Ovidije: Ija

Bog Jupiter zaljubi se u kćer rečnog boga Inaha, nimfu Iju i spusti se na nju kao magla s neba da je zavede. Da ga ne otkrije ljubomorna Junona, on je preobrati u snežnobelu kravu; Junona mu je zatraži na dar i daje je na čuvanje Argu, koji ima sto očiju na glavi, što nikada sve ne spavaju. Sažalivši se na Iju, Jupiter šalje svoga sina Merkura da najpre uspava Arga, pripovedajući mu o tome kako se nimfa Siringa bežeći od boga Pana pretvorila u trstiku, a zatim ga obezglavi. Junona šalje Eriniju u vidu obada da progoni Iju do obala nila. Konačno, Jupiter zamoli ženu da obustavi svoju osvetu i pretvara Iju u egipatsku boginju Izidu.

Samo Inaha nema, zavukav se pećini u dno

Vodu suzama množi, za kćerkom tuguje Ijom

Kao za izgubljenom; ne znade je l' na životu,

Il' je kod pokojnijeh. Al' kako je nigdje ne nađe,

Misli da nema je nigdje, i u srcu goreg se boji.

Jupiter videvši nju, od očeve vode gdje ide,

Reče joj: "Jupiter-boga o dostojna djevojko, ti ćeš

Nekoga usrećiti, za koga pođeš; zaklon' se

U hlad visokog gaja" (i hladni pokaže gaj joj);

"Žega je, najviše sunce sad stoji sred svojega kruga.

Ako se sama bojiš u skrovište zverinja zaći,

A ti uniđi šumi u potaju i daj se pratit

Bogu ne kakvomgod, već meni, što nebesko žezlo

Držim u desnici silnoj i str'jele vijugaste bacam;

Ne bjež' od mene". - Al bježi i za sobom ostavi ona

Livade leranske več u kitnasta Lirkejska polja.

Nato Jupiter tamu navuče i pokrije širom

Zemlju, bjegunicu ustavi tad i poštenje joj uze.

uto na krajeve one Junona pogleda te se

Čudi, kako je magla lakokrila od vedra dana

Noć načinila sad, a dobro vidi, da magla

Ta se ne diže u vis iz vode ni iz vlažne zemlje;

Zatim se ogleda, gdje joj je muž, za kojega znade

Rado da vara, jer u tom zatekla ga mnogo je puta.

U nebu kad ga ne nađe, progovori: "Ili se varam,

Il' mi se uvreda čini", te sišavši savrh nebesa

Odmah se stvori na zemlji i maglu rasturi ona.

Slućaše Jupiter posjet Junonin te Inaha kćerku

U kravu pretvori sjajnu, a ona bješe lijepa

I u obliku kravljem. Saturnija junicu krasnu,

Ma joj se ne htjelo, hvali i gradeć se, kao da ne zna,

Pita, čija je, otkud, iz kojeg li stada? - Iz zemlje

Jupiter slaže da posta želeći za njezin početak

Da se ne pita više. Saturnija za dar je ište, - 

Što će učiniti on? Milosnicu muka je predat,

Ne dat je - sunjivo bit će. Na ovo navrača stid ga,

Od prvog odvraća ljubav. Odoljela ljubav bi stidu,

Al' dar maleni - kravu - da ne da sestri i ženi,

Krava da nije to, Junona bi pomislit mogla.

Dobivši inoču tako Junona odmah je nije

Prošao strah, već s muža u skrbi i bojeć se krađe

Sinu Arestora Argu predade na čuvanje kravu.

Arg je očiju sto po cijeloj imao glavi; 

Od tijeh očiju svih naizmjence bi spavala po dva,

Druga bi budna bila i stražila stražu i tako

Arg kakogod bi stao, u Iju je gledao svagda.

I odvrativši lice pred očima imo je Iju.

Obdan joj dopušta pasti, a kada je sunce pod zemljom,

Onda je zatvara Arg i nevini za vrat je veže.

Hrana s drveća lišće i gorke trave su njojzi,

Mjesto na krevetu leži sirota na zemlji, po kojoj

Nema uvijek trave, i pije kaljavu vodu.

Kada bi htjela ruke da Argu ponizno pruži,

Nije imala ruku da pruži ih; kada bi opet

Tužit se pokušala, iz usta bi rika izašla,

To joj je strašno bilo i bojala svojeg se glasa.

Na br'jeg bi k Inahu došla, gdje često se igraše prije,

I žvalo ugledavši u vodi i rogove nove

Sva upropastiv se od stra od sebe bi bježala sama.

Ne zna ni jedna Najada, ni Inah, tko li je krava;

Ona za ocem ide, za sestrama gladit se pušta,

Ona im dolazi blizu, a oni čude se njojzi.

Travicu trga Inah starina i pruža je Iji,

Ona mu ruke liže i na dlane cjelive sipa,

Suze pušta da teku i samo da može govorit,

Pomoć bi iskala, rekla i ime svoje i sudbu.

Mjesto riječi slova, što načini nogom po prahu,

Promjenu očituju, žalovitu tijela njena.

"Teško li meni!" na to zaječi i snježanoj kravi,

Stenjućoj oko vrata i rogova obisne Inah;

"Teško li meni!" vikne, "ta moja ti li si kćerka,

Po svoj što zemlji te tražih? Ne našav te manje sam strado

No sad, kada te nađoh. O kćerko, šutiš na moje

R'ječi ne odvraćaš ništa, tek uzdišeš grudima iz dna,

I što jedino možeš, na moje besjede mučeš.

A ja ne sluteći ništa i ložnicu tebi i svadbu

Spremah te najprije zetu, a onda se unukom nadah,

A sad ćeš u stadu ti i muža imat i sina.

A ja s tolike muke ne mogu se smrću svršit:

Bog sam na nesreću svoju, i smrti zaprta vrata

Meni će do vijeka vijekova žalost otezat".

Tako oboje tuže, a zvjezdasi Arg ih razvede,

I kćer uzevši ocu odagna je na drugi pašnjak;

Onda ode daleko na visoki vršak planine

I tu sjednuvši stane na različne gledat strane.

Ali bogova vladar već ne moguć gledat tolike 

Muke Foronejkine pozove sina, kog rodi

Sjajna Plejada, te mu zapovjedi ubiti Arga.

Odmah na glavu klobuk i krila na noge ovaj

Metne, a u ruku jaku uspavljivu šibljiku uzme;

Jupiter-boga sin učinivši sve to iz dvora

Očinih na zemlju skoči i onda skine s glave

Klobuk  ostavi krila te šibljiku samo zadrži,

Kojom koze ko pastir po zahodnim poljima goni,

u c'jevi složene svira, dok na mjesto dođe, - Junonin

Čuvar je osvojen glasom neobičnim i on će reći:

"Tkogod si, da si, sjedni na ovaj uza me kamen,

Nigdje za stoku nema obilnije trave no ovdje,

A i hladovine vidiš da ima pastirima mile".

Atlantov sjede potomak i u mnogom znade govoru

Čitav provesti dan te gledaše, kako bi budne

Argove sklopio oči u složenu svirajuć frulu;

Ali nastoji Arg otresti se od blagog sanka,

I neke oči već zadrijemale ako i jesu,

Al' su druge još budne; za sviralu (koja se bila

Skoro izumjela) pita, izumjela kako se bila.

Njemu odgovori bog. "U arkadskim brdima hladnim

Ponajslavnija od svijeh nonakrijskih Hamadrijada

Jedna bješe Najada, Siringom zvahu je Nimfe.

Satiri ganjahu nju, al' ona im znaše izmaći

I drugim bozima svima, hladovita što ih imade

Šuma i rodno polje. Ortigijskoj boginji službom

Služaše i djevičanstvom, i pašuć se kao Dijana
Mogla je zavarat kog i Latoninom činit se kćerju,
Tek luk njezin je rogov, a zlatan je bio Dijanin.
Al zavaravala ona i tako je; išla je jednoć
S Likeja, spazi je Pan s omorikovim na glavi
Bodljikastim vijencem i reče " - - " Još trebaše reći,
Kako prozrevši molbe odletje bespućem Nimfa
I k pjeskovitoj tihoj rijeci Ladonskoj dođe,
Kako je vali dalje ne pustiše bježat, te ona
Sestre zamoli svoje, pretvorile da bi je u što,
Kako već mišljaše Pan, da Siringu uhvati, al' mu
Mjesto nimfe se nađe u rukama trska jezerska;
Stane uzdisat Pan, al' zažubori vjetrić u trski,
Te glas iziđe tanak i sličan tužaljki iz nje;
Pana slađahni glas i umjetnost osvoji nova
I kaže: "Ovo će odsad jednstvo među nama biti!"
Cjevčice nejednake međusobno spojene voskom
Tijem načinom nimfe Siringe dobiše ime.
Kad to Kilenac htjede da kazuje, opazi da su
Oči klonule sve i pokrio da ih je sanak.
Odmah ustavi glas i drijemež utvrdi jače
Čarobnom šibljikom oči dodirkujuć trudne te brzo
Srpu sličnijem mačem gdje glava se sastavlja s vratom
On posiječe Arga, dok kunjaše, pa ga nako
Krvava sa hridi baci i krvlju okalja strmen.
Ležiš sad, Argu, i smrklo toliki se vidjela tvojih
Vidjelo, jedan ti mrak je poklopio stotnu oči;
Njih Saturnija uze i svojoj ih namjesti ptici
U perje i rep njezin zvjezdolikim drakcima osu.
Ljuto se raspali ona i ne časeć časa u gnjevu
Argolskoj inoči groznu Eriniju pred oči, dušu
Postavi, u srce k tome podmače žalce joj tajne,
Te po svjetu je tada cijelome pogna, nek bježi.
Mukama golemim ti si, o Nile, granica bio.
Kojemu kada dođe, na kraju obale ona
Kleče na koljena sva i što je jedino mogla,
Pregne vrat i digne k zvijezdama visokim oči,
Pa se činjaše, plačuć i uzdišuć i tužno ričuć
Da pre Jupiter-boga i nevolja ište svršetak.
On tad zagrli ženu i zamoli, napokon da bi
Osvetu svršila svoju te reče: "Ne boj se, neće
Ona ti nikada više zadavati nikakvog jada."
Jupiter učini, da to i bare Stiksove čuju.
Kada se smiri Junona, tad Ija pređašnji oblik
Dobi i posta što bješe; izgubiše s kože se dlake,
Pomalo nesta rogova, a očiju suzi se okrug,
Usta se također smanje, a ruke i pleći se vrate,
Papci se izgube svi razdijelivši u pet se prsta;
Od krave ništa drugo ne osta do samo bjelina.
Diže se Nimfa sretna, što dvije služe joj noge,
Boji se besjediti, ko krava da riknula ne bi;
Plašljiva prekinut govor uviježbava; sada je mnoštvo
Ljudi u platnenom ruhu ko boginju slavi veoma.

preveo Toma Maretić