Kad nas ogrne tamna noć,
tamo, u Podzemlju, za sretnike one,
sja blistavo sunce.
Polja su uzduž zidova svetih,
gdje ruže cvatu grimizne
i zlatne jabuke granate
i nad njima lebde oblaci tamjana.
Vesele se tamo smrtnici jedni
natjecanju raznom, pa disku i kolima,
dok drugima kitare glazba zanosi dušu.
I cvijet svake vrline
kod njih buja u visine.
Mirisi lijepi struje svugdje sa zemlje
i k nebu lebde s tisuću žrtvenika.
Jedan se miris u drugi miješa,
u blistavu nizu plamen se blista.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Liju olovne rijeke beskrajne
valove tame,
što izviru iz usta noći same.
Нема коментара:
Постави коментар