Eshil - Stajaća pesma iz Orestije

Mnogi zemlja hrani jad - 

Grozna, strašna strašila;

Morski bezdan pun je puncat sav

Nemani, grozota;

Med nebom, zemljom sijevaju

U visini ognji svud;

Sve, što zrakom leti,

Gmiže, zemljom, pričat

O bijesnoći vihra zna.

Ali tko da ocrta

Čud nam mušku predrsku,

Tko li ženskog srca slijepog jar,

Ljubav, na sve spremnu,

Tu priju ljudskoj bijedi svoj?

Braka jaram zbaci li strast,

Ženska ljubav griješna,

Gore ona hara

Nego zvjerad, vihri svi.

Vjetrenaste ćudi nije li tko,

Neka čuje, zna

Testijevu kćer,

Čeda svog ubicu, kukavu.

Palež snuje, pali

Čeda glavnju - sva se žari;

S njome žiću dođe suđen dan, - 

Tako Usud sudi,

Majci kad iz krila s cvilom

Na svijet ono se rodi.

O ubici Skili priča svijet, - 

na nju mrzit je

Milom čovjeku

Rad dušmana ona spremi smrt, - 

Đerdan kretski, zlatni,

Minov zasljepi je darak,

Snu se preda ne sluteći zla,

 Niso, - vlas božanski

Istrgne mu bestidnica;

Dođe, uze ga Hermo.

Kad nemilih se sjetih dela već

O braku da se mrskome,

O domu, kletvi, snovima

I pletkam' srca ženskog šutim ja?

Junaka nam u oružju,

Junaka, puka diku, izdade.

Da s' klanjam hladnom doma ognjištu

I ženskom maču kukavičkom?

Al' najgori je zločin lemnijski, - 

Svijet trubi, žali gadan čin.

I mnogi - mnogi poredi

Strahotu našu s jadima lemnijskim.

S prokletstva, mržnje božije

Čovječiji rod nam prezren mora past.

Što bozi mrze nitko ne štuje.

Što eto s pravom ja ne rekoh?

Oštrljat, ljut mi zbliza mač

Skroz grudi probi, ranom rani

Sve Pravde radi - nogom gaze je,

Kako ne bi smjelo bit.

Sav božji odvrgoše strah

Po nepravdi oni.

Već stoji Pravde nakovanj,

Mač na njem komač Usud kuje

I čedo davne krvi prolite

Domu eno vodi sad.

A slavna Srda pamtilja

Zloću najzad kazni.