Od svih metra u Boetijovoj Utesi Filozofije, po svojoj estetskoj uspelosti, majstorskoj usaglašenosti, kao i poetskom sentimentu veličanstva izdvaja se velika Himna Bogu-Tvorcu (sveopštem platonističkom Demijurgu?) iz I knjige, sastavljena u slobodnim anapestima, dovoljno popularna da je u muzičkoj formi pevana i među Karolinškom inteligencijom (čuva je u muzičkom obliku, pisanom paleonotacijom važan rukopis Paris Lat. 1154, gde se osim "muzičkog" Boetija nailazi i na Vergilija i Horacija). Ovo delo izuzetne pesničke lepote Boetije stavlja u usta svoje Gospe Filozofije, na mestu u delu gde počinje da se bavi problemom teodikeje, kao i sopstvenim nedaćama. Pesma je bujna simbolizmom zvezda i planeta, te otvara mogućnost da je Boetije dobro poznavao astrologiju toga doba.
O stelliferi conditor orbis, qui perpetuo nixus solio rapido caelum turbine uersas legemque pati sidera cogis, ut nunc pleno lucida cornu totis fratris obuia flammis condat stellas luna minores, nunc obscuro pallida cornu Phoebo propior lumina perdat et qui primae tempore noctis agit algentes Hesperos ortus solitas iterum mutet habenas Phoebi pallens Lucifer ortu. Tu frondifluae frigore brumae stringis lucem breuiore mora, tu cum feruida uenerit aestas agiles nocti diuidis horas. Tua uis uarium temperat annum, ut quas Boreae spiritus aufert reuehat mites Zephyrus frondes, quaeque Arcturus semina uidit Sirius altas urat segetes: nihil antiqua lege solutum linquit propriae stationis opus. Omnia certo fine gubernans hominum solos respuis actus merito rector cohibere modo. Nam cur tantas lubrica uersat Fortuna uices? Premit insontes debita sceleri noxia poena, at peruersi resident celso mores solio sanctaque calcant iniusta uice colla nocentes. Latet obscuris condita uirtus clara tenebris iustusque tulit crimen iniqui. Nil periuria, nil nocet ipsis fraus mendaci compta colore. Sed cum libuit uiribus uti, quos innumeri metuunt populi summos gaudet subdere reges. O iam miseras respice terras, quisquis rerum foedera nectis! Operis tanti pars non uilis homines quatimur fortunae salo. Rapidos, rector, comprime fluctus et quo caelum regis immemsum firma stabiles foedere terras.
O Tvorče svoda zvezdanog tog Što si na prestolu večitom Zamahom svojim nebesa krećeš I zvezdama put kazuješ pravi, Sad ispunjena sva bljeskom Te zrake svoje od brata zajmi I zvezde manje sjaje pokriva Luna te sad svetlost gubi svoju Našav se Febu blizu po strani; Il' u časima noći prvim zvezda Večernja stazama hladnim stupa Najednom uzde svoje menja ona I uz Feba postavi se Svetlonoša. Tako ti danima svetlost kratiš Zimsko kad nastupi doba teško; Ti - žestina kad nastupi letnja, Časove noćne deliš što prominu. Sila tvoja dobima godine vlada, Zelenilo što ga severac otrgne ti Sa južnjakom blagim obnavljaš, Severnjača što zvezda ko zasade Posmatra to zvezda pasja žari. Ništa ne umakne poretku drevnom I sve svoju svrhu ima čvrstu i cilj. Redom sve vodiš cilju tom - zašto Onda ljudska prezireš dela, zašto Njima ne upravljaš mudro s trona Svog? Zašto Fortuna prevarna ta Poslove ljudske ustrojava? Onaj što Krivice nema tegobne kazne trpi, Zlotvori na prestolu sede, svima Savili kičme, zlodela čine svaka. Vrlina po mraku vuče se, pravednik Dok na plećima svojim zlodelo nosi. Ni krivokletstvo ni laži šarene te Njima ne nanose štetu. Kad na silu Odluče se tad kraljeve u jaram prežu Svemoćne što ljudima strah zadaju. Zemlju nesrećnu pogledaj, o ti što Zakone propisuješ svemu što jeste. Veliko delo to što stvorila si, ljudi svi Tumaraju sad po oluji Fortune teške; Brzak taj ukroti sad kao vođa pravi I ustrojstvo nebesa beskrajnih čvrsto Svud redom na zemlji ovoj postavi.
