koristi da označi lakoću razumevanja, kao da je reč o lakše shvatljivom jeziku, ili načinu izražavanja. Dante je dubinski čitao trubadure, a upravo ove nijanse u njihovom jeziku i stilu su mu bile privlačne i poučne.

U blagosti novih dana
sva je šuma razlistana,
poj ptica je pun miline,
svaka svoju pesmu peva,
dobro je kad svako brine
za ono o čemu sneva.

Al' od onih srećnih strana
nema vesti do mog stana,
srce bije bez vedrine;
a moj korak još okleva.
želim mira i tišine
da uživam posle gneva.

Naša ljubav isto mine
kao cvetak iz doline
na koji se kiša sleva,
noću nad njim pada slana
sve do jutra kad ogreva
sunce iznad cvetnih grana.

Pamtim jutro kad ljutine
nesta k'o prah kad se vine,
prsten dobih toga dneva
tad mi ljubav bi zadana
o da živim, da mi djeva
večno bude milovana!

Znam neće me kletve njine
sad razdvojit od Jedine,
te reči su kao pleva,
reči večnih sirotana,
svaki od njih ljubav sneva,
al' samo je nama znana.


Ab la douzor del temps novel
Fueillon li bosc, e li auzel
Chanton chascus en lor lati,
Segon lo vers del novel chan:
Adonc esta ben q'on s'aizi
De zo dont hom a plus talan.

De lai don plus m'es bon e bel
No-m ve messatger ni sagel,
Don mon cors non dorm ni non ri
Ni no m'en auz traire enan,
Tro que eu sapcha ben de la fi,
S'el es aissi com eu deman.

La nostr'amor va enaissi
Com la brancha de l'albespi
Qu'estai sobre l'arbre tremblan,
La noig, ab la ploi' e al gel,
Tro l'endeman, qe-l sols s'espan
Per la fueilla vert el ramel.

Anquar me membra d'un mati
Que nos fezem de guerra fi
E que-m donet un don tan gran,
Sa drudari'e son anel:
Anquar me lais Dieus viure tan
Qu'aia mas manz sotz son mantel!

Qu'ieu non ai soing d'estraing lati
Qe-m parta de mon Bon Vezi,
Q'ieu sai de paraulas com van,
Ab un breu sermon qi s'espel:
Que tal se van d'amor gaban;
Nos n'avem la pess'e-l coutel.


четвртак, 24. децембар 2015.

Pindar: Tindaridi


Teeju Argivljaninu



Strofa:
Harite, grad mi proslavite Danaja
i njegovih pedeset kćeri,
koje na prijestolju sede sjajnom.
Grad Argos proslavite,
Herin božanski dom,
što sjajem bezbrojnih vrlina blista
i junačka ga djela krase.
Na dugo pripovijedati se može, kao što zna se,
o djelima Perseja, kad smaknu Medusu Gorgo.
Gradove mnoge sagradio graditelj Epaf
u Egiptu rukama je svojim.
Jedina Hipermnestra ogriješila dušu nije,
jer svijesno je umjela da mač svoj u korice skrije.

Antistrofa:
Palada Atena, plava i sovolika,
Diomeda u besmrtna pretvori boga.
Tebanska zemlja Zeusovim strijelama ošinuta
rastvori se i proguta Eklida vrača, smutljivca ratnog.
Odavna grad je na glasu zbog ljepolikih žena.
Zeus, što čeznuo je za Alkmenom i Danajom, 
taj glas je o ljepoticama potvrdio.
S potpunim pravom Zeus na dar dade
plod uma ocu Adrasta i Linkeju.

Epoda:
Svom snagom koplje Amfitrionovo prože,
i učini njega presretnim,
pa on krvi Zeusove rod postade,
te Teleboje pobi, što oružije mjedeno nose.
Tada je Zeus, besmrtnih bogova kralj,
sličan u licu Amfitrionu,
u njegove ušao dvore,
da sjeme posije nepobjediva Herakla,
kome je supruga sada Heba, najljepša među božicama,
a boravi u olimpskim dvorima
uz majku Heru, zaštitnicu braka.

II

Strofa:
Slaba sam pjesnička daha,
da bih ispričao sve od jednog maha,
kolika je slava junaka u Argivskoj zemlji.
Jao pjesniku, kad zasiti previše ljude!
Ti, sada, pjesniče, zvonku probudi liru
i rvanja u mašti se sjeti!
Štit mjedeni, što nagrada je pobjedniku,
narod s takmičarima zove
na proslave Here, kojoj se bikovi žrtvuju.
Teej, sin Ulijin, dvaput na igrama ovima
nagradu je stekao, zaborav naporima svima.

Antistrofa:
Jednom u Pitu helensku četu svlada,
po sreći na Istmu i Nemeji vijenac dobi,
te Muzama ga iz odanosti posveti.
Triput pobijedi na vratima morskim,
a triput u svetoj dolini po Adrastovoj zemlji zamisli.
Zeuse, za čim on čezne, to neće da kaže.
Sve na svijetu s tvojom voljom se slaže.
U drskost svoju se ne uzda, kad milost tvoju moli,
već u srce svoje, što naporu može da odoli.

Epoda: 
Zgode o kojima pjevam, Zeus znade,
a i onaj, što se za uspjeh takmičiti imade.
Pisa se Heraklovim igrama najboljim ponosi.
Njega su preslatke pjesme i najbolja grla
na igrama Atenskim tri puta proslavila.
U glinenim vrčevima, pečenim na vatri,
slikanim slikama mnogim,
plemenitom Herinu narodu za nagradu
stiglo je ulje od masline svete.

III

Strofa:
Teeju, roda tvoga po materi
slava i pobjeda
s Haritama i Tindaridima
vrlo često vas prati.
Oh, da sam rođak po krvi Trasikla i Antije,
pogled mi očiju nikad sjaja u Argosu izgubio ne bi.
Zbog pobjeda je tolikih Pretov tvrdi grad Argos
zasjao, kad pobijedi u Korintu četiri puta,
a isto toliko puta ocjenom Kleonjana
pobjednički steče glas.

Antistrofa:
Iz Sikiona ko bojednici vratiše se
s peharima srebrnim vinskim,
a iz Pelane mekim plaštem ogrnuti
u zavičaj stigoše.
ni nagrade lijepe u mjedi izrađene
izbrojati nitko mogao ne bi,
to vremena mnogo za brojenje traži sebi,
što ih Klitor i Tegeja i ahejski gradovi tvrdi,
pa i Likej Zeusu na trkalište izniješe,
da nagrada budu snazi ruku i nogu.


Epoda:
Kojeg li čuda, što su izvrsni atlete,
kad Kastor i brat mu djedu su njegovu
Pamfaju u gostima jednom bili,
i kad su blizanci: Kastor i Polideuk
oni, što igre u Sparti vode
i uz Herakla i Herma daju im pobjede.
Za sve pravedne u srcu brinu se oni.
odano nama božansko je koljeno to.

IV

Strofa:
Ta braća naizmjence žive,
jer jedan su dan na dvoru
miloga oca Zeusa, a drugog borave
dana u skrovištu svetom, u Terapni u grobu,
povezani udesom bratskim su oni.
Življenje takvo radije Polideuk izabra onda,
kada mu brat Kastor u boju pao,
nego da bi na nebu ko bog cvao.
Ubio njega je Ida, zbog goveda kivan,
kada ga oštricom mjedena koplja
u srce smrtno rani.

Antistrofa:
Linkej, brat Ide, po dolinama vrebajući Tajgeta,
Kastora spazi, gdje na hrastovu panju sjedi.
Imao on je najoštriji od svih ljudi vid.
Nogama brzim do Kastora stignu
Linkej i brat mu Ida,
djelo smisliše grozno i svrše ga brzo.
Od toga dana braću je ovu, sinove Afarejeve,
Zeusova osvetna i kobna pratila ruka.
Njih Polideuk, sin Ledin, progoniti poče.
Čekahu oni stisnutih zuba
Polideuka blizu  očeva groba.

Epoda:
Digoše tada tesani kamen s groba
i na prsi Polideuka baciše,
ali ga ubili nisu.
Uzmaknuti Polideuk ne htjede njima,
već junački kopljem navali brzim
i mjedeno Linkeju u bok zabi koplje,
dok Zeus je munjom, što vatru i dim nosi,
drugoga ubio brata,
i bezbožna izgore oba im tjela.
Borba je s jačim uvijek teška
i često zbog prkosa toga snage klone ti cijela.

V

Strofa:
Brzo je Tindarejev sin u pomoć priskočio bratu,
što mrtav još nije bio,
ali je u hropcu lagano izdisao.
Zaplaka i zakuka gorko
i promuklim glaso zaleleče tužno:
- O Krone, oče moj,
kakvu bih utjehu za bol našao svoju?
Učini, da i ja s bratom umrem sad! - 

Antistrofa:
Kad čovek prijatelja izgubi, bez časti živi.
Malo je smrtnika, koji vjerno
nevolje s nama i muke dijele." - 
Polideuk tako reče, a Zeus se približi njemu
i riječ izusti ovu: "Ti sin si moj!
Poslije mene junak majku je obljubio tvoju
i po utrobi njenoj smrtno posijao sjeme.

Ali evo, birati možeš:
Želiš li smrt i nemilu izbjeći starost,
pa sa mnom, s Atenom i s Aresom crna mača,
na Olimpu vječno vjekovati? - 

Epoda:
To je sudbina tvoja.
Želiš li za brata brinuti se svoga
i s njime sudbu dijeliti bratski,
onda ćeš polovinu živjeti tvoga vijeka
pod crnom zemljom, a drugu polovinu
u nebeskim dvorima zlatnim!" -
Tako Zeus je rekao,
a ni za tren Polideuk bio u dvojbi nije.
Sjajnošljemcu Kastoru čudom se povrati očiju vid;
on s bratom govori i srce mu veselo bije.

Deseta nemejska oda



уторак, 22. децембар 2015.

Mikelanđelo: Nyx V


Sve dok nas čemer i sramota mori 
drag mi je san, još draže biti kamen, 
ne vidjet, ne čut, sreće mi je znamen; 
stog me ne budi, tiho govori.

Caro m’è ’l sonno, e più l’esser di sasso,
mentre che ’l danno e la vergogna dura;
non veder, non sentir m’è gran ventura;
però non mi destar, deh, parla basso.

[1546]

субота, 19. децембар 2015.

Sve prolazi...


Horska pesma:
Beži sličan olujnom besnom vetru,
brži nego Kor koji oblake skuplja,
brži nego plamen što nebom sune
kada zvezda gonjena vetrom mine
s ognjenim repom.
  
Neka slava, minulih doba vernik,
s tobom meri sve što joj dika beše:
tvoj će lik da zaseni druge tako
kao mesec kada u punom sjaju
spojiv sjajne rogove, žiže ognja,
svu noć juri kočijom brzom, svu noć
bludi likom rumenim da potamne
pred tim sjajem zvezda sijaset malih.
Ti si kao Hesper što skuplja tmine,
vesnik noći okupan morem tavnim,
što kad tmine rasturi noćne, posta
Lukifer sjajni.

Oj, Liberu, tirsonošo iz Indije,
krasne kose, nešišane, večno mlad si,
tigar dršće pred tim kopljem vite loze,
a roščiće s čela pusta mitra kroti - 
ne bi bo'me savladao Hipolita krute kose.
A tvoj lik je...da se gordiš nemaš rašta:
širom sveta zna već svako ime momka
kog Bromiju pretpostavi, Fajdre sestra.

Dvosmislen si dar, lepoto, smrtnicima,
dar prolazan, kratkotrajan, kako samo,
kako brzo, tek što staneš već prolaziš.
Ne otima tako brzo čar proleća livadama
sparna žega, silna jara letnjih dana,
kad podneva besne jarka, kad ubrza
točak noći sve paoke pa projuri.
Ko što sahnu bele krune ljiljanima,
tako svenu i rudastoj, divnoj glavi
prve ruže, tako gasne obrazima
nežna rumen i ni trena i ni časka 
ne poštedi starost telo svoga danka.

Fugit insanae similis procellae,
ocior nubes glomerante Coro,
ocior cursum rapiente flamma,
stella cum uentis agitata longos
porrigit ignes.

Conferat tecum decus omne priscum
fama miratrix senioris aeui:
pulcrior tanto tua forma lucet,
clarior quanto micat orbe pleno
cum suos ignes coeunte cornu
iunxit et curru properante pernox
exerit uultus rubicunda Phoebe
nec tenent stellae faciem minores;
talis est, primas referens tenebras,
nuntius noctis, modo lotus undis
Hesperus, pulsis iterum tenebris
Lucifer idem. 

Et tu, thyrsigera Liber ab India,
intonsa iuuenis perpetuum coma,
tigres pampinea cuspide temperans
ac mitra cohibens cornigerum caput,
non uinces rigidas Hippolyti comas.
ne uultus nimium suspicias tuos:
omnis per populos fabula distulit,
Phaedrae quem Bromio praetulerit soror.

Anceps forma bonum mortalibus,
exigui donum breue temporis,
ut uelox celeri pede laberis!
non sic prata nouo uere decentia
aestatis calidae despoliat uapor
(saeuit solstitio cum medius dies
et noctes breuibus praecipitat rotis),
languescunt folio lilia pallido
et gratae capiti deficiunt rosae,
ut fulgor teneris qui radiat genis
momento rapitur nullaque non dies
formosi spolium corporis abstulit.

Seneka, Fedra
Prevod: Radmila Šalabalić

петак, 18. децембар 2015.

Katul: XXXIV


Nas Dijana mladiće sve
štiti, djevojke nevine:
o njoj pjevajmo nevini
mladići i djevojke,

Dianae sumus in fide
puellae et pueri integri:
Dianam pueri integri
puellaeque canamus.

O Latonina kćeri, ti
dijete velikog Jupitra,
tebe majka je rodila,
pokraj masline delske

O Latonia, maximi
magna progenies Iovis,
quam mater prope Deliam
deposivit olivam,

da bi vladala brdima 
i svim zelenim šumama,
pašnjacima tajanstvenim,
bučnim rijekama moćnim.

montium domina ut fores
silvarumque virentium
saltuumque reconditorum
amniumque sonantum:

Ti Junona lucina si,
rodiljama pomoćnica,
ti si Trivija svesilna,
Luna svjetlost što zajmi.

tu Lucina dolentibus
Iuno dicta puerperis,
tu potens Trivia et notho es
dicta lumine Luna;


Tokom, boginjo, mjesečnim
svojim godina mjeriš put,
poljski puniš seljakov dom
dobrim, bogatim plodom.

tu cursu, dea, menstruo
metiens iter annuum,
rustica agricolae bonis
tecta frugibus exples.

Neka slave te imenom 
svakim; zaštitu naklonu
podaj plemenu Romula,
kako oduvjek činiš.

Sis quocumque tibi placet
sancta nomine, Romulique,
antique ut solita es, bona
sospites ope gentem.

preveo: Dubravko Škiljan

понедељак, 14. децембар 2015.

Eshil: Prva stajaća pesma Erinija iz Orestije


Prva strofa:

Majko moja, majko Noći,
što me mrtvim, što me živim
za sud rodi, saslušaj me!
Letin sin mi pravo gazi,
on mi zeca grabi toga,
čija krvca mora teći,
krv majčinu da okaje.
      Nad tom žrtvom ja sad bajem:
      nek bezumlje i ludilo
      duh mu more, srce lome!
      To je pesma Erinija, -
      bez forminge srce veže
      i suši srž u kostima.

Prva antistrofa:

Usud jaki neodolni
tu mi večnu dade službu:
ako ludo čovek neki
ruku digne ubojnicu
njega svugde progonimo
dokle grob ga ne pokrije,
ne može ga ni smrt spasti.
Nad tom žrtvom ja sad bajem:
nek bezumlje i ludilo
duh mu more, srce lome!
To je pesma Erinija, - 
bez forminge srce veže
i suši srž u kostima.




Druga strofa:

Ovu službu od rođenja vršim
ali ne smem besmrtniku prići,
nikad ni s kim ne sedam za sofru,
belo ruho, stajaći ogrtač,
nikad ne bi praznična mi radost.
Volim kuće da obaram,
svoj kad svome glavu seče.
ovako ga napadamo,
ma koliko snažan bio,
krv mu svežu ispijamo!

Druga antistrofa:

Ove brige mesto drugih brinem,
nebesnike oslobodih od njih,
o ubistvu ne vode istragu - 
naše pleme mrsko i krvavo
Div iz dvora pogna nebeskoga.
Volim kuće da obaram,
svoj kad svome glavu seče.
ovako ga napadamo,
ma koliko snažan bio,
krv mu svežu ispijamo!



Treća strofa:

Ma se slava i do neba digla,
u prah pada, gine, rastura se,
kad u crnu navalimo ruhu
i zlokobno zaigramo kolo.
Snažnim skokom skačem, igram,
plahovito krivca gazim,
stoji tutanj noge krepke;
on se žuri, al' posrće,
osveta ga strovaljuje.

Treća antistrofa:

A da pada zbog ludila ne zna,
mrakom takvim greh ga obavio,
ali ljudi, puni jeze, šapću:
"Gustom tamom dvori potamneli."
Snažnim skokom skačem, igram,
plahovito krivca gazim,
stoji tutanj noge krepke;
on se žuri, al' posrće,
osveta ga strovaljuje.



Četvrta strofa:

Kaznu čeka. Znamo sredstva,
znam cilju naći pute,
greh mu s uma ne smećemo.
Jesmo svete, neumolne,
dužnost mrsku i nečasnu
odgurnute otpravljamo;
baciše nas bozi u glib večni,
neprisupan ni zdravu ni slepu.

Četvrta antistrofa:

Ima l' koga ko ne bledi,
ko ne zebe, ko ne dršće
kad moj čuje zakon večni?
Sam ga Usud pred'o meni,
a bogovi potvrdili.
Stara pošta još mi traje;
pod zemljom sam, gde caruje tama,
al' sam časna, jer boravim sama.



preveo: Miloš Đurić

субота, 12. децембар 2015.

Proklo Dijadoh: Hekati i Janusu

Prekinimo našu pesmu, Muze, hor blagomatičnog kruga,
U čast Plotina mnogosličnog bogu. 
Kad to što iskaza moja kitara zlatna poje blagovečno.

- Porfirije, Biografija Plotina (uvod u Eneade)


Zdravo, čuvena majko bogova, lepog potomstva,
Zdravo Hekato, predvorkinjo, premoćna! 
A i ti zdravo budi Jane, praoče, neprolazni Dive,
Zdravo stariji od Zevsa.

Blistavom učinite stazu mog življenja,
Dobrima ispunjenu, a zle bolesti oterajte
iz udova; dušu što po tlu besni
Trgnite, posvećenjima je čisteći što um bude.
Da, molim vas, pružite ruku, meni što čeznem
Put bogonaznačen pokažite, a svetlo dragoceno gledaću
Odakle je od rođenja zlima udeljeno da beže.
Da, molim vas, pružite ruku i privedite me
Vetrovima vašim, napaćenog, u luku pobožnosti.

Zdravo čuvena mnogoimena majko bogova, lepog potomstva.
Zdravo Hekato, predvorkinjo, premoćna! 
A i ti zdravo budi Jane, praoče, neprolazni Dive,
Zdravo stariji od Zevsa.

Χαῖρε, θεῶν μῆτερ, πολυώνυμε, καλλιγένεθλε· 
χαῖρ᾽, Ἑκάτη προθύραιε, μεγασθενές. 
ἀλλὰ καὶ αὐτὸς χαῖρ᾽, Ἴανε προπάτορ, Ζεῦ ἄφθιτε· 
χαῖρ᾽, ὕπατε Ζεῦ. 

Τεύχετε δ’ αἰγλήεσσαν ἐμοῦ βιότοιο πορείην
βριθομένην ἀγαθοῖσι, κακὰς δ’ ἀπελαύνετε νούσους
ἐκ ῥεθέων, ψυχὴν δὲ περὶ χθονὶ μαργαίνουσαν
ἕλκετ’ ἐγερσινόοισι καθηραμένην τελετῇσι.
Ναί, λίτομαι, δότε χεῖρα, θεοφραδέας τε κελεύθους
δείξατέ μοι χατέοντι. Φάος δ’ ἐρίτιμον ἀθρήσω,
κυανέης ὥθεν ἔστι φυγεῖν κακότητα γενέθλης.
Ναί, λίτομαι, δότε χεῖρα, καὶ ὑμετέροισιν ἀήταις
ὅρμον ἐς εὐσεβίης με πελάσσατε κεκμηῶτα.

χαῖρε, θεῶν μῆτερ, πολυώνυμε, καλλιγένεθλε· 
χαῖρ᾽, Ἑκάτη προθύραιε, μεγασθενές. 
ἀλλὰ καὶ αὐτὸς χαῖρ᾽, Ἴανε προπάτορ, Ζεῦ ἄφθιτε· 
χαῖρ᾽, ὕπατε Ζεῦ.

четвртак, 10. децембар 2015.

Epitafi sa Platonovog nadgrobnog spomenika


Ovo Platonovo telo krije zemlja u svojim nedrima,
a njegova duša ima svoje besmrtno mesto kod blaženih;
sina Aristonovog, koga i svaki dobar čovek poštuje,
koji živi daleko, pošto je video božanski život.

Palatinska Antologija VII, 61


Orlu, zašto si sleteo iznad njegovog groba? Reci da li si
gledao zvezdanu kuću nekog od bogova?
Ja sam lik Platonove duše koja je odletela na Olimp,
a od zemlje rođeno telo čuva ovde atička zemlja.

Palatinska Antologija VII, 62

I da Feb nije stvorio Platona u Grčkoj
kako bi on spisima lečio duše ljudi?
Jer kao što je božji sin Asklepije lekar tela,
tako je Platon lekar besmrtne duše.

Palatinska Antologija VII, 108

Feb je smrtnicima dao Asklepija i Platona,
jednog da spasava dušu, a drugog da spasava njihova
tela. Sa jednog svadbenog ručka otišao je u onaj grad
koji je sam sagradio i postavio u Zevsovom dvoru.

Palatinska Antologija VII, 109

preveo: Albin Vilhar


уторак, 8. децембар 2015.

Katul: Berenikina kosa


Onaj što je razaznao svjetla svih svemirskih luči,
onaj što sazviježđa svih izlaske, zalaske zna,
kako zamračuje svjetlost se plamena brzoga sunca,
kako u određen rok gasi se zvijezdama sjaj,
kako boginju Mjeseca vuče pod latmijski kamen,
skreće joj nebeski tok skrovita ljubavna slast - 
upravo taj me je Konon vidio na nebu sjajnom
kako sav blistam ja, jasan i prekrasan pram
s glave Berenike, koja me obeća pruženih ruku
boginjama za dar mnogim kad osvanu dan
da u razorni pohod krene na asirsku zemlju
kralj kome poveća vlast upravo sklopljeni brak:
još je nosio ugodne tragove noćašnje borbe - 
djevičanstvo je on uzeo kao svoj plijen.
Mrze li doista mladenke Veneru, ili su suze
roditeljima tek radost a zapravo laž,
suze što obilno liju ih one u ložnici bračnoj?
Nije to iskren plač, pomogli bozi mi svi!
To me tužaljkom mnogom naučila kraljica moja
kad je u okrutan boj kretao suprug joj mlad.
Možda žalila nisi toliko zbog ležaja praznog
koliko što te je drag tužno napustio muž?
Kako je silno izjedala briga ti žalosno srce!
Kako si u taj čas drhtala u srcu svom,
nesvjesna, kao bez duše! Ja sam te bar odmalena
znao i cijenio tvoj taj neustrašivi duh.
Ne pamtiš podvig kojim si postala kraljeva žena?
Ne bi ni snažniji stvor takav još izveo čin!
Ali kad muž se opraštao, kako si zborila tužno!
Jupitre, bezbrojne tad suze si otrla ti!
Koji te moćni izmijenio bog? Ili zaljubljenici
ne mogu biti ni tren bez oka druga ljubljenog svog?
Svim si me bozima obrekla, uz to još i krv bikovlju,
ako ti voljeni muž vrati se čitav i zdrav.
On je nedugo zatim osvojio azijsku zemlju
i taj pripojio kraj svetoga Egipta tlu.
Stoga sad ispunjam, priključen nedavno nebeskom skupu
kao zavjetni dar, negdašnje zakletve riječ.
Kunem se, kraljice, tobom, tvojom kunem se glavom
da sam s tjemena tvog otkinut nasilno ja;
neka se kazni onaj tko na to se isprazno kune:
ali može li tko svladati željeza moć?
Srušena čak je i najveća od svih na zemlji planina
što ih nadlijeće sin Tijin, u svjetlosti sav,
kad su Međani novo stvorili more, i kad je
Atosom prošao skroz barbarske mladeži brod.
Što da učine vlasi, kad željezo tako je snažno?
Jupitre, neka se sav uništi Haliba rod,
s njima i onaj što prvi je tražio podzemne žile,
kovao prvi put pretvrdi željeza kov!
Tek što sam bio odsječen, dok drugi su prameni moju
oplakivali kob, preda mnom stvori se brat
Memnona iz Etiopije, vjesnik Arsinojin brzi,
Lokrankin krilati konj, režući krilima zrak.
On me je uzeo i, projuriv kroz eterske sjene,
zatim me je u skut Venerin smjestio svet.
Sama Zefirejka to je svome naložila sluzi,
grčki ona je bog, kanopsko nastava tlo
Da bi, uz zlatnu krunu s Arijadnina čela,
žmirkavih luči roj stavljen na nebeski svod
i mene imao, da bih i ja svijetlo jarko,
s plave glave plijen, pramen i zavjetni dar,
boginja novom me zvijezdom među starima stvori
kad sam, uplakan sav, došao u božji dom:
naime susjed sam zviježđima Djevice, bijesnoga Lava,
Likaonovu kćer tičem Kalistu ja tu,
krećući prema zapadu, vodim Boota sporog
čiji polagani hod guta Okeana vir.
Ali premda noću bogovi po meni gaze,
premda me vraća dan pod bijele Tetije skut
(ovo, sklona, dopusti da kažem, ramnuntska djevo:
nagnati neće me strah nikad da govorim laž,
niti ako me izgrde zvijezde riječima ružnim
zato što iznosim svu istinu iz srca svog),
mučim se, radostan nisam, jer gospodarici s glave
bit ću kroz čitav vijek odvojen, nikada s njom;
dok je djevojkom bila, nije me mirisnim uljem
trljala; otad sam ja mnogu upoznao mast.
Žene koje je vezala žuđena svadbena baklja,
nemojte raksriti grud, skinuti odjeću svu,
predati tijelo suprugu voljenom prije no date
fin iz posude dar, meni pomade u čast,
ali samo dok štujete kreveta bračnog čistoću.
Ako je preljuba čin nekoj i odviše drag,
neka joj prašina laka zaludne ponude pije:
od nedostojnih ja ne tražim nikakav dar.
Supruge, neka u kući vašoj boravi uvijek
sloga i ljubavni žar, vječan da bude mu plam!
A ti, kraljice, ako u zvijezde gledaš dok vršiš
Venerin obred svet slaveći praznički dan,
nemoj dopustiti da ja bez mirisnih ostanem masti,
nego radije daj obilan prebogat dar.
Padnite, zviježđa, Vodenjak i Orion neka se zbliže,
samo da ponovo ja postanem kraljičin pram!

preveo: Dubravko Škiljan