Erina

Doranka Erina s otočića Tela blizu Roda ispevala je epsku pesmu Preslicu. Sačuvali su se epigrami pod njenim imenom. Živi negde u VI veku p.n.e.
Epigrami su tužbalice povodom smrti Baukide, učenice Sapfo, takođe poznate grčke pesnikinje.
Vizantijska enciklopedija Suda, veli da je umrla neudata sa 19. godina i pisala na mešavini eolskoga i dorskoga narečja.
Od Preslice nije ostalo bog zna koliko očuvano. Ispoljava se elegijski, neposredan stil u žaljenju svoje drage, možda i molitva/želja bogovima da i ona sama tako ne završi. Pletenje je u poemi metafora pripovedanja, ali i onoga što čine Suđaje, kao i tradicionalno ženske domaće aktivnosti. Smrt, kao i brak, od kojih Erina gubi svoju prijateljicu udružuju se, slično kao u mitu o Persefoni.

Prevedena dva epigrama pute nas da pomislimo na ograđeno mesto pokraj puta. U sredini stoji grob Baukidin, a sa desne i leve strane po jedan stub na kome je Sirena, simbol smrti i po jedan natpis:

I

Stećci, Sirene moje, i tužna, žalobna žaro,

Smrtni što grliš prah - za šaku ima ga tek, - 

Prođe li pokraj groba tkogod, tad rec'te mu; "Zdravo!"

Bio građanin on ili i odrugud tko.

Recite, mlada neva bijah, sad grob da me krije,

Baukidom otac me moj zvao, a Teljanka bjeh

Rodom, - to neka mi znadu! Nek znadu Erina da ovo

Vjerna druga mi hum natpisom okiti tim!

Στᾶλαι, καὶ Σειρῆνες ἐμαί, καὶ πένθιμε κρωσσέ,
ὅστις ἔχεις Ἀίδα τὰν ὀλίγαν σποδιάν,

τοῖς ἐμὸν ἐρχομένοισι παρ᾽ ἠρίον εἴπατε χαίρειν,
αἴτ᾽ ἀστοὶ τελέθωντ᾽, αἴθ᾽ ἑτέρας πόλιος:

χὤτι με νύμφαν εὖσαν ἔχει τάφος,
εἴπατε καὶ τό χὤτι πατήρ μ᾽ ἐκάλει Βαυκίδα, χὤτι γένος

Τηνία, ὡς εἰδῶντι: καὶ ὅττι μοι ἁ συνεταιρὶς
Ἤρινν᾽ ἐν τύμβῳ γράμμ᾽ ἐχάραξε τόδε.

II

Zaručnice Baukide grob sam, kraj kamena tužna

Prođeš li, podzemnom daj Hadu dovikni mi tad:

"Ti si nenavednik Hade!" A gledajuć spomenik krasan,

Baukide, krutu će on odat sudbinu ti svu.

Kako djevojku lučem, kom drugar bješe svatovac,

Dȁ - još istijem baš spali na lomači tast.

I ti, Himeneju, bože, tu zvonku pjesmu svatovsku

Evo u jedan mah u tužni pretvori plač.

νύμφας Βαυκίδος ἐμμί: πολυκλαύταν δὲ παρέρπων

στάλαν τῷ κατὰ γᾶς τοῦτο λέγοις Ἀίδᾳ: 

‘ βάσκανός ἐσς᾽, Ἀίδα:’ τὰ δέ τοι καλὰ σάμαθ᾽ ὁρῶντι

ὠμοτάταν Βαυκοῦς ἀγγελέοντι τύχαν, 

ὡς τὰν παῖδ᾽, Ὑμέναιος ἐφ᾽ αἷς ἀείδετο πεύκαις, 

ταῖσδ᾽ ἐπὶ καδεστὰς ἔφλεγε πυρκαϊᾷ

καὶ σὺ μέν, ὦ Ὑμέναιε, γάμων μολπαῖον ἀοιδὰν

ἐς θρήνων γοερὸν φθέγμα μεθηρμόσαο,