петак, 30. новембар 2012.

De felicibus

          



Felix qui potuit boni
Fontem visere lucidum:
Felix qui potuit [gravis]
Terræ solvere vincula.
Quondam funera coniugis
Vates Threicius gemens,
Postquam flebilibus modis
Sylvas currere, mobiles
Amnes stare coëgerat;
Junxitque intrepidum latus
Sævis cerva leonibus,
Nec visum timuit lepus
Jam cantu placidum canem;
Cum flagrantior intima
Fervor pectoris ureret,
Nec qui cuncta subegerant,
Mulcerent dominum modi,
Immites Superos querens,
Infernas adiit domos.
Illic blanda sonantibus
Chordis carmina temperans,
Quicquid præcipuis
Deæ Matris fontibus hauserat,
Quod luctus dabat impotens,
Quod luctum geminans amor,
Deflet, Tænara commovens,
Et dulci veniam prece
Umbrarum dominos rogat.
Stupet tergeminus novo
Captus carmine janitor:
Quæ sontes agitant metu
Ultrices scelerum Deæ,
Jam mœstæ lacrymis madent:
Non Ixionium caput
Velox præcipitat rota,
Et longa site perditus
Spernit flumina Tantalus:
Vultur dum satur est modis,
Non traxit Tityi jecur.
Tandem, Vincimur, arbiter
Umbrarum miserans ait:
Donemus comitem viro
Emtam carmine conjugem;
Sed lex dona coërceat,
Ne, dum Tartara liquerit
Fas sit lumina flectere.
Quis legem det amantibus?
Major lex amor est sibi.
Heu, noctis prope terminos
Orpheus Eurydicen suam
Vidit, perdidit, occidit
Vos hæc fabula respicit,
Quicumque in superum diem
Mentem ducere quæritis.
Nam qui Tartareum in specus
Victus lumina flexerit,
Quicquid præcipuum trahit,
Perdit, dum videt Inferos.
















Srećan je onaj ko može
čist izvor motriti dobra:
srećan ko može okove
teške raskinut zemlje.
Jednom je poeta trački
smrt oplakivao žene,
on što, pevanjem setnim da
šume se pokreću nagna
potoci rečni da stanu;
košuta bokom bez straha
uz divlje ležaše lavove,
zec se plašio nije psa
kog pesmom sasvim ublaži.
Kad bola mu gorući žar
nutarnjost raspali srca,
a poj što je krotio sve
gospodina ne smiri svoga,
tužeći se krutim bogovima
gornjim, svetu pristupi donjem.
Tu na lire žicama zvonkim 
ljupke pev'o je pesme o
svem što iz čarobnog vrela
crpiše Boginje majke;
kako se nemoćan jad'o,
kako mu ljubav udvoji bol,
On tuži Tenar, gle, blaži
i molbom krotkom oprost od 
senki vladara traži.
Zapanjen stoji troglavi
vratar čudnim obuzet pojem:
Boginje osvetne greha
što čine da krivci drhte,
gle tužne prolivaju suze
Iksiona glavu više
točak ne obara hitri
a Tantal, dugom izmučen 
žeđi ne gleda reku
Jastreb, dok pevanje sluša,
ne kljuje Titija jetru
Na kraju tužno gospodar
senki reče:
"Čoveka da prati pesmom
svladanu daćemo ženu,
al zakon sputava poklon,
da se obazr'o nije dok
Tartara ne napusti dom."
Ko ljubavi zakon da da
kad sama je najveći zakon?
Oh, pri samom svršetku noći
Orfej Euridiku svoju 
ugleda, izgubi, ubi.
Vas ova priča se tiče
što duh vam želite uzdić
do višnjeg beloga dana.
Ko svladan u Tartara
dubinu usmeri oči,
štogod da vrednoga nosi
gubi čim donji ugleda svet.


                           

Нема коментара:

Постави коментар