Seneka: Mahniti Heraklo

Koje je ovo mesto, koja oblast, koji kraj sveta?

Gde sam to ja? Blizu sunčeva izlaska, ili kraj rude 

ledenog Medveda? Da li to krajnja obala Hesperijskog mora 

ovde povlači granicu Okeanu?

Koji to vazduh udišem? Kakvo se to tlo pruža pod ovim malaksalim telom? 

Zacelo se vratih - zašto vidim krvava tela razasuta po kući?

Zar se duh još nije oslobodio podzemnih priviđenja? Zar mi četa mrtvih

još i sad, po povratku, lebdi pred očima? 

Sramota me je da priznam: strah me je. Neko mi, 

neko mi krupno zlo sluti duh.

Gde si, oče? Gde je ona 

supruga, ponosna na jato dečice? Zašto mi o levom boku 

nema lavlje kože? Gde mi se dede zaklon 

i u isti mah mekano uzglavlje za Herkulove snove?

Kamo mi strele? Kamo luk? Ko to meni

živome mogade da oduzme oružje? Ko to steče takav jedan plen, 

ko ne ustuknu čak ni pred usnulim Herkulom? 

O, voleo bih da vidim svoga pobednika, još kako bih voleo!

Hajde, pokaži se, junačino - ti, koga otac, napustivši nebesa, 

rodi kao novog deliju - ti, za čiji nastanak 

noć potraja duže no moja

                                                                    -...Ali, kakav to užas vidim? 

Deca leže pokošena krvavim ubistvom, 

supruga umorena. Koji to Lik vlada kraljevstvom? 

Ko se to drznu da i posle Herkulovog povratka počini toliko zločine u Tebi? 

Deder sad, pritecite mi u pomoć, svaki od vas - i ti što živiš kraj Izmena, 

i ti s aktejskih polja, i ti iz kraljevstva Dardanca Pelopa, 

što ga dvostruko more zapljuskuje - odaj mi vinovnika užasnog pokolja!

Nek se moj gnev sruči na sve: dušmanin je 

ko god mi ne otkrije dušmanina. Šta, kriješ se, pobedniče Alkejevićev? 

Hajde, samo napred - pa bilo da želiš da osvetiš ljute kočije

krvavog Tračanina, ili Gerionovo krdo, 

ili gospodare Libije - neću ni za čas oklevati da podelim megdan sa tobom. 

Evo me - golog; možeš me nenaoružanog napastim 

mojim sopstvenim oružjem...

Zašto se Tesej i otac klone

moga pogleda? Što kriju lica? 

Ta ostavite se plača! Govori: ko to sve moje otera u smrt - što ćutiš oče? 

Onda reci ti, Teseju, ali s odanošću koja Teseju dolikuje!

...Obojica ćutke zaklanjaju stidljiva lica i krišom liju suze. 

Čega se stideti u ovolikoj nesreći? Da nam nije obesni vladar argivskog grada

 - da nam nije neprijateljska vojska umirućeg Lika 

nanela toliki poraz? 

Preklinjem te, oče, radi slave mojih podviga, 

radi blagoslova tvoga imena, koji mi je vazda donosio

sreću, reci: ko nam opustiši dom? 

Čijim plenom postadoh?

preveo: Darko Todorović

Quis hic locus, quae regio, quae mundi plaga?
ubi sum? sub ortu solis, an sub cardine
glacialis ursae? numquid Hesperii maris
extrema tellus hunc dat Oceano modum?
quas trahimus auras? quod solum fesso subest?
certe redimus, unde prostrata ad domum
uideo cruenta corpora? an nondum exuit
simulacra mens inferna? post reditus quoque
oberrat oculis turba feralis meis?
pudet fateri: paueo; nescio quod mihi,
nescio quod animus grande praesagit malum,
ubi es, parens? ubi illa natorum grege
animosa coniunx? cur latus laeuum uacat
spolio leonis? quonam abit tegimen meum
idemque somno mollis Herculeo torus?
ubi tela? ubi arcus? arma quis uiuo mihi
detrahere potuit? spolia quis tanta abstulit
ipsumque quis non Herculis somnum horruit?
libet meum uidere uictorem, libet
(exurge, uirtus) quem nouum caelo pater
genuit relicto, cuius in fetu stetit
nox longior quam nostra, quod cerno nefas?
nati cruenta caede confecti iacent,
perempta coniunx, quis Lycus regnum obtinet
[quis tanta Thebis scelera moliri ausus est]
Hercule reeruso? quisquis Ismeni loca,
Actaea quisquis arua, qui gemino mari
pulsata Pelopis regna Dardanii colis,
succurre, saeuae cladis auctorem indica.
ruat ira in omnis: hostis est quisquis mihi
non monstrat hostem, uictor Alcidae, lates?
procede, seu tu uindicas currus truces
Thracis cruenti siue Geryonae pecus
Libyaeue dominos, nulla pugnandi mora est.
en nudus asto; uel meis armis licet
petas inermem, cur meos Theseus fugit
paterque uultus? ora cur condunt sua?
differte fletus; quis meos dederit neci
omnis simul, profare. quid, genitor, siles?
at tu ede, Theseu, sed tua, Theseu, fide.
uterque tacitus ora pudibunda obtegit
furtimque lacrimas fundit, in tantis malis
quid est pudendum? numquid Argiuae impotens
dominator urbis, numquid infestum Lyci
pereuntis agmen clade nos tanta obruit?
per te meorum facinorum laudem precor,
genitor, tuique nominis semper mihi
numen secundum, fare, quis fudit domum?
cui praeda iacui?

Aurelije Avgustin: Proročanstvo eritrejske Sibile

Kako neki izvještavaju, u to je doba proricala eritrejska Sibila. Varon iznosi kako bijaše više Sibila, a ne samo jedna. Po predaji je najstarija od nadahnutih proročica bila eritrejska Sibila, nazvana tako ili zbog crvene zemlje Marpesa kraj grada Troje (gr. ἐρυθρός, crven) ili po Eritreji u Joniji. Njezina se proroštva tiču Trojanskoga rata, ali je ne spominju ni Homer, ni Herodot. prema Varonu bilo je deset Sibila, a napoznatija ona iz Kume, od koje potječu i glasovite sibilinske knjige na Kapitolu. Te su knjige uništene u požaru 83. god. p.n.e. a nova je zbirka sastavljena od sličnih spisa sa drugih mjesta. Preostala proroštva potiču iz judeo-hrišćanske baštine, a najvešćuju strahotne događaje.

Ova eritrejska Sibila doista je zapisala neke izreke koje se bjelodano tiču Krista; te sam i sam prvo pročitao na latinskome jeziku, u stihovima slabe latinštine i neispravna metra, a zbog nevičnosti nepoznata prevoditelja, kako sam poslije doznao. Jer, veoma istaknut muž Flacijan, koji bijaše i prokonzul, inače vrstan govornik i veoma učen, kad smo jednom razgovarali o Kristu, donio mi je grčki rukopis, rekavši mi kako su u njemu pjesme eritrejske Sibile, i pokazao mi kako se na stanovitu mjestu poredak početnih slova stihova tako niže da tvori ove riječi: Ίησοῦς Χριστός, Θεοῦ Υἱός, Σωτήρ, što je latinski: Isus Krist Božji Sin Spasitelj. Ti stihovi, kojih prva slova sadržavaju značenje koje smo već naveli, kako ih netko preveo u dobroj latinštini i metru glase ovako:

Ι I zemlja će se znojiti u znaku suda,

Η E da bi s neba došao kralj na vijeke;

Σ Sam nazočan u puti da sudi i svijetu.

Ο Ovog će Boga vidjeti i nevjerni i vjerni,

Υ Uzvišena sa svetima, dok prestaje ovo doba.

Σ Stajat će pred njime duše s puti, kojima će suditi,

Χ Hrpama gustoga trnja dok je prekriven svijet.

Ρ Razbit će se kipovi i sav nakit ljudski,

Ε Evo će i zemlju i more i nebo spaliti oganj,

Ι I tražiti da razori dveri mrskoga Averna.

Σ Svetima će put izbaviti svjetlo spasa,

Τ Trpjet će vječni plamen opake duše.

Ο Otkrivajući skrivena djela, svatko će svoje odati tajne;

Σ Svjetlu će Bog razotkriti svačije grudi.

Θ Tada će žalosti biti i svi će zubima škrgutati.

Ε Evo se gasi svjetlost Sunca i zamire gibanje zviježđa,

Ο Ovit će se svitak neba, ugasnuti Mjesečev sjaj.

Υ Ulegnut će se brda, dok će se uzdić' doline.

Υ U svijetu neće biti ni uzvišenog ni visokog.

Ι Izravnat će se u polju planine;

Ο Odjednom će nestat sva plavetna mora; zemlja će ispucana propast.

Σ Spalit će oganj izvore, isušiti rijeke.

Σ Samo će trublja tužno zatrubit sa visina

Ω Oplakujući žalosne čine i različite jade.

Τ Tartarski ponor otkrit će razjapljena zemlja.

Η Evo će pred Gospoda svi kraljevi izać' na sud;

Ρ Rigat će nebo potoke ognja i sumpora.

Iudicii signum tellus sudore madescet. 

E caelo rex adueniet per saecla futurus

Scilicet ut carnem praesens ut iudicet orbem.

Unde deum cernent incredulus atque fidelis

Celsum cum sanctis aeui iam termino in ipso.

Sic animae cum carne aderunt quas iudicat ipse

Cum iacet incultus densis in uepribus orbis.

Reicient simulacra uiri cunctam quoque gazam

Exuret terras ignis pontumque polumque.

Inquirens taetri portas effringet auerni

Sanctorum sed enim cunctae lux libera carni.

Tradetur sontes aeterna flamma cremabit

Occultos actus retegens tunc quisque loquetur.

Secreta atque deus reserabit pectora luci

Tunc erit et luctus stridebunt dentibus omnes.

Eripitur solis iubar et chorus interit astris

Uoluetur caelum lunaris splendor obibit.

Deiciet colles ualles extollet ab imo

Non erit in rebus hominum sublime uel altum.

Iam aequantur campis montes et caerula ponti

Omnia cessabunt tellus confracta peribit.

Sic pariter fontes torrentur fluminaque igni

Sed tuba tum sonitum tristem demittet ab alto.

Orbe gemens facinus miserum uariosque labores

Tartareumque chaos monstrabit terra dehiscens. 

Et coram hic domino reges sistentur ad unum

Reccidet e caelo ignisque et sulphuris amnis.

U tim latinskim stihovima, što su prevedeni s grčkog onako kako se moglo, u cijelosti se nisu mogli prevesti oni počeci u kojima u grčkome stoji slovo Y (ipsilon), jer se nisu mogle pronaći latinske riječi s istim slovom, a koje bi odgovarale smislu. To je slučaj u tri stiha, u petome, osamnaestome i devetnaestome. Tako, ako pročitamo slova kojima započinju stihovi (ne čitajući ona tri kako su napisana, nego zamijenivši ih slovom ipsilon kao da je ono napisano) pojavljuje se pet riječi: Isus Krist Božji Sin Spasitelj; nu samo čitajući to grčki, a ne latinski. Tu je dvadeset i sedam stihova, a taj broj iznosi tri na treću. Tri puta tri je devet; a ako se devet pomnoži sa tri, tako da broj raste od drugoga prema trećem stupnju, dobiva se dvadeset i sedam. Uz to, povežeš li prva slova tih pet grčkih riječi (koje su Ίησοῦς Χριστός, Θεοῦ Υἱός, Σωτήρ, što je latinski "Isus Krist Božji Sin Spasitelj"), bit će riječ ἰχθύς, to jest riba, koja otajstveno označuje Krista, zbog toga što je on uzmogao opstati živ - naime, bez grijeha - u ponoru naše smrtnosti kao u dubini voda.

2. Uz to, ova eritrejska Sibila ili, kako neki više vjeruju, kumejska, u cijeloj svojoj pjesmi (koje je naveden tek mali dio) ne donosi ništa što bi se ticalo štovanja lažnih ili načinjenih bogova; dapače, ona tako govori i protiv njih i protiv njihovih štovatelja, te je bjelodano valja ubrojiti među one koji pripadaju gradu Božjemu. Laktancije u svoje djelo unosi i neka proroštva Sibile o Kristu, iako ne kaže točno koje Sibile. Nu ono što je on zasebice izložio, odlučio sam kako treba iznijeti ujedno, kao da su jedno podulje proroštvo mnogi i kratki izrijeci koji bijaše naveo:

"Poslije će pasti u opake ruke nevjernika; i udarat će Bogu zaušnice prljavim rukama i pljuvat će ga otrovnom pljuvačkom nečistih usta; nu on će jednostavno podložiti udarcima svoja sveta leđa. i šutjet će primajući udarce šakama, kako ne bi tkogod prepoznao da je došao kao Riječ i odakle je došao; kako bi govorio onima iz pakla i bio okrunjen trnovom krunom. I dadoše mu žuč za jelo i ocat radi žeđi; postavit će mu takav stol negostoljubivosti. A ti sama, u ludilu svojem, nisi prepoznala svojega Boga, kad se rugao umovima smrtnika, nego si ga trnjem okrunila i primmiješala mu odvratne žuči. I razderat će se zastor hrama; i usred dana spusti će se mrkla noć na tri sata. I on će zaspavši smrću umrijeti na tri dana; a zatim će se prvi iz podzemlja vratiti na svijetlost, pokazujući onima koje je pozvao od mrtvih početak uskrsnuća." 

Laktancije je ta Sibilina svjedočanstva navodio dio po dio na različitim mjestima svoje rasprave, kako mu se činilo da zahtijeva ono što je kanio dokazati. Ne umećući ništa svojega, potrudio sam se da sve te navode spojim u jednu cjelinu, označivši samo velikim slovima, s nadom kako ih prepisivači neće mimoići. Dakako, neki su pisali kako eritrejska Sibila nije živjela u Romulovo doba, nego za Trojanskoga rata.

Aurelije Avgustin: O državi Božjoj, knjiga XVIII.23

Sandro Botičeli, Aurelije Avgustin

Fridrih Helderlin: Ister

Dođi sad, vatro! 

Žudimo 

da ugledamo dan,

i kada kušnja 

kroz kolena prođe, poneko

može da oseti šumske krike.

Ali mi pevamo, izdaleka

sa Inda došav i sa

Alfeja, dugo smo

tražili što je prikladno,

ne može se bez krila

neko mašiti odmah

najbližeg

i preći na drugu stranu.

A ovde ćemo sejati.

Jer reke čine ziratnom

zemlju. Kad kraj njih biljke rastu

i na njih u leto dolaze

životinje da se napoje,

i ljudi će doći do njih.

A ovu nazivaju Ister.

Lepo boravi. Gori lišće stubova

i komeša se. Divlji stoje

uspravni, jedni kraj drugog; gore

ko druga mera, nadnosi se

krov od stenja. Zato se

ne čudim što je

Herakla u goste pozvao,

izdaleka se presijavajući,

sa Olimpa dole,

kada je on, da senku potraži,

došao s vrele prevlake,

jer prepuni hraborsti behu svi oni

onde, al' potrebno je, duhova radi,

i rashlađenje. Stoga je onaj radije

krenuo amo na vodene izvore

i na žute obale,

snažno mirisne gore, i crne

od smrčinih šuma, gde u dubinama

rado prohodi lovac

u podne, i čuje se rastenje

sa smolastih drveta Istera,

  no koji, čini se gotovo,

unatrag hodi, pa bih

rekao da mora stizati

sa Istoka.

Mnogo šta bi se 

moglo reći o tom. I što se

pravo uz bregove drži? Ona druga

reka, Rajna, otide

pobočno. Ne idu uzalud

po suvom reke. Ali kako? Potreban je

znak, ništa drugo, kakav god, da se

Sunce i Mesec ponese u duši,

nerazdvojno, i krene, i danju i noću,

i da se nebesnici toplo

osećaju jedni uz druge.

Stoga one i jesu radost Najvišeg. Jer kako bi

sišao on? I ko što se Herta zeleni,

tako su one nebeska čeda. Ali

odveć mi strpljiv on se čini,

ne slobodan, i gotovo

kao da se ruga. Naime, kad

valja da zakorači dan

u mladosti, kad on počinje

da raste - a tu neko drugi već

raskriljuje divotnost,

i nalik na ždrebe škripi

zubima grizuć uzde, i nadaleko

čuju taj razmak vetrovi, - 

on je zadovoljan;

ali steni trebaju proboji

i zemlji brazde,

neobradljivo bi to bilo bez zastanka;

a što on čini, Ister,

to niko ne zna.

Sofoklo: Prva stajaća pesma iz Antigone

Prva strofa

Mnoge sile postoje na zemlji,

al' nijedna kao čovek silna:

čovek plovi i po sinjem moru,

a prati ga južnjak nepogodan

i valovi zapljuskuju burni.

On i zemlju, najvišu boginju,

međ bozima, večnu neumornu,

 neprestano u duboko ore,

ralo mu se veruga po brazdi

a konji ga svakog leta vuku.

Prva antistrofa

I plemenu lakokrilih ptica

meće zamke te ga vešto lovi,

i buljuku divljih životinja

i gomili riba pod pučinom

razapinje i namešta mrežu

umnik čovek i veštinom svojom

divlju kroti gorohodnu zverku,

vratogriva zauzdo je konja,

gorskom biku još neukroćenu

u jaram je uhvatio šiju.

Druga strofa

I govoru i vetrnoj misli

dovio se i državnom redu

i odbrani od mraza nemila

i strenca dažda plahovita

pronalazač svih puteva - čovek.

Bez pomoći ne gre u budućnost.

Od smrti samo ne izbija leka,

a pronađe ustuk teškoj bolji.

Druga antistrofa

Nad požudom kao mudrost neku 

ima svoju stvaralačku snagu,

sad zlu hodi, a sad hodi dobru.

Božju pravdu drži l' ko i zakon,

biće dika svojoj otadžbini,

a sramota kad zlu drsko krene.

Ne prišao mom ognjištu takav

i ne bio nikad s moje strane!

Gete: Ganimed (1774)

Kako si u jutarnjem blesku

odasvud užagrilo u mene,

proleće dragane! 

Stostrukom ljubavnom slašću

uz srce mi se pripija

toplote tvoje večne

sveto osećanje,

beskrajna lepoto.

O, kad bih te uzeti mogao

u naručja!

Ah, na grudima tvojim

počivam, čeznem,

a cveće, trava tvoja,

uz srce mi se priljubljuju.

Ti hladiš ljutu 

žeđ mojih grudi,

ljupki jutarnji vetre!

Slavuj me s ljubavlju

doziva iz maglene dolje.

O, idem, idem!

Kuda? Ah, kuda?

Uvis, uvis stremi put.

Svijaju se oblaci

naniže, oblaci

povijaju se put čežnjive ljubavi.

K meni! K meni! 

U krilu vašem

uvis!

Grleći grljen!

Uvis na grudi tvoje,

svevoleći oče.

Gete: Italijanska elegija I

Kamenje, kaži mi štogod, govor’te, visoke palate!

Ulice, recite reč! zašto si, genije, nem?

Sve je prepuno duše sred svetih zidina tvojih,

večiti Rime; tek preda mnom ćuti još sve.

Ko će mi šanuti na kom prozoru spaziću jednom

premilu čiji plam moju će krepiti krv?

Zar još ne slutim kuda ka njoj i od nje ću ići

vazda i vazda, skup trošeći vremena dar?

Crkve još razgledam, zdanja, ruine, stubove, kao

smotren čovek što svoj korisno provodi put.

Ali će brzo to proći, i jedan jedini hram će,

Amorov samo hram, primati vernika svog. 

Ceo si svet, o Rime, al' da si ljubavi lišen, 

niti bi svet bio svet, niti bi Rim bio Rim.

Saget, Steine, mir an, o sprecht, ihr hohen Paläste!

Straßen, redet ein Wort! Genius, regst du dich nicht?

Ja, es ist alles beseelt in deinen heiligen Mauern,

Ewige Roma; nur mir schweiget noch alles so still.

O wer flüstert mir zu, an welchem Fenster erblick ich

Einst das holde Geschöpf, das mich versengend erquickt?

Ahn ich die Wege noch nicht, durch die ich immer und immer

Zu ihr und von ihr zu gehn, opfre die köstliche Zeit?

Noch betracht ich Kirch und Palast, Ruinen und Säulen,

Wie ein bedächtiger Mann schicklich die Reise benutzt.

Doch bald ist es vorbei: dann wird ein einziger Tempel

Amors Tempel nur sein, der den Geweihten empfängt.

Eine Welt zwar bist du, o Rom; doch ohne die Liebe

Wäre die Welt nicht die Welt, wäre denn Rom auch nicht Rom.