Starogrčke pesnikinje Palatinske antologije: Anita

ovde možete pročitati i o Praksili

Pjesnikinju Anitu je uvelike cijenio savremeni svijet i potomstvo. Epigrami njezini, koji su ponajviše namijenjeni zavjetnim darovima, vrelima i svetim mjestima, odlikuju se ljepotom misli i oblika. Ona je Arkađanka iz grada Tegeje. Rodni joj je grad podigao kip. U naponu snage pjesničke bijaše negdje početkom III vijeka p.n.e. U isto vreme živi još i pjesnikinja Mira iz Bizanta i Lokranka Nosida iz donje Italije.

Mrtav delfin prolazniku;

Οὐκέτι δὴ πλωτοῖσιν ἀγαλλόμενος πελάγεσσιν αὐχέν' ἀναρρίψω βυσσόθεν ὀρνύμενος, 

οὐδὲ παρ' εὐσκάλμοιο νεὼς περικαλλέα χείλη ποιφυξῶ τἀμᾷ τερπόμενος προτομᾷ· 

ἀλλά με πορφυρέα πόντου νοτὶς ὦσ' ἐπὶ χέρσον, κεῖμαι δὲ ῥαδινὰν τάνδε παρ' ἠιόνα.

Neću više pliskati po morskim valovima, 

neće me više ugledati ljudsko oko, 

kako u skoku siječem iz dubine 

tišinu morske pučine. 

Neću više veselo skakutati 

hukćući oko brončana pramca lađa, 

očaran što na njima vidim svoju sliku.

Crna oluja izbacila je na žalo mene 

i sad ležim na pijesku 

jer se zauvijek ugasiše moje zjene.

preveo: Ton Smerdel

Hiperboreja: Pindareva pitijska deseta

Hipoklu iz Tesalije

Sretne li Lakonije, i blažene Tesalije!

Jednom i drugom rod od istoga oca,

izvrsna ratnika Herakla, vlada.

Možda bez nadahnuća govorim?

Ne!

Pito me zove i pećina pelinska

i sinovi Aleuada,

koji čeznu da na gozbi u čast Hipokla

oglasi se zborna pjesma.

Uživa on u nagradi.

Narod je okupljen u dolini Parnasa,

klicao pobjedi njegovoj

u dvostrukoj trci dječaka.

Apolone,

sretan svršetak je ljudi,

ako im bogovi blagosivlju početak i kraj.

Ta djela milošću tvojom je izvršio,

ali su njemu i naslijeđene pomogle vrline,

i stopama oca je krenuo,

što je u oklopu Aresovu teškom

dvaput zadobio u Olimpiji vijenac.

Pobijedio u trkama na travnim je livadama

pod gradom kamenitim Kirom snažnonogi Frikije.

neka ih sreća prati, a u budućim danima

neka im ljupko bogatstvo cvate!

Sad u velikoj uživaju sreći,

što im je Helada dade.

Oh, da sudbinu njihovu

ne pomuti nikada bogova zavist!

Božanstvo je onaj, kome je srce bez jada.

Sretan je onaj, kome pjevaju pjesnici,

jer, kad pobijedi pesnicom i brzom nogom,

on nagradu najvišu stječe,

te ponosan i gord doživljuje,

kako darežljiva Sudba

njegovu sinu još dječaku

poklanja pitijske vijence.

On se zaista tada popeo nije

na brončano nebo,

ali je svu sreću, što je smrtnici

doživjeti mogu, dostigao potpuno.

Ni kopnom ni brodom

pronaći nećeš

čudesna puta u zemlju Hiperborejaca,

puta, što vodi na njihove igre.

Jednog je dana kod naroda ovih

na gozbi vojvoda Persej bio.

U trenu, kad on je stigao,

žrtvovahu božanstvu oni

hekatombe sjajne magarica divljih.

Gozbama se njihovim i molbama 

osobito Apolon veseli,

pa se smiješi promatrajaću

s naježenih planina raskalašne igre.

Ipak poznaju oni Muze.

Uvijek djevojke tamo igraju kola,

čuju se glasovi uz zvukove lire i frule,

a zlatnu kosu vijencima lovora kite

i gozbom veselom srca vesele.

Ni bolesti ni dosadna starost

posvećeno ovo ne more pleme.

Ne poznaju nevolja ni ratova.

Žive, a da im Nemeza pravedna

ne naškodi nikada.

Među sretnike ove došao nekada pod vođstvom Atene

srca puna hrabrosti Danajin sin.

On Gorgonu ubi

i kosmatu glavu,

prepunu svjetlucavih zmija,

što skameniti može,

među stanovnike otoka ponese.

Djela, što bogovi ih izvrše,

nikad se meni nemoguća ne čine.

Ustavi vesla i sidro nek dno zahvati,

te grebene pod varljivom izbjegavaj vodom,

pa će najljepše pjesme

nalik na pčelu, što leti

od cvijeta do cvijeta,

razne opjevati sadržaje.

Nadam se da će onda -

kad Efiri zapjevali budu

moju slatku pjesmu na obali Peneja

zbog vrijednosti njene - 

još blistaviji Hipokle

s vijencima svojima biti

među drugovima svima,

koliko ih vršnjaka ima,

i nježno uzdisanje ime će mu

na usni djevojaka biti.

Razne čeznje raspaljuju srca ljudi.

Sve ono, što netko želi,

ako mu sudbina pruži,

on požudno grabi,

jer nitko prozreti ne može godine buduće.

Pun sam pouzdanja

u Toraksovo gostoprimstvo,

jer je, pjesme moje željan

s pijerijskim utrkivao se četvoropregom.

On neka ljubi i poštuje onoga,

koji ga ljubi i poštuje.

Doživljajem čovjek čvrstinu uma svoga ispituje,

ko i zlato u kamenu kušaču,

kako to uvijek njemu dolikuje.

Opjevat ćemo hvala svima

braću onu dobru,

koji proslaviše slavni zakon Tesalaca.

Odlika je građana dobrih,

da u duhu zakona pređa

državama upravljaju svojim.

Prva pitijska oda Pindara

Hijeronu iz Etne

Zlatne žice, skupno, jedno blago

boga nam Apolona

i plavokosijeh Muza! Noga, igra - 

slave početak vijek vas sluša.

Na zvuk vam pjevači paze svi,

Zujem zujuć prvi kad glasi

pjesme vam prve jeknu i kolo na pjev zovnu.

Samu strijelu, munju, iskru vječitu

Trnete; Zeusu gle na žezlu drijema orao,

kralj svih ptica, - oba hitra spustila se krila.

I krivokljunu mu glavu tamnom

maglicom ovijate,

Slatkim sankom trudne zaklapate vjeđe;

drijjema, a pleći iznemogle

Nadimaju s' njemu - udar vaš

Skrši ga. I ljutica Ares

oštrih kopalja grozne nizove pušta, iz daleka

Stigne, - čarom srce mu se začara;

Bozima samim strijele vaše dušu opčine,

smetu darom Letina sina, darom Muza struka vitka.

Bića, što Zeus-bog ih ne miluje, dršću, plaše se,

Glas Pijerida kad čuju,

i na zemlji i na moru burnom,

Pa i onaj dušman božji, Tifon stoglavi,

Što u strašnom Tartaru se pruža. Pećina ga,

Mnogo spominjana, kilikijska nekad othrani,

A sad njemu prsi rutave tište

Kršni, strmi žali morski

Ponad Kume, a i Sicilija, stup nebeski ga,

Etna snježna, kruta leda

Vječna dada, tlači, gnječi.

Njoj iz ždrijela grozne, strašne vatre

ključaju vruci sveti,

Žarom ožarena struja dima crna

za dana mlazom k nebu mlaza;

Noću, mrakom plamen krvavi

Kamen, hridi uz prasku valja,

moru ga na pučinu ravnu duboko nosi.

Neman ona ognja silnog potoke

Riga i baca, - čudno čudo oku pogledat,

čudo i od onoga, tko ga glavom vidje, slušat.

Etni pod crnolistijem visom

sapeta na dnu leži,

Protegnuta leđa njena svakolika

stelja joj oštra reže, bode.

Da bih - da bih svidjet mogo se

Tebi, Zeuse, na toj što gori,

plodnoga kraja glavi, stoluješ! Po njoj prozva

Bliski grad osnivač slavni, dikom ga

Prodiči, - ime mu u Pitu klikom oglasi

glasnik, trkom na kolim' kad Hijeron dobit dobi.

Punijem dahom li na početku plovidbe

Ljudma mornarim, dune

vjetar dobar, radost to je prva,

Jer će, čini s', i kraj - povratak im sretan bit.

Riječi te nam zgodom ovom nadu sada bude,

Još i poslije da će se vijencima, konjma dičit grad,

Gozba, pjesma da će slavom ga slavit.

Likijski i delski kralju

Febo, Kastalije, vrela parnaskog, prijatelju,

Daj prikloni srce nama,

Daruj zemlji ljude vrsne!

Od bogova izvire smrtnicim'

kreposti izvor svaki,

Od njih ljudi uma krasna, ruku snažnih

jezika vješta rodiše se.

Dok prodičit onog želim ja,

Ne nadam se, kopljem da mjedenim

ruka će zamahnuti, nišana ne pogodit,

Već daleko bacit i takmace sve

Nadbit će. Cvala - želim - sreća njemu kroz sav vijek,

blagom darovala ga, s uma boli odagnala!

Nek se sjeti u kolikom ratu,

u bitkam' kakvim li se

Srcem junačkijem odrva, iz ruku

božjih kad braća slavu,

Blaga sjajna krunu, primiše!

Vlast toliku Helen nijedan

ne ubra. Sada dašto na vojsku ko Filoktet

On se diže, te i oholica ga

S nevolje grli, voli. Po sina ti - priča svijet - 

Peantova, strijelica, što ranu bolovaše ljutu,

Stigli božanski junaci s Lemna njega da vode.

Prijamu razvali prijesto,

Danajcima svrši trude, jade;

Tijela krenu slaba, al' ga sudbe zovnu glas.

Tako vodio nam Hijerona bog sve dane

Odsad naprijed, željicu svaku mu ispunio on!

Muzo, čuj me, daj Dinomenu na čast

Četvoropregu sad pjevaj!

Pobjeda mu oca njeg'va nije radost tuđa.

Hajde, pjesmu milu, dragu

Nađ'mo sada Etne kralju.

Njemu grad Hijeron sa slobodom,

od boga danom, diže,

Zakone mu u Hilovu duhu poda;

Pamfila i Herakla djeca,

Podno Tajgeta što stanuju,

Vijekom dovijek Dorani ostat

žele, Egimijevih držat se odredaba.

S Pinda digli s', grad Amiklu uzeli

Po sreći; Tindaridima, sijelu bijele ždrebadi

slavni bili susjedi, koplju im je slava cvala.

Zeuse, želja izvršenje, puku,

kraljima na Ameni vodi

Sudbu takvu podaj vazda, sud da ljudski

istin rasudit znat će oni!

S tobom glava, vođa moći će,

Svjetom svoga svjetujuć sina,

poštujuć narod, putem sloge i mira krenut.

Kronione, usliši me, molim te,

Fenički, tirenski krik bojni guši kod kuće!

S obijesti se krute pred Kumom krima lađa čula.

Kako li stradahu od sirakuškoga kralja nam,

S lađa, brzica kad brzih

u more svu momčad sruši, baci,

Heladu nam jarma, ropstva, teška, izbavi!

Salaminu ću Ateni dičit, - hvalom će mi

Platiti; bitku pod Kiteronom u Sparti ću slavit;

Od njih s lukom krivim Međanin klonu.

Do obale vode krasne - 

Do Himere slavu ću Dinonema sinma pjevat;

Junaštvom je pribaviše

Dušman ljuti kada pade.

S mjerom hvališ li i mnogih stvari

vrške li skupiš, zbiješ,

Manji onda će prijekor ljudski slijedit.

Sitost mrska nadu, žudnju

Tupi; slušat tuđe hvale riječ - 

U potaji građanstvu to ti

najviše dušu tišti, mori. Al' opet nemoj

Djela krasnih da se kaniš, - zavist je

Bolja no smilovanje! Pravde krmom narod daj

ravnaj, a na nakovnju istine si jezik sakuj!

Izmakle l' se samo mrva mala,

griješka golema j' za te.

Silnom svijetu kralj si; za zlo, za dobro imaš

silu svjedoka pouzdanih.

Plemenitoj težnji vjeran bud'!

Glase slatke voliš li slušat

navijek o sebi, - trošit, sipat ne sustaj nikad!

kao čovijek krmar jedra puna daj

Raspni! Zaslijepit, dragi, pletkama se lukavim

dati nemoj! Samo sjaj slave kod potomstva poznog

Pjesniku, pripovjedaču jednako navješćuje

Život preminulih ljudi.

Kresovoj vrlini - prijaznosti

Trag se zamijest neće. Falarisa krutu ćud - 

Bik mu mjeden peko svijet - glas mrski svuda javlja.

Njeg u domu kitara nikad u društvo veselo

Ne zovnu, dječaka ne ori s' pjesma.

Sreća nagrada je prva,

Dobar glas je plata druga; oboje l' srećom nekom

Čovjek nađe, ubere si,

Najljepši je vijenac steko.

preveo: Koloman Rac

Mikelanđelo: Sonet G 77

Jednak ljepoti kad bi plamen bio očiju vaših, što su žar tog sjaja, ne bi svet imo tako mrzla kraja, da ne bi ko strijela užgana gorio. Al nebo milosno kome nas je žao, nama od ljepote što u vama biva vidljivu krepost uzima i skriva, da bi smrtnom žiću mirniji tok dao. Dakle, ljepoti nije jednak plamen, zagrijat se može samo onim svijet u čem vidi barem dijelom neba znamen. Gospodine, vidim sudbu neumitnu čini vam se nisam kadar za vas mrijet, sitna sposobnost užga vatru silnu.

Se ’l foco fusse alla bellezza equale degli occhi vostri, che da que’ si parte, non avrie ’l mondo sì gelata parte che non ardessi com’acceso strale. Ma ’l ciel, pietoso d’ogni nostro male, a noi d’ogni beltà, che ’n voi comparte, la visiva virtù toglie e diparte per tranquillar la vita aspr’e mortale. Non è par dunche il foco alla beltate, ché sol di quel s’infiamma e s’innamora altri del bel del ciel, ch’è da lui inteso. Così n’avvien, signore, in questa etate: se non vi par per voi ch’i’ arda e mora, poca capacità m’ha poco acceso.

Plinije mlađi Tacitu: Erupcija Vezuva

Pisma: VI, 16

1. Tražiš da ti opišem smrt moga ujaka, kako bi što vernije mogao da o tome pišeš potomcima. zahvaljujem ti! Jer ja znam da njegovu smrt očekuje besmrtna slava ako je ti budeš opisao.
2. Iako je nastradao onda kad su uništeni najlepši predeli, kad je ljude i gradove zadesila poznata nesreća, te je tako reći već time ovekovečen, iako je i sam ostavio mnogobrojna i nezaboravna dela, ipak će besmrtnost tvojih spisa mnogo doprineti tome da on večito ostane u sećanju ljudi.
3. Ja mislim da su, zaista srećni oni ljudi koji su od bogova primili dar da vrše dela koja zaslužuju da se o njima piše, ili da pišu ono što zaslužuje da se čita; ali su najsrećniji oni kojima je dato i jedno i drugo. A među ovima će se naći moj ujak, i po svojim sopstvenim i po tvojim delima. Zato, utoliko radije prihvatam tvoju poruku, štaviše, ja i sam tražim i molim ono što ti tražiš.
4. Bio je u Mizenu gde je imao neposrednu komandu nad flotom. Dvadeset četvrtog avgusta, otprilike oko jednog sata posle podne, javila mu je moja majka da se vidi jedan neobičan oblak, čudnog oblika i veličine.
5. On se sunčao, pošto se upravo okupao u hladnoj vodi, i ležeći je jeo i nešto čitao. Zatražio je sandale, pa se popeo na uzvišenje odakle se ta pojava najlepše mogla videti. Dizao se oblak (nije se iz daljine videlo sa koje planine, i tek kasnije se pokazalo da je to Vezuv), čiji je oblik, kad se uporedi sa drvetom, bio najsličniji piniji.
6. Dizao se kao na veoma visokom stablu, zatim se širio u vidu grane, valjda zato što je dunuo vetar. Posle toga je vetar slabio i oblak više nije mogao da se digne uvis, verovatno zato što je bio suviše težak, pa ga je težina zaustavila i on je počeo da se prostire u širinu. Čas je bio beo, čas opet mutan i pun mrlja, zavisno od toga da li je u visini lebdela prašina ili pepeo.
7. Kao veoma obrazovanom čoveku, mome ujaku je ova pojava izgledala značajna i dostojna da je izbliza razgleda. Naredio je da mu se spremi mala liburnijska lađa, a mene je pozvao da pođem s njim ako želim. Odgovorio sam da više volim da čitam a slučajno mi je on lično bio dao nešto i da pišem.
8. Baš je izlazio iz kuće, kad je primio pisamce Rektine Kaskove, preplašene iznenadnom opasnošću (jer njena vila se nalazila u podnožju Vezuva i bilo je moguće pobeći samo lađom). Preklinjala ga je da je spase iz te velike opasnosti.
9. On promeni svoj plan i ono što je bio počeo da radi kao naučnik, nastavio je i završio kao junak. Naredio je da se lađe četvoroveslarke izvuku u more, pa se ukrcao i sam, da bi ukazao pomoć, ne samo Rektini već i mnogim drugim ljudima (jer je ta divna obala bila veoma gusto naseljena).
10. I on je žurio tamo odakle su ostali bežali, pravo u opasnost, i to bez ikakvog straha, tako da je svaki pokret, svaki oblik one strašne pojave diktirao i zapisao onako kako ih je video svojim očima.
11. Već je počeo da pada pepeo na lađe, sve vreliji i gušči ukoliko su se više približavali; leteo je kamen plavac i drugo kamenje, crno i nagorelo, i od vatre izlomljeno; odjednom se pojavio plićak i rušenje brda nije dopuštalo pristup obali. Malo je razmišljao da li da se vrati. Krmanošu, koji mu je savetovao da tako uradi, reče odjednom; "Hrabrima pomaže sreća; kreni napred ka Pomponijanu!"
12. Ovaj beše u Stabiji, odvojen širinom zaliva (jer tamo more blago okružuje jedan zaliv). Tamo opasnost još nije bila tako blizu, ali je već bila na vidiku. I zato je Pomponijan svoje stvari ukrcao na lađu, rešen da beži čim suprotni vetar prestane da duva. Ali ovaj je vetar mome ujaku bio vrlo pogodan, uplovio je u zaliv, zagrlio Pomponijana koji je drhtao od straha, tešio ga, bodrio i zatražio da njega samoga odvedu u kupatilo da bi svojom bezbrižnošću smirio njegov strah. Pošto se okupao, seo je za sto i večerao veselo, ili se pretvarao, a to je isto veliko.
13. Za to vreme, vrh Vezuva je sijao ogromnim plamenom i visokim vatrenim stubovima, a njihov sjaj uvećavala je još više tamna noć. Da bi smirio ljude, moj ujak je govorio da su to vatre na poljskim imanjima koje su ljudi iz straha napustili, pošto nije bilo nikoga ko bi ih gasio. Onda je otišao na spavanje i spavao je zaista čvrstim snom. Jer hrkanje koje je zbog njegovog dosta krupnog tela bilo jako i glasno, čuli su svi koji su se nalazili ispred njegove spavaće sobe.
14. Ali dvorište preko kojeg se morali ići u njegovu spavaću sobu bilo je već u toj meri ispunjeno pepelom i šupljikastim kamenom da ne bi mogao da izađe napolje ako bi duže ostao u sobi. I zato ga probudiše. Izašao je iz sobe i pridružio se Pomponijanu i ostalima koji su noć proveli bdijući.
15. Tad su se zajednički savetovali da li da ostanu u zgradama ili da lutaju pod otvorenim nebom. Jer zbog čestih i snažnih udara zemljotresa pomerale su se kuće i činilo se kao da su iščupane iz sopstvenih temelja, pa se pomeraju i ljuljaju tamo-amo.
16. Ali i pod nebom su se ljudi plašili, jer je padalo kamenje, mada lako i od vatre izjedeno. Upoređujući opasnosti, ipak su više voleli da se opredele za ovu drugu. A kod njega je, zaista, pobedio snažniji razum, dok je kod ostalih pobedio strah. Da bi se zašitili od onoga što je padalo s neba, vezivali su na glavu jastuke.
17. Svuda se već gusto razdanilo, a tamo je još uvek bila noć, crna i gusta, koju su osvetljavale samo buktinje i razne svetlosti. Rešili su da izađu na morsku obalu da bi izbliza videli da li je moguće stići do mora; ali more je još uvek bilo strašno i besno kao i ranije.
18. Tu je sad moj ujak legao na prostrt čaršav i nekoliko puta zatražio da se napije sveže vode. Zatim se ponovo pojaviše stubovi plamena i prethodnik vatre - miris sumpora. To je neke nateralo u bekstvo, a njega probudilo.
19. Oslonio se na dva roba i podigao se, ali se iznenada srušio mrtav na zemlju. ja zaključujem da mu je disanje onemogućio vazduh prezasićen gustim dimom, zatvorio mu dušnik, koji mu je već po prirodi bio suviše tesan, pa je često bio u zapaljenju.
20. Kad je ponovo svanulo (bio je to treći i poslednji dan od kako je sve to video), njegovo telo je pronađeno čitavo, nepovređeno, u odeći koju je obukao pri polasku; više je ličio na čoveka koji spava, nego na mrtvog.
21. U međuvremenu smo nas dvoje, ja i majka, bili u Mizenu. Ako to se ne tiče istorije, a ti si hteo da saznaš samo o njegovoj smrti. Zato ću da završim,
22. Dodaću samo još nešto, a to je da ti nisam ništa drugo ispričao, osim onog čemu sam ja lično bio svedok i što sam lično čuo odmah, dok se istina još verno prepričava. Ti ćeš iskoristiti ono što je najbolje. Jer jedno je pisati pismo, a sasvim je drugo pisati istoriju: jedno je pisati prijatelju, a drugo je pisati svima. Ostaj mi zdravo!

VI, 20

1. Kažeš da te je moje pismo, koje sam ti napisao o smrti svoga ujaka, pošto si me za to molio, podstaklo da saznaš ne samo kakav sam strah doživeo kad sam ostao u Mizenu (jer o tome sam baš počeo da pričam u svome pismu i tu sam prekinuo), već i šta sam doživeo i pretrpeo:

Iako mi se duša ispunjavam užasom kad pomislim na to...ipak ću početi (Vergilije, Eneida, II, 12)

2. Pošto je moj ujak otišao, ja sam sve ostalo vreme proveo u čitanju (zbog toga sam i ostao). Posle toga sam se okupao, večerao i spavao, nemirnim i kratkotrajnim snom.
3. Više dana pre toga desio se zemljotres, manje strašan, i to u Kampaniji nije ništa neobično. Ali te noći je bio tako jak da je izgledao da se sve ne samo trese i pokreće, već da se prevrće.
4. Moja majka je naglo ušla u moju sobu; a i ja sam se digao da bih je probudio ako spava. Sedosmo pred kuću na uzani prostor koji se nalazio između mora i zgrade.
5. Ne znam da li da to nazovem neustrašivošću ili nepromišljenošću (tada sam imao osamnaest godina); potražio sam knjigu Tita Livija i, kao iz duga vremena, čitao sam i vadio izvode onako kao što sam bio i počeo. I, gle, jedan ujakov prijatelj, koji je nešto ranije došao kod njega iz Španije da ga poseti, kad nas je primetio kako tamo sedimo, a kako uz to ja i čitam, prekoreo je nemarnost moje majke i moju bezbrižnost. Ali ja sam i dalje nastavio da čitam.
6. Bilo je već oko sedam sati izjutra, ali dan je još uvek bio mutan i turoban. Svuda unaokolo ljuljale su se i rušile zgrade. Mada smo bili na otvorenom prostoru, ipak smo se plašili i da će nas ruševine zatrpati, jer je mesto bilo tesno.
7. Tek tada odlučismo da pobegnemo iz grada. Iza nas su išli ljudi kao omamljeni i, ono što u strahu važi kao pravilo, radije su se oslanjali na tuđ savet nego na svoj.
8. Čim smo izašli iz grada, stadosmo. Tamo doživesmo opet mnogo strašnih i neobičnih stvari. Jer naša kola koja smo naredili da se izvuku, mada su se nalazila na sasvim ravnom mestu, bacana su tamo-amo, na suprotne strane, i iako smo pod točkove stavljali kamenje, ipak nisu ostala na istom mestu.
9. Osim toga smo videli kako se more tako reći samo povlači i kako ga zemljotres ponovo vraća. Obala se svakako pomerila dublje u more i mnoge morske životinje zadržale su se na suvom pesku. S druge strane, crn, strašan oblak prekidali su dugački vatreni lukovi slični munjama, samo što su bili neuporedivo veći.
10. I tada nam je onaj isti prijatelj iz Španije još upornije govorio i sve više navaljivao: "Ako je tvoj brat", reče on, "još živ i ako je živ tvoj ujak, sigurno želi da vas dvoje budete bezbedni, i ako je poginuo, onda je želeo da ostanete živi. Zašto onda oklevate i ne bežite?" Odgovorismo mu da nipošto nećemo misliti na svoje spasavanje, sve dok ne saznamo šta je sa njim.
11. On se nije duže zadržavao, jurnuo je i brzim korakom izbegao opasnost. Nije prošlo mnogo vremena, a onaj crni oblak se spustio na zemlju i pokrio more; prekrio je ostrvo Kapri i sakrio očima rt kod Mizena.
12. I tada je majka počela da me moli, da me hrabri, da mi naređuje da bežim kako god mogu; jer ja sam mlad i mogu da bežim, dok će ona, otežala i godinama i telom, rado umreti ako ne bude kriva za moju smrt. Ja odgovorih da ne želim da se spasem bez nje; zatim je uhvatih za ruku i rekoh joj da požuri.
13. Protiv volje me je slušala i prebacila je sebi što mene zadržava, Već je počeo i pepeo da pada, ali još nje bio suviše gust. Okretoh se. Taman oblak ili magla pratio nas je, kao da se bujica sručuje na zemlju. Ja rekoh; "Skrenimo u stranu, dok još vidimo, da nas gomila iza nas ne bi zgazila u mraku,"
14. Jedva što smo o tome razmislili, a već pade noć, ne kao što je noć kad se sakrije mesec, ili kad se nebo naoblači, već takva kao kad u zatvorenom prostoru ugasiš svetiljku, Mogao si čuti kuknjavu žena, pisku dece, viku muškaraca. Neki su tražili roditelje, drugi decu, a treći opet, svoje žene. Prepoznavali bi ih po glasu.
15. Jedni su oplakivali svoju ličnu sudbinu, drugi opet sudbinu svojih najbližih; bilo je i takvih koji su iz straha od smrti tražili smrt. Mnogi su dizali ruke ka bogovima, a više ljudi je govorilo da bogova uopšte nema i oni su u toj noći gledali i tumačili večnu i poslednju noć svega na svetu. Bilo je i takvih koji su izmišljenim strahotama i opasnostima još više uvećavali stvarnu opasnost. Bilo je i onih koji su govorili da se srušio jedan deo Mizena, da je ovo ili ono u plamenu. U tome je bilo malo istine, ali je bilo ljudi koju su sve verovali.
16. Sad je postalo nešto svetlije, ali mi nismo pomislili da je to svetlost dana, već da je samo predznak vatre koja se približavala. I ta svetlost je trajala prilično dugo, a posle toga je ponovo nastala tama, i ponovo je počeo da pada gust pepeo. Često bismo se dizali i stresali ga sa sebe, jer bismo inače bili sasvim zatrpani i ugušeni njegovom težinom.
17. Mogu da se pohvalim da u tom čudu nisam ni uzdisao ni očajnički vikao pred tolikim opasnostima, da nisam verovao, što je dodouše, velika ali ipak tužna uteha za ljude, da zajedno sa mnom propada sve i da ja propadam zajedno sa svima.
18. Naposletku se taj oblak, ipak, raspršio i pretvorio u dim ili maglu. Svanuo je pravi dan, zasijalo je i sunce, ali nekako bledožuto, kakvo je obično kad nastane pomračenje. Naše još uvek preplašene oči gledale su sve oko sebe izmenjeno i pokriveno dubokim pepelom kao snegom.
19. Vratismo se u Mizen, osvežismo se koliko smo mogli posle te opasne noći koju preživesmo u nadi i strahu, ali je strah ipak preovlađavao. Jer i drhtanje zemlje se nastavljalo i mnogi su u svom ludilu proricali najstrašnije stvari i tako reći se rugali sopstvenoj sudbini i sudbini ostalih ljudi.
20. Ali nas dvoje nismo mogli ni tada da se rešimo da krenemo, mada smo već iskusili opasnost i mada smo očekivali i nove opasnosti, sve dok ne dobijemo vesti o ujaku.
Te pojedinosti nisu dovoljno važne za istoriju, pa ćeš ih čitati bez ikakve namere da o tome pišeš; ako sve to ne izgleda vredno opisivanja u jednom pismu, onda pripiši to samom sebi, pošto si sam to tražio. Da si mi zdravo!

preveo: Albin Vilhar

Đordano Bruno: Hostis non hostis

Ne morao se nikad požaliti na ljubav s kojom samom sreću želim; makar se zbog nje treba zlopatiti, od dopuštenog neću da se dijelim. Spram Feniksa ću uvijek jedno biti pod nebom vedrim, tmurnim, hladnim, vrelim. S koje će kobi puknut ili sreće čvor što ga ni smrt odriješit neće! Jer srce, duh i duša nema užitka, slobode, života, što je veselje, ugoda, milota, što slađe, draže, plodnije se kuša, do patnje, jarma, smrti, što mi ih narav, volja, sudba prti.

Mai fia che de l'amor io mi lamente, Senza del qual non voglio esser felice; Sia pur ver che per lui penoso stente, Non vo' non voler quel che sí me lice. Sia chiar o fosco il ciel, fredd'o ardente, Sempr'un sarò ver l'unica fenice. Mal può disfar altro destin o sorte Quel nodo che non può sciôrre la morte. Al cor, al spirto, a l'alma Non è piacer, o libertade, o vita, Qual tanto arrida, giove e sia gradita, Qual piú sia dolce, graziosa ed alma, Ch'il stento, giogo e morte, Ch'ho per natura, voluntade e sorte.

Đordano Bruno: Pesma hrastu

U zraku širiš, stari hraste, grane, a korijen tvrdiš u zemlji gdje niče; ni potresena zemlja, ni kad stane driješiti nebo severac što psiče, nit išta što u groznoj zimi bane, s tvog stalnog mjesta nikad te ne miče; ti jesi prava slika moje vjere koju strahote nikad ne pomjere. Ti istu grudu milu zauvijek grliš, plemeniš i svojiš, i korijenje po utrobi joj gojiš što zahvalno je darežljivu krilu. Ja tek uz jednu stvar prikovah čuvstvo, duh i uma dar.

Annosa quercia, che gli rami spandi A l'aria, e fermi le radici 'n terra; Né terra smossa, né gli spirti grandi, Che da l'aspro Aquilon il ciel disserra, Né quanto fia ch'il vern'orrido mandi, Dal luogo ove stai salda, mai ti sferra;  Mostri della mia fé ritratto vero, Qual smossa mai strani accidenti fêro. Tu medesmo terreno Mai sempre abbracci, fai colto e comprendi, E di lui per le viscere distendi Radici grate al generoso seno: I' ad un sol oggetto Ho fisso il spirto, il senso e l'intelletto.

Đordano Bruno: Kapije dijamantske i crne

Amor po kojem znam istinu sada što širi vrata dijamantna tavna, kroz oči uđe i od vida javna rađa se, živi, goji, vječno vlada; i sve što nebu, zemlji, paklu spada ističe, zove prava lica davna obnavlja snagu i strijeljenje ravna da uvijek srcu vidnu ranu zada. O svijete prosti, put istine kroči, da uho k stalnom zboru mom obraćaš; otvori mahnit, ako možeš, oči: Dječaku vjeruj, jer ti malo shvaćaš brzo se mijenjaš, a mniš da on bjega, i sam si slijep, a slijepcem zoveš njega.

Amor, per cui tant'alto il ver discerno,  Ch'apre le porte di diamante e nere  Per gli occhi entra il mio nume; e per vedere  Nasce, vive, si nutre, ha regno eterno.  Fa scorger quant'ha il ciel terr'ed inferno,  Fa presente d'absenti effigie vere,  Repiglia forze, e, trando dritto, fere,  E impiaga sempre il cor, scuopre ogn'interno.  O dunque, volgo vile, al vero attendi,  Porgi l'orecchio al mio dir non fallace,  Apri, apri, se puoi, gli occhi, insano e bieco.  Fanciullo il credi, perché poco intendi;  Perché ratto ti cangi, ei par fugace;  Per esser orbo tu, lo chiami cieco.