Horska tužbalica iz Euripidove Helene

οὐ γάρ πώ τις τῇδε παρήλασε νηὶ μελαίνῃ,

πρίν γ᾽ ἡμέων μελίγηρυν ἀπὸ στομάτων ὄπ᾽ ἀκοῦσαι,

ἀλλ᾽ ὅ γε τερψάμενος νεῖται καὶ πλείονα εἰδώς.

ἴδμεν γάρ τοι πάνθ᾽ ὅσ᾽ ἐνὶ Τροίῃ εὐρείῃ

Ἀργεῖοι Τρῶές τε θεῶν ἰότητι μόγησαν,

ἴδμεν δ᾽, ὅσσα γένηται ἐπὶ χθονὶ πουλυβοτείρῃ.

"Nitko u crnoj lađi pokràj nās prošao nije,

A da poslušo ne bi medòglasnō pjevanje naše;

Onda se veseo vraća u zȁvičāj ì višē znajuć.

Ta mi znademo sve, što Argejci u širokoj Troji

Trpljahu, što li Trojanci po odredbi bògōvā vječnih.

Znádēmo sve, na zèmlji mnogòhranōj štò god se zbîvā"

Pesma sirena, Odiseja, XII.186—191

Krilatice mlade vi,

zemlje kćeri, djevice, - 

Sirene! Da mi dođete,

Gdje plačem, s frulom libijskom,

Sviralama! Vaj suze suzama,

Boli bolima bile odziv mojijem,

Pjesma vaša odjek pjevu mom!

Persefono, de skladan pošalji zbor,

Plačidruga meni, - 

Zbor grobni, grobni, da od mene primiš sad

U dvoru mračnom darak mili - suze, pjesmu

Za duše mrtve, propale.

πτεροφόροι νεάνιδες, 

παρθένοι Χθονὸς κόραι 

Σειρῆνες, εἴθ᾽ ἐμοῖς γόοις 

μόλοιτ᾽ ἔχουσαι Λίβυν 

λωτὸν ἢ σύριγγας ἢ 

φόρμιγγας, αἰλίνοις κακοῖς 

τοῖς ἐμοῖσι σύνοχα δάκρυα: 

πάθεσι πάθεα, μέλεσι μέλεα, 

μουσεῖα θρηνήμα- 

σι ξυνῳδὰ πέμψειε 

Φερσέφασσα 

φόνια, χάριτας ἵν᾽ ἐπὶ δάκρυσι 

παρ᾽ ἐμέθεν ὑπὸ μέλαθρα νύχια 

παιᾶνα 

νέκυσιν ὀλομένοις λάβῃ.

Tri pesme Emili Dikinson

I

Kao Bol neprimjetno

Ljeto je prišlo kraju -

Na koncu, odveć neprimjetno

Da liči na izdaju -

Tišina procijeđena -

Ko sumrak počet davno -

Il to Priroda u svom društvu

Provodi popodne osamno -

Suton se ranije sklopio -

Osvit je tuđe sjao -

Ljubazna, ipak mučna Milost -

Ko gost koji bi otišao -

I tako lišeno krila ili

Pomoći Broda ičijeg -

Naše je ljeto napravilo

U ljepotu svoj laki bijeg -

II

Hoće li zbilja doći „Zora“?

Zar takvo nešto ko Dan ima?

Bih li ga vidjela s planina

Da visinom sam – ista s njima?

Ima li perje kao Ptica?

Ima li noge ko Lopoči?

Jer li rođen u krajevima

Koje mi nisu vidjele oči?

O Učenjače! O Mornaru!

O Mudrače sa neba, kaži!

Gdje da maleni Hodočasnik

Mjesto s imenom „Zora“ traži?

III

Ponoći - Dobro jutro -

Evo dolazim Kući -

Danu sam dosadila -

On meni - neće moći -

Sjaj sunčev - trg je ljupki

Gdje voljeh da zastanem -

Sad me ne treba Jutro -

Pa - Laku noć ti - Dane -

Mogu gledati - zar ne -

Kad se rumeno dani -

Tad Bregovi su takvi -

Da Srce gone - vani -

Ponoći - prekrasna nisi -

Moj izbor Dan je - ali

Molim te - Curicu primi

Koju su otjerali!

Balada koju je Vijon sastavio, umoljen od majke da joj posluži kao molitva Bogorodici

Gospo Nebesa, zemaljska vladarko,

Zapovedaš ritu Pakla, na zlo ornu

Primi hrišćanku svoju prepokornu,

Reci joj: "Uđi k meni jadna tvarko,

Pribij se mome jatu neprebornu".

Ništa ne vredim, moja Gospodarko,

Vrline tvoje, Sina Poklisarko,

Nadmašuju mi grešnost tvrdokornu.

Pred tobom, o Gospo, otkud lagat smem:

Hoću u veri toj da živim i mrem.

Reci svom sinu: Nek štiti zazornu,

Nek mi oprosti grehe, Grehobarko,

Teofilu-popu, kad moljaše žarko,

A već je otpiso dušicu izvornu

Đavolu u paklu - vragu neospornu.

Začela si čedo, bez prodora, jarko,

Nosila si Hrista Tajnost čudotvornu,

Tobom se zaklinjem - dižem pogled nem

U toj veri hoću da živim i mrem.

Jadničica ja sam, svi me zovu "starko",

Neuka sam slovu, u jadu umornu,

Kad u tvome hramu, svetla Neizgarko,

Ispisane gledam raj, pa čudotvornu

Anđelsku povorku, harfu zvukotvornu,

Pa snom osuđenih, Sveta Neimarko:

Ključaju u smoli, u zlu, u upornu!

Kličem, radujem se: Majko Mađijarko

Ti si mi uzdanje, Tebi dušom grem

U toj veri hoću da živim i mrem.

P o r u k a

Vladajućeg Sina, Devo Neprevarko,

Isusa Vladara, ostvari, Ostvarko,

Last napusti Neba, taj svoj višnji trem,

Lik uze zemaljski; strado, o Stradarko!

On za nas smrt primi, sa kojom se prem,

Nama milost dade - Sveta Svetozarko

U toj veri hoću da živim i mrem.

preveo: Stanislav Vinaver

Fridrih Helderlin: Pesma sudbine (iz Hiperiona)

Vi hodite gore u svetlu

Po mekim tlima, blaženi geniji!

Lahori sjajni božanski

Dotiču vas lako

Kao prsti umetnice

Svete strune.

Bezusudno, kao usnulo

Odojče, dišu nebesnici;

Čedno čuvan

U smernom pupoljku

Cveta večno

Njihov duh,

I blažene oči

Motre u tihoj

Večnoj jasnosti.

No nama je dano

Da smo bez odmorišta,

Zanose se i ruše

Patnici ljudi

Slepo od jednog

Časa do drugog

Ko voda s jedne

Na drugu bacana stenu

Godinama u neizvesno dole.