Hijeronu iz Etne
Zlatne žice, skupno, jedno blago
boga nam Apolona
i plavokosijeh Muza! Noga, igra -
slave početak vijek vas sluša.
Na zvuk vam pjevači paze svi,
Zujem zujuć prvi kad glasi
pjesme vam prve jeknu i kolo na pjev zovnu.
Samu strijelu, munju, iskru vječitu
Trnete; Zeusu gle na žezlu drijema orao,
kralj svih ptica, - oba hitra spustila se krila.
I krivokljunu mu glavu tamnom
maglicom ovijate,
Slatkim sankom trudne zaklapate vjeđe;
drijjema, a pleći iznemogle
Nadimaju s' njemu - udar vaš
Skrši ga. I ljutica Ares
oštrih kopalja grozne nizove pušta, iz daleka
Stigne, - čarom srce mu se začara;
Bozima samim strijele vaše dušu opčine,
smetu darom Letina sina, darom Muza struka vitka.
Bića, što Zeus-bog ih ne miluje, dršću, plaše se,
Glas Pijerida kad čuju,
i na zemlji i na moru burnom,
Pa i onaj dušman božji, Tifon stoglavi,
Što u strašnom Tartaru se pruža. Pećina ga,
Mnogo spominjana, kilikijska nekad othrani,
A sad njemu prsi rutave tište
Kršni, strmi žali morski
Ponad Kume, a i Sicilija, stup nebeski ga,
Etna snježna, kruta leda
Vječna dada, tlači, gnječi.
Njoj iz ždrijela grozne, strašne vatre
ključaju vruci sveti,
Žarom ožarena struja dima crna
za dana mlazom k nebu mlaza;
Noću, mrakom plamen krvavi
Kamen, hridi uz prasku valja,
moru ga na pučinu ravnu duboko nosi.
Neman ona ognja silnog potoke
Riga i baca, - čudno čudo oku pogledat,
čudo i od onoga, tko ga glavom vidje, slušat.
Etni pod crnolistijem visom
sapeta na dnu leži,
Protegnuta leđa njena svakolika
stelja joj oštra reže, bode.
Da bih - da bih svidjet mogo se
Tebi, Zeuse, na toj što gori,
plodnoga kraja glavi, stoluješ! Po njoj prozva
Bliski grad osnivač slavni, dikom ga
Prodiči, - ime mu u Pitu klikom oglasi
glasnik, trkom na kolim' kad Hijeron dobit dobi.
Punijem dahom li na početku plovidbe
Ljudma mornarim, dune
vjetar dobar, radost to je prva,
Jer će, čini s', i kraj - povratak im sretan bit.
Riječi te nam zgodom ovom nadu sada bude,
Još i poslije da će se vijencima, konjma dičit grad,
Gozba, pjesma da će slavom ga slavit.
Likijski i delski kralju
Febo, Kastalije, vrela parnaskog, prijatelju,
Daj prikloni srce nama,
Daruj zemlji ljude vrsne!
Od bogova izvire smrtnicim'
kreposti izvor svaki,
Od njih ljudi uma krasna, ruku snažnih
jezika vješta rodiše se.
Dok prodičit onog želim ja,
Ne nadam se, kopljem da mjedenim
ruka će zamahnuti, nišana ne pogodit,
Već daleko bacit i takmace sve
Nadbit će. Cvala - želim - sreća njemu kroz sav vijek,
blagom darovala ga, s uma boli odagnala!
Nek se sjeti u kolikom ratu,
u bitkam' kakvim li se
Srcem junačkijem odrva, iz ruku
božjih kad braća slavu,
Blaga sjajna krunu, primiše!
Vlast toliku Helen nijedan
ne ubra. Sada dašto na vojsku ko Filoktet
On se diže, te i oholica ga
S nevolje grli, voli. Po sina ti - priča svijet -
Peantova, strijelica, što ranu bolovaše ljutu,
Stigli božanski junaci s Lemna njega da vode.
Prijamu razvali prijesto,
Danajcima svrši trude, jade;
Tijela krenu slaba, al' ga sudbe zovnu glas.
Tako vodio nam Hijerona bog sve dane
Odsad naprijed, željicu svaku mu ispunio on!
Muzo, čuj me, daj Dinomenu na čast
Četvoropregu sad pjevaj!
Pobjeda mu oca njeg'va nije radost tuđa.
Hajde, pjesmu milu, dragu
Nađ'mo sada Etne kralju.
Njemu grad Hijeron sa slobodom,
od boga danom, diže,
Zakone mu u Hilovu duhu poda;
Pamfila i Herakla djeca,
Podno Tajgeta što stanuju,
Vijekom dovijek Dorani ostat
žele, Egimijevih držat se odredaba.
S Pinda digli s', grad Amiklu uzeli
Po sreći; Tindaridima, sijelu bijele ždrebadi
slavni bili susjedi, koplju im je slava cvala.
Zeuse, želja izvršenje, puku,
kraljima na Ameni vodi
Sudbu takvu podaj vazda, sud da ljudski
istin rasudit znat će oni!
S tobom glava, vođa moći će,
Svjetom svoga svjetujuć sina,
poštujuć narod, putem sloge i mira krenut.
Kronione, usliši me, molim te,
Fenički, tirenski krik bojni guši kod kuće!
S obijesti se krute pred Kumom krima lađa čula.
Kako li stradahu od sirakuškoga kralja nam,
S lađa, brzica kad brzih
u more svu momčad sruši, baci,
Heladu nam jarma, ropstva, teška, izbavi!
Salaminu ću Ateni dičit, - hvalom će mi
Platiti; bitku pod Kiteronom u Sparti ću slavit;
Od njih s lukom krivim Međanin klonu.
Do obale vode krasne -
Do Himere slavu ću Dinonema sinma pjevat;
Junaštvom je pribaviše
Dušman ljuti kada pade.
S mjerom hvališ li i mnogih stvari
vrške li skupiš, zbiješ,
Manji onda će prijekor ljudski slijedit.
Sitost mrska nadu, žudnju
Tupi; slušat tuđe hvale riječ -
U potaji građanstvu to ti
najviše dušu tišti, mori. Al' opet nemoj
Djela krasnih da se kaniš, - zavist je
Bolja no smilovanje! Pravde krmom narod daj
ravnaj, a na nakovnju istine si jezik sakuj!
Izmakle l' se samo mrva mala,
griješka golema j' za te.
Silnom svijetu kralj si; za zlo, za dobro imaš
silu svjedoka pouzdanih.
Plemenitoj težnji vjeran bud'!
Glase slatke voliš li slušat
navijek o sebi, - trošit, sipat ne sustaj nikad!
kao čovijek krmar jedra puna daj
Raspni! Zaslijepit, dragi, pletkama se lukavim
dati nemoj! Samo sjaj slave kod potomstva poznog
Pjesniku, pripovjedaču jednako navješćuje
Život preminulih ljudi.
Kresovoj vrlini - prijaznosti
Trag se zamijest neće. Falarisa krutu ćud -
Bik mu mjeden peko svijet - glas mrski svuda javlja.
Njeg u domu kitara nikad u društvo veselo
Ne zovnu, dječaka ne ori s' pjesma.
Sreća nagrada je prva,
Dobar glas je plata druga; oboje l' srećom nekom
Čovjek nađe, ubere si,
Najljepši je vijenac steko.
preveo: Koloman Rac
Нема коментара:
Постави коментар