Između ljubavnika je uvek smrt: Mikelanđelovi soneti XXXVII & LXV

O, da sam sa zemlje tad kreno k visini, kad je Feb po brdu punim svjetlom sjao, snagom mu krila da sam se digao, mogla mi se takva smrt slatkom da čini. Al iščezo je; uzalud je htio zaustavit mi bijeg veselih dana, sad je pravo da je duša rasplakana, a svod da joj je svoja vrata zatvorio. Pera bjehu krila, a stubište brdo, Feb mi bje svjeća, a smrt što i zdravlje, uzglavlje mi njeno ne bi bilo tvrdo. Mrijući bez njih, duša usred sjete ne diže se k nebu, zalud prošlo slavlje: kasno je za svijet iza zla i štete.

Ben mi dove’ con sì felice sorte, mentre che Febo il poggio tutto ardea, levar da terra, allor quand’io potea, con le suo penne, e far dolce la morte. Or m’è sparito; e se ’l fuggir men forte de’ giorni lieti invan mi promettea, ragione è ben c’all’alma ingrata e rea pietà le mani e ’l ciel chiugga le porte. Le penne mi furn’ale e ’l poggio scale, Febo lucerna a’ piè; né m’era allora men salute il morir che maraviglia. Morendo or senza, al ciel l’alma non sale, né di lor la memoria il cor ristora: ché tardi e doppo il danno, chi consiglia?

LXV

Svaki put kad se idol moj prikaže oku mog srca i slaba i jaka, međ njih smrt se smjesti i tjera ga, opaka, pa ga moje oči uplašene traže. I duša se nada da će što god gori čin uvrede bude, zadovoljstvo biti njeno to veće, pa ljubav tad kiti razloge svoje i ovako zbori: Žiće nam samo jednom smrt utrne, ne rađa se više; a tko sa mnom mre, zbog čeg da se boji same smrti crne? Upaljena ljubav ako žar svoj shvaća, a sličnome žaru dobar magnet je, ko čisto se zlato svome Bogu vraća.

Ognor che l’idol mio si rappresenta agli occhi del mie cor debile e forte, fra l’uno e l’altro obbietto entra la morte, e più ’l discaccia, se più mi spaventa. L’alma di tale oltraggio esser contenta più spera che gioir d’ogni altra sorte; l’invitto Amor, con suo più chiare scorte, a suo difesa s’arma e s’argomenta: Morir, dice, si può sol una volta, né più si nasce; e chi col mie ’mor muore, che fie po’, s’anzi morte in quel soggiorna? L’acceso amor, donde vien l’alma sciolta, s’è calamita al suo simile ardore, com’or purgata in foco, a Dio si torna.

Katul XI & XLVI

Aurelije, Furije, vjerni druzi, spremni uvijek s Katulom na put poći, sve do kraja Indije koju biju valovi hučni, ili do Arabljana meke puti, do Hirkana, Parta što strijele nose, do pučina bojanih moćnim Nilom s tokova sedam. ili preko visokih Alpa, tamo gdje su moćnog Cezara spomen-znaci, galska Rajna, stravično more, Briti, zadnji od ljudi, ma što božja donijela volja, sve to sa mnom uvijek spremni da iskušate – kratku riječ prenesite, ali gorku, djevojci mojoj: neka s ljubavnicima živi prosta – tri ih ima stotine, sve ih grli, nikog stvarno ne voli, ali trga slabine svima. Neka više ne misli sad na ljubav našu koja njenom je pala krivnjom kao cvijet na livadi koji pada plugom sasječen.

Furi et Aureli comites Catulli, sive in extremos penetrabit Indos, litus ut longe resonante Eoa tunditur unda, sive in Hyrcanos Arabesue molles, seu Sagas sagittiferosue Parthos, sive quae septemgeminus colorat aequora Nilus, sive trans altas gradietur Alpes, Caesaris visens monimenta magni, Gallicum Rhenum horribile aequor  ultimosque Britannos, omnia haec, quaecumque feret voluntas caelitum, temptare simul parati, pauca nuntiate meae puellae non bona dicta. cum suis vivat valeatque moechis, quos simul complexa tenet trecentos, nullum amans vere, sed identidem omnium ilia rumpens; nec meum respectet, ut ante, amorem, qui illius culpa cecidit uelut prati ultimi flos, praetereunte postquam tactus aratro est.

              ________________________________________________________________

Nosi proljeće već topline blage, već se stišava bijes zimskog neba daškom ugodnim zapadnoga vjetra. Polja frigijska, Katule, napusti i ravnicu Nikeje sparne plodnu: k slavnim azijskim mjestima poleti! Već treperi od želje duh za skitnjom, već se radosne noge krijepe žudnjom. Zbogom, drugovi, pratioci dragi: skupa od kuće krenuli smo na put, natrag vode nas različite ceste.

Iam ver egelidos refert tepores, iam caeli furor aequinoctialis iucundis Zephyri silescit aureis. Linquantur Phrygii, Catulle, campi nicaeaeque ager uber aestuosae: ad claras asiae volemus urbes. Iam mens praetrepidans avet vagari, iam laeti studio pedes vigescunt. O dulces comitum valete coetus, longe quos simul a domo profectos diversae varie viae reportant.

preveo Dubravko Škiljan