субота, 30. септембар 2017.

Boetijeva Himna kosmičkoj Ljubavi


Da u svetu vernost stalna                 
samo menja sloge vid,
da kroz borbu seme sveta
ipak čuva savez čvrst,
da kočije zlatne Feb
proveze kroz rumen dan,
i Dijana, kad je Hesper
doprati, da bdi svu noć,
da požudno more brani
nasrt vala nesitih,
da žalima ne da zemlja
da se otmu u more,
takav red svih stvari niže
ljubav - neba vladarka.
Kada oni puste uzde
sve što živi u ljubavi
rat beskrajni zaposedne,
i sve snage sjedinjene
što pokreću točak sveta
žure da ga slome sad.
Čvrstom vezom već združene
sve narode ona drži
i zakletvu svetu braka
čedno veže u ljubavi,
a uzvišen zakon njen
traži ljubav međ druzima.
O, blaženi ljudski rode,
ako tvoje srce vodi
ljubav, ko što nebom vlada.
Quod mundus stabili fide 
Concordes uariat uices, 
Quod pugnantia semina 
Foedus perpetuum tenent, 
Quod Phoebus roseum diem 
Curru prouehit aureo, 
Vt quas duxerit Hesperos 
Phoebe noctibus imperet, 
Vt fluctus auidum mare 
Certo fine coerceat, 
Ne terris liceat uagis 
Latos tendere terminos. 
Hanc rerum seriem ligat 
Terras ac pelagus regens  
Et caelo imperitans amor. 
Hic si frena remiserit, 
Quidquid nunc amat inuicem 
Bellum continuo geret 
Et quam nunc socia fide 
Pulchris motibus incitant, 
Certent soluere machinam. 
Hic sancto populos quoque 
Iunctos foedere continet, 
Hic et coniugii sacrum 
Castis nectit amoribus, 
Hic fidis etiam sua 
Dictat iura sodalibus. 
O felix hominum genus, 
Si uestros animos amor 
Quo caelum regitur regat.

Uteha filozofije, II, 8
prevela: Radmila Šalabalić

уторак, 26. септембар 2017.

Danteova Kancona o Amoru i tri prognane gospe (LVIII)

Stav vizionara boljeg sveta Dante je izrazio u kanconi o trima gospama i Amoru, alegorijama koje predstavljaju prognanu Pravdu. Borba za povratak pravice i mira među ljude pjesniku daje snagu da podnese svu nevolju i osamljenost koje prihvaća kao čast i povlasticu, kao svoju uzvišenu misiju. To je jamačno najznačajnija Danteova kancona, jaka poruka prognanika velika u ljudskom dostojanstvu, časna u patnji i nepokolebljiva branitelja pravde u korumpiranom svijetu.

                                        Đoto: Pravda, kapela u Padovi

Tri gospe došle oko srca moga
ali ne mogu ući,
jer u njem Amor vrući
sjedi i mojim gospodari bićem.
Ljepost ih resi i vrlina mnoga,
te gospar svemogući, što u srcu je kući,
o njima jedva može riječ da sriče.
Svaka je bolna, s utučenim žićem,
ko prognanik što svijetom trudan bludi,
napušten od svih ljudi,
i uzalud mu lijepost i vrlina.
Vremena bjehu ina
kad, kako kažu, bile su od cijene,
a sad su svima nemar i ljutina.
Tako su, osamljene,
došle mi k srcu, k domu prijatelja:
jer u njemu je, znadu, ljuven želja.

Jedna se od njih mnogo jadat uze,
rukom si oslon pruža
kao slomljena ruža:
gol dlan na koji bol je naslonjena,
osjeća, poput dažda, s lica suze;
druga joj ruka skriva
obraz što suze liva:
dronjava, bosa, a časna je žena.
Razdrta halja netom otkri njena
Amoru to što bit će prešućeno,
on ljut i tužan, eno
odgovor o njoj i boli joj sluša:
"O hrano rijetkih duša",
glasom će mu što uzdasi ga biju,
"naša nas narav šalje do tvog lica:
ja, tužnija od sviju,
majci ti sestra, zovem se Pravica;
gola i bosa, vidiš, sirotica".

Kad je upozna i kad tko je začu,
bol i stid ćuti veli
moj gospar, pa čut želi
tko li su druge dvije s njom što stoje.
A nju, što bješe tako sklona plaču,
još većma bol prostrijeli
kad ču ga, pa mu veli:
"Zar hoćeš, još da plaču oči moje"?
Pa poče: "Ko što tebi znano to je,
izvire Nil ko mala rijeka tamo
gdje sunce prži samo,
ta zemlja nema zelenila više:
djevičanskoga više
tog vrela rodih ovu kraj svog krila,
što svojim plavim pramom suze briše.
Kći ova moja mila,
sebe u bistroj gledajući vodi,
ovu što malo dalje mi je rodi".

Amoru uzdah čas odgovor skrije;
zatim mu vlažne oči,
što prije ih ne smoči,
pozdrave druge te neutješene.
Pa reče uzev strijele obadvije:
"Dić ćete čela moći
kad oružje mi skoči;
zarđalo je, vidite u mene.
Izdašnost, Trijeznost i druge rođene
vrline krvi naše sada prose.
No zlo to neka snose,
i nek im suza okom ne koleba,
ljudi kojim i treba
plakat: zlih zvijezda utjecaj ih svlada;
ne mi što istine smo vječnog neba:
jer, premda žrtve sada,
bit ćemo vječni, a doći će k djelu
ljudi što ovu osvjetlat će strijelu".

Kad u božanskoj riječi čujem da je
bol utjeha velika
visokih prognanika,
progonstvo dano meni smatram časti:
jer, ako hoće sud il udes daje
da bijelog cvijeća slika
u crno se preslika,
s dobrima hvale dostojno je pasti.
I da ljepota koje sam u vlasti
nije daleko od pogleda moga,
od žudnje plamenoga
svoj težak teret podnio bih lako.
No taj je plamen tako
već kosti mi i meso uništio,
da ključ je Smrti moju grud već tako.
Pa ako kriv sam bio,
mjesecima mi više grijeh ne traje,
ako se gasi kad se čovjek kaje.

Kancono, nek ti ne otkriju halje
ono što skrivaš kao lijepa žena:
dosta si otkrivena;
svoj slatki plod ti svakome uskrati,
kad rukom ga se lati.
No desi li se da te netko traži
što će ti, sklon vrlini, molbu slati,
još ljepšom se pokaži,
i otkrij; cvijetom što je lijep izvana,
probudi žudnju srca odabrana.

Kancono, idi u lov s perjem bijelim;
kancono, lovi s hrtovima crnim,
s kojih morah da se selim,
al mogli bi da mir mi sada dadu.
No neće, zato jer što su ne znadu:
oprostu mudar ne zatvara vrata,
jer prostit znači bit pobjednik rata. 

                                                                   Đoto, Nada



Tre donne intorno al cor mi son venute,
e seggonsi di fore;
ché dentro siede Amore,
lo quale è in segnoria de la mia vita.
Tanto son belle e di tanta vertute,
che ’l possente segnore,
dico quel ch’è nel core, a pena del parlar di lor s’aita.
Ciascuna per dolente e sbigottita,
come persona discacciata e stanca,
cui tutta gente manca
a cui vertute né belta non vale.
Tempo fu già nel quale,
secondo il lor parlar, furon dilette;
or sono a tutti in ira ed in non cale.
Queste così solette
venute son come a casa d’amico;
ché sanno ben che dentro è quel ch’io dico.

Dolesi l’una con parole molto,
e ’n su la man si posa
come succisa rosa:
il nudo braccio, di dolor colonna,
sente l’oraggio che cade dal volto;
l’altra man tiene ascosa
la faccia lagrimosa:
discinta e scalza, e sol di sé par donna.
Come Amor prima per la rotta gonna
la vide in parte che il tacere è bello,
egli, pietoso e fello,
di lei e del dolor fece dimanda.
"Oh di pochi vivanda",
rispose in voce con sospiri mista,
"nostra natura qui a te ci manda:
io, che son la più trista,
son suora a la tua madre, e son Drittura;
povera, vedi, a panni ed a cintura".

Poi che fatta si fu palese e conta,
doglia e vergogna prese
lo mio segnore, e chiese
chi fosser l’altre due ch’eran con lei.
E questa, ch’era sì di piacer pronta,
tosto che lui intese,
più nel dolor s’accese,
dicendo: "A te non duol de li occhi miei?".
Poi cominciò: "Sì come saper dei,
di fonte nasce il Nilo picciol fiume
quivi dove ’l gran lume
toglie a la terra del vinco la fronda:
sovra la vergin onda
generai io costei che m’è da lato
e che s’asciuga con la treccia bionda.
Questo mio bel portato,
mirando sé ne la chiara fontana,
generò questa che m’è più lontana".

Fenno i sospiri Amore un poco tardo;
e poi con gli occhi molli,
che prima furon folli,
salutò le germane sconsolate.
E poi che prese l’uno e l’altro dardo,
disse: "Drizzate i colli:
ecco l’armi ch’io volli;
per non usar, vedete, son turbate.
Larghezza e Temperanza e l’altre nate
del nostro sangue mendicando vanno.
Però, se questo è danno,
piangano gli occhi e dolgasi la bocca
de li uomini a cui tocca,
che sono a’ raggi di cotal ciel giunti;
non noi, che semo de l’etterna rocca:
ché, se noi siamo or punti,
noi pur saremo, e pur tornerà gente
che questo dardo farà star lucente".

E io, che ascolto nel parlar divino
consolarsi e dolersi
così alti dispersi,
l’essilio che m’è dato, onor mi tegno:
ché, se giudizio o forza di destino
vuol pur che il mondo versi
i bianchi fiori in persi,
cader co’ buoni è pur di lode degno.
E se non che de li occhi miei ’l bel segno
per lontananza m’è tolto dal viso,
che m’have in foco miso,
lieve mi conterei ciò che m’è grave.
Ma questo foco m’have
già consumato sì l’ossa e la polpa,
che Morte al petto m’ha posto la chiave.
Onde, s’io ebbi colpa,
più lune ha volto il sol poi che fu spenta,
se colpa muore perché l’uom si penta.

Canzone, a’ panni tuoi non ponga uom mano,
per veder quel che bella donna chiude:
bastin le parti nude;
lo dolce pome a tutta gente niega,
per cui ciascun man piega.
Ma s’elli avvien che tu alcun mai truovi
amico di virtù, ed e’ ti priega,
fatti di color novi,
poi li ti mostra; e ’l fior, ch’è bel di fori,
fa disiar ne li amorosi cori.

Canzone, uccella con le bianche penne;
canzone, caccia con li neri veltri,
che fuggir mi convenne,
ma far mi poterian di pace dono.
Però nol fan che non san quel che sono:
camera di perdon savio uom non serra,
ché ’l perdonare è bel vincer di guerra.

Dante: Novi život, XIX


Zbilo se zatim da me, prolazeći nekim putem duž kojega je tekla vrlo bistra rijeka, spopadne takva želja da rečem stihove, da počeh mislit kojim ću to načinom; a mišljah da govor o njoj ne bi bio doličan ako ne bi govorio ženama u drugoj osobi, i to ne bilo kakvim ženama, nego samo onima koje su plemenite i nisu samo obične žene. Kažem da mi se tada jezik odvezao kao sam od sebe, i rekoh: Gospe, što znate duh ljubavi prave. Te riječi zapamtih s veseljem, misleći da ih uzmem kao početak; vrativši se zatim u grad i razmišljajući nekoliko dana, počeh jednu kanconu i stavih kao prvih stih te riječi; ona je složena tako kako će se vidjeti iz njezine podjele. Kancona počinje ovako: Gospe, što znate.

Gospe, što znate duh ljubavi prave,
s vama o mojoj gospoji ću zborit,
ne moguć sve joj hvale izgovorit,
govoreć dušu bar ću da ublažim.
Kada se s njome moje misli bave,
tako se slatkim Amor znade stvorit,
da mi je usta tada moć otvorit,
potaknuo bih svijet da ljubav traži.
Na uzvišen se govor ne odvažim,
jer bih od straha možda nizak bio.
O njezinom bih liku zborit htio,
prem nepodobno za njezine draži,
gospoje, s vama, zaljubljenih duša,
jer to stvar nije da je drugi sluša. 

Anđeo moli svemogućeg Boga,
govoreć: "Višnji, u zemaljskom stanu
vidimo dušu divnu, odabranu,
čijim smo svjetlom i mi obasjani".
Da uzvisi je, Stvoritelja svoga
nebo, što drugu ne imade manu,
i blaženici smjerno molit stanu.
Jedino Milost na našoj je strani
i Sveznajući koji to im brani:
"Trpite mirno, još, predragi moji,
da tamo bude nada vam gdje stoji
onaj, što smrt joj, uz strah neprestani,
čeka, što reć će  paklu: O kleti,
ja vidio sam nadu sviju svetih".

Gospoju žude višnji rajski dvori;
sad bih da krepost njenu znate, žene.
Kažem, nek s njome ona od vas krene,
što plemenite želi steći časti,
jer prosta srca Amor lednim tvori,
te svaka druga misao im vene;
a tko izdrži gledat draži njene,
plemenit bit će, il će mrtav pasti.
A koga ona na pogled ovlasti,
toliko od nje kreposti pak ćuti,
pozdrava radi što mu ga uputi,
svakomu prašta, blažen, prepun slasti.
Još milost Bog joj od svih veću dade;
tko s njome zbori za propast ne znade.

"Stvar da li smrtna, tako divna, čista
opstojat može", Amor o njoj kaže.
I dok je motri, njemu se ukaže
da Bog je šalje ko znak čuda, sreće.
S lika joj biser pravom mjerom blista
kako to ukus gospama nalaže;
lijeposti uzor njome se pokaže;
njom narav stvori dobro ponajveće.
Iz očiju joj, kad ih milo kreće,
izlaze dusi što ljubavlju gore;
koji je motre tad oči obore
jerbo do srca svaki od njih lijeće.
Amor joj tako utisnut u lice,
gdje se ne može gledat netremice.

Kancono moja, zboreći poteci,
posvuda dičnim gospojama hodi.
Opominjem te jer te Amor rodi
mladu i ljupku. Sad ti je otići,
a gdje god dođeš ovu molbu reci:
"Kažite put mi, jer me hvala vodi
onoj od koje čast mi proishodi".
A uzaludno ne želiš li ići,
gdje puk je prosti nemoj niti prići;
možeš li, nastoj da budeš očita
tek gospi, mužu soja plemenita,
da upute te kamo ti je stići.
Amora nać ćeš i s njime gospoju,
i njemu molbu preporuči moju.


Ovu ću kanconu da bi se shvatila, podijeliti podrobnije nego dosadašnje. Ponajpre je raščlanjujem u tri dijela: prvi je dio uvod riječima koje slijede; drugi je srž onoga o čemu se govori; treći je u službi prethodno rečenoga. Drugi deo počinje Anđeo moli; treći Kancono moja. Prvi se dio dijeli u četiri: u prvom kazujem s kim želim govoriti o svojoj gospoji i zašto; u drugom kažem kakav izgledam sam sebi kada mislim o njezinoj vrlini, i kažem kako bih to kazao kad ne bih izgubio hrabrost; u trećem kažem na koji način mislim govoriti o njoj, e da ne bih bio nedoličan; u četvrtom opetujući kojim se gospojama obraćam, kazujem razlog zbog kojega se obraćam baš njima. Drugi dio počinje Kada se; treći Na uzvišen se; četvrti Gospoje s vama. Zatim kada kažem Anđeo moli počinjem zboriti o ovoj gospoji, a taj se dio dijeli u dva: u prvom kažem kako se ona poima na nebu; u drugom kako se poima na zemlji: Gospoju žude. Taj se drugi deo dijeli u dva: u prvom govorim o plemenitosti njezine duše, spominjući djelotvorne kreposti koje iz njih proishode; u drugoj govorim o plemenitosti njezina tijela, spominjući joj lijeposti: Stvar da li smrtna. Taj se drugi dio dijeli u dva dijela: u prvom kažem koliko je lijeposti na čitavom tijelu; u drugom kažem koliko je lijeposti po pojedinim dijelovima tijela: Iz očiju joj. I taj se drugi dio dijeli u dva: u jednom spominjem oči, što su izvor ljubavi; u drugom govorim o ustima što su svrha ljubavi. A da bih ovdje odagnao svaku nedoličnu pomisao neka se sjeti onaj koji čita da je već gore napisano da je pozdrav ove gospoje, koji proistjecaše iz njezinih ustiju, bio svrha mojih želja, dok mi ga ona ne uskrati. A zatim kada kažem: Kancono moja, dodajem jednu kiticu koja je u službi drugih, a u njoj kažem što očekujem od ove kancone. A kako je ovaj poslijednji dio lako razumjeti, neću se truditi da ga dalje dijelim. Kažem, da bi za jasnije poimanje ove pjesme trebala još podrobnija podjela, ali tko nije toliko dosjetljiv da bi je mogao shvatiti po ovim podjelama koje učinih, neću žaliti ako je se okani; jer se uistinu bojim da sam i ovakvom podjelom preveliku broju priopćio njenu nakanu, ako se dogodi da ovo budu čitali.