...svaka ptica peva na svome latinskom

Gijom IX Akvitanski

U jednoj prolećnoj Gijomovoj pesmi, u prvoj strofi čitamo završetak trećeg stiha:

en lor lati,

što bi se doslovno prevelo kao: na svome latinskom, ali pošto je reč o pticama koje tako pevaju, nije dopustivo ni pomisliti da one to čine na latinskome. To je čudna lutajuća metafora koja se pojavljuje i kod Dantea, u trećem pevanju Raja, gde veliki pesnik pridev latinski (latino), koristi da označi lakoću razumevanja, kao da je reč o lakše shvatljivom jeziku, ili načinu izražavanja. Dante je dubinski čitao trubadure, a upravo ove nijanse u njihovom jeziku i stilu su mu bile privlačne i poučne.

U blagosti novih dana

sva je šuma razlistana,

poj ptica je pun miline,

svaka svoju pesmu peva,

dobro je kad svako brine

za ono o čemu sneva.

Al' od onih srećnih strana

nema vesti do mog stana,

srce bije bez vedrine;

a moj korak još okleva.

želim mira i tišine

da uživam posle gneva.

Naša ljubav isto mine

kao cvetak iz doline

na koji se kiša sleva,

noću nad njim pada slana

sve do jutra kad ogreva

sunce iznad cvetnih grana.

Pamtim jutro kad ljutine

nesta k'o prah kad se vine,

prsten dobih toga dneva

tad mi ljubav bi zadana

o da živim, da mi djeva

večno bude milovana!

Znam neće me kletve njine

sad razdvojit od Jedine,

te reči su kao pleva,

reči večnih sirotana,

svaki od njih ljubav sneva,

al' samo je nama znana.

Ab la douzor del temps novel

Fueillon li bosc, e li auzel

Chanton chascus en lor lati,

Segon lo vers del novel chan:

Adonc esta ben q'on s'aizi

De zo dont hom a plus talan.

De lai don plus m'es bon e bel

No-m ve messatger ni sagel,

Don mon cors non dorm ni non ri

Ni no m'en auz traire enan,

Tro que eu sapcha ben de la fi,

S'el es aissi com eu deman.

La nostr'amor va enaissi

Com la brancha de l'albespi

Qu'estai sobre l'arbre tremblan,

La noig, ab la ploi' e al gel,

Tro l'endeman, qe-l sols s'espan

Per la fueilla vert el ramel.

Anquar me membra d'un mati

Que nos fezem de guerra fi

E que-m donet un don tan gran,

Sa drudari'e son anel:

Anquar me lais Dieus viure tan

Qu'aia mas manz sotz son mantel!

Qu'ieu non ai soing d'estraing lati

Qe-m parta de mon Bon Vezi,

Q'ieu sai de paraulas com van,

Ab un breu sermon qi s'espel:

Que tal se van d'amor gaban;

Nos n'avem la pess'e-l coutel.

Pindar: Tindaridi

Teeju Argivljaninu

I 

Strofa:

Harite, grad mi proslavite Danaja

i njegovih pedeset kćeri,

koje na prijestolju sede sjajnom.

Grad Argos proslavite,

Herin božanski dom,

što sjajem bezbrojnih vrlina blista

i junačka ga djela krase.

Na dugo pripovijedati se može, kao što zna se,

o djelima Perseja, kad smaknu Medusu Gorgo.

Gradove mnoge sagradio graditelj Epaf

u Egiptu rukama je svojim.

Jedina Hipermnestra ogriješila dušu nije,

jer svijesno je umjela da mač svoj u korice skrije.

Antistrofa:

Palada Atena, plava i sovolika,

Diomeda u besmrtna pretvori boga.

Tebanska zemlja Zeusovim strijelama ošinuta

rastvori se i proguta Eklida vrača, smutljivca ratnog.

Odavna grad je na glasu zbog ljepolikih žena.

Zeus, što čeznuo je za Alkmenom i Danajom, 

taj glas je o ljepoticama potvrdio.

S potpunim pravom Zeus na dar dade

plod uma ocu Adrasta i Linkeju.

Epoda:

Svom snagom koplje Amfitrionovo prože,

i učini njega presretnim,

pa on krvi Zeusove rod postade,

te Teleboje pobi, što oružije mjedeno nose.

Tada je Zeus, besmrtnih bogova kralj,

sličan u licu Amfitrionu,

u njegove ušao dvore,

da sjeme posije nepobjediva Herakla,

kome je supruga sada Heba, najljepša među božicama,

a boravi u olimpskim dvorima

uz majku Heru, zaštitnicu braka.

II

Strofa:

Slaba sam pjesnička daha,

da bih ispričao sve od jednog maha,

kolika je slava junaka u Argivskoj zemlji.

Jao pjesniku, kad zasiti previše ljude!

Ti, sada, pjesniče, zvonku probudi liru

i rvanja u mašti se sjeti!

Štit mjedeni, što nagrada je pobjedniku,

narod s takmičarima zove

na proslave Here, kojoj se bikovi žrtvuju.

Teej, sin Ulijin, dvaput na igrama ovima

nagradu je stekao, zaborav naporima svima.

Antistrofa:

Jednom u Pitu helensku četu svlada,

po sreći na Istmu i Nemeji vijenac dobi,

te Muzama ga iz odanosti posveti.

Triput pobijedi na vratima morskim,

a triput u svetoj dolini po Adrastovoj zemlji zamisli.

Zeuse, za čim on čezne, to neće da kaže.

Sve na svijetu s tvojom voljom se slaže.

U drskost svoju se ne uzda, kad milost tvoju moli,

već u srce svoje, što naporu može da odoli.

Epoda: 

Zgode o kojima pjevam, Zeus znade,

a i onaj, što se za uspjeh takmičiti imade.

Pisa se Heraklovim igrama najboljim ponosi.

Njega su preslatke pjesme i najbolja grla

na igrama Atenskim tri puta proslavila.

U glinenim vrčevima, pečenim na vatri,

slikanim slikama mnogim,

plemenitom Herinu narodu za nagradu

stiglo je ulje od masline svete.

III

Strofa:

Teeju, roda tvoga po materi

slava i pobjeda

s Haritama i Tindaridima

vrlo često vas prati.

Oh, da sam rođak po krvi Trasikla i Antije,

pogled mi očiju nikad sjaja u Argosu izgubio ne bi.

Zbog pobjeda je tolikih Pretov tvrdi grad Argos

zasjao, kad pobijedi u Korintu četiri puta,

a isto toliko puta ocjenom Kleonjana

pobjednički steče glas.

Antistrofa:

Iz Sikiona ko bojednici vratiše se

s peharima srebrnim vinskim,

a iz Pelane mekim plaštem ogrnuti

u zavičaj stigoše.

ni nagrade lijepe u mjedi izrađene

izbrojati nitko mogao ne bi,

to vremena mnogo za brojenje traži sebi,

što ih Klitor i Tegeja i ahejski gradovi tvrdi,

pa i Likej Zeusu na trkalište izniješe,

da nagrada budu snazi ruku i nogu.

Epoda:

Kojeg li čuda, što su izvrsni atlete,

kad Kastor i brat mu djedu su njegovu

Pamfaju u gostima jednom bili,

i kad su blizanci: Kastor i Polideuk

oni, što igre u Sparti vode

i uz Herakla i Herma daju im pobjede.

Za sve pravedne u srcu brinu se oni.

odano nama božansko je koljeno to.

IV

Strofa:

Ta braća naizmjence žive,

jer jedan su dan na dvoru

miloga oca Zeusa, a drugog borave

dana u skrovištu svetom, u Terapni u grobu,

povezani udesom bratskim su oni.

Življenje takvo radije Polideuk izabra onda,

kada mu brat Kastor u boju pao,

nego da bi na nebu ko bog cvao.

Ubio njega je Ida, zbog goveda kivan,

kada ga oštricom mjedena koplja

u srce smrtno rani.

Antistrofa:

Linkej, brat Ide, po dolinama vrebajući Tajgeta,

Kastora spazi, gdje na hrastovu panju sjedi.

Imao on je najoštriji od svih ljudi vid.

Nogama brzim do Kastora stignu

Linkej i brat mu Ida,

djelo smisliše grozno i svrše ga brzo.

Od toga dana braću je ovu, sinove Afarejeve,

Zeusova osvetna i kobna pratila ruka.

Njih Polideuk, sin Ledin, progoniti poče.

Čekahu oni stisnutih zuba

Polideuka blizu  očeva groba.

Epoda:

Digoše tada tesani kamen s groba

i na prsi Polideuka baciše,

ali ga ubili nisu.

Uzmaknuti Polideuk ne htjede njima,

već junački kopljem navali brzim

i mjedeno Linkeju u bok zabi koplje,

dok Zeus je munjom, što vatru i dim nosi,

drugoga ubio brata,

i bezbožna izgore oba im tjela.

Borba je s jačim uvijek teška

i često zbog prkosa toga snage klone ti cijela.

V

Strofa:

Brzo je Tindarejev sin u pomoć priskočio bratu,

što mrtav još nije bio,

ali je u hropcu lagano izdisao.

Zaplaka i zakuka gorko

i promuklim glaso zaleleče tužno:

- O Krone, oče moj,

kakvu bih utjehu za bol našao svoju?

Učini, da i ja s bratom umrem sad! - 

Antistrofa:

Kad čovek prijatelja izgubi, bez časti živi.

Malo je smrtnika, koji vjerno

nevolje s nama i muke dijele." - 

Polideuk tako reče, a Zeus se približi njemu

i riječ izusti ovu: "Ti sin si moj!

Poslije mene junak majku je obljubio tvoju

i po utrobi njenoj smrtno posijao sjeme.

Ali evo, birati možeš:

Želiš li smrt i nemilu izbjeći starost,

pa sa mnom, s Atenom i s Aresom crna mača,

na Olimpu vječno vjekovati? - 

Epoda:

To je sudbina tvoja.

Želiš li za brata brinuti se svoga

i s njime sudbu dijeliti bratski,

onda ćeš polovinu živjeti tvoga vijeka

pod crnom zemljom, a drugu polovinu

u nebeskim dvorima zlatnim!" -

Tako Zeus je rekao,

a ni za tren Polideuk bio u dvojbi nije.

Sjajnošljemcu Kastoru čudom se povrati očiju vid;

on s bratom govori i srce mu veselo bije.

Deseta nemejska oda

Mikelanđelo: Nyx V

Sve dok nas čemer i sramota mori 

drag mi je san, još draže biti kamen, 

ne vidjet, ne čut, sreće mi je znamen; 

stog me ne budi, tiho govori.

Caro m’è ’l sonno, e più l’esser di sasso,

mentre che ’l danno e la vergogna dura;

non veder, non sentir m’è gran ventura;

però non mi destar, deh, parla basso.

[1546]

Sve prolazi...

Horska pesma:

Beži sličan olujnom besnom vetru,

brži nego Kor koji oblake skuplja,

brži nego plamen što nebom sune

kada zvezda gonjena vetrom mine

s ognjenim repom.

  

Neka slava, minulih doba vernik,

s tobom meri sve što joj dika beše:

tvoj će lik da zaseni druge tako

kao mesec kada u punom sjaju

spojiv sjajne rogove, žiže ognja,

svu noć juri kočijom brzom, svu noć

bludi likom rumenim da potamne

pred tim sjajem zvezda sijaset malih.

Ti si kao Hesper što skuplja tmine,

vesnik noći okupan morem tavnim,

što kad tmine rasturi noćne, posta

Lukifer sjajni.

Oj, Liberu, tirsonošo iz Indije,

krasne kose, nešišane, večno mlad si,

tigar dršće pred tim kopljem vite loze,

a roščiće s čela pusta mitra kroti - 

ne bi bo'me savladao Hipolita krute kose.

A tvoj lik je...da se gordiš nemaš rašta:

širom sveta zna već svako ime momka

kog Bromiju pretpostavi, Fajdre sestra.

Dvosmislen si dar, lepoto, smrtnicima,

dar prolazan, kratkotrajan, kako samo,

kako brzo, tek što staneš već prolaziš.

Ne otima tako brzo čar proleća livadama

sparna žega, silna jara letnjih dana,

kad podneva besne jarka, kad ubrza

točak noći sve paoke pa projuri.

Ko što sahnu bele krune ljiljanima,

tako svenu i rudastoj, divnoj glavi

prve ruže, tako gasne obrazima

nežna rumen i ni trena i ni časka 

ne poštedi starost telo svoga danka.

Fugit insanae similis procellae,
ocior nubes glomerante Coro,
ocior cursum rapiente flamma,
stella cum uentis agitata longos
porrigit ignes.

Conferat tecum decus omne priscum
fama miratrix senioris aeui:
pulcrior tanto tua forma lucet,
clarior quanto micat orbe pleno
cum suos ignes coeunte cornu
iunxit et curru properante pernox
exerit uultus rubicunda Phoebe
nec tenent stellae faciem minores;
talis est, primas referens tenebras,
nuntius noctis, modo lotus undis
Hesperus, pulsis iterum tenebris
Lucifer idem. 

Et tu, thyrsigera Liber ab India,
intonsa iuuenis perpetuum coma,
tigres pampinea cuspide temperans
ac mitra cohibens cornigerum caput,
non uinces rigidas Hippolyti comas.
ne uultus nimium suspicias tuos:
omnis per populos fabula distulit,
Phaedrae quem Bromio praetulerit soror.

Anceps forma bonum mortalibus,
exigui donum breue temporis,
ut uelox celeri pede laberis!
non sic prata nouo uere decentia
aestatis calidae despoliat uapor
(saeuit solstitio cum medius dies
et noctes breuibus praecipitat rotis),
languescunt folio lilia pallido
et gratae capiti deficiunt rosae,
ut fulgor teneris qui radiat genis
momento rapitur nullaque non dies
formosi spolium corporis abstulit.

Seneka, Fedra

Prevod: Radmila Šalabalić

Katul: XXXIV

Nas Dijana mladiće sve

štiti, djevojke nevine:

o njoj pjevajmo nevini

mladići i djevojke,

Dianae sumus in fide

puellae et pueri integri:

Dianam pueri integri

puellaeque canamus.

O Latonina kćeri, ti

dijete velikog Jupitra,

tebe majka je rodila,

pokraj masline delske

O Latonia, maximi

magna progenies Iovis,

quam mater prope Deliam

deposivit olivam,

da bi vladala brdima 

i svim zelenim šumama,

pašnjacima tajanstvenim,

bučnim rijekama moćnim.

montium domina ut fores

silvarumque virentium

saltuumque reconditorum

amniumque sonantum:

Ti Junona lucina si,

rodiljama pomoćnica,

ti si Trivija svesilna,

Luna svjetlost što zajmi.

tu Lucina dolentibus

Iuno dicta puerperis,

tu potens Trivia et notho es

dicta lumine Luna;

Tokom, boginjo, mjesečnim

svojim godina mjeriš put,

poljski puniš seljakov dom

dobrim, bogatim plodom.

tu cursu, dea, menstruo

metiens iter annuum,

rustica agricolae bonis

tecta frugibus exples.

Neka slave te imenom 

svakim; zaštitu naklonu

podaj plemenu Romula,

kako oduvjek činiš.

Sis quocumque tibi placet

sancta nomine, Romulique,

antique ut solita es, bona

sospites ope gentem.

preveo: Dubravko Škiljan

Eshil: Prva stajaća pesma Erinija iz Orestije

Prva strofa:

Majko moja, majko Noći,
što me mrtvim, što me živim
za sud rodi, saslušaj me!
Letin sin mi pravo gazi,
on mi zeca grabi toga,
čija krvca mora teći,
krv majčinu da okaje.
      Nad tom žrtvom ja sad bajem:
      nek bezumlje i ludilo
      duh mu more, srce lome!
      To je pesma Erinija, -
      bez forminge srce veže
      i suši srž u kostima.

Prva antistrofa:

Usud jaki neodolni

tu mi večnu dade službu:

ako ludo čovek neki

ruku digne ubojnicu

njega svugde progonimo

dokle grob ga ne pokrije,

ne može ga ni smrt spasti.

Nad tom žrtvom ja sad bajem:

nek bezumlje i ludilo

duh mu more, srce lome!

To je pesma Erinija, - 

bez forminge srce veže

i suši srž u kostima.

Druga strofa:

Ovu službu od rođenja vršim

ali ne smem besmrtniku prići,

nikad ni s kim ne sedam za sofru,

belo ruho, stajaći ogrtač,

nikad ne bi praznična mi radost.

Volim kuće da obaram,

svoj kad svome glavu seče.

ovako ga napadamo,

ma koliko snažan bio,

krv mu svežu ispijamo!

Druga antistrofa:

Ove brige mesto drugih brinem,

nebesnike oslobodih od njih,

o ubistvu ne vode istragu - 

naše pleme mrsko i krvavo

Div iz dvora pogna nebeskoga.

Volim kuće da obaram,

svoj kad svome glavu seče.

ovako ga napadamo,

ma koliko snažan bio,

krv mu svežu ispijamo!

Treća strofa:

Ma se slava i do neba digla,

u prah pada, gine, rastura se,

kad u crnu navalimo ruhu

i zlokobno zaigramo kolo.

Snažnim skokom skačem, igram,

plahovito krivca gazim,

stoji tutanj noge krepke;

on se žuri, al' posrće,

osveta ga strovaljuje.

Treća antistrofa:

A da pada zbog ludila ne zna,

mrakom takvim greh ga obavio,

ali ljudi, puni jeze, šapću:

"Gustom tamom dvori potamneli."

Snažnim skokom skačem, igram,

plahovito krivca gazim,

stoji tutanj noge krepke;

on se žuri, al' posrće,

osveta ga strovaljuje.

Četvrta strofa:

Kaznu čeka. Znamo sredstva,

znam cilju naći pute,

greh mu s uma ne smećemo.

Jesmo svete, neumolne,

dužnost mrsku i nečasnu

odgurnute otpravljamo;

baciše nas bozi u glib večni,

neprisupan ni zdravu ni slepu.

Četvrta antistrofa:

Ima l' koga ko ne bledi,

ko ne zebe, ko ne dršće

kad moj čuje zakon večni?

Sam ga Usud pred'o meni,

a bogovi potvrdili.

Stara pošta još mi traje;

pod zemljom sam, gde caruje tama,

al' sam časna, jer boravim sama.

preveo: Miloš Đurić

Proklo Dijadoh: Hekati i Janusu

Prekinimo našu pesmu, Muze, hor blagomatičnog kruga,

U čast Plotina mnogosličnog bogu. 

Kad to što iskaza moja kitara zlatna poje blagovečno.

- Porfirije, Biografija Plotina (uvod u Eneade)

Zdravo, čuvena majko bogova, lepog potomstva,

Zdravo Hekato, predvorkinjo, premoćna! 

A i ti zdravo budi Jane, praoče, neprolazni Dive,

Zdravo stariji od Zevsa.

Blistavom učinite stazu mog življenja,

Dobrima ispunjenu, a zle bolesti oterajte

iz udova; dušu što po tlu besni

Trgnite, posvećenjima je čisteći što um bude.

Da, molim vas, pružite ruku, meni što čeznem

Put bogonaznačen pokažite, a svetlo dragoceno gledaću

Odakle je od rođenja zlima udeljeno da beže.

Da, molim vas, pružite ruku i privedite me

Vetrovima vašim, napaćenog, u luku pobožnosti.

Zdravo čuvena mnogoimena majko bogova, lepog potomstva.

Zdravo Hekato, predvorkinjo, premoćna! 

A i ti zdravo budi Jane, praoče, neprolazni Dive,

Zdravo stariji od Zevsa.

Χαῖρε, θεῶν μῆτερ, πολυώνυμε, καλλιγένεθλε· 

χαῖρ᾽, Ἑκάτη προθύραιε, μεγασθενές. 

ἀλλὰ καὶ αὐτὸς χαῖρ᾽, Ἴανε προπάτορ, Ζεῦ ἄφθιτε· 

χαῖρ᾽, ὕπατε Ζεῦ. 

Τεύχετε δ’ αἰγλήεσσαν ἐμοῦ βιότοιο πορείην

βριθομένην ἀγαθοῖσι, κακὰς δ’ ἀπελαύνετε νούσους

ἐκ ῥεθέων, ψυχὴν δὲ περὶ χθονὶ μαργαίνουσαν

ἕλκετ’ ἐγερσινόοισι καθηραμένην τελετῇσι.

Ναί, λίτομαι, δότε χεῖρα, θεοφραδέας τε κελεύθους

δείξατέ μοι χατέοντι. Φάος δ’ ἐρίτιμον ἀθρήσω,

κυανέης ὥθεν ἔστι φυγεῖν κακότητα γενέθλης.

Ναί, λίτομαι, δότε χεῖρα, καὶ ὑμετέροισιν ἀήταις

ὅρμον ἐς εὐσεβίης με πελάσσατε κεκμηῶτα.

χαῖρε, θεῶν μῆτερ, πολυώνυμε, καλλιγένεθλε· 

χαῖρ᾽, Ἑκάτη προθύραιε, μεγασθενές. 

ἀλλὰ καὶ αὐτὸς χαῖρ᾽, Ἴανε προπάτορ, Ζεῦ ἄφθιτε· 

χαῖρ᾽, ὕπατε Ζεῦ.

Epitafi sa Platonovog nadgrobnog spomenika

Ovo Platonovo telo krije zemlja u svojim nedrima,

a njegova duša ima svoje besmrtno mesto kod blaženih;

sina Aristonovog, koga i svaki dobar čovek poštuje,

koji živi daleko, pošto je video božanski život.

Palatinska Antologija VII, 61

Orlu, zašto si sleteo iznad njegovog groba? Reci da li si

gledao zvezdanu kuću nekog od bogova?

Ja sam lik Platonove duše koja je odletela na Olimp,

a od zemlje rođeno telo čuva ovde atička zemlja.

Palatinska Antologija VII, 62

I da Feb nije stvorio Platona u Grčkoj

kako bi on spisima lečio duše ljudi?

Jer kao što je božji sin Asklepije lekar tela,

tako je Platon lekar besmrtne duše.

Palatinska Antologija VII, 108

Feb je smrtnicima dao Asklepija i Platona,

jednog da spasava dušu, a drugog da spasava njihova

tela. Sa jednog svadbenog ručka otišao je u onaj grad

koji je sam sagradio i postavio u Zevsovom dvoru.

Palatinska Antologija VII, 109

preveo: Albin Vilhar

Katul: Berenikina kosa

Onaj što je razaznao svjetla svih svemirskih luči,

onaj što sazviježđa svih izlaske, zalaske zna,

kako zamračuje svjetlost se plamena brzoga sunca,

kako u određen rok gasi se zvijezdama sjaj,

kako boginju Mjeseca vuče pod latmijski kamen,

skreće joj nebeski tok skrovita ljubavna slast - 

upravo taj me je Konon vidio na nebu sjajnom

kako sav blistam ja, jasan i prekrasan pram

s glave Berenike, koja me obeća pruženih ruku

boginjama za dar mnogim kad osvanu dan

da u razorni pohod krene na asirsku zemlju

kralj kome poveća vlast upravo sklopljeni brak:

još je nosio ugodne tragove noćašnje borbe - 

djevičanstvo je on uzeo kao svoj plijen.

Mrze li doista mladenke Veneru, ili su suze

roditeljima tek radost a zapravo laž,

suze što obilno liju ih one u ložnici bračnoj?

Nije to iskren plač, pomogli bozi mi svi!

To me tužaljkom mnogom naučila kraljica moja

kad je u okrutan boj kretao suprug joj mlad.

Možda žalila nisi toliko zbog ležaja praznog

koliko što te je drag tužno napustio muž?

Kako je silno izjedala briga ti žalosno srce!

Kako si u taj čas drhtala u srcu svom,

nesvjesna, kao bez duše! Ja sam te bar odmalena

znao i cijenio tvoj taj neustrašivi duh.

Ne pamtiš podvig kojim si postala kraljeva žena?

Ne bi ni snažniji stvor takav još izveo čin!

Ali kad muž se opraštao, kako si zborila tužno!

Jupitre, bezbrojne tad suze si otrla ti!

Koji te moćni izmijenio bog? Ili zaljubljenici

ne mogu biti ni tren bez oka druga ljubljenog svog?

Svim si me bozima obrekla, uz to još i krv bikovlju,

ako ti voljeni muž vrati se čitav i zdrav.

On je nedugo zatim osvojio azijsku zemlju

i taj pripojio kraj svetoga Egipta tlu.

Stoga sad ispunjam, priključen nedavno nebeskom skupu

kao zavjetni dar, negdašnje zakletve riječ.

Kunem se, kraljice, tobom, tvojom kunem se glavom

da sam s tjemena tvog otkinut nasilno ja;

neka se kazni onaj tko na to se isprazno kune:

ali može li tko svladati željeza moć?

Srušena čak je i najveća od svih na zemlji planina

što ih nadlijeće sin Tijin, u svjetlosti sav,

kad su Međani novo stvorili more, i kad je

Atosom prošao skroz barbarske mladeži brod.

Što da učine vlasi, kad željezo tako je snažno?

Jupitre, neka se sav uništi Haliba rod,

s njima i onaj što prvi je tražio podzemne žile,

kovao prvi put pretvrdi željeza kov!

Tek što sam bio odsječen, dok drugi su prameni moju

oplakivali kob, preda mnom stvori se brat

Memnona iz Etiopije, vjesnik Arsinojin brzi,

Lokrankin krilati konj, režući krilima zrak.

On me je uzeo i, projuriv kroz eterske sjene,

zatim me je u skut Venerin smjestio svet.

Sama Zefirejka to je svome naložila sluzi,

grčki ona je bog, kanopsko nastava tlo

Da bi, uz zlatnu krunu s Arijadnina čela,

žmirkavih luči roj stavljen na nebeski svod

i mene imao, da bih i ja svijetlo jarko,

s plave glave plijen, pramen i zavjetni dar,

boginja novom me zvijezdom među starima stvori

kad sam, uplakan sav, došao u božji dom:

naime susjed sam zviježđima Djevice, bijesnoga Lava,

Likaonovu kćer tičem Kalistu ja tu,

krećući prema zapadu, vodim Boota sporog

čiji polagani hod guta Okeana vir.

Ali premda noću bogovi po meni gaze,

premda me vraća dan pod bijele Tetije skut

(ovo, sklona, dopusti da kažem, ramnuntska djevo:

nagnati neće me strah nikad da govorim laž,

niti ako me izgrde zvijezde riječima ružnim

zato što iznosim svu istinu iz srca svog),

mučim se, radostan nisam, jer gospodarici s glave

bit ću kroz čitav vijek odvojen, nikada s njom;

dok je djevojkom bila, nije me mirisnim uljem

trljala; otad sam ja mnogu upoznao mast.

Žene koje je vezala žuđena svadbena baklja,

nemojte raksriti grud, skinuti odjeću svu,

predati tijelo suprugu voljenom prije no date

fin iz posude dar, meni pomade u čast,

ali samo dok štujete kreveta bračnog čistoću.

Ako je preljuba čin nekoj i odviše drag,

neka joj prašina laka zaludne ponude pije:

od nedostojnih ja ne tražim nikakav dar.

Supruge, neka u kući vašoj boravi uvijek

sloga i ljubavni žar, vječan da bude mu plam!

A ti, kraljice, ako u zvijezde gledaš dok vršiš

Venerin obred svet slaveći praznički dan,

nemoj dopustiti da ja bez mirisnih ostanem masti,

nego radije daj obilan prebogat dar.

Padnite, zviježđa, Vodenjak i Orion neka se zbliže,

samo da ponovo ja postanem kraljičin pram!

preveo: Dubravko Škiljan

Itaka

Kada kreneš na put za Itaku

zaželi da dug to bude put,

pothvata pun, opasnosti i saznanja.

Lestrigonaca, Kiklopa

i srditog Posejdona ne plaši se!

Na takve nikada naići nećeš

sve dok misao je tvoja uzvišena

i dok birana se osjećanja tiču tvoga duha i tvog tijela.

Niti Lestrigonce, nit Kiklopa

niti divljeg Posejdona ti susresti nećeš

ako ne nosiš ih u samome sebi

i ako ih duša tvoja ne iznosi preda te.

Zaželi da dug bude to put

svitanja ljetnjih pun

u koja ćeš – kolike li radosti – 

ulazit u luke prvi put viđene.

Pred feničkim zastani tezgama

i snabdij se finim stvarčicama:

sedefom, koraljom, ambrom, slonovačom;

uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa,

što više upravo raskošnih mirisa.

Pođi u mnoge gradove misirske

da učiš, i da poučiš se kod mudraca njinih.

I na umu uvijek Itaku zadrži.

Stići na nju tvoja je sudbina.

Al' nipošto ne žuri na tom putu.

Bolje neka mnogo godina potraje

da na otok pristaneš ko starac

bogat onim što na putu stekao si

ne očekujući da Itaka bogatstvo ti dadne.

Ona ti je dala divno putovanje.

Bez nje ne bi ni krenuo na put.

No ništa ti više ona nema dati.

A ako je siromašnom nađeš, znaj prevarila te nije.

Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima

shvatićeš već što Itake znače.

Konstantin Kavafi 

Fridrih Helderlin: Patmos

Bliz je

i teško dokučiv Bog.

Ali gde je opasnost

raste i spasonosno.

U tminama borave

orlovi i neustrašivo hode sinovi Alpa preko ponora

lako građenim mostovima.

Zato, jer zgomilani su uokrug

vrhunci vremena,

a najvoljeniji blizu borave, i malakšu

na najrazdvojenijim brdima,

daj nam tad, nedužna vodo,

o krila nam daj, u najvernijem smislu

da pređemo preko i vratimo se.

Tako zborih, kada odvede me

brže no što sam slutiti mogao

i daleko, gde nikada

mišlju ne stigoh, genije neki

iz moje kuće. Svetlucahu

u sumraku, kada pođoh,

senovita šuma

i čežnjivi potoci

zavičaja; ne poznavah više zemlje;

ali uskoro, u svežem sjaju

tajanstveno

u zlatnoj pari rascveta se

brzo uzrasla,

s koracima sunca,

 s hiljadama vrhunaca miomirisna

preda mnom Azija, i zablešten iskah

pogledom nešto znano, jer nevičan

bejah tim širokim stazama, gde dole

niz Tmol putuje

zlatom iskićeni Paktol

i Taurus stoji i Mezogina,

i cveća prepun vrt

mirna je vatra; ali u svetlu

cveta visoko srebrni sneg;

i svedok besmrtnog života

prastari bršljan raste

na nedostupnim liticama; i kedrovi i lovor,

stubovi živi nose

svečane

bogosazdane dvorce.

Nek i šumore oko kapije Azije

u odlasku na razne strane

po neizvesnoj ravni mora

mnogi drumovi bez senke,

ipak ostrva poznaje brodar.

I jer sam čuo

da od obližnjih jedno

jeste Patmos,

prohtelo mi se silno

tamo da svratim, i tamo

tamnoj se približim pećini.

Jer drukčije no Kipar

mnogoizvorni, ili

drugo ostrvo neko

prebiva divotno Patmos,

al gostoljubiv je

u siromašnijem

domu svome ipak,

i kad iz brodoloma il tužeći

za zavičajem ili

za preminulim drugom

približi mu se neki

stranac, on rado počuje, i deca mu,

glasovi tople dubrave

i zvuci gde ospe se pesak

i napukne tle u polju

slušaju ga, i s ljubavlju se vraća

odjek tužaljci čovekovoj. Tako nekad

negovaše ostrvo bogovoljenog onog

vidovitog, koji u blaženoj mladosti

pošao beše

sa sinom Svevišnjeg, nerazdvojan, jer

voljaše Olujonosac jednostavnost

toga mladića, a pažljivi je čovek

jasno sagledao lice Boga,

kada su, pri tajni čokota,

zajedno sedeli u času gozbe,

i u veličini duše, spokojno sluteći, smrt

izgovori Gospod, i ljubav potonju, jer nikada dosta 

ne mogaše tada o dobroti da se

nagovori, i da razvedri, kada

video bi je, srdžbu sveta.

Jer sve je dobro. Zatim umre. Mnogo bi

o tome moglo da se kaže. A naposletku još

najradosnijeg, pobedna pogleda, videše ga prijatelji,

ali tugovahu, kada već

veče bi, udivljeni,

jer odluku su veliku u duši nosili

ti muževi, ali pod suncem voljahu

život i ne htedoše da ispuste 

lice Gospoda

i zavičaja. To utisnuto im beše,

kao vatra u gvožđe, a do boka im je

hodila senka voljenog.

Zato im on je poslao

duha, i zadrhta vaistinu

kuća i oluje božje valjahu se

tutnjeći daljem

iznad glava u slutnji dok su, u mislim teškim,

sakupljeni bili junaci smrti,

kada im se, na rastanku, 

još jednom ukazao.

Jer sada se ugasi sunčev dan

kraljevski, i prelomi 

skiptar pravozračni

u božanskoj patnji, svojom voljom,

jer sve treba opet da vrati se

u pravo vreme. ne bi dobro bilo

docnije da beše, i prekinuto naglo, neverno,

delo ljudsko, i radost beše

ubuduće

boraviti u noći što voli nas, i čuvati

u bezazlenim očima netremice

ponore mudrosti. A zelene se 

i pod brdima duboko žive slike,

no strašno je kako tu i tamo Bog

beskrajno rastura ono što živo je.

Jer već i ostaviti

lica dragih prijatelja

i daleko preko bregova ići 

usamljen, gde dvostruko

objavljen, jednim govoraše glasom

nebeski duh; a to ne bi prorečeno, nego

za uvojke ih ščepa, prisutno,

kad iznenada se

u odlasku žurnom obazre na njih

Bog, a oni zakletvom,

da bi zastao, imenovaše zlo

da vezano je odsad kao užadi zlatnom

i pružiše jedni drugima ruke - 

ali kad umre zatim

onaj za kog najviše

prianjaše lepota, tako da mu u liku

stajaše čudo i nebesnici na njega

ukazivahu, i kada, večna sebi zagonetka,

ne mogu da se međusobno shvate

oni koji su živeli zajedno

u sećanju, a ne biva nošen samo

pesak ili vrba, i zahvaćen hram,

no i čast poluboga

i bližnjih mu prohuji

i čak i Svevišnji 

odvraća svoje lice

jer nigde ništa više

besmrtno na nebu ili na zelenoj zemlji

nema da se vidi, šta je to?

To je zamah sejača, kad zahvata

lopatom pšenicu

i upolje je baca, uzvitla iznad gumna.

Do nogu mu pada ljuska, ali

do kraja stiže zrno,

i nije zlo ako od toga nešto

propadne, i govorenja

utihne živi zvuk

jer i božansko delo našem liči,

neće Svevišnji istodobno sve.

Doduše, ima gvožđa u dubini

i usijanih smola u Etni;

tako bih i ja imao blaga

lik da oblikujem, i da vidim

Hrista, sličnog onome kakav beše,

no kad bi neko podstaknuo sebe

i tužnom besedom, usput, bespomoćnog

mene spopao, da zadivim se i da ushte

lik božji da oponaša sluga - 

u srdžbi vidljive ugledao sam jednom

gospodare neba, ne da bih bio nešto, nego

da učim. Blagonakloni su, no najmrže im je,

dok su na vlasti, lažno; i tada

ljudsko više među ljudima ne važi.

Jer ne vladaju oni, al zato vlada

besmrtni usud, a njihovo se delo

pokrećemo samo i žurno ide svršetku.

Jer kada još više se uspne nebeska

povorka trijumfalna, imenovaće jaki

suncu sličnog likujućeg sina Svevišnjega

kao ugovoren zrak, i tu je padalica

pesme, nadole pokazuje,

jer ništa nije obično. Ona budi

mrtve koje ne zarobi još

sirovost. Ali mnoge

plašljive oči čekaju

da vide svetlost. Ne žele one

pod oštrim ztakom da cvetaju,

premda im zlatna uzda hrabrost zadržava.

Ali kada sveta snaga,

u zaboravu sveta

ko iza nabreklih veđa,

spokojnim sjajem pada iz svetih spisa, mogu

zbog milosti te u radosti vežbati se

pri mirnom pogledu.

I ako me nebesnici sada,

kao što verujem, vole,

koliko li će tek tebe;

jer jedno mi je znano,

a to je da volja

nebeskoga oca mnogo

za tebe znači. Miran je njegov znamen

na zatutnjalom nebu. A ima neko ko stoji

pod njim celog života. Jer živi još Hristos.

Al došli su junaci, svi sinovi mu,

i sveti spisi o njemu,

i munju tumače

dela zemlje do danas,

to neizdrživa je trka. Al on tu prisutan je. Jer njemu

sva dela njegova odvajkada su znana.

Suviše, suviše dugo je već

čast nebesnika nevidljiva.

Jer skoro prste moraju nam oni

da vode, i sramno

otkida nam sila neka srce.

Jer žrtvu hoće nebesnici svi,

a kad je neki zanemaren bio

to nikad nije urodilo dobrim.

Služili smo majci zemlji,

a nedavno i svetlu sunca služili smo,

ne znajući to; al Otac,

koji nad svima vlada, voli

najviše da o čvrstome slovu

staramo se, a dobro tumačimo

postojeće. Tome sledi nemački pev.

1812.

Fragment I

Starogrčka pesnikinja Praksila je sastavila skolion Adonisu u kome on iz Podzemlja odgovara na pitanje šta je nalepše što je za sobom ostavio:

κάλλιστον μὲν ἐγὼ λείπω φάος ἠελίοιο,

δεύτερον ἄστρα φαεινὰ σεληναίης τε πρόσωπον

ἠδὲ καὶ ὡραίους σικύους καὶ μῆλα καὶ ὄγχνας

"Najlepše što za sobom ostavljam je svetlost sunca,

zatim treptaj zvezda i punog meseca lik

još i zrele krastavce u njihovo pravo vreme, jabuke i kruške."

Sad napuštam zauvek najljepšu sunčevu svjetlost,

napuštam zvijezde jasne i Mjeseca blistavo lice,

napuštam ljetne plodove zemlje, jabuke kruške.

(450. godina p.n.e.)

Sapfo: fragmenti II

Kad pala je tamna noć,

počeše djevojke u snu svetkovati

Demetrinu noćnu svetkovinu.

Pjevahu pjesme pune miline

njoj i Nimfama,

što su im haljine modre

poput ljubičica.

Pjevaču, da me utješiš, uzmi liru

i o njoj mi pjevaj,

što na grudima nosi kitu ljubičica,

a dok korača, sve zanosi svojom ljepotom

Propalo je moje nastojanje,

pa ipak iz daljine zamišljam

da vidim tvoj lik[...]

Zimsko je doba[...]

i srce gorko plače[...]

[...]Ipak ćemo se sjetiti ljepota

što smo ih doživjeli u mladosti.

Proživjeli smo radosti mnoge

i vidjeli blistavi sjaj mladosti

[...]i[...]

[...]pjesme[...]

[...]i[...]

[...]kola...[...]

Slutnja o smrti

Slušaj, božanstvo ono što u Had odvodi žive

objavilo se meni čudnim znamenjem.

Pohodio me Hermo, glasnik nebeski,

koji sve one oslobađa od tuge

što više ne mogu da se suncu dive.

Rekoh, kad ga ugledah:

- Dobro mi došao, moćni bože,

jer ljubav puna žara

u mom srcu nemilostivo hara.

I patim. Trpim i stradam.

u meni bdije čežnja za smrću

i ja želim da vidim obale Aheronta,

gdje narošeno rosom

cvate lotosovo cvijeće....

Odabrani fragmenti Sapfo

O čiste Harite ruku ružičastih,

o kćeri Zeusove,

i vi ljepokose Muze!

Dođite ovamo, Muze, dođite,

svoj blistavi dom napustite!

I ti, Kaliopo, dođi!...

***

Kao zumbul, koji u planini

izgaze nogama pastiri,

pa zgažen leži i u purpuru krvari.

***

Ljubav danas razdire moje srce.

Ona je ko vjetar koji u planini

na hrastove stoljetne udara...

Djevojci koja ne voli poeziju

Kad umreš, na odar će te izložiti,

a zatim će uspomena na tebe izblijedeti,

jer ti ne bereš pijerijske ruže,

što cvjetaju na radost sunca.

Tako ćeš nepoznata lutati po Hadovu carstvu

lebdeći kroz povorke mračnih sjena.

Samoća

Zašao je mjesec, skrili se Vlašići.

Ponoć je. Vrijeme domijenka bježi,

dok Sapfa osamljena i budna leži.

Mjesec i zvijezde

Zvijezde oko lijepog mjeseca

skriše svoje svijetlo lice,

jer puna mjesečina

osvijetljuje cijeli krajolik

svojim srebrnim svijetlom.

Tamna je, mrka je noć,

a mene obuzeo zdravi san

te kroz sanje razgovaram s Afroditom...

San i noć

San, s očima crnim, - 

u noći, koja sazrijeva prije vremena...

*

Kad ih je san tokom cijele noći varao...

*

O da noć bude dvostruka za me...

*

O utvaro noćna što crnim krilima

salijećeš moje uzglavlje

slična snu, milom božanstvu.

Djevojaštvo

Zaručnica:

- Djevojaštvo, djevojaštvo, kamo odlaziš,

kad si me već napustilo?"

Djevojaštvo;

- Više nikad k tebi neću doći,

više nikad u tvoj naručaj neću doći!"

Zora

Uzvišena Zora...

Najednom se pojavi Zora

sa sandalama zlatnim,..

Gledajte, promatrajte 

kako sviće Zora,

ta uzvišena božica,

ljepotica sa zlatnim potplatama.

Otkriće svijetla

I sučev sjaj,

što blistavo sja nad cijelim gradom,

ne zasenjuje naše oči,

već ih jača i blistavim sjajem

i radošću puni.

Taj blistavi u modrini sunčev sjaj

ljepši je od cvetova perunike.

Tek su ga danas sunce i zemlja

otkrili ljudskomu oku.

preveo Ton Smerdel