понедељак, 23. јануар 2017.

Pesma kao kristal: Danteove kamene rime (III)

Amore, vidiš kako ova gospa
ne mari tvoju moć ni u ko vrijeme,
što znade postat svim ljepotam gospa;
a pošto vidje da je moja gospa
po licu gdje mi zrači tvoja svjetlost,
postade svake okrutnosti gospa;
tako te kanda srcem nije gospa
negoli zvijer, za ljubav prava studen:
jer i za topla i kad dan je studen
pokazuje se sveđ mi kao gospa
što oblikova neki lijep je kamen
najboljom rukom što kleše u kamen.

A ja, što jesam stalniji no kamen
služit te, jer me sili lijepa gospa,
skrit udar nosim što ga stvori kamen,
kojim me udri ti ko da sam kamen,
što dugo te uznemiravo vrijeme,
tako da stignu k srcu gdje sam kamen.
I nikad jošte ne otkriše kamen
ili sjaj sunca il njegova svjetlost,
da takvu ima ni snagu ni svjetlost
te u njem otpor nađe ovaj kamen,
tako da njena ne vodi me studen
onamo gdje od smrti bit ću studen.

Gosparu, znaš da kad je ledna studen
postaje voda od kristala kamen
na sjeveru gdje velika je studen,
i zrak se sveđ u elemenat studen
tu pretvara, pa stog je voda gospa
u onom kraju zato što je studen:
tako se kad je njezin izgled studen
sleđuje meni krv u svako vrijeme
preobraća se meni u plač studen,
koji mi zatim izlazi kroz svjetlost
tu gdje je ušla nesmiljena svijetlost.

U njoj se skuplja svih lijeposti svjetlost;
tako joj srce hrli svih krutosti studen
u srce, tvoja gdje ne ide svjetlost:
jer očima mi tol je lijepa svjetlost
kad motrim je, da svijetli mi i kamen,
i drugo sve spram čega skrenem svjetlost.
S oči mi njenih dođe slatka svjetlost
pa druga za me ne postoji gospa;
da meni bar je milosnija gospa,
kû tražim i kad noć je i kad svjetlost,
da nju tek služim, i mjesto i vrijeme.
S drugog ne žudim živjet dugo vrijeme.

Stoga, vrlino starija neg vrijeme,
i nego što su kretanje il svjetlost,
smili se na me, i na zlo mi vrijeme;
u srce uđi njoj, jer već je vrijeme,
tako da iz nje ti izvučeš studen
što ne da mi, ko drugom, mirno vrijeme:
jer stigne li me tvoje burno vrijeme
u takvu stanju, ovaj nježan kamen
vidjet će kako liježem u mal kamen,
da ustanem se tek kad prođe vrijeme,
kada ću vidjet bje li ikad gospa
na svijetu lijepa ko ta kruta gospa.

Kancono, meni u duhu je gospa
takva, te, premda za mene je kamen,
gorim, pa svatko čini mi se studen;
tako da za tu ja sam smion studen
učinit novost kojoj ti si svjetlost,
nezamišljenu ni u koje vrijeme.


Amor, tu vedi ben che questa donna
la tua vertù non cura in alcun tempo
che suol de l’altre belle farsi donna;
e poi s’accorse ch’ell’era mia donna
per lo tuo raggio ch’al volto mi luce,
d’ogne crudelità si fece donna;
sì che non par ch’ell’abbia cor di donna
ma di qual fiera l’ha d’amor più freddo;
ché per lo tempo caldo e per lo freddo
mi fa sembiante pur come una donna
che fosse fatta d’una bella petra
per man di quei che me’ intagliasse in petra.


E io, che son costante più che petra
in ubidirti per bieltà di donna,
porto nascoso il colpo de la petra,
con la qual tu mi desti come a petra
che t’avesse innoiato lungo tempo,
tal che m’andò al core ov’io son petra.
E mai non si scoperse alcuna petra
o da splendor di sole o da sua luce,
che tanta avesse né vertù né luce
che mi potesse atar da questa petra,
sì ch’ella non mi meni col suo freddo
colà dov’io sarò di morte freddo.

Segnor, tu sai che per algente freddo
l’acqua diventa cristallina petra
là sotto tramontana ov’è il gran freddo
e l’aere sempre in elemento freddo
vi si converte, sì che l’acqua è donna
in quella parte per cagion del freddo:
così dinanzi dal sembiante freddo
mi ghiaccia sopra il sangue d’ogne tempo,
e quel pensiero che m’accorcia il tempo
mi si converte tutto in corpo freddo,
che m’esce poi per mezzo de la luce
là ond’entrò la dispietata luce.


In lei s’accoglie d’ogni bieltà luce:
così di tutta crudeltate il freddo
le corre al core, ove non va tua luce:
per che ne li occhi sì bella mi luce
quando la miro, ch’io la veggio in petra,
e po’ in ogni altro ov’io volga mia luce.
Da li occhi suoi mi ven la dolce luce
che mi fa non caler d’ogn’altra donna:
così foss’ella più pietosa donna
ver me, che chiamo di notte e di luce,
solo per lei servire, e luogo e tempo!
Né per altro disio viver gran tempo.


Però, Vertù che se’ prima che tempo,
prima che moto o che sensibil luce,
increscati di me, c’ho sì mal tempo:
entrale in core omai, ché ben n’è tempo,
sì che per te n’esca fuor lo freddo
che non mi lascia aver, com’altri, tempo;
ché se mi giunge lo tuo forte tempo
in tal stato, questa gentil petra
mi vedrà coricare in poca petra
per non levarmi se non dopo il tempo,
quando vedrò se mai fu bella donna
nel mondo come questa acerba donna.

Canzone, io porto ne la mente donna
tal, che con tutto ch’ella mi sia petra,
mi dà baldanza, ond’ogni uom mi par freddo;
sì ch’io ardisco a far per questo freddo
la novità che per tua forma luce,
che non fu mai pensata in alcun tempo.

Нема коментара:

Постави коментар