Dante: Novi život, XIX

Zbilo se zatim da me, prolazeći nekim putem duž kojega je tekla vrlo bistra rijeka, spopadne takva želja da rečem stihove, da počeh mislit kojim ću to načinom; a mišljah da govor o njoj ne bi bio doličan ako ne bi govorio ženama u drugoj osobi, i to ne bilo kakvim ženama, nego samo onima koje su plemenite i nisu samo obične žene. Kažem da mi se tada jezik odvezao kao sam od sebe, i rekoh: Gospe, što znate duh ljubavi prave. Te riječi zapamtih s veseljem, misleći da ih uzmem kao početak; vrativši se zatim u grad i razmišljajući nekoliko dana, počeh jednu kanconu i stavih kao prvih stih te riječi; ona je složena tako kako će se vidjeti iz njezine podjele. Kancona počinje ovako: Gospe, što znate.

Gospe, što znate duh ljubavi prave,

s vama o mojoj gospoji ću zborit,

ne moguć sve joj hvale izgovorit,

govoreć dušu bar ću da ublažim.

Kada se s njome moje misli bave,

tako se slatkim Amor znade stvorit,

da mi je usta tada moć otvorit,

potaknuo bih svijet da ljubav traži.

Na uzvišen se govor ne odvažim,

jer bih od straha možda nizak bio.

O njezinom bih liku zborit htio,

prem nepodobno za njezine draži,

gospoje, s vama, zaljubljenih duša,

jer to stvar nije da je drugi sluša. 

Anđeo moli svemogućeg Boga,

govoreć: "Višnji, u zemaljskom stanu

vidimo dušu divnu, odabranu,

čijim smo svjetlom i mi obasjani".

Da uzvisi je, Stvoritelja svoga

nebo, što drugu ne imade manu,

i blaženici smjerno molit stanu.

Jedino Milost na našoj je strani

i Sveznajući koji to im brani:

"Trpite mirno, još, predragi moji,

da tamo bude nada vam gdje stoji

onaj, što smrt joj, uz strah neprestani,

čeka, što reć će  paklu: O kleti,

ja vidio sam nadu sviju svetih".

Gospoju žude višnji rajski dvori;

sad bih da krepost njenu znate, žene.

Kažem, nek s njome ona od vas krene,

što plemenite želi steći časti,

jer prosta srca Amor lednim tvori,

te svaka druga misao im vene;

a tko izdrži gledat draži njene,

plemenit bit će, il će mrtav pasti.

A koga ona na pogled ovlasti,

toliko od nje kreposti pak ćuti,

pozdrava radi što mu ga uputi,

svakomu prašta, blažen, prepun slasti.

Još milost Bog joj od svih veću dade;

tko s njome zbori za propast ne znade.

"Stvar da li smrtna, tako divna, čista

opstojat može", Amor o njoj kaže.

I dok je motri, njemu se ukaže

da Bog je šalje ko znak čuda, sreće.

S lika joj biser pravom mjerom blista

kako to ukus gospama nalaže;

lijeposti uzor njome se pokaže;

njom narav stvori dobro ponajveće.

Iz očiju joj, kad ih milo kreće,

izlaze dusi što ljubavlju gore;

koji je motre tad oči obore

jerbo do srca svaki od njih lijeće.

Amor joj tako utisnut u lice,

gdje se ne može gledat netremice.

Kancono moja, zboreći poteci,

posvuda dičnim gospojama hodi.

Opominjem te jer te Amor rodi

mladu i ljupku. Sad ti je otići,

a gdje god dođeš ovu molbu reci:

"Kažite put mi, jer me hvala vodi

onoj od koje čast mi proishodi".

A uzaludno ne želiš li ići,

gdje puk je prosti nemoj niti prići;

možeš li, nastoj da budeš očita

tek gospi, mužu soja plemenita,

da upute te kamo ti je stići.

Amora nać ćeš i s njime gospoju,

i njemu molbu preporuči moju.

Ovu ću kanconu da bi se shvatila, podijeliti podrobnije nego dosadašnje. Ponajpre je raščlanjujem u tri dijela: prvi je dio uvod riječima koje slijede; drugi je srž onoga o čemu se govori; treći je u službi prethodno rečenoga. Drugi deo počinje Anđeo moli; treći Kancono moja. Prvi se dio dijeli u četiri: u prvom kazujem s kim želim govoriti o svojoj gospoji i zašto; u drugom kažem kakav izgledam sam sebi kada mislim o njezinoj vrlini, i kažem kako bih to kazao kad ne bih izgubio hrabrost; u trećem kažem na koji način mislim govoriti o njoj, e da ne bih bio nedoličan; u četvrtom opetujući kojim se gospojama obraćam, kazujem razlog zbog kojega se obraćam baš njima. Drugi dio počinje Kada se; treći Na uzvišen se; četvrti Gospoje s vama. Zatim kada kažem Anđeo moli počinjem zboriti o ovoj gospoji, a taj se dio dijeli u dva: u prvom kažem kako se ona poima na nebu; u drugom kako se poima na zemlji: Gospoju žude. Taj se drugi deo dijeli u dva: u prvom govorim o plemenitosti njezine duše, spominjući djelotvorne kreposti koje iz njih proishode; u drugoj govorim o plemenitosti njezina tijela, spominjući joj lijeposti: Stvar da li smrtna. Taj se drugi dio dijeli u dva dijela: u prvom kažem koliko je lijeposti na čitavom tijelu; u drugom kažem koliko je lijeposti po pojedinim dijelovima tijela: Iz očiju joj. I taj se drugi dio dijeli u dva: u jednom spominjem oči, što su izvor ljubavi; u drugom govorim o ustima što su svrha ljubavi. A da bih ovdje odagnao svaku nedoličnu pomisao neka se sjeti onaj koji čita da je već gore napisano da je pozdrav ove gospoje, koji proistjecaše iz njezinih ustiju, bio svrha mojih želja, dok mi ga ona ne uskrati. A zatim kada kažem: Kancono moja, dodajem jednu kiticu koja je u službi drugih, a u njoj kažem što očekujem od ove kancone. A kako je ovaj poslijednji dio lako razumjeti, neću se truditi da ga dalje dijelim. Kažem, da bi za jasnije poimanje ove pjesme trebala još podrobnija podjela, ali tko nije toliko dosjetljiv da bi je mogao shvatiti po ovim podjelama koje učinih, neću žaliti ako je se okani; jer se uistinu bojim da sam i ovakvom podjelom preveliku broju priopćio njenu nakanu, ako se dogodi da ovo budu čitali.