XXIV Primavera, gospa najboljeg prijatelja

Dogodilo se jednoga dana, da sam negde sedeo zamišljen, i da sam osetio drhtaj u srcu, kao da sam bio pred tom gospom.

I tada, kažem, kako mi se ukazao lik Amora; jer učinilo mi se da ga vidim kako dolazi s one strane gde se nalazila moja gospa, i kao da mi je rekao u mome srcu: "Ne zaboravi da blagosiljaš dan kad sam te uzeo, jer treba da to učiniš."

I zaista mi se činilo da mi je srce tako veselo, kao da to i nije bilo moje srce, zbog njegovog novog stanja.

A malo posletih reči, koje mi je srce reklo jezikom Amorovim, videh kako neka plemenita gospa stiže prema meni, koja je bila čuvene lepote, a bila je žena moga najboljeg prijatelja.

A ime te gospe bilo je Đovana, samo što su joj svi zbog njene lepote, kako se misli, dali nadimak Primavera; i tako su je zvali.

A odmah za njom, motreći, videh kako dolazi čudesna Beatriče. Ove gospe prilazile su meni, jedna za drugom, i činilo mi se da mi Amor govori u srcu, i da kaže: "Ova prva nazvana je Primavera samo zbog ovoga današnjeg dolaska; jer ja sam sam podstaknuo izumitelja imena Primavera, to jeste ona koja će prva doći onoga dana kad će se Beatriče pokazati nakon fantazije njenoga vernika. Ali ako pogledaš njeno prvo ime, ono kaže isto što i Prima verra, prva će doći, jer joj ime Jovana dolazi od onoga Jovana, koji je predskazao istinsku svetlost, govoreći: "Ego vox clamantis in deserto: parate viam Domini" - Ja sam glas vapajućeg iz pustinje: Otvorite put Gospodu.

I još mi se učinilo da mi je kazao, potom, ove reči: "A ko bi znao da tanano posmatra, ovu bi Beatriče mogao nazvati Amor, zbog mnogo sličnosti koje ima sa mnom".

Nakon čega sam, promislivši o svemu odlučio da to opišem kroz rime svom najboljem prijatelju, prećutkujući neke reči koje je trebalo prećutati, uveren da je i njegovo srce zadivljeno posmatralo lepotu ove plemenite Primavere; i tada rekoh sonet:

Osetih u svome srcu kako zastor
duh zaljubljeni diže, što je snio:
a iz daljine videh stiže Amor
tako, da ga ne prepoznah, čio,

Zboreć: "Da čast mi odaš, čini napor";
a svaku reč je osmehom krepio.
Dok odgonetah, pomalo i nazor,
otkud gospodar moj dođe premio,

Ugledah s gospom Vanom gospu Biče
kako im korak prema nama leće,
jedna i druga čudo od lepote;

I u sećanju čujem kako kliče
Amor mi: "Ovu zovu Proleće,
a ovu Amor, jer mi moj lik ote."

***

Io mi senti' svegliar dentro a lo core
un spirito amoroso che dormia:
e poi vidi venir da lungi Amore
allegro sì, che appena il conoscia,

     dicendo: « Or pensa pur di farmi onore »;
e 'n ciascuna parola sua ridia.
E poco stando meco il mio segnore,
guardando in quella parte onde venia,

     io vidi monna Vanna e monna Bice
venire inver lo loco là 'v'io era,
l'una appresso de l'altra maraviglia;

     e sì come la mente mi ridice,
Amor mi disse: « Quell'è Primavera,
e quell'ha nome Amor, sì mi somiglia