Katul XI & XLVI

Aurelije, Furije, vjerni druzi, spremni uvijek s Katulom na put poći, sve do kraja Indije koju biju valovi hučni, ili do Arabljana meke puti, do Hirkana, Parta što strijele nose, do pučina bojanih moćnim Nilom s tokova sedam. ili preko visokih Alpa, tamo gdje su moćnog Cezara spomen-znaci, galska Rajna, stravično more, Briti, zadnji od ljudi, ma što božja donijela volja, sve to sa mnom uvijek spremni da iskušate – kratku riječ prenesite, ali gorku, djevojci mojoj: neka s ljubavnicima živi prosta – tri ih ima stotine, sve ih grli, nikog stvarno ne voli, ali trga slabine svima. Neka više ne misli sad na ljubav našu koja njenom je pala krivnjom kao cvijet na livadi koji pada plugom sasječen.

Furi et Aureli comites Catulli, sive in extremos penetrabit Indos, litus ut longe resonante Eoa tunditur unda, sive in Hyrcanos Arabesue molles, seu Sagas sagittiferosue Parthos, sive quae septemgeminus colorat aequora Nilus, sive trans altas gradietur Alpes, Caesaris visens monimenta magni, Gallicum Rhenum horribile aequor  ultimosque Britannos, omnia haec, quaecumque feret voluntas caelitum, temptare simul parati, pauca nuntiate meae puellae non bona dicta. cum suis vivat valeatque moechis, quos simul complexa tenet trecentos, nullum amans vere, sed identidem omnium ilia rumpens; nec meum respectet, ut ante, amorem, qui illius culpa cecidit uelut prati ultimi flos, praetereunte postquam tactus aratro est.

              ________________________________________________________________

Nosi proljeće već topline blage, već se stišava bijes zimskog neba daškom ugodnim zapadnoga vjetra. Polja frigijska, Katule, napusti i ravnicu Nikeje sparne plodnu: k slavnim azijskim mjestima poleti! Već treperi od želje duh za skitnjom, već se radosne noge krijepe žudnjom. Zbogom, drugovi, pratioci dragi: skupa od kuće krenuli smo na put, natrag vode nas različite ceste.

Iam ver egelidos refert tepores, iam caeli furor aequinoctialis iucundis Zephyri silescit aureis. Linquantur Phrygii, Catulle, campi nicaeaeque ager uber aestuosae: ad claras asiae volemus urbes. Iam mens praetrepidans avet vagari, iam laeti studio pedes vigescunt. O dulces comitum valete coetus, longe quos simul a domo profectos diversae varie viae reportant.

preveo Dubravko Škiljan