недеља, 06. септембар 2015.

O Stelliferi Conditor Orbis


O Tvorče zvjezdanog sjajnoga kruga,
što čvrsto, na vječno prijestolje sjednuv',
vihorom hitrim visoko pokrećeš nebo,
i sazvežđa tjeraš da tvoj poštuju zakon
K'o što blještavi Mjesec, u uštapu kad je,
naspram svemoćnom sjaju svoga brata,
čas sa zrakama slabije zaklanja zvijezde,
čas opet, kad bliže je Febu, on blijed,
opadat' stane, svjetlo gubeći svoje;
il' kad u vrijeme spuštanja noći, Venera,
k'o večernja zvijezda putim hladom hoditi
stane, pa potom k'o Jutarnja zvijezda, kad
Febo se digne, blijedeć' dizgine svagdanje mijenja, - 
Ti sa jesenjom studeni, kad lišće opadat' stane,
boravkom kraćim svijetli skraćuješ dan;
Ti, kad žarko nastupi ljeto, sate
rastavljaš noći što tad hitaju žurno.
Moćna ti snaga godišnjim dobima ravna,
pa lišće što ga duvanje Boreja
s drveća strgne, Zefir obnavlja blagi;
što Arktur, k'o klice slabašne gleda,
to Sirije k'o zrelu ljetinu prži.
Ništa što se po poretku odvija
starom vlastit razvoja ne napušta tok.
Sigurnom cilju vodeći sve,
ne daš da ljudska jedino djela
k'o ravnatelj s punim zapriječiš pravom.
Zašto je varljiva sudba uzrok
tolikim mijenam'? Nedužni trpi
pogubnu kaznu što zločinac dužan je trpjet'.
Navade zle na kraljevskom prijestolju
sjede, a opaki ljudi za naknadu
gnusnu vrat nedužnih nogama gaze.
Jasan kreposti sjaj, zatamnjen leži
skriven u tami, a pravednik opakog
podnosi zločin.
Ni zakletva kriva, ni prevare lažne
krašene bojom ne škode njima.
Kad pak se [ljud'ma] dopada koristit' silom,
tada im godi moćne kraljeve svladat'
od kojih brojni narodi strepe.
O, smiluj se na ovu nesrećnu zemlju,
ma ko da jesi, ti što svijet zakonom vežeš!
Tako moćnoga djela nipošto ništavan
dio mi ljudi se na pučini njišemo sudbe.
Deder, k'o vodič, hitre vale ukroti
i zemlju čvrstom učini poretkom onim
kojim nebeskim prostranstvom svagdano vladaš."

Boetije, Uteha Filozofije, I. V


O stelliferi conditor orbis,
qui perpetuo nixus solio
rapido caelum turbine uersas
legemque pati sidera cogis,
ut nunc pleno lucida cornu
totis fratris obuia flammis
condat stellas luna minores,
nunc obscuro pallida cornu
Phoebo propior lumina perdat
et qui primae tempore noctis
agit algentes Hesperos ortus
solitas iterum mutet habenas
Phoebi pallens Lucifer ortu.
Tu frondifluae frigore brumae
stringis lucem breuiore mora,
tu cum feruida uenerit aestas
agiles nocti diuidis horas.
Tua uis uarium temperat annum,
ut quas Boreae spiritus aufert
reuehat mites Zephyrus frondes,
quaeque Arcturus semina uidit
Sirius altas urat segetes:
nihil antiqua lege solutum
linquit propriae stationis opus.
Omnia certo fine gubernans
hominum solos respuis actus
merito rector cohibere modo.
Nam cur tantas lubrica uersat
Fortuna uices? Premit insontes
debita sceleri noxia poena,
at peruersi resident celso
mores solio sanctaque calcant
iniusta uice colla nocentes.
Latet obscuris condita uirtus
clara tenebris iustusque tulit
crimen iniqui.
Nil periuria, nil nocet ipsis
fraus mendaci compta colore.
Sed cum libuit uiribus uti,
quos innumeri metuunt populi
summos gaudet subdere reges.
O iam miseras respice terras,
quisquis rerum foedera nectis!
Operis tanti pars non uilis
homines quatimur fortunae salo.
Rapidos, rector, comprime fluctus
et quo caelum regis immemsum
firma stabiles foedere terras.

Нема коментара:

Постави коментар