Sulpicija je bila rođaka Mesale a Tibulova savremenica, mlada, vrlo lepa i obrazovana Rimljanka. Pisala je kratke elegije u kojima je opevala svoju ljubav prema mladom Cerintu, njenom draganu. Njene pesme su jedine očuvane pesme u rimskoj literaturi što ih je ispevala žena. Svedoče nam da obrazovanost i položaj žene u Rimu nije stajao, kao što neki misle, nisko.
Najzad dođe ljubav i to takva da mi se čini veća sramota
da se sakrijem nego kada bih je objavila
Venera, umoljena mojim stihovima,
dovela ga je u moje krilo.
Venera je ispunila svoje obećanje!
Neka o mojoj sreći priča ko je nije imao sam.
Neću da poverim ništa pismu
kako to ne bi čitao neko pre moga dragana.
Veseli me što sam zgrešila i odvratno mi je
da se prevaram za ljubav dobrom glasu.
Neka se kaže da smo bili dostojni jedno drugog.
quam nudasse alicui sit mihi fama magis.
Exorata meis illum Cytherea Camenis
adtulit in nostrum deposuitque sinum.
Exsolvit promissa Venus: mea gaudia narret,
dicetur siquis non habuisse sua.
Non ego signatis quicquam mandare tabellis,
ne legat id nemo quam meus ante, velim,
sed peccasse iuvat, vultus conponere famae
taedet: cum digno digna fuisse ferar.
Нема коментара:
Постави коментар