Kasandrin monolog iz Orestije

Zborovođa

Ja srdit, ljut ti biti neću, - žalim te.

Isprazni, nesretnice, pusti kola,

Popusti nuždi, uči jaram nosit nov!

Kasandra

Ajme mene! Ajme mene!

Apolone, Apolone!

Zbor

Što zajauka, zazva boga Loksiju?

Ta nije takav - jadikovci nije drug.

Kasandra

Ajme mene! Ajme mene!

Apolone, Apolone.

(Silazi s kola)

Zbor

I opet bolnim glasom boga zaziva,

Što na cvil u pomoć priteći ne mari.

Kasandra

(ugleda kamen Apolonov)

Apolone, Apolone!

Čuvaru staza, Apolone moj!

Ti drugi put me shvati, zatre dokraja!

Zbor

Poricat će o svojoj, čini se, kobi zloj,

Iz grudi ropstvo dara božjeg ne kida.

Kasandra

Apolone, Apolone!

Čuvaru staza, Apolone moj!

Ah, kud me dovede? Pod kakav ovo krov?

Zbor

Atridima pod krov. Ako ti to ne vidiš,

Ja velim tebi. Kazat nećeš, da je laž.

Kasandra

(naglo se trgne)

Da - krov bogu mrzak, mnogo vidje zlo,

Krv, ubistvo, glavosijek;

Klaonica je ljudska, - krvlju teče pod!

Zbor

U tuđinke je kao u psa, čini se,

Njuh oštar, - njuši, traži, tragom krv će nać.

Kasandra

Gle, svjedoci stoje, - njima vjerujem.

Eno djece sitne plač,

Gle klanje, - meso se peče, otac jede ga!

Zbor

Za tvoju slavu proročku smo čuli već,

Al' proroka za prošlo ne tražimo mi.

Kasandra

Ao, ao! Što to misli, snuje sad?

Kakav grozan i nov jad

Gle u dvoru tome misli, snuje baš

Dragim svojim strašno zlo?

Lijeka njemu nema već,

Pomoć je daleko sva!

Zbor

Tih riječi proročkijeh ne znam, ne shvaćam,

Razumjeh ono, - na sva usta viče grad.

Kasandra

Ao, jadna, to izvršit kaniš ti?

Starog druga bračnog ćeš

Kupat, oprat, onda, - kako da svršim?

Za čas, za čas bit će to.

Ruka ruke maša se,

Jedna drugoj podaje.

Zbor

Ne razumjeh još. Ne mogu snać se, tamna su,

Zagonetkom joj obavita proročanstva.

Kasandra

Jao, jao! Uh, uh, uh!

Što se ovo pomila?

Mreža eno paklena!

Gle - još bradva, vjerna druga logu joj,

Krivac krivi! Žrtvu strašnu, užasnu

Klikom neka pozdravi

Razdor roda nikad sit!

Zbor

A kakvu ovo Srdu zoveš, da klikne

U domu! Mene ne veseli tvoja riječ,

U srcu se mome ledi krvi kap,

Ko od koplja kad u boju padne tko,

I života zrake mu

Zadnje tonu, gasnu već.

Brzo svane, dođe smrt.

Kasandra

Aoh, aoh! Uh, gle, gle!

Od krave de makni mi

Bika! Halja njega hvata, lovi već,

Crni rozi iz potaje bodu ga.

U vodu, u kadu pada, ruši se.

Oh, podmukle, ubojne

Banje zgodu pričam ja.

Zbor

Pohvalit se ne mogu, da u proroštvo

Ja oštro proničem, al' slutim: bit će zla.

Zar iz usta proročkijeh dođe kad

Dobar glas smrtniku? Silna proroštva,

Sama bijeda, nevolja,

Grozu, strah od proroka

Vijek u duši bude nam.

Kasandra

Jao, jao, jadna ja!

Zle li kobi, nesreće!

Udes moj mi otkrivaš,

Žuči u vrč nalijevaš

A čemu on me jadnu amo dovede?

Zacijelo s njime da tu ginem. Na što li?

Zbor

Mahnita si, bogom nadahnuta ti,

Žalosnicu pjesmu sad

Sama sebi pjevaš ko slavujak siv,

Štono nikad cvila sit za Itisom -

Itisom u bolnom srcu tuži svom;

Sav mu vijek je jada pun.

Kasandra

Oh, oh! Slavuja glasna dobre li kobi mi!

Pernom haljom odjenuše bozi ga,

Bez suza slatko njemu teče život sav,

A mene - čeka udar bradve dvosjekle!

Zbor

Otkud navre nadahnuća božjeg vir - 

Muka tvoja zaludnja?

Grozno, strašno glasom pjevaš zlogukim,

Pjevaš pjesmu zvucim' kobnim, zloslutnim

Otkud tebi način - taj božanski pjev,

Vjesnik, glasnik glasa zla?

Kasandra

Ao, svadbo Parisova, grobe roda svog!

Ao, moj Skamandro, vodo doma mog,

Na brijegu tvome jadna nekad rasla sam,

Njegom njegovala se,

A sada, čini se, skoro ću proricat ja

Na Kokitu, na obalam' aherontskim.

Zbor

Kakvu ovo odveć jasnu reče riječ?

Dijete će dokučit je.

Kao ujed guje ljute dira me

Huda sreća, gorko što je plačeš ti,

Groza meni slušat je!

Kasandra

Ao, muko, muko grada pala, satrta!

Ao, oca žrtve za grad zaklane - 

O s paše travne blago silno! Ne bjehu

Pomoć gradu nikakva,

Već udes njega snađe, kako snašo je.

Još vri mi krv, - doskora na tlih ležat ću.

Zbor

To u skladu s onim prije reče ti.

Zloduh neki preljuti

Obara se na te, pjevat sili te

Pjesmu - tužne jade, skori smrtni čas.

Konca, kraja ne znam ja.

Kasandra

Da, proroštvo mi više neće gledat sad

Ko neva mlada iza vela, koprene.

I ko što vjetar s jutra k sunca istoku

Sve šiba, praši, tako poput valovlja

Jad od jada sve veći pljušti, k svjetlu se

On penje. Zagonetat više neću ja.

Da nanjušti hrlo njime hrlit znam!

Ta ispod krova tog se nikad ne miče

Zbor skladan, glasa reska, - kletva mu je pjev!

Baš krvi, doma sjedi, neće napolje

Te Srde, osvetnice krvi rođačke.

U dvoru čučeć one pjesmu pjevaju - 

Grijeh stari, prvi; nazmjence kunu tog,

Što bratu gazit uze kivan krevet, brak.

Zar promaših il' gađam kao strijelac vješt?

Zar vračara sam, prosjakinja lajava?

Zakuni se, potvrdi, stari da si grijeh

Tog doma sad iz usta mojih čuo sav!

Zborovođa

Zakunem li se pravo, zar će zakletva

Pomoći išta? Čudim se, gdje uzraste

U gradu tuđem s onu stranu mora nam,

A reče na vlas kao očevidac baš.

Kasandra

Apolon prorok službu ovu dade mi.

Zborovođa

Zar čežnja, ljubav bogu srce okupi?

Kasandra

Jest. Al' to priznat bješe mene prje stid.

Zborovođa

Ta svak se čovjek kiti, gizda u sreći.

Kasandra

Al' bješe prosac - vatra, živa ljubav on!

Zborovođa

Pa iz čaše li pune ljubav srkaše?

Kasandra

Obrekoh Loksiji, al' slagah, prevarih.

Zborovođa

Dar božji zar već onda tebe nadahnu?

Kasandra

Već onda građanima jade proricah.

Zborovođa

Pa kako gnjev ti ne naudi Loksijin?

Kasandra

S mog grijeha nitko niša ne vjerova mi.

Zborovođa

Al' mi držimo, istinu da proričeš.

Kasandra

Kuku lele!

Proricanja me evo opet vrli vir,

Početak muka strašnih pamet muti mi!

Mališa eno! Vidite l' u dvoru ih,

Gdje sjede? Slika, prilika su pusta sna.

Da, djeca mrtva, - rod ih, čini se, zakla drag!

Gle, punu pregršt mesa, svoje puti kus,

Drob s jetrom, kukav, jadan drže zalogaj,

Što rođeni ga otac njegov okusi!

A za to velim, lavče neko, slabić slab - 

Po domu, krevetu se vrzo - osvetu

Na povratku gle, ao meni, snuje sad

Gospodaru mom, - uj, jaram ropstva tišti me!

On - vođa, lađa, zator grada Ilija

Ne znade, kakav zločin iz potaje će

Zlom srećom stvorit kuja, - mrski jezik joj

Gle liže ruku, uho striže veselo!

O drskosti! Muškarca ženska ubija!

Pa kakvom da je zvijeri, gadom zgodna ja

Nazovem? Gujom zar il' Skilom

kakovom,

Što leglo hridi je, mornaru nesreća,

Što Hadu žrtve davi, mržnjom nesitom

Na drage reži? Kako li se uscikta

Ta drznica, u boju ko kad bane bijeg!

Rad spasa, povratka se gradi vesela.

Pa vjeruj il' ne, - ne marim. Ta što će mi?

Budućnost ide, - skoro ćeš me požalit,

Okrsit vračem odveć - odveć istinim.

Zborovođa

Tijesta gozbu - ono meso dječije

Razumjeh, zgrozih, skamenih se, kad te čuh,

Gdje jasno reče, sve bez slika ikakvih,
A drugo, - s koloteka zađoh, posrćem.

Kasandra

Agamemnonovu ti ćeš, velim, gledat smrt.

Zborovođa

Ne griješi, jadna! Jezik ti zavezo se!

Kasandra

Al' tome, što ja kažem, nema vidara.

Zborovođa

Ne, ako istina je. Ali ne do bog!

Kasandra

Ti želiš, al' ubijat oni spremni su.

Zborovođa

A koji čovjek čini, vrši zločin taj?

Kasandra

Baš u trag nijesi ušo proročanstvu mom.

Zborovođa

Izvršit ko će djelo, - ne razabrah to.

Kasandra

Pa ipak dobro zborit znadem helenski.

Zborovođa

Al' i Pit, - teško ga je razumjet svejedno.

Kasandra

Jao, kakve li vatruštine! - Već grabi me!

Ao, ao meni, Apoline Likijski!

Gle, ona - dvonoga se spari lavica

Sa vukom u odsustvu lava plemenitog

I ubit će me jadnu! Otrov gradi već

I plaću za me u napitak nasut će, - 

Nož za svog muža ona oštreć hvali se,

Da krvlju će osvetit, što me dovede.

Al' čemu ovo ruglo svoje nosim ja - 

U ruci štap, u kosi vrpcu proročku?

(Strgne vrpcu)

I tebe prije sudbe svoje slomit ću.

(Slomi štap i baci ga)

Do bijesa hajd'te! S vama skupa poći ću.

Ded darom kletim usrećite drugog kog!

Gle, sam Apolon svlači, skida s mene sad

Tu halju, ruho proročko; ta vidje on,

U nakitu gdje ovom meni smije se

Ko ludoj drag i nedrag - složno cio svijet.

Pa jadna kao vračara se skitnica

Zvat, krstit dadoh prosjakinjom gladnom ja!

I dovede me sad u takvu bijedu - smrt.

A mjesto onog žrtvenika očinskog

Panj s tople krvi moje krvav čeka me!

Al' neću ginut od bogova prezrena,

Jer drugi će mi opet doći osvetnik,

Sin mater ubit će, osvetit oca svog.

Ko uskok, skitnik iz tuđine daleke

On vraća se, grijehe roda krunom da kruni.

Ta zakletvom se groznom bozi zakleše,

Da pala on će oca okajat krv.

Al' čemu da ovako plačem, žalim ja?

Ma vidjeh udes, grad što Ilij zadesi,

A oni, što su nama raskopali grad,

Pod takav eto božji sad se meću sud.

Pa idem - suđeno je, - mrijet me nije strah.

Ja Hadova gle vrata ova pozdravljam

I molim, udar neka dobar shvati me,

Bez trzaja da meni krv isteče sva, - 

Smrt laku mi donese, oko zaklopi!

Zborovođa

Oj ženska, bijedo silna, silna pameti!

Otegnu baš. Al' ako po istini znaš

Sudbinu svoju, kako možeš hladno ti

Ko blašče - žrtva k žrtveniku kročit svom?

Kasandra

Ta spasa nema, - što da, stranci, oklijevam?

Zborovođa

Al' zadnji čas života vijek u cijeni je.

Kasandra

Gle, dođe danak, - slaba korist mi je bijeg!

Zborovođa

Znaj: jadna si, al' opet srca smiona!

Kasandra

Al' s mirom mrijet - smrtniku to je pravi raj.

Zborovođa

Al' nitko sretan slušat neće nauk taj.

Kasandra

Jao, oče, tebi, tvojoj djeci srčanoj!

(Odlazi, ali se naglo okrene.)

Zborovođa

A što je? Kakav to krenu tebe strah?

Kasandra

Uh, uh!

Zborovođa

Što huknu? Srcu - bit će - nešto zgadi se.

Kasandra

Umorstvom, svježom kapljom krvi vonja dvor!

Zborovođa

Ma kako? Ovo žrtva miri s ognjišta!

Kasandra

Da - zadah isti, ko iz groba, čini se.

Zborovođa

To veliš? A u dvoru sirski pale kad!

Kasandra

Al' idem, - udes svoj i Agamemnonov

Još u kući ću plakat. Žića dosta je!

(Ide, ali se trgne i još jednom okrene)

Ao, stranci!

Ne cičim ko nad grmom ptica od straha,

Al' po smrti svjedoci bud'te rijeku mom,

Kad ženska mjesto mene ženske izdahne,

Muž grdne žene mjesto muža pogine!

Na samrti to tražim za dar gostinski.

Zborovođa

O jadna, s predskazane smrti žalim te!

Kasandra

Još jednom volja me je jednu kazat riječ,

Il' zapijevka će biti meni. Zaklinjem

Tom zadnjom sunca zrakom osvetnike si,

Od ubica dug kad za gospodu zaištu,

I jadne, mrtve nek se sjete robinje!

Jao sudbe ljudske! Sjenka sreću smutit će,

A nesreći se jednim mahom zatre trag;

Ko mokra što zna spužva s ploče otrt lik.

(Otide u dvor)

Zborovođa

Sit sreće lje smrtnik nijedan nije,

I nijedna kuća, na koju rad sreće

Prst kaže baš svaki, neće joj branit

I reći: "Unišla da nijesi mi više!"

I onome blaženi dadoše bozi

Grad Prijamov srušti;

Po božjoj milosti kući se vraća.

Al' ako on za krv staru sad plati,

I ako zamrtve umre drugi,

Krv krvlju im svojom okajat mora,

Od smrtnijeh tko će, čuje li ovo,

Još klet se, s prokletstvom da na svijet ne dođe.

Eshilovu Orestiju preveo Koloman Rac

Ovidije: Glauko i Skila

Skila se vrati, al’ ne smje na otvorenome da se

Pokaže moru, već luta bez odjeće po žednom p’jesku,

Ili kad umori se te nađe skroviti zaliv

Morski, u zatvorenoj u vodi hladit se stane,

Novi stanovnik morski zašumi evo u vodi:

Glauk, što nedavno bi u Antedonu, Eubejskom gradu,

Pretvoren; djevojku on kad ugleda, nju i zaželi

I stane cipom te počne govorit joj svašta, što misli

Ustavit da će bježuću, al’ Skila bježi i od stra

Brza uspne se navrh brežuljka uz obalu morsku.

Sprijed je more, a pleć u jedan se zbilja vrhunac,

Pupčasta, golema, duga te iz mora u more pada.

Tu se ustavi Skila na sigurnu mjestu; još ne zna,

Je l’ bog il’ nakaza ono, i čuditi stane se ona

Boji i kosama, koje ramena kriju i leđa,

I tom, što utrobe kraj savijena nastavlja riba.

Opazi Glauk to te se na hridinu bližnju nasloniv

Prozbori: „Djevojko, nisam nepodoba ja, a ni divlja

Zvijer, već vodeni bog, i veće vlasti nad vodom

Nema ni Protej ni Triton ni Atamasov Palemon.

Prije čovjekom bijah, al’ određen valjda već onda

Bijah za duboko more, te zabavljah ja se oko njeg,

Pa sad sam vukao mrežu, na kojoj se izvlači riba,

A sad sjedeć na hridi o prutilu udicu držo.

Zelenoj livdi ima nablizu obala, kojoj

Cvijeće jednu stranu opasuje, a drugu voda.

Rogate junice ondje ne dirnuše nikada trave,

Niti je mirne ovce, nit čupave pasoše koze,

Marljiva pčela meda skupljala otuda nije,

Tu se za glavu nisu vijenci veseli vili,

Nit je kosila ruka. U travi onoj posadih

Prvi se ja, i stanem da sušim udice mokre

I htjevši lovinu svoju da brojim poređam ozgo

Ribe po travi, što su il’ slučajno u mreže došle

Il’ se prevarit dale te zapeše o kuke krive.

Slična izmišljotini je stvar, al’ što ću izmišljat?

Lovina moja trave dotaknuv se počne se micat

Pa se praćakat i brzat po zemlji kao po vodi.

Stojim i čudim se, al’ sve u pučinu pobjegnu uto

Obalu ostavivši i novoga svog gospodara.

Ja se zapanjih, sumnjah, domišljah se uzroku dugo,

Je li bog to koji učinio il’ sok od trave,

I kažem: „Kakva je ipak u trave snaga u ove?“

Pa je iščupam rukom i zubom malo zagrizem.

Tek što okusi grlo od onoga neznanog soka,

Kad li osjetim, da mi u grudima trepeće srce

I da ga želja vuče za stihijom drugom. Ne mogav

Dugo protivit se rekoh: „O zemljo, ostaj mi zdravo,

Neću već hodit po tebi!“ i u more nato uronih. 

Bogovi morski me prime, udostoje časti me s njima

Biti. Okeana zatim i Tetidu zamole, da sve

Smrtničko skinu sa mene. I očisti njih dvoje mene,

Devetput izreknu basmu, što čisti se njom nebožanstvo,

Te mi nalože, prsi da operem stoput u vodi;

Odmah se s različnih strana rijeke na glavu moju

Izliju i vode mora cijeloga. Dovle ti mogu

Kazati doživljaje vrijedne spomena, jer ih

Dovle samo se sjećam, a dalje bih u neznani.

Kad mi se vratila svijest, u čitavom t’jelu se nađoh

Drug negoli prije, ni umom ne nađoh se isti.

Rđavozelenu ovu tad prvom ugledah bradu

I kose ove, koje po pučini prostranoj vučem,

Mišice modrikaste i ove goleme pleći

I bedra, gdje se na kraju u pernatu svijaju ribu. – 

Šta će mi ovaj oblik, šta prijezan bogova morskih

Šta će mi moje božanstvo, ne dopada l’ tebi se sve ovo?

Tako govoreć on i hoteć još više bijesna

Pobježe Skila, a Glauk bijesan, što je odbijen,

I ljut u čarovne ode u dvore Titanide Kirke.

Stanovnik bujnih voda Eubejac minuo veće

Bijaše iznad grotla Gigantskoga bačenu Etnu,

Kiklopska također polja, što ne znaju za budak, za plug,

Volima ujarmljenim ne duguju nikakve hvale;

Minu također Zanklu i suprotni Regij, uzinu,

Koja razbija lađe; med obale stisnuta dvije

Ona Ausoniji čini i zemlji Sicilskoj među.

Golemim rukama onda po Tirenskom plivajuć moru

Glauk se približi travnom brežuljku i dvorima Kirke,

Sunčeve kćeri, u kojim zvijeri svakakvih ima.

Kad nju ugleda Glauk te pozdrav dade i primi,

Prozbori: „Smiluj se bogu, o boginjo! Ako se činim

Dostojan, ti tek možeš pomoći ljubavi mojoj.

Kakovu jakost trave imadu, Titanido, to ja

Najbolje znam, jer one prom’jeniše nekada mene.

A da ti poznato bude, od čega ja pomahnitah:

Vidjeh Mesini nasuprot na obali italskoj Skilu.

Stid me je reći, što sve obećah joj, kako je molih

I udvoravah se njoj i kako mi besjede prezre.

Ako u basmi kakve imade snage, izreci

Svetijem ustima basmu; il’ ako je moćnija trava,

Prokušanom se moću valjane trave posluži.

Ne molim, da me l’ječiš i ovu mi izvidaš ranu,

Ne treba bolu svršetka, – nek malo plamti i Skila!“

Nitko ljubavni plamen od Kirke ne osjeća većma

(Il’ tom je uzrok u njojzi, il’ Venera učini to joj,

Ljuta, što otac je izdade njen) – pa ona sad reče:

„Bolje bi bilo, one da držiš se, koja te hoće

I isto koja želi i žudnja je osvaja ista.

Ti si bio vrijedan i trebaše, prošen da budeš,

Pa ćeš, vjeruj mi, prošen i biti, dadeš li nade.

Nimalo dvojiti nemoj, u svoju se ljepotu uzdaj:

Ja sam boginja evo i kćerka sjajnoga sunca,

Jednako basmama jaka i travama ja sam, pa želim

Tvoja da budem; onu, što tebe prezire, prezri,

Koja te ljubi, ljub’ je i najedno obje nagradi“.

Na to će kušanje Glauk: „Ulistati prije će more,

Prije će alge rasti na gorama, negol’ će ljubav

Moja se promijenit, dok Skila živa je moja“.

Boginja srdita bude; al’ kako naudit Glauku

Ne može niti hoće, jer ljubi ga, na Skilu ljuta

Bude, jer voli je Glauk. Zbog odbite ljubavi gnjevna

Odmah protare trave, što zloglasna sa strašnog soka

Bješe, i Hekatinu dodaše basmu, kad protre;

Modro izatoga ruho obuče i ode iz dvora

Krosred životinja, koje oko nje uvijat se staše,

Zaputi Regiju zatim, što Zankalskim hridima nasuprot 

Leži, i došavši tu u valove uniđe vruće

I stade stopama na njih, ko na zemlju tvrdu da stade,

Pa povrh njih proleti, a noge joj ostaše suhe.

Tu je maleni zaton, krivuljasto vije se u luk,

Slatko počivalo Skili; od pripeke mora i neba

Zaklanja tu se, kad sunce sred svojega prigrije kruga

Upravno i najjače te sjenke najkraće čini.

Kirka pokvari zaton i okalja otrovom, koji

Nakaze tvori, i istisnut sok iz kor’jena zloga

Uspe i basmu onda izmrmlja vračarskim glasom

Devetput u tri maha tajinstvenu, nejasnu, čudnu.

Skila onamo dođe i u vodu do pasa uđe,

Kad li opazi, gdje joj nagrđuju utrobu pseta

Lajuća, ne vjeruje s početka to da su t’jela

Njezina d’jeli, pa stane da bježi i tjera ih, drskih

Boji se pasjih žvala, al’ skuplja ih od njih bježeći,

Traži bokove, bedra noge na svojemu t’jelu,

Al uda ne nalazi tih, već Kerberska žvala.

Osta na psima b’jesnim, a isturena joj drži

Utroba i krnje krilo na okupu leđa zvijeri.

Ljubovnik plakaše Glauk i ne htjede ženit se Kirkom,

Jer se je snagom bilja poslužila okrutno preveć.

Skila na mjestu osta, i kako se prilika desi,

Prvome drugove uzme Uliksu od mržnje na Kirku,

Skoro je imla još potopiti Teukarske lađe,

Ali se pretvori prije u hridinu kamenu, koja

Jošte i sada stoji i klone nje se brodari.

XIII i XIV pevanje Ovidijevog speva Metamorfoze

preveo: Tomo Maretić

Bakhilid: Oda XVI (Ditiramb II)

Heraklo i Dejanira

Jedan od devetorice kanonskih velikih lirskih pesnika arhajske Grčke, Bakhilid sa kikladskog otočića Kea, suparnik znamenitog Pindara sastavio je u VI veku ditiramb koji obrađuje drevni mit o Dejaniri, drugoj supruzi najvećeg mitskog heroja, Herakla, koja mu u nastupu ljubomore, ali nesvesno, u nameri da ga zadrži pored sebe da košulju zatrovanu krvlju kentaura Nesa. 

Neso, čudovište koje je u mladosti pokušalo da je siluje na obali reke Likorm, ali je veliki junak spasi i odvede u svoj dom, joj umirući pruži zatrovanu košulju, uz pritvoran savet ako joj ikada dragan bude neveran, da mu pruži košulju, navodno začaranu ljubavnim činima, koje će ga vezati za nju. Kada je taj trenutak došao, pošto se Heraklo zaljubi u princezu Jolu, koju je oteo od oca, ona ga time osudi, ne znajući, te kad sazna da je uzrok njegove propasti, sama se ubije, čime biva ispunjeno i proročanstvo. 

Ipak, možda najpoznatiju i umetnički najuspeliju obradu mita, pored Bakhilida, daje u svojoj maloj, ali stravičnoj i potresnoj tragediji "Trahinjanke" veliki Sofoklo. 

 Na slici vidimo kentaura Nesa, koji pokušava da otme Dejaniru, a iz daljine se približava sam Heraklo, na onaj način na koji ih je zamislio majstor rimskog baroka, Gvido Reni. 

Još jednu obradu mita, blisku Sofoklovom senzibilitetu, daće u XVIII veku i kompozitor Georg Fridrih Hendl u svom londonskom oratorijumu "Herkules", gde je psihologizacija lika Dejanire, osobito scena njenog ludila od krivice i Erinija koje je gone, napisana posebno efektno i umešno.

Strofa: Svatko mene sada čuj!

Brod iz Pijerije zlatan meni

S prijestola krasnog Uranija posla, - sav je

Pjesama besmrtnijeh krcat.

Eno ti Deljanin i sam na Hebru cvjetnom

Sjaji u proljetnom sjaju i srce svoje

Slatkim dugovrata labudom glasom sladi

Il' brat cvijeća, novih pejana, žudi on.

Apolone moj, 

Pitijski bože,

Zborova delfijskih

Često pjesma uz hram ti preslavni jeknu!

Πυθίου ἔπ᾽ εἶμ᾽, ἐπεὶ

ὁλκάδ᾽ ἔπεμψεν ἐμοὶ χρυσέαν

Πιερίαθεν ἐΰθρονος Οὐρανία,

πολυφάτων γέμουσαν ὕμνων

ν̣ εἴτ᾽ ἄρ᾽ ἐπ᾽ ἀνθεμόεντι Ἕβρῳ

ἀγάλλεται ἢ δολιχαύχενι κύκνῳ,

ὀπὶ ἁδεΐᾳ φρένα τερπόμενος,

δ᾽ ἵκῃ παιηόνων

ἄνθεα πεδοιχνεῖν,

Πύθι᾽ Ἄπολλον,

τόσα χοροὶ Δελφῶν

σὸν κελάδησαν παρ᾽ ἀγακλέα ναόν.

Antistrofa: Prije ćemo pjevat sad,

Kako Ehaliju u plamenu

Ostavi Amfitrionov sin, junak smjeli.

Šumnome žalu stiže, htjede

Od plijena Kenejskom Zeusu oblačniku

Žrtvovat bikova devet, rikača muklih,

A dva Zemljotrescu burnom, Ateni, djevi

Strašna oka, jarmom neujarmljenu još

Kravu rogalju.

Silno božanstvo

Mudru Dejaniri

Miso, suza obilnih vrelo, tad dade.

πρίν γε κλέομεν λιπεῖν

Οἰχαλίαν πυρὶ δαπτομέναν

Ἀμφιτρυωνιάδαν θρασυμηδέα φῶθ᾽,

ἵκετο δ᾽ ἀμφικύμον᾽ ἀκτάν:

ἔνθ᾽ ἀπὸ λαΐδος εὐρυνεφεῖ Κηναίῳ

Ζηνὶ θύεν βαρυαχέας ἐννέα ταύρους

δύο τ᾽ ὀρσιάλῳ δαμασίχθονι μέλλε 

κόρᾳ τ᾽ ὀβριμοδερκεῖ ἄζυγα

παρθένῳ Ἀθάνᾳ

ὑψικέραν βοῦν.

τότ᾽ ἄμαχος δαίμων

Δαϊανείρᾳ πολύδακρυν ὕφανε

μῆτιν ἐπίφρον᾽, ἐπεὶ

Epoda: Pretužan glas joj dođe,

Da bjeloruku Jolu ko ljubu

Dvoru svome sjajnom Zeusov sin,

Ljutica bojna, njojzi šalje.

Ao, jadnice! Ao, nesretnice!

Što li na um ti pade? Da, Zavist je svesilna

I budućnosti neznane

Veo gusti i mrki

U propast baci, sruši,

Kad na rijeci Likormu, ružom obrasloj

Čini primi od Nesa ljubavne, zlokobne.

πύθετ᾽ ἀγγελίαν ταλαπενθέα,

Ἰόλαν ὅτι λευκώλενον

Διὸς υἱὸς ἀταρβομάχας

ἄλοχον λιπαρὸν ποτὶ δόμον πέμποι.

ἆ δύσμορος, ἆ τάλαιν᾽, οἷον ἐμήσατο:

φθόνος εὐρυβίας νιν ἀπώλεσεν,

δνόφεόν τε κάλυμμα τῶν

ὕστερον ἐρχομένων,

ὅτ᾽ ἐπὶ ῥοδόεντι Λυκόρμᾳ

δέξατο Νέσσου πάρα δαιμόνιον τέρας.

Sapfo: Fragment 31

Čini se da bogova naklonost

ima svako ko sedi kraj tebe

i izbliza sluša tvoje

ćeretanje slatko

i smeh zanosan. Srce mi

igra u grudima svaki put kad

pogledam te na tren:

ostajem bez reči,

jezik mi se veže. Prijatan plam

pod kožu mi se uvlači, pred očima

ne vidim ništa, u ušima mi ječi,

znoj hladan

sliva se niz mene, hvata me jeza,

vlažna sam poput zelene trave.

Čini mi se

tek malo nedostaje da mrem.

Ipak, sve valja podneti jer...[...]

Čini mi se bozima sličan onaj,

Štono smije naprama tebi sjedjet

I izbliza slušati tebe, kako

Ljubazno zboriš,

Smiješkom slatkim smiješiš se - to je meni

Sve u grudima stravilo srce miljem.

Čim te vidim samo za časak, glas mi

u grlu zapne,

Jezik meni zanijemi, tihi mene

Po svem tijelu ljubavni oganj prođe,

Nit već vidim očima, nit što čujem,

Uši mi šume.

Teški znoj mi teče s čela, dršćem

Sva ko prut, a žuća sam nego trava - 

Čini mi se, zamalo te bih bila

Umrla jadna.

φαίνεταί μοι κῆνος ἴσος θέοισιν

ἔμμεν᾽ ὤνηρ, ὄττις ἐνάντιός τοι

ἰσδάνει καὶ πλάσιον ἆδυ φωνεί-

σας ὐπακούει

καὶ γελαίσας ἰμέροεν, τό μ᾽ ἦ μὰν

καρδίαν ἐν στήθεσιν ἐπτόαισεν·

ὠς γὰρ ἔς σ᾽ ἴδω βρόχε᾽, ὤς με φώναι-

σ᾽ οὐδ᾽ ἒν ἔτ᾽ εἴκει,

ἀλλ᾽ ἄκαν μὲν γλῶσσα †ἔαγε†, λέπτον

δ᾽ αὔτικα χρῶι πῦρ ὐπαδεδρόμηκεν,

ὀππάτεσσι δ᾽ οὐδ᾽ ἒν ὄρημμ᾽, ἐπιρρόμ-

βεισι δ᾽ ἄκουαι,

έκαδε μ᾽ ἴδρως ψῦχρος κακχέεται, τρόμος δὲ

παῖσαν ἄγρει, χλωροτέρα δὲ ποίας

ἔμμι, τεθνάκην δ᾽ ὀλίγω ᾽πιδεύης

φαίνομ᾽ ἔμ᾽ αὔται·

ἀλλὰ πὰν τόλματον ἐπεὶ καὶ πένητα

Sapfini epigrami iz Palatinske Antologije

Τιμάδος ἅδε κόνις, τὰν δὴ πρὸ γάμοιο θανοῦσαν 

δέξατο Φερσεφόνας κυάνεος θάλαμος, 

ἇς καὶ ἀποφθιμένας πᾶσαι νεοθᾶγι σιδάρῳ 

ἅλικες ἱμερτὰν κρατὸς ἔθεντο κόμαν.

Ovde je Timadin prah. Izdahnu prije vjenčanja.

Tamni pohodi Had, jadni Persefonin stan.

Sve su djevojke škarama oštrim odsjekle kosu,

bujne ljepote im čar, vlažni kad primi je grob.

Palatinska antologija VII, 489

Τῷ γριπεῖ Πελάγωνι πατὴρ ἐπέθηκε Μενίσκος 

κύρτον καὶ κώπαν, μνᾶμα κακοζοίας.

Pelagu ribaru otac Menisko stavi na humak

veslo i ribarski koš, mučnog života mu znak.

Palatinska antologija VII, 505

Παῖδες, ἄφωνος ἐοῖσα τότ' ἐννέπω, αἴ τις ἔρηται, 

φωνὰν ἀκαμάταν κατθεμένα πρὸ ποδῶν· 

"Αἰθοπίᾳ με κόρᾳ Λατοῦς ἀνέθηκεν Ἀρίστα 

Ἑρμοκλειδαία τῶ Σαυναιάδα, 

σὰ πρόπολος, δέσποινα γυναικῶν· ᾇ σὺ χαρεῖσα 

πρόφρων ἁμετέραν εὐκλέισον γενεάν."

Pita li, djeve, mene tkogod, sve bez glasa kažem,

Pod noge svoje gle vječitu vrgavši riječ:

"Letinoj kćeri Etopiji mene Arista prikaza,

Oca Hermoklita kći - on je Saonaju sin - 

Tvoja službenica, oj gospo nad ženama svima;

uzradova l' se njoj, s voljom prodiči nam rod!

Palatinska antologija VI, 269

Sapfa: Himna Afroditi

S tronom zlatnim besmrtna Afrodito,

mudro čedo Zeusovo, preklinjem te:

Nemoj, o vladarice, plačnom tugom

slomit mi srce!

Sjećaš li se, nekoć si, kad bi čula

Izdaleka molbu mi, napustivši

zlatne dvore očeve, došla k meni

s kolima zlatnim.

Ta su kola prekrasni vrapci vukli

brzo ponad zemljice crne. Dok su

s neba vozili, sitnim krilom

ljupko su tukli.

Ti su brzo stigli, a ti bi, vječna,

blagim osm'jehom besmrtna lica svoga

rekla: "Kakve boli te muče sada

da opet zoveš?

Što to želi mameno srce tvoje, 

za kim Čežnja zanosi bolnu dušu, 

pa ti veneš, jadnice! Reci tko te, 

Sapfo, žalosti?

Ako neće, svladat će Ljubav srce,

ako dar ne primi baš, tražit će ga,

ako tebe ne ljubi, odmah ću mu,

svladati srce!"

Siđi i sad, boginjo, te iz teškog

jada mene izbavi. Što mi duša

želi, ti mi ispuni pa i sama

obrana budi!

Ποικιλόθρον᾽ ἀθάνατ᾽ ᾽Αφρόδιτα,
παῖ Διός, δολόπλοκε, λίσσομαί σε
μή μ᾽ ἄσαισι μήτ᾽ ὀνίαισι δάμνα,
πότνια, θῦμον.

ἀλλά τυίδ᾽ ἔλθ᾽, αἴποτα κἀτέρωτα
τᾶς ἔμας αὔδως αἴοισα πήλγι
ἔκλυες πάτρος δὲ δόμον λίποισα
χρύσιον ἦλθες

ἄρμ᾽ ὐποζεύξαια, κάλοι δέ σ᾽ ἆγον
ὤκεες στροῦθοι περὶ γᾶς μελαίνας
πύκνα δινεῦντες πτέῤ ἀπ᾽ ὠράνω αἴθε
ρος διὰ μέσσω.

αῖψα δ᾽ ἐξίκοντο, σὺ δ᾽, ὦ μάκαιρα
μειδιάσαισ᾽ ἀθανάτῳ προσώπῳ,
ἤρἐ ὄττι δηὖτε πέπονθα κὤττι
δηὖτε κάλημι

κὤττι μοι μάλιστα θέλω γένεσθαι
μαινόλᾳ θύμῳ, τίνα δηὖτε πείθω
μαῖς ἄγην ἐς σὰν φιλότατα τίς τ, ὦ
Ψάπφ᾽, ἀδίκηει;

καὶ γάρ αἰ φεύγει, ταχέως διώξει,
αἰ δὲ δῶρα μὴ δέκετ ἀλλά δώσει,
αἰ δὲ μὴ φίλει ταχέως φιλήσει,
κωὐκ ἐθέλοισα.

ἔλθε μοι καὶ νῦν, χαλεπᾶν δὲ λῦσον
ἐκ μερίμναν ὄσσα δέ μοι τέλεσσαι
θῦμος ἰμμέρρει τέλεσον, σὐ δ᾽ αὔτα
σύμμαχος ἔσσο.

Vilijem Šekspir: Sonet 40

TAke all my loues, my loue, yea, take them all;
What haſt thou then more than thou hadſt before?
No loue, my loue, that thou maiſt true loue call;
All mine was thine before thou hadſt this more.

Then, if for my loue thou my loue receiueſt,
I cannot blame thee for my loue thou vſeſt;
But yet be blam'd, if thou thy ſelfe deceiueſt
By wilful taſte of what thy ſelfe refuſeſt.

I doe forgiue thy robb'rie, gentle thiefe,
Although thou ſteale thee all my pouerty:
And yet, loue knowes, it is a greater griefe
To bear loue’s wrong than hate’s knowne injury.

Laſciuious grace, in whom all ill well ſhowes,
Kill me with ſpites; yet we muſt not be foes.

Uzmi sve moje ljubavi, moj mili,

Al' šta tad imaš više osim svoga?

Ne ljubav koja vernošću te sili;

Sva moja beše tvoja i pre toga.

Ja te ne krivim ako si je, brate,

Uzeo što iz pažnje prema meni

Smatraš sve moje i tvojim, al' ja te

Krivim što ne znaš da si zaljubljeni.

Kradljivče mili, krađom se usreći,

Praštam ti - a sve uze mi do dlana;

Al' ipak ljubav što zna da jad je veći - 

Rana ljubavi, nego - mržnje rana.

Tvojoj lepoti taj porok ne udi,

Sve mi ukradi, al' prijatelj budi.

Ljubljeni, uzmi sve moje ljubavi;

Al' što ćeš imat više no ranije?

Nijedna nije moj osjećaj pravi,

Jer svu mi ljubav imaš još od prije.

Ukradeš li mi ljubav, neću tebe

Korit, jer ljubiš što je meni milo,

Al' hoću, jer si prevario sebe

I jer te sladi što ti gorko bilo.

Grabljivče ljupki, praštam ti grabeže,

Prem' svu mi kradeš sirotinju vajnu:

Osjeća ljubav, da je snosit teže,

Ljuvenu ranu, no mržnju izdajnu.

Nestaško, ti zlo do dobra uzvisi

Prkosom ubij - al' da dušman nisi.

Seneka: Mahniti Heraklo

Koje je ovo mesto, koja oblast, koji kraj sveta?

Gde sam to ja? Blizu sunčeva izlaska, ili kraj rude 

ledenog Medveda? Da li to krajnja obala Hesperijskog mora 

ovde povlači granicu Okeanu?

Koji to vazduh udišem? Kakvo se to tlo pruža pod ovim malaksalim telom? 

Zacelo se vratih - zašto vidim krvava tela razasuta po kući?

Zar se duh još nije oslobodio podzemnih priviđenja? Zar mi četa mrtvih

još i sad, po povratku, lebdi pred očima? 

Sramota me je da priznam: strah me je. Neko mi, 

neko mi krupno zlo sluti duh.

Gde si, oče? Gde je ona 

supruga, ponosna na jato dečice? Zašto mi o levom boku 

nema lavlje kože? Gde mi se dede zaklon 

i u isti mah mekano uzglavlje za Herkulove snove?

Kamo mi strele? Kamo luk? Ko to meni

živome mogade da oduzme oružje? Ko to steče takav jedan plen, 

ko ne ustuknu čak ni pred usnulim Herkulom? 

O, voleo bih da vidim svoga pobednika, još kako bih voleo!

Hajde, pokaži se, junačino - ti, koga otac, napustivši nebesa, 

rodi kao novog deliju - ti, za čiji nastanak 

noć potraja duže no moja

                                                                    -...Ali, kakav to užas vidim? 

Deca leže pokošena krvavim ubistvom, 

supruga umorena. Koji to Lik vlada kraljevstvom? 

Ko se to drznu da i posle Herkulovog povratka počini toliko zločine u Tebi? 

Deder sad, pritecite mi u pomoć, svaki od vas - i ti što živiš kraj Izmena, 

i ti s aktejskih polja, i ti iz kraljevstva Dardanca Pelopa, 

što ga dvostruko more zapljuskuje - odaj mi vinovnika užasnog pokolja!

Nek se moj gnev sruči na sve: dušmanin je 

ko god mi ne otkrije dušmanina. Šta, kriješ se, pobedniče Alkejevićev? 

Hajde, samo napred - pa bilo da želiš da osvetiš ljute kočije

krvavog Tračanina, ili Gerionovo krdo, 

ili gospodare Libije - neću ni za čas oklevati da podelim megdan sa tobom. 

Evo me - golog; možeš me nenaoružanog napastim 

mojim sopstvenim oružjem...

Zašto se Tesej i otac klone

moga pogleda? Što kriju lica? 

Ta ostavite se plača! Govori: ko to sve moje otera u smrt - što ćutiš oče? 

Onda reci ti, Teseju, ali s odanošću koja Teseju dolikuje!

...Obojica ćutke zaklanjaju stidljiva lica i krišom liju suze. 

Čega se stideti u ovolikoj nesreći? Da nam nije obesni vladar argivskog grada

 - da nam nije neprijateljska vojska umirućeg Lika 

nanela toliki poraz? 

Preklinjem te, oče, radi slave mojih podviga, 

radi blagoslova tvoga imena, koji mi je vazda donosio

sreću, reci: ko nam opustiši dom? 

Čijim plenom postadoh?

preveo: Darko Todorović

Quis hic locus, quae regio, quae mundi plaga?
ubi sum? sub ortu solis, an sub cardine
glacialis ursae? numquid Hesperii maris
extrema tellus hunc dat Oceano modum?
quas trahimus auras? quod solum fesso subest?
certe redimus, unde prostrata ad domum
uideo cruenta corpora? an nondum exuit
simulacra mens inferna? post reditus quoque
oberrat oculis turba feralis meis?
pudet fateri: paueo; nescio quod mihi,
nescio quod animus grande praesagit malum,
ubi es, parens? ubi illa natorum grege
animosa coniunx? cur latus laeuum uacat
spolio leonis? quonam abit tegimen meum
idemque somno mollis Herculeo torus?
ubi tela? ubi arcus? arma quis uiuo mihi
detrahere potuit? spolia quis tanta abstulit
ipsumque quis non Herculis somnum horruit?
libet meum uidere uictorem, libet
(exurge, uirtus) quem nouum caelo pater
genuit relicto, cuius in fetu stetit
nox longior quam nostra, quod cerno nefas?
nati cruenta caede confecti iacent,
perempta coniunx, quis Lycus regnum obtinet
[quis tanta Thebis scelera moliri ausus est]
Hercule reeruso? quisquis Ismeni loca,
Actaea quisquis arua, qui gemino mari
pulsata Pelopis regna Dardanii colis,
succurre, saeuae cladis auctorem indica.
ruat ira in omnis: hostis est quisquis mihi
non monstrat hostem, uictor Alcidae, lates?
procede, seu tu uindicas currus truces
Thracis cruenti siue Geryonae pecus
Libyaeue dominos, nulla pugnandi mora est.
en nudus asto; uel meis armis licet
petas inermem, cur meos Theseus fugit
paterque uultus? ora cur condunt sua?
differte fletus; quis meos dederit neci
omnis simul, profare. quid, genitor, siles?
at tu ede, Theseu, sed tua, Theseu, fide.
uterque tacitus ora pudibunda obtegit
furtimque lacrimas fundit, in tantis malis
quid est pudendum? numquid Argiuae impotens
dominator urbis, numquid infestum Lyci
pereuntis agmen clade nos tanta obruit?
per te meorum facinorum laudem precor,
genitor, tuique nominis semper mihi
numen secundum, fare, quis fudit domum?
cui praeda iacui?

Aurelije Avgustin: Proročanstvo eritrejske Sibile

Kako neki izvještavaju, u to je doba proricala eritrejska Sibila. Varon iznosi kako bijaše više Sibila, a ne samo jedna. Po predaji je najstarija od nadahnutih proročica bila eritrejska Sibila, nazvana tako ili zbog crvene zemlje Marpesa kraj grada Troje (gr. ἐρυθρός, crven) ili po Eritreji u Joniji. Njezina se proroštva tiču Trojanskoga rata, ali je ne spominju ni Homer, ni Herodot. prema Varonu bilo je deset Sibila, a napoznatija ona iz Kume, od koje potječu i glasovite sibilinske knjige na Kapitolu. Te su knjige uništene u požaru 83. god. p.n.e. a nova je zbirka sastavljena od sličnih spisa sa drugih mjesta. Preostala proroštva potiču iz judeo-hrišćanske baštine, a najvešćuju strahotne događaje.

Ova eritrejska Sibila doista je zapisala neke izreke koje se bjelodano tiču Krista; te sam i sam prvo pročitao na latinskome jeziku, u stihovima slabe latinštine i neispravna metra, a zbog nevičnosti nepoznata prevoditelja, kako sam poslije doznao. Jer, veoma istaknut muž Flacijan, koji bijaše i prokonzul, inače vrstan govornik i veoma učen, kad smo jednom razgovarali o Kristu, donio mi je grčki rukopis, rekavši mi kako su u njemu pjesme eritrejske Sibile, i pokazao mi kako se na stanovitu mjestu poredak početnih slova stihova tako niže da tvori ove riječi: Ίησοῦς Χριστός, Θεοῦ Υἱός, Σωτήρ, što je latinski: Isus Krist Božji Sin Spasitelj. Ti stihovi, kojih prva slova sadržavaju značenje koje smo već naveli, kako ih netko preveo u dobroj latinštini i metru glase ovako:

Ι I zemlja će se znojiti u znaku suda,

Η E da bi s neba došao kralj na vijeke;

Σ Sam nazočan u puti da sudi i svijetu.

Ο Ovog će Boga vidjeti i nevjerni i vjerni,

Υ Uzvišena sa svetima, dok prestaje ovo doba.

Σ Stajat će pred njime duše s puti, kojima će suditi,

Χ Hrpama gustoga trnja dok je prekriven svijet.

Ρ Razbit će se kipovi i sav nakit ljudski,

Ε Evo će i zemlju i more i nebo spaliti oganj,

Ι I tražiti da razori dveri mrskoga Averna.

Σ Svetima će put izbaviti svjetlo spasa,

Τ Trpjet će vječni plamen opake duše.

Ο Otkrivajući skrivena djela, svatko će svoje odati tajne;

Σ Svjetlu će Bog razotkriti svačije grudi.

Θ Tada će žalosti biti i svi će zubima škrgutati.

Ε Evo se gasi svjetlost Sunca i zamire gibanje zviježđa,

Ο Ovit će se svitak neba, ugasnuti Mjesečev sjaj.

Υ Ulegnut će se brda, dok će se uzdić' doline.

Υ U svijetu neće biti ni uzvišenog ni visokog.

Ι Izravnat će se u polju planine;

Ο Odjednom će nestat sva plavetna mora; zemlja će ispucana propast.

Σ Spalit će oganj izvore, isušiti rijeke.

Σ Samo će trublja tužno zatrubit sa visina

Ω Oplakujući žalosne čine i različite jade.

Τ Tartarski ponor otkrit će razjapljena zemlja.

Η Evo će pred Gospoda svi kraljevi izać' na sud;

Ρ Rigat će nebo potoke ognja i sumpora.

Iudicii signum tellus sudore madescet. 

E caelo rex adueniet per saecla futurus

Scilicet ut carnem praesens ut iudicet orbem.

Unde deum cernent incredulus atque fidelis

Celsum cum sanctis aeui iam termino in ipso.

Sic animae cum carne aderunt quas iudicat ipse

Cum iacet incultus densis in uepribus orbis.

Reicient simulacra uiri cunctam quoque gazam

Exuret terras ignis pontumque polumque.

Inquirens taetri portas effringet auerni

Sanctorum sed enim cunctae lux libera carni.

Tradetur sontes aeterna flamma cremabit

Occultos actus retegens tunc quisque loquetur.

Secreta atque deus reserabit pectora luci

Tunc erit et luctus stridebunt dentibus omnes.

Eripitur solis iubar et chorus interit astris

Uoluetur caelum lunaris splendor obibit.

Deiciet colles ualles extollet ab imo

Non erit in rebus hominum sublime uel altum.

Iam aequantur campis montes et caerula ponti

Omnia cessabunt tellus confracta peribit.

Sic pariter fontes torrentur fluminaque igni

Sed tuba tum sonitum tristem demittet ab alto.

Orbe gemens facinus miserum uariosque labores

Tartareumque chaos monstrabit terra dehiscens. 

Et coram hic domino reges sistentur ad unum

Reccidet e caelo ignisque et sulphuris amnis.

U tim latinskim stihovima, što su prevedeni s grčkog onako kako se moglo, u cijelosti se nisu mogli prevesti oni počeci u kojima u grčkome stoji slovo Y (ipsilon), jer se nisu mogle pronaći latinske riječi s istim slovom, a koje bi odgovarale smislu. To je slučaj u tri stiha, u petome, osamnaestome i devetnaestome. Tako, ako pročitamo slova kojima započinju stihovi (ne čitajući ona tri kako su napisana, nego zamijenivši ih slovom ipsilon kao da je ono napisano) pojavljuje se pet riječi: Isus Krist Božji Sin Spasitelj; nu samo čitajući to grčki, a ne latinski. Tu je dvadeset i sedam stihova, a taj broj iznosi tri na treću. Tri puta tri je devet; a ako se devet pomnoži sa tri, tako da broj raste od drugoga prema trećem stupnju, dobiva se dvadeset i sedam. Uz to, povežeš li prva slova tih pet grčkih riječi (koje su Ίησοῦς Χριστός, Θεοῦ Υἱός, Σωτήρ, što je latinski "Isus Krist Božji Sin Spasitelj"), bit će riječ ἰχθύς, to jest riba, koja otajstveno označuje Krista, zbog toga što je on uzmogao opstati živ - naime, bez grijeha - u ponoru naše smrtnosti kao u dubini voda.

2. Uz to, ova eritrejska Sibila ili, kako neki više vjeruju, kumejska, u cijeloj svojoj pjesmi (koje je naveden tek mali dio) ne donosi ništa što bi se ticalo štovanja lažnih ili načinjenih bogova; dapače, ona tako govori i protiv njih i protiv njihovih štovatelja, te je bjelodano valja ubrojiti među one koji pripadaju gradu Božjemu. Laktancije u svoje djelo unosi i neka proroštva Sibile o Kristu, iako ne kaže točno koje Sibile. Nu ono što je on zasebice izložio, odlučio sam kako treba iznijeti ujedno, kao da su jedno podulje proroštvo mnogi i kratki izrijeci koji bijaše naveo:

"Poslije će pasti u opake ruke nevjernika; i udarat će Bogu zaušnice prljavim rukama i pljuvat će ga otrovnom pljuvačkom nečistih usta; nu on će jednostavno podložiti udarcima svoja sveta leđa. i šutjet će primajući udarce šakama, kako ne bi tkogod prepoznao da je došao kao Riječ i odakle je došao; kako bi govorio onima iz pakla i bio okrunjen trnovom krunom. I dadoše mu žuč za jelo i ocat radi žeđi; postavit će mu takav stol negostoljubivosti. A ti sama, u ludilu svojem, nisi prepoznala svojega Boga, kad se rugao umovima smrtnika, nego si ga trnjem okrunila i primmiješala mu odvratne žuči. I razderat će se zastor hrama; i usred dana spusti će se mrkla noć na tri sata. I on će zaspavši smrću umrijeti na tri dana; a zatim će se prvi iz podzemlja vratiti na svijetlost, pokazujući onima koje je pozvao od mrtvih početak uskrsnuća." 

Laktancije je ta Sibilina svjedočanstva navodio dio po dio na različitim mjestima svoje rasprave, kako mu se činilo da zahtijeva ono što je kanio dokazati. Ne umećući ništa svojega, potrudio sam se da sve te navode spojim u jednu cjelinu, označivši samo velikim slovima, s nadom kako ih prepisivači neće mimoići. Dakako, neki su pisali kako eritrejska Sibila nije živjela u Romulovo doba, nego za Trojanskoga rata.

Aurelije Avgustin: O državi Božjoj, knjiga XVIII.23

Sandro Botičeli, Aurelije Avgustin

Fridrih Helderlin: Ister

Dođi sad, vatro! 

Žudimo 

da ugledamo dan,

i kada kušnja 

kroz kolena prođe, poneko

može da oseti šumske krike.

Ali mi pevamo, izdaleka

sa Inda došav i sa

Alfeja, dugo smo

tražili što je prikladno,

ne može se bez krila

neko mašiti odmah

najbližeg

i preći na drugu stranu.

A ovde ćemo sejati.

Jer reke čine ziratnom

zemlju. Kad kraj njih biljke rastu

i na njih u leto dolaze

životinje da se napoje,

i ljudi će doći do njih.

A ovu nazivaju Ister.

Lepo boravi. Gori lišće stubova

i komeša se. Divlji stoje

uspravni, jedni kraj drugog; gore

ko druga mera, nadnosi se

krov od stenja. Zato se

ne čudim što je

Herakla u goste pozvao,

izdaleka se presijavajući,

sa Olimpa dole,

kada je on, da senku potraži,

došao s vrele prevlake,

jer prepuni hraborsti behu svi oni

onde, al' potrebno je, duhova radi,

i rashlađenje. Stoga je onaj radije

krenuo amo na vodene izvore

i na žute obale,

snažno mirisne gore, i crne

od smrčinih šuma, gde u dubinama

rado prohodi lovac

u podne, i čuje se rastenje

sa smolastih drveta Istera,

  no koji, čini se gotovo,

unatrag hodi, pa bih

rekao da mora stizati

sa Istoka.

Mnogo šta bi se 

moglo reći o tom. I što se

pravo uz bregove drži? Ona druga

reka, Rajna, otide

pobočno. Ne idu uzalud

po suvom reke. Ali kako? Potreban je

znak, ništa drugo, kakav god, da se

Sunce i Mesec ponese u duši,

nerazdvojno, i krene, i danju i noću,

i da se nebesnici toplo

osećaju jedni uz druge.

Stoga one i jesu radost Najvišeg. Jer kako bi

sišao on? I ko što se Herta zeleni,

tako su one nebeska čeda. Ali

odveć mi strpljiv on se čini,

ne slobodan, i gotovo

kao da se ruga. Naime, kad

valja da zakorači dan

u mladosti, kad on počinje

da raste - a tu neko drugi već

raskriljuje divotnost,

i nalik na ždrebe škripi

zubima grizuć uzde, i nadaleko

čuju taj razmak vetrovi, - 

on je zadovoljan;

ali steni trebaju proboji

i zemlji brazde,

neobradljivo bi to bilo bez zastanka;

a što on čini, Ister,

to niko ne zna.

Sofoklo: Prva stajaća pesma iz Antigone

Prva strofa

Mnoge sile postoje na zemlji,

al' nijedna kao čovek silna:

čovek plovi i po sinjem moru,

a prati ga južnjak nepogodan

i valovi zapljuskuju burni.

On i zemlju, najvišu boginju,

međ bozima, večnu neumornu,

 neprestano u duboko ore,

ralo mu se veruga po brazdi

a konji ga svakog leta vuku.

Prva antistrofa

I plemenu lakokrilih ptica

meće zamke te ga vešto lovi,

i buljuku divljih životinja

i gomili riba pod pučinom

razapinje i namešta mrežu

umnik čovek i veštinom svojom

divlju kroti gorohodnu zverku,

vratogriva zauzdo je konja,

gorskom biku još neukroćenu

u jaram je uhvatio šiju.

Druga strofa

I govoru i vetrnoj misli

dovio se i državnom redu

i odbrani od mraza nemila

i strenca dažda plahovita

pronalazač svih puteva - čovek.

Bez pomoći ne gre u budućnost.

Od smrti samo ne izbija leka,

a pronađe ustuk teškoj bolji.

Druga antistrofa

Nad požudom kao mudrost neku 

ima svoju stvaralačku snagu,

sad zlu hodi, a sad hodi dobru.

Božju pravdu drži l' ko i zakon,

biće dika svojoj otadžbini,

a sramota kad zlu drsko krene.

Ne prišao mom ognjištu takav

i ne bio nikad s moje strane!

Gete: Ganimed (1774)

Kako si u jutarnjem blesku

odasvud užagrilo u mene,

proleće dragane! 

Stostrukom ljubavnom slašću

uz srce mi se pripija

toplote tvoje večne

sveto osećanje,

beskrajna lepoto.

O, kad bih te uzeti mogao

u naručja!

Ah, na grudima tvojim

počivam, čeznem,

a cveće, trava tvoja,

uz srce mi se priljubljuju.

Ti hladiš ljutu 

žeđ mojih grudi,

ljupki jutarnji vetre!

Slavuj me s ljubavlju

doziva iz maglene dolje.

O, idem, idem!

Kuda? Ah, kuda?

Uvis, uvis stremi put.

Svijaju se oblaci

naniže, oblaci

povijaju se put čežnjive ljubavi.

K meni! K meni! 

U krilu vašem

uvis!

Grleći grljen!

Uvis na grudi tvoje,

svevoleći oče.

Gete: Italijanska elegija I

Kamenje, kaži mi štogod, govor’te, visoke palate!

Ulice, recite reč! zašto si, genije, nem?

Sve je prepuno duše sred svetih zidina tvojih,

večiti Rime; tek preda mnom ćuti još sve.

Ko će mi šanuti na kom prozoru spaziću jednom

premilu čiji plam moju će krepiti krv?

Zar još ne slutim kuda ka njoj i od nje ću ići

vazda i vazda, skup trošeći vremena dar?

Crkve još razgledam, zdanja, ruine, stubove, kao

smotren čovek što svoj korisno provodi put.

Ali će brzo to proći, i jedan jedini hram će,

Amorov samo hram, primati vernika svog. 

Ceo si svet, o Rime, al' da si ljubavi lišen, 

niti bi svet bio svet, niti bi Rim bio Rim.

Saget, Steine, mir an, o sprecht, ihr hohen Paläste!

Straßen, redet ein Wort! Genius, regst du dich nicht?

Ja, es ist alles beseelt in deinen heiligen Mauern,

Ewige Roma; nur mir schweiget noch alles so still.

O wer flüstert mir zu, an welchem Fenster erblick ich

Einst das holde Geschöpf, das mich versengend erquickt?

Ahn ich die Wege noch nicht, durch die ich immer und immer

Zu ihr und von ihr zu gehn, opfre die köstliche Zeit?

Noch betracht ich Kirch und Palast, Ruinen und Säulen,

Wie ein bedächtiger Mann schicklich die Reise benutzt.

Doch bald ist es vorbei: dann wird ein einziger Tempel

Amors Tempel nur sein, der den Geweihten empfängt.

Eine Welt zwar bist du, o Rom; doch ohne die Liebe

Wäre die Welt nicht die Welt, wäre denn Rom auch nicht Rom.

Ovidije: Dafne u lovoru

U kćer Peneja Feb se zaljubio najprije Dafnu

Ne po slučaju sl'jepom, već s ljute Kupidove srdžbe.

Deljanin ponositi, što je pogubio zmaja, Kupida

Opazi jednoć, gdje savija luk natežuć tetivu,

Te će mu reći: "Što će, o nestašni momčiću, tebi

Junačko oružje to, što za moje se pleći pristoji,

Koji dušmana mogu i zvjerku sigurno ranit,

Koji nadutog mnoštvom strijela ubih Pitona,

Što je pokrivao mnogo smrtonosnim trbuhom polja.

Nek ti je dosta, lučem što tvojim nekakvu ljubav

Znaš nanjušit, a slavu prisvajati nemoj si moju."

Febu će Venerin sin: "Nek tvoja gađa strijela

Sve, a moja će tebe, i koliko stvori su drugi

Od boga manji, toliko od moje tvoja je slava."

Reče i krilima na to zalepeće i presiječe

Onda iz tulca punog strijela izvadi dvije

Srijele različne snage, što čine i tjeraju ljubav.

Zlatna je prva, što čini, i oštri rt joj se sjaji,

Tupa je druga, što tjera, u cjevčici olovo ima.

Ovom strijelom pprobode Kupido Penejku Nimfu

A drugom probije kosti do moždine on Apolonu;

Odmah se zaljubi ovaj, a ona od ljubećeg bježi,

Samo kad ime mu čuje, i kao djevička Feba

Luta po šumama tamnim te lovi i odire zvjerad;

Bez reda prosute kose pričvrstila ona je trakom.

Mnogi su prosili nju, a ona odbija prosce,

Ne zna, ne trpi muškog, po besputnim luzima šeće,

Ne mari, što je Himen, što Amor, ženidba što je.

"Kćerko - često joj otac govorio - pribav mi zeta,

Kćerko - često joj otac govorio - unuka daj mi.

Ona mrzeć na luče na vjenčane ko na zločinstvo

Od stida krasna bi lica rumenilom oblila te bi

Rukama umiljato o vratu obisla ocu.

Veleć: "Predragi oče, dopusti mi u djevičanstu

Navijek ostati, kako Dijani dopusti otac."

On bi poslušo kćer, al' ljepota ne dopušta tvoja

Tebi, što hoćeš, tvojoj milina se protivi želji.

Ljubi Apolon Dafnu i vidjev je želi je grlit,

Želi i nada se, sam ga orakul zavodi njegov.

Kao poslije žetve kad laka se strnjika pali,

Kao od luča kad gori živica, što ga je putnik

Odveć primako blizu il' u jutru pustio goreć,

Tako je Feba plamen obujmio i sve mu grudi

Gore, te nadom on umnožuje zaludnu ljubav.

Gleda, nenakićena gdje kosa pada joj niz vrat,

I kaže: "Kamo li da je u redu!" Vatrene gleda 

Njezine oči slične zvijezdama; usta joj gleda,

Koja je premalo gledat; i prste joj i šake hvali,

Ruke i mišice hvali otkrivene više no na po,

Ljepše mu čini se još, što ne vidi. Od vjetra brže

Lakoga bježi ona i nestaje, Feb kad joj viče: 

"Nimfo, Peneja kćeri, ded stani! Ne goni dušman,

Stani, o Nimfo! Tako od kurjaka ovčica bježi,

Od lava košuta, lete golubice dršćuć od orla, - 

Sve od dušmana svog, a tebe od ljubavi ja gnam.

Avaj! Da ne padneš samo na lice, da ne ubode,

Nevinu nogu ti trn, da ne budem uzrok ti boli!

hrapavi puti su, kud si pohitjela; molim te, lakše

Trči i prestani bježat, te lakše ću stizati i ja.

Pitajder, kome si mila; nijesam gorštak ni pastir,

Ne čuvam ovdje ja ko prostak kakovi ovce

Ili goveda; ne znaš, o ludana, ne znaš, od koga

Bježiš i zato bježiš. Ta meni klanja se zemlja
Delfska i Tened i Klar i Patarski kraljevski dvori.

Jupiter otac je moj; budućnost, sadašnjost, prošlost

Sve to otkrivam ja i ugađam za pjesme žice.

Moja je sigurna str'jela, al' od nje sigurnija još je

Druga, što mi je prosto od ljubavi ranila grudi.

Vidanje našo sam ja, pomoćnikom mene po zemlji

Zovu, i snaga je, što je u travama, podložna meni.

Jaoh, što travom ni jednom izvidati ne da se ljubav,

Znalcu ne pomaže znanje, što drugima pomaže svima!"

I ne šćaše govorit, al' plašljiva pobježe Dafna

Te s neodgovorenim riječima ostavi njega

I u bjegu krasna. Otkrivo joj tijelo vjetar,

Lahor pireći naprema njoj razduhavo joj ruho,

A tihi ćuh je hvato i bacao kosu joj natrag;

Stas joj je od trke ljepši. Al' mlađahni bog umiljavat

Neće se uzalud više i gonjen sam od Kupida

Gleda Peneja kćer da dostigne korakom brzim.

Kao kad galski pas na prostranom ugleda polju

Zeca, tad ovaj gleda uteći, a onaj ulovit;

Pas već hoće da ščepa, već misli, plijen da ima,

Gubicu otego je i noge već zečeve hvata,

A zec se boji, da nije već ulovljen, te se i samim

Otima zubma i njuški, što dirnu ga, izmiče on se:

Tako je brz Apolon u nadi, a Dafna u strahu.

Ali je gonitelj brži, jer ljubavi krila ga nose,

Odmora djevojci ne da, bježećoj već tik je do leđa,

Kosu, što niz vrat joj pada, već dahom svojijem dira.

Kada obnemogne već, poblijedi, od muke brzog

Bježanja svladana buduć u Penejske pogleda vale

I kaže: "Oče, pomozi! O zemljo, zini il' ovaj

Oblik što čini, da trpim, prom'jeni, da nema ga više!"

Čim tu molitvu reče, al' sva se ukoči vrlo,

Oko mekijeh grudi tanušno se obavi liko,

U lišće kose njoj otiđoše, u grane ruke,

Noge, pred časak još brže, sad žilama zapeše tvrdim,

Glavu joj obuzme kruna; ljepota joj ostade samo.

Feb je i takovu ljubi te mećući ruku na deblo

Oseća pod korom mladom, gdje grudi jošte joj dršću,

Grli rukama grane, ko udi da su, i grlo

Cjeliva, ali se drvo od cjeliva njegovih brani.

Veli Apolon: "Mojom kad ženom ne možeš biti,

Drvo ćeš moje bit zacijelo. Uvijek ti ćeš

Kitit, lovoriko, kosu i kitaru moju i tulac.

U vođa latinskih bit ćeš, kad veseli bude se trijumf

Orio, Kapitol duge kad bude povorke gledo.

Ti ćeš uz dovratnike Augustovim vratim stajat

Vjerno čuvajuć njih i štitit ćeš hrast u sredini.

Pa ja na mlađahnoj kako na glavi kose ne strižem,

I ti uvijek lišće za ures vječiti imaj."

Pean rekavši tako lovorika s granama mladim

Nagne se, reko bi čovjek, da krunom klimnu ko glavom.

Metamorfoze, Knjiga I