Pindar - Nemejska oda VI

A l k i m i d u  i z  E g i n e

Pobjedniku u dječjem natjecanju

     Smatra se da VI Nemejska oda pripada u posljednje Pindarove ode. Pjesnik ju je posvetio Alkimidu iz obitelji Basidâ.

     Vrlo je svečana intonacija ode.

     Tumači se razilaze u shvaćanju prijevoda prve strofe, osobito samoga početka, jer gramatička pravila dopuštaju da se prvi stihovi prevedu: Jedno je porijeklo ljudi i bogova, kao i: Jedno porijeklo je ljudi, a drugo je bogova. Christovo tumačenje slaže se s Hesiodom i s onim, što o početku ljudi i bogova pjeva rimski pjesnik Ovidije (Met. I.81 i d.), budući da retorička izražajnost i kasniji tok ode govore u prilog drugoj verziji.

     U antistrofi II trijade Pindar ističe kako pjesma stvara slavu sposobnim ljudima. Lijepa je lirska slika o valu u antistrofi treće trijade.

I

Strofa:

Jedan je rod ljudi,

i bogova, —

Jedni i drugi život od iste imamo majke,

ali nas različita sposobnost razdvaja.

Jedan rod je smrtan,

dok drugi vječno sjedište na bronačnom nebu imade.

Ipak smo slični besmrtnicima

zbog snage uma svoga i darovitosti svoje,

iako ne znamo koju je nama stazu,

dnevnu ili noćnu,

Usud prevaliti dosudio.

Antistrofa:

To isto naše porijeklo Alkimid svjedoči,

koji u svemu ugarnici zemlji sliči,

što nam plodove obilne na njivama naizmjence rađa,

pa se odmorena opet u plodnosti svojoj preporađa.

Sa krasnih Nemejskih igara

takmičar dječak stiže.

On ovim sada sudbu Zeusovu izvrši,

kad se kao lovac sretni pokaza u borbi,

Epoda:

te snagama krenu stopama

Praksidamanta, djeda po krvi od oca svoga.

Pobijedio on je na igrama Olimpijskim

i Eakidima prvi vijence kod Alfeja stekao,

pa onda tri puta u Nemeji i pet na Istmu

vijence je pobjedne dobio.

Nehaj je tako Soklida otkupio,

koji sin je prvijenac Agesimaha bio.

II

Strofa:

Do vrha junaštva tri njegova

pobjednika stigoše sina,

kad rado sve patnje pretrpješe.

I sa sretnom naklonošću bogova

nijedna u krilu Helade obitelj šakanjem

ukrasila tako riznicu svoju nije.

Nadam se i ja, dok o slavi govorim ovoj,

da cilj ću ko sposoban pogoditi strijelac.

O Muzo! prema junaku ovom zvuk pjesama okreni!

Čuvaju pjesme i spomeni

djȅla i slavu mrtvih junakâ

Antistrofa:

Jer slavni rod Basidâ bez podviga nije,

kad pjesme u slavu svoju

na vlastitim prenose lađama,

te gradivo pružaju onima,

što brazde obrađuju Pijeridâ,

da slavna njihova opjevaju djela.

U svetom je Pitu Kalija pobijedio —

jer i on se od te krvi rodio —

kad šake je svoje šakačkim remenom zavio.

Epoda:

Mio je Apolonu i Artemidi bio.

Ime je njegovo u pjesmi Haritâ sjalo,

u pjesmi na svečanosti večernjoj.

Kad morski je most, Prevlaka korintska,

u kraju Posejdonovu svetom

na trogodišnjim igrama pobjedu Kreontidu dao,

na igrama onim, gdje bik se za žrtvu kolje.

Tada su vijencem od biljke one,

što lav ju je pasao, ovjenčali njega,

u Flijuntu, u sjenovitim dolinama

pod starim planinama.

III

Strofa:

Tko proslavit otok ovaj želi,

taj putovima, kojima hoće,

poći može, pa neka veli,

koliko su samo sjajnih njemu pružili vrlina

Eakidi oni iz plemena slavnog.

Njihova slava nad cijelom zemljom lebdi

i preko Oceana leti,

da do Etiopljanâ čak sleti

ko onda, kad se Memnon

u dom svoj vratio nije.

Antistrofa:

Dugo se Ahilej s njim morao da bije,

dok ga sa kolâ na zemlju ne obori,

pa je oštricom koplja Zore sjajne ubio sina.

Ovakav i naši stari ravan nađoše za pjesmu put,

te sa istom brigom i ja ih slijedim!

Ipak, ljudi vele da val najbliži

što se prema pramcu valja,

svačije srce najviše uzbuđuje.

Za teret dvostruki sagibam leđa svoja,

pa s viješću stižem,

da je sa vijenaca dvadeset i pet

Epoda:

na igrama svetim slavni Alkimidov pobijedio rod.

Na igrama onim uz žrtvenik do Kronova brijega

Sudba je brza za Politimida i dječače za te

dva cvjetna otela olimpijska vijenca.

Rekao bih, da učitelj Melesija,

što ruke i noge dječaka uvježbati znade,

sličnost s delfinom imade

koji brzinom svojom valovlje siječe.

preveo: Ton Smerdel

ἓν ἀνδρῶν, ἓν θεῶν γένος: ἐκ μιᾶς δὲ πνέομεν

ματρὸς ἀμφότεροι: διείργει δὲ πᾶσα κεκριμένα

δύναμις, ὡς τὸ μὲν οὐδέν, ὁ δὲ χάλκεος ἀσφαλὲς αἰὲν ἕδος

μένει οὐρανός. ἀλλά τι προσφέρομεν ἔμπαν ἢ μέγαν

5νόον ἤτοι φύσιν ἀθανάτοις,

καίπερ ἐφαμερίαν οὐκ εἰδότες οὐδὲ μετὰ νύκτας ἄμμε πότμος

οἵαν τιν᾽ ἔγραψε δραμεῖν ποτὶ στάθμαν.

τεκμαίρει καί νυν Ἀλκιμίδας τὸ συγγενὲς ἰδεῖν

ἄγχι καρποφόροις ἀρούραισιν, αἵτ᾽ ἀμειβόμεναι

τόκα μὲν ὦν βίον ἀνδράσιν ἐπηετανὸν πεδίων ἔδοσαν,

τόκα δ᾽ αὖτ᾽ ἀναπαυσάμεναι σθένος ἔμαρψαν. ἦλθέ τοι

Νεμέας ἐξ ἐρατῶν ἀέθλων

παῖς ἐναγώνιος, ὃς ταύταν μεθέπων Διόθεν αἶσαν νῦν πέφανται

οὐκ ἄμμορος ἀμφὶ πάλᾳ κυναγέτας,

ἴχνεσιν ἐν Πραξιδάμαντος ἑὸν πόδα νέμων

πατροπάτορος ὁμαιμίου.

κεῖνος γὰρ Ὀλυμπιόνικος ἐὼν Αἰακίδαις

ἔρνεα πρῶτος ἔνεικεν ἀπ᾽ Ἀλφεοῦ,

καὶ πεντάκις Ἰσθμοῖ στεφανωσάμενος,

νεμέᾳ δὲ τρίς,

ἔπαυσε λάθαν

Σωκλείδα, ὃς ὑπέρτατος

Ἁγησιμάχῳ υἱέων γένετο.

ἐπεί οἱ τρεῖς ἀεθλοφόροι πρὸς ἄκρον ἀρετᾶς

ἦλθον, οἵτε πόνων ἐγεύσαντο. σὺν θεοῦ δὲ τύχᾳ

ἕτερον οὔ τινα οἶκον ἀπεφάνατο πυγμαχία πλεόνων

ταμίαν στεφάνων μυχῷ Ἑλλάδος ἁπάσας. ἔλπομαι

μέγα εἰπὼν σκοποῦ ἄντα τυχεῖν

ὥτ᾽ ἀπὸ τόξου ἱείς: εὔθυν᾽ ἐπὶ τοῦτον, ἄγε, Μοῖσα, οὖρον ἐπέων

εὐκλέα. παροιχομένων γὰρ ἀνέρων

ἀοιδαὶ καὶ λόγοι τὰ καλά σφιν ἔργ᾽ ἐκόμισαν,

Βασσίδαισιν ἅ τ᾽ οὐ σπανίζει: παλαίφατος γενεά,

ἴδια ναυστολέοντες ἐπικώμια, Πιερίδων ἀρόταις

δυνατοὶ παρέχειν πολὺν ὕμνον ἀγερώχων ἑργμάτων

ἕνεκεν. καὶ γὰρ ἐν ἀγαθέᾳ

χεῖρας ἱμάντι δεθεὶς Πυθῶνι κράτησεν ἀπὸ ταύτας αἷμα πάτρας

χρυσαλακάτου ποτὲ Καλλίας ἁδὼν

ἔρνεσι Λατοῦς, παρὰ Κασταλίᾳ τε Χαρίτων

ἑσπέριος ὁμάδῳ φλέγεν:

πόντου τε γέφυρ᾽ ἀκάμαντος ἐν ἀμφικτιόνων

ταυροφόνῳ τριετηρίδι Κρεοντίδαν

τίμασε Ποσειδάνιον ἂν τέμενος:

βοτάνα τέ νιν

πόθ᾽ ἁ λέοντος

νικάσαντ᾽ ἤρεφε δασκίοις

Φλιοῦντος ὑπ᾽ ὠγυγίοις ὄρεσιν.

πλατεῖαι πάντοθεν λογίοισιν ἐντὶ πρόσοδοι

νᾶσον εὐκλέα τάνδε κοσμεῖν: ἐπεί σφιν Αἰακίδαι

 ἔπορον ἔξοχον αἶσαν ἀρετὰς ἀποδεικνύμενοι μεγάλας:

πέταται δ᾽ ἐπί τε χθόνα καὶ διὰ θαλάσσας τηλόθεν

ὄνυμ᾽ αὐτῶν: καὶ ἐς Αἰθίοπας

Μέμνονος οὐκ ἀπονοστήσαντος ἐπᾶλτο: βαρὺ δέ σφιν νεῖκος Ἀχιλεὺς

ἔμπεσε χαμαὶ καταβὰς ἀφ᾽ ἁρμάτων,

φαεννᾶς υἱὸν εὖτ᾽ ἐνάριξεν Ἀόος ἀκμᾷ

ἔγχεος ζακότοιο. καὶ ταύταν μὲν παλαιότεροι

ὁδὸν ἀμαξιτὸν εὗρον: ἕπομαι δὲ καὶ αὐτὸς ἔχων μελέταν:

τὸ δὲ πὰρ ποδὶ ναὸς ἑλισσόμενον αἰεὶ κυμάτων

λέγεται παντὶ μάλιστα δονεῖν

θυμόν. ἑκόντι δ᾽ ἐγὼ νώτῳ μεθέπων δίδυμον ἄχθος ἄγγελος ἔβαν,

πέμπτον ἐπὶ εἴκοσι τοῦτο γαρύων

εὖχος ἀγώνων ἄπο, τοὺς ἐνέποισιν ἱερούς,

Ἀλκιμίδα, τέ γ᾽ ἐπαρκέσαι

κλειτᾷ γενεᾷ: δύο μὲν Κρονίου πὰρ τεμένει,

παῖ, σέ τ᾽ ἐνόσφισε καὶ Πουλυτιμίδαν

κλᾶρος προπετὴς ἄνθε᾽ Ὀλυμπιάδος.

δελφῖνί κεν

τάχος δι᾽ ἅλμας

 ἴσον εἴποιμι Μελησίαν,

χειρῶν τε καὶ ἰσχύος ἁνίοχον.

Boetije: Herkul

ostali postovi sa Boetijem na blogu:

Boetije: Orfej

Himna kosmičkoj Ljubavi

Boetijeva Himna Bogu Ocu

O istinskoj plemenitosti

Poslednju, sedmu po redu metru kojom se završava IV knjiga Boetijeve Utehe Filozofije Bella bis quinis operatus annis peva Gospa Filozofija, nakon dijaloga u kome ga uverava da ne treba da podlegne svome padu. Njena argumentacija je da svaka sudbina koju Fortuna dodeli jeste povoljna, bilo ona srećna ili nesrećna, jer je prva nagrada za dobro, a potonja kazna za loša dela. Poteškoće u koje je Boetije zapao treba preobratiti snagom uma u pouku i mudrost. Zatim sledi pesma Filozofije u kojoj se elegantnim stilom u sapfičkim strofama opevavaju podvizi Agamemenona, Odiseja a konačno i Herakla: zauzeće Troje, žrtvovanje Ifigenije, oslepljivanje kiklopa Polifema, dvanaest podviga; stroga etička pouka iz ovoga narativa jeste ovladati sobom zarad viših ciljeva, razume se onih duhovnih i istinskih kakve nudi filozofija.

Bella bis quinis operatus annis

Vltor Atrides Phrygiae ruinis

Fratris amissos thalamos piauit;

Ille dum Graiae dare uela classi

Optat et uentos redimit cruore,

Exuit patrem miserumque tristis

Foederat natae iugulum sacerdos,

Fleuit amissos Ithacus sodales

Quos ferus uasto recubans in antro

Mersit inmani Polyphemus aluo;

Sed tamen caeco furibundus ore

Gaudium maestis lacrimis rependit.

Herculem duri celebrant labores.

Ille Centauros domuit superbos,

Abstulit saeuo spolium leoni

Fixit et certis uolucres sagittis.

Poma cernenti rapuit draconi

Aureo laeuam grauior metallo,

Cerberum traxit triplici catena.

Victor immitem posuisse fertur

Pabulum saeuis dominum quadrigis.

Hydra combusto periit ueneno,

Fronte turpatus Achelous amnis

Ora demersit pudibunda ripis.

Strauit Antaeum Libycis harenis, 

Cacus Euandri satiauit iras

Quosque pressurus foret altus orbis

Saetiger spumis umeros notauit.

Vltimus caelum labor inreflexo

Sustulit collo pretiumque rursus

Vltimi caelum meruit laboris.

Ite nunc fortes ubi celsa magni

Ducit exempli uia! Cur inertes

Terga nudatis? Superata tellus

Sidera donat.

Rat vodeći dvaput po pet godina,

Sin Atrejev silni, kad Frigija pade

Postelju bratovljevu praznu osveti.

Kad htede da grčke pokrene brodove,

Vetar povoljan krvlju da plati nameri,

Otac da je zaboravi pa ko sveštenik

Htede krv proliti kćeri nesrećnoj.

Plakao je Itačanin za druzima svojim,

Što ih Polifem okrutni, u pećini toj

Grdnoj živeć, u utrobu svoju natrpa.

Oslepljen tad on, u besnilu uživanje

Svoje tad suzama platio je gorkim,

Trud je težak Heraklu slavu doneo:

Kentaure je savladao divlje, strašnome

Lavu njegov plen oteo, ptice strelom

Gađao nepromašivom; jabuke zlatne

Pred zmaja samoga ote, leva mu ruka

Od zlata tog otežala, Kerbera lancem

Trostrukim vezao čvrsto. Gospodara

Strašnog pred četvoropreg bacio je,

Otrovom vatrenim Hidru usmrtio,

Ta ružna Aheloj reka, od stida je

U obalu lice zarila svoje; Anteja opet

Na pesak Libije bacio, smrt Kakova

Euandra smirila je a pleća svoja, ko

Da će njima svod nebeski da dotakne,

Penom zamrlja vepar Kalidonski.

Trudu na poslednjem, on nebo podiže,

Vrata svoga ne pognuvši i nebo mu

Opet, za trud poslednji nagrada beše.

Pođite, odvažni, uzora višnjeg gde vodi put.

Nemojte leđa okretat, lenjivci, zašto?

Zemlje se ostav'te, zvezde vam na dar.

preveo: Dejan Acović

Horacije - Oda I.3

Muzikološka istraživanja izvora u proteklih 40 godina dovela su do napretka u razumevanju najranije srednjovekovne evropske paleonotacije. Posebno istaknuto mesto zauzimaju izvori srednjovekovnog latiniteta koji su cvetali za tzv. Renesanse Karolinga, u čijim su se manastirima osim Svetog Pisma i svetootačke književnosti čitali i Boetije, Horacije, Vergilije i drugi uzori antičke rimske poezije zlatnog i srebrnog doba. I ne samo da su se antički izvori umnožavali i čitali - ovi pesnici su se pevali, pretpostavlja se osim u miljeu obrazovanog monaštva i na dvoru. Čini se da je motiv koji povezuje "pučke" junake Orfeja i Herakla -- koji silaze u podzemni svet (katabasa) -- sa Hristom, a zatim i stiču večni život, motiv koji se javlja već u paleohrišćanstvu, ikonografiji najstarijih poznatih hrišćanskih fresaka u katakombama, kao i kod Aurelija Avgustina, bio jednako primamljiv franačkim učenjacima. Najvažniji sačuvani muzički spomenici karolinške epohe, poput Rukopisa Paris Lat. 1154, zapisanog potkraj IX i početkom X stoleća beleže ne samo himne, sekvencije i druge bogoslužbene umetničke oblike, već - i Horacijeva metra, poput znamenite III ode iz Prve knjige oda, posvećene lađi koja je vozila pesnika Vergilija na samrti.

Sic te diua potens Cypri
sic fratres Helenae lvcida sidera
uentorumqve regat pater
obstrictis aliis praeter Iapyga
nauis qvae tibi creditvm
debes Uergilium; finibvs Atticis
reddas incolvmem precor
et serues animae dimidivm meae.
illi robvr et aes triplex
circa pectvs erat, qvi fragilem trvci
conmisit pelago ratem
primvs: nec timvit praecipitem Africvm
decertantem Aqvilonibvs
nec tristis Hyadas nec rabiem Noti,
qvo non arbiter Hadriae
maior, tollere sev ponere uolt freta;
qvem mortis timvit gradvm
qvi siccis ocvlis monstra natantia,
qvi uidit mare tvrbidvm et
infamis scopvlos Acroceravnia?
neqviqvam devs abscidit
prvdens oceano dissociabili
terras, si tamen inpiae
non tangenda rates transilivnt uada.
avdax omnia perpeti
gens hvmana rvit per uetitum nefas:
avdax Iapeti genvs
ignem fravde mala gentibvs intvlit;
post ignem aetheria domo
svbdvctum macies et noua febrivm
terris incvbvit cohors
semotiqve privs tarda necessitas
Leti corripvit gradvm;
expertvs uacvvm Daedalvs aera
pennis non homini datis;
perrvpit Acheronta Hercvlevs labor.
nil mortalibvs ardvi est:
caelvm ipsvm petimvs stvltitia neqve
per nostrvm patimvr scelvs
iracvnda Iouem ponere fvlmina.

Kipra boginja nek te
I Jelene braća, zvezde jasne vode;
Vetrova gospodar
Ostale nek sveže sem Japiga brode
Kome Vergilija
Dasmo da odneseš u atički kraj.
O molim te, sa njim
Polovinu duše moje sačuvaj!
Tuč umesto srca
Imao je onaj što je trošni splav
Turobnome moru
Poverio prvi; koga vrtoglav
Ne prestravi jugo
I takmac mu sever, ni kiše Hijada,
Ni Not besni, koji
Jadrana valima nedeljivo vlada.
Koje bliske smrti
Strah je onog što sred uzburkane pene
Suva gleda oka
Nemani, il' kobne keraunske stene!
Zalud proviđenje
Branu Okeana međ' kopnima diže,
Kad bezbožna lađa
Preko zabranjenih voda cilju stiže.
Pregav sve da svlada
Srlja ljudski rod u bogomrska dela;
Drskost Prometeja
Prevarom je kobnom ljudstvu vatru snela.
Za vatrom, sa neba
Otetom, Sušica i Groznice mora
Pokulja na zemlju;
I dotle daleko, smrti Nužnost spora
Sad ubrza korak.
U zrak pusti Dedal krilima se vinu,
Uksraćenim nama;
Herkul silom prodre u hadsku dubinu...
Šta je za nas teško?
S ludosti na nebo jurišamo samo;
Zbog grešnosti svoje
Munjobiji Divu odmora ne damo.

preveo: Miroslav Marković

Mikelanđelo: Sonet XLIII

Razum je tužan pa me bolno kori

dok se ljubeć nadam da ću biti sretan,

primjerima jakim, govor mu je spretan,

obnavlja mi jade i ovako zbori:

Od sunca živog izvuć duša zemna

može tek smrt, al ne ko feniks-ptica.

Al onom kom je pad tek dokolica,

Malo vrijede riječi ko i ruka spremna.

Svoje štete poznam i istinu kušam,

a opet drugo srce dvorit umijem,

što me više mori, to ga više slušam.

Moj gospodin živi uz te smrti dvije.

Ovu neću, onu ne razumijem.

Tako mi telo skupa s dušom mrije.

La ragion meco si lamenta e dole,

parte ch’i’ spero amando esser felice;

con forti esempli e con vere parole

la mie vergogna mi rammenta e dice:

- Che ne riportera’ dal vivo sole

altro che morte? e non come fenice. -

Ma poco giova, ché chi cader vuole,

non basta l’altru’ man pront’ e vittrice.

I’ conosco e’ mie danni, e ’l vero intendo;

dall’altra banda albergo un altro core,

che più m’uccide dove più m’arrendo.

In mezzo di duo mort’ è ’l mie signore:

questa non voglio e questa non comprendo:

così sospeso, el corpo e l’alma muore.

preveo: Olinko Delorko

Horacije: Vještice (Satira I.8)

    

Smokvin bjeh nekad panj, beskorisno inače drvo

kad li majstor kolebljiv, bil' klupa il Prijap to bilo,

božju mi namijeni kob. Otad bog sam, strašilo grdno

tatima, ptičjemu jatu: jer tatima prijeti mi desna

i pružen s grdne slabine rumenilom obojen kolac,

u šiju zadjeta trska nepoželjne straši pak ptice

te im ujedno brani da slijeću u bašče nove.

Robove mrtve je prije iz izbica bačene uskih

amo smještao drug im, za pogreb, s priprostom rakom;

grobište bilo je ovdje za svjetinu sirotnu skupno.

Grobni kazivaše kam, da Pantolab tu ima čankoliz

s rasipnim Nomentanom sa pročelja tisuću stopa

prostora, trista sa strane, u naslijeđe groba tu nema.

Zdravom na Eskvilinu sad slobodno stanuju ljudi,

ujedno na suncu prolaze nasipom, zlovoljni gdje su

gledali dosad rugobu od bijelih po polju kosti.

Tati i obične zvjerke, što ovo nagrđuju mjesto,

meni ne zadaju muka toliko i teških briga,

koliko vračare klete, što bajanjem, otrovom svojim

smućuju čovjeku pamet: njih zatrti ničim ne mogu,

niti ih spriječiti u tom - čim lutalica svoj Luna

objavi lik a da ne beru kosti i zlokobne trave.

Potpasanu tu vidjeh gdje stupa u haljini crnoj

bosih Kanidija nogu i sasvim kuštravih vlasi

gdje sa starijom Saganom urliče. Smrtna bljedoća

oblila strašno im lice. Tad počeše noktima zemlju

grepsti i grizući zubma komadati jagnjicu crnu:

krvca se u jamu proli, da primame otud iz zemlje

duše podzemnog svijeta i od njih odgovor prime.

Još je od vune bio tu kip, drugi voštani: veći

bješe od vune onaj, da slabijem nametne kaznu;

voštani stajaše smjerno, ko ropče, kad mu je blizu

dosuđena već smrt. Pozove Hekatu jedna,

druga Tisifonu ljutu. Splet zmija si vidjeti mogo,

rulju skitničkih pasa i Luna se rumena skriva

iza grobova većih, da ne bude svjedok grozoti.

Ali, ako što lažem, nek bijelom mi nečisti svojom

gavrani tore po glavi, pa mokrit me dođu i gnusit

Ulije, Pedijacija ženskić, k tome tat Voran.

Što da podrobno pričam, izmjenice kako su sjene

Sagani uzvraćale u kuknjavi prodornoj tužnoj,

kako su vučju bradu odvukle krišom pod zemlju

skupa sa šarkinim zubom, pa našire planula vatra

voštanoga od kipa, te odmazda kako mi dođe,

kadno se zgrozih nad furija urlanjem u vraždom obih?

Koliko mjehur s praskanjem jekne, odapnem snažno -

Smokvi tjelica prsnu. Tad one pojure u grad.

Zube Kanidija prosu, a Sagana vlasulju krasnu;

raspu se zatim i trave i magične svakakve vrpce.

Sve si to vidjeti mogo i smijat se, zbijati šalu.

preveo: Juraj Zgorelec

Radmila Šalabalić: Prepevi iz Sapfe (1968.)

[2]

— — — s nebeskih bedema zračnih — — —

     — — siđi — — — —

ovde na Krit. Tu je vremen hram,

         skriva ga tih

                             jabukov gaj.

Oltari drevni; tamu svodova hladnih kadi

      svet i čist

                      tamjanov dah.

Ovde je potočić studen — rapava stabla

        srebrn mu žubor

                                   čuju.

Obronkom bokori ruža prosuli senke

         nežne, a lišće

                setom trepti i roni

                                             snove.

Ovde je livada jedna, tu konji srčani pasu,

        gizdava, sjajna,

                                 prolećna, cvetna.

Opojni, medni anis s livade struji i pleni

        mirisnim dahom.

                                    — — — — — — 

Hajde, Kiparko, dođi i glavu ovenčaj cvećem,

        kraljice,

                      da nam na dar

pružiš iz pehara zlatnih, za praznik

      svečano

                    pripremljen nektar.  

δεῦρύ μ’ ἐκ Κρήτας ἐπ[ὶ τόνδ]ε ναῦον

ἄγνον, ὄππ[ᾳ τοι] χάριεν μὲν ἄλσος

μαλί[αν], βῶμοι τεθυμιάμε-

       νοι [λι]βανώντῳ·

ἐν δ’ ὔδωρ ψῦχρον κελάδει δι’ ὔσδων

μαλίνων, βρόδοισι δὲ παῖς ὀ χῶρος

ἐσκίαστ’, αἰθυσσομένων δὲ φύλλων

      κῶμα κατέρρει·

ἐν δὲ λείμων ἰππόβοτος τέθαλεν

ἠρίνοισιν ἄνθεσιν, αἰ δ’ ἄηται

μέλλιχα πνέοισιν [

      [

ἔνθα δὴ σύ . . . . ἔλοισα Κύπρι

χρυσίαισιν ἐν κυλίκεσσιν ἄβρως

ὀμμεμείχμενον θαλίαισι νέκταρ

       οἰνοχόαισον

[16]

Sjaj konjice, sjaj parade

za ponekog najlepša je

stvar na svetu; drugom opet:

pešadijskih bataljona

nedogledi; za trećeg je

ratna flota dika sveta;

a ja kažem: to je biće

koje voliš.

Da to jasno svako shvati,

ništa lakše: ta, Jelena,

gospa divna, što lepotom

sve zaseni, nije l' negda,

i bez suza, napustila

savršenstvo, uzor muža?

Konj'ma brzim, morem pustim,

put trojanskih ode žala,

ne seti se čeda milog,

oca, majke — žudnjom bludi

Kiparka joj srce vodi.

Savitljiv je — — — —

put — — — savesti — — —

kad prečezne — — — — smer boginje.

Zbog nje i ja srce zovem:

Anaktorijo. — — —

Gde si? Gde si?

Taj skladni hod da vidim opet.

Senast, zlatast, drhtaj, ushit

na tom lišću — jače blešti

no u ljutom okršaju

zrake sunca kad ih lome

tuč i zlato, sev kaciga,

štitova i bornih kola.

Al' čoveku nije data

— — — — — — — puna sreća

— — — — — — — — — — —

— — — — — — — samo deo

— — — — — — — — — — —

— — — — — — — — — — —

— — — — — — — — — — —

nenadani.

ο]ἰ μὲν ἰππήων στρότον οἰ δὲ πέσδων

οἰ δὲ νάων φαῖσ’ἐπ[ὶ] γᾶν μέλαι[ν]αν

ἔ]μμεναι κάλλιστον, ἔγω δὲ κῆν’ ὄτ-

     τω τις ἔραται·

πά]γχυ δ’ εὔμαρες σύνετον πόησαι

π]άντι τ[ο]ῦ̣τ’, ἀ γὰρ πόλυ περσκέ̣θ̣ο̣ι̣σ̣α

κ̣άλ̣λο̣ς̣ [ἀνθ]ρώπων Ἐλένα [τὸ]ν ἄνδρα

      τ̣ὸν̣ [πανάρ]ι̣στον

κ̣αλλ[ίποι]σ̣’ ἔβα ’ς Τροΐαν πλέοι̣[σα

κωὐδ[ὲ πα]ῖδος οὐδὲ φίλων το[κ]ήων

πάμ[παν] ἐμνάσθη, ἀλλὰ παράγ̣α̣γ̣’ α̣ὔταν

                    ]σαν

                ]αμπτον γὰρ [

            ]. . . κούφως τ[ ]οησ[.]ν

. .]μ̣ε̣ νῦν Ἀνακτορί[ας ὀ]ν̣έ̣μναι-

      σ’ οὐ ] παρεοίσας·

τᾶ]ς κε βολλοίμαν ἔρατόν τε βᾶμα

κἀμάρυχμα λάμπρον ἴδην προσώπω

ἢ τὰ Λύδων ἄρματα κἀν ὄπλοισι

       πεσδομ]άχεντας.

            ].μεν οὐ δύνατον γένεσθαι

            ].ν ἀνθρωπ[. . . π]εδέχην δ’ ἄρασθαι

            τ’ ἐξ ἀδοκή[τω.

[168b]

I mesec je već zašao

i Plejade: gluvo doba,

ponoć, vreme — kad ćeš, kad ćeš

proći — — —

sama spavam ove noći.

δέδυκε μὲν ἀ σελάννα

καὶ Πληΐαδες· μέσαι δὲ

νύκτες, παρὰ δ’ ἔρχετ’ ὤρα,

ἔγω δὲ μόνα κατεύδω.

[34]

Krupne zvezde inja jasna

lišća skriju u plašt noćni,

kad nad bledom zemljom sine

luna sva od vrelog srebra —

      — — Luno — — — luno — — —

                        — — — srebro noći.

ἄστερες μὲν ἀμφὶ κάλαν σελάνναν

ἂψ ἀπυκρύπτοισι φάεννον εἶδος

ὄπποτα πλήθοισα μάλιστα λάμπη

     γᾶν

[95]

Gongilo — — — — — — —

— — — — — — — — — —  —

I znak jedan mi predskaza,

znak poslednji, svima jasan,

ko će doći? Hermes sleće

da me vodi, vesnik krasan.

 — Ja pristajem srca rada

da me vodiš, gospodaru,

jer ja nemam, više nemam

radosti na belom danu.

O, tako mi Afrodite,

silna želja mene mori

da nestanem s ovog sveta,

tolike su patnje moje.

O, da umrem, pa da mrtva,

s očima od srebra hladna,

gledam rosni lotos mirni,

povrh vode Aheronta — —

skoro — — — —

         — — — — skoro da me prime

dvori Hada — — — — — — —

i da niko — — — — —

              — — — — niko više — —

ου[

ᾖρ’ ἀ[

δηρατ.[

Γογγυλα . [

ἦ τι σᾶμ’ ἐθε . [

παισι μάλιστα . [

μας γ’ εἴσηλθ’ ἐπ . [

εἶπον· ̔ὦ δέσποτ’ ἐπ . [

ο]ὐ μὰ γὰρ μάκαιραν̣ [ἔγωγ’

ο]ὐδὲν ἄδομ’ ἔπερθα γᾶ[ς ἔοισα,

κατθάνην δ’ ἴμερός τις [ἔχει με καὶ

λωτίνοις δροσόεντας [ὄ-

χ̣[θ]οις ἴδην Ἀχέρ[οντος

. ] . . δεσαιδ . [

. ] . ν̣δετον̣[

μητισ̣ε̣[

[96]

Misli nam svoje često sa Sarda u zavičaj šalje,

seća se prisnosti naše; boginja za nju si ti,

svakoj se pesmi tvojoj veselila najviše ona,

        al' sve je sećanje sad.

Sada se gordi u sjaju međ gospama lidskim, baš kao

        kad sunce zađe i svud

rumenim prstima luna zarobi treptanje zvezda pod sjajni,

       blistavi skut,

pa ravnomerno svetlim bisernim posipa prahom

pučinu slanu i redom cvetove usnulih bašta,

tad prva rosa kroz tamu trepne, pupoljak rumen od sna

      zevne, zora je tu —

vreža se budi sa cvetom nežnim — —

— — — čičak se kostreši plav — —

zova suncobran cvetni okreće suncu ranom

        — — — svanuo dan.

A Arignota mislima bludi, slomljena srca,

čeznja za Atidom dragom i za nama mori je, srce

razdire tuga i bol — — —

"Dođite k meni." Zove nas glasno, sve jače, al' mora

beskrajnog talasi hučni ne donose vapaje njene

— — — niko je ne ču — — —

]Σαρδ . [ . .]

πόλ]λακι τυίδε̣ [ν]ῶν ἔχοισα

ὠσπ . [ . . .] . ωόμεν, . [ . . .] . . χ[ . .]

σε θέᾳ σ’ ἰκέλαν ἀρι-

γνώτᾳ, σᾳ δὲ μάλιστ’ ἔχαιρε μόλπᾳ.

νῦν δὲ Λῦδαισιν ἐμπρέπεται γυναί-

κεσσιν ὤς ποτ’ ἀελίω

δύντος ἀ βροδοδάκτυλος σελάννα

πάντα περρέχοισ’ ἄστρα· φάος δ’ ἐπί-

σχει θάλασσαν ἐπ’ ἀλμύραν

ἴσως καὶ πολυανθέμοις ἀρούραις·

ἀ δ’ ἐέρσα κάλα κέχυται τεθά-

λαισι δὲ βρόδα κἄπαλ’ ἄν-

θρυσκα καὶ μελίλωτος ἀνθεμώδης·

πόλλα δὲ ζαφοίταισ’ ἀγάνας ἐπι-

μνάσθεισ’ Ἄτθιδος ἰμέρῳ

λέπταν ποι φρένα κ[ᾶ]ρ̣[ι σᾷ] βόρηται·

κῆθι δ’ ἔλθην ἀμμ . [ . .] . .ισα τό̣δ’ οὐ

νῶντ’ ἀ[ . .]υστονυμ̣[ . . .] πόλυς

γαρύει̣ [ . . .]αλον̣[ . . . . . .] .ο̣ μέσσον·

ε]ὔ̣μαρ[ες μ]ὲ̣ν οὐκ̣ ἄμ̣μι θέαισι μόρ-

φαν ἐπή[ρατ]ον ἐξίσω-

σθ̣αι συ[ . .]ρ̣ο̣ς ἔχηισθ’ ἀ[ . . .] .νίδηον

το̣[ . . . .]ρατι-

μαλ[ ] . ερος

καὶ δ[ . ]μ̣[ ]ος Ἀφροδίτα

καμ̣[ ] νέκταρ ἔχευ’ ἀπὺ

χρυσίας [ ]ν̣αν

. . . .]απουρ̣[ ]χέρσι Πείθω

[ ]θ[. . .]ησενη

[ ]ακις

[ ]. . . . . .αι

[ ]ες τὸ Γεραίστιον

[ ]ν̣ φίλαι

[ ]υ̣στον οὐδενο[

[ ]ερον ἰξο[μ

[131]

Ah, Atido, tebi sad je

teško da za mene mariš,

Andromedu ti sada voliš,

srcem svojim nju sad tražiš.

Ἄτθι, σοὶ δ’ ἔμεθεν μὲν ἀπήχθετο

φροντίσδην, ἐπὶ δ’ Ἀνδρομέδαν πότῃ

[101a]

Ispod cvrčkovog krila

      treperav, srebrnast zvuk,

sparna podneva letnja

        začara nežno crr ... crrr.

πτερύγων δ’ ὔπα

κακχέει λιγύραν ἀοίδαν,

ὄπποτα φλόγιον †καθέ-

ταν† ἐπιπτάμενον †καταυδείη†

[102]

Majko slatka, ja ne mogu za razbojem da se skrasim,

       silna čežnja svu me svlada,

za mladićem. — Nisam kriva, Afrodita prepredenka

        ona je to udesila.

γλύκηα μᾶτερ, οὔτοι δύναμαι κρέκην τὸν ἴστον

πόθῳ δάμεισα παῖδος βραδίναν δι’ Ἀφροδίταν.

[58]

Došla je starost. Smežurale bore već čitavo lice,

Kose mi bele — — — a negda bile su crne — — a — sad

        — — — izdala kolena pusta — —

Starosti mrak — —

Mladosti poklonik ja sam, to beše moj prinos životu

sunčan i blistav, i sad, kad svetlost se ponoru spušta

        u meni sunca je zrak.

ἔμοι δ’ ἄπαλον πρίν] π̣οτ̣’ [ἔ]ο̣ντα χρόα γῆρας ἤδη

ἐπέλλαβε, λεῦκαι δ’ ἐγ]ένοντο τρίχες ἐκ μελαίναν·

βάρυς δέ μ’ ὀ [θ]ῦμο̣ς̣ πεπόηται, γόνα δ’ [ο]ὐ φέροισι,

τὰ δή ποτα λαίψηρ’ ἔον ὄρχησθ’ ἴσα νεβρίοισι.

]ιμέναν νομίσδει

]αις ὀπάσδοι

ἔγω δὲ φίλημμ’ ἀβροσύναν, ]τοῦτο καί μοι

τὸ λά[μπρον ἔρος τὠελίω καὶ τὸ κά]λον λέ[λ]ογχε.

Teokrit - Idila II 'Čarobnice'

U ovom Teokritovom "nokturnu" sa refrenom koji se obraća čarobnoj ptici i mesečini, 

idili punoj atmosfere tajanstva, ali i mladosti i ljupke ironije

devojka Simajta nesrećno voli nepouzdanog atletu Delfida.

Zbog toga se ona odlučuje, u pratnji robinjice, 

da načini u noći punog meseca čaroliju Hekati

i ujedno pouzda boginji svoje ljubavne jade, 

sećajući se sudbine čarobnica Kirke, Medeje i drugih legendarnih ljubavnica.

Obećava, u ironičnom epilogu, ukoliko čaralica ne uspe

da će pokušati daleko drastičnije mere i da će Delfid "lupati na vrata Hadova".

Reč je o jednom od najuspelijih dela, ne samo u Teokritovom književnom radu, već možda u celokupnoj helenističkoj poeziji.

Gdje mi je lovor? Donesi, Testilido! Gdje su napitci?

Grimiznom ovčjom vunom ovjenčaj njegovu čašu

Kako bih vezala za se tog dragog čovjeka teškog.

Već je dvanaest dana što bijednik ne dolazi meni

Nit zna jesmo li možda već umrli ili smo živi

Niti mi lupa na vrata taj okrutnik. Ili mu drugoj

Eros odnio srce lakoumno i Afrodita. 

Poć ću u vježbalište timagetsko sutrašnjeg dana

Ne bih li vidjela njeg' i izgrdila što mi to čini.

Sad ću pak sapet ga žrtvom paljenicom. Nego, Seleno,

Lijepo sjaj! Jer tebi ja, božice, pjevat ću tiho,

Podzemnoj Hekati jošte, pred kojom drhti i paščad

Kada po humcima mrtvih i crnoj krvi korača.

Zdravo, Hekato strašna i do kraja uza me budi,

Daj da čarolije ove od Kirkinih ne budu gore

Nit što ih stvori Medeja nit plavojka pak Perimeda.

Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Prvo se rastapa ječam na vatri. Testilido, daj ga

Pospi! Kamo su misli odletjele, jadnice, tebi?

Zar ja, bijednice, možda i tebi na zluradost postah?

Sipaj i ujedno kaži: "To Delfidu posipam kosti."

Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Delfid uvrijedi mene. Za Delfida lovor ja palim;

Pa kad se zapali taj i onda glasno pucketa

Te ujedanput plane i ne vidim pepela njemu,

Tako i Delfidovo u plamenu nestalo tijelo.

Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Kako ja ovaj vosak uz pomoć božice topim,
Tako od ljubavi smjesta i mindski se topio Delfid.
K'o što pak vrti se zvrk taj mjedeni po Afroditi,
Tako se vrtio i on pred mojim vratima jednom.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Sad ću posije palit. A ti Artemido možeš
Micat i čelik u Hadu il drugo nepomično štogod -
Psi, Testilido, nama po gradu zavijaju sada.
Bog je na raskršću već. Nek mjed što brže zazveči.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Evo, more je već ušutjelo, šute i vjetri,
Ali se moja bol u grudima smirila nije,
Nego izgaram sva za njime koj' učini mene
Bijednicom umjesto žene i zlom, nevaljalom djevom.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Triput izlijevam gospo, i triput izgovaram ovo:
"Ležala uza nj il žena il nek bude to i muškarac,
Tol'ki ga zaborav svlad'o koliko vele da Tesej
Smetnu s uma na Diji ljepokosu tad Arijadnu."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Konjogriz biljka jest kod Arkađana. Zbog nje su pako
Ždrjebice pomamne sve u gorju i kobile brze.
O da i Delfida vidim gdje tako u dom mi kroči
Van iz hrvališta, bliještećeg mahnitu nalik.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Ovu je resu Delfid izgubio sa ogrtača.
A ja čupam ju sad i u divlji bacam ju oganj.
Jao, Erose kleti, što crnu si krv mi iz tijela,
Pripiv se, ispio svu k'o pijavica iz bare.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Guštera smrvit ću sutra i zao ti donijet napitak.
Sada, Testilido, uzmi tu travu i namaži njome
Dovratnik njegov odozgo dok noć još završila nije
- Ja ga uza se vezah, a nimalo ne mari za me -
Ispljuni pa još reci: "To lomim Delfidu kosti."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Sada sam već sama, pa otkle da svoju oplačem ljubav?
Odakle ja da počnem? Tko u tu me doveo bijedu?
Anakasa, Eubola kći, košaronoša došla je nama
U Artemidin gaj, ka kojoj su i mnoge druge
Zvijeri u ophodu išle odasvud i lavica s njima.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Pokojna dojilja tračka Teuharidova također
Susjeda, vrata do vrata, tad ljubazno zamoli mene
Da idem povorku gledat. A ja, prenesretna s njome
Iđah noseć na sebi od lana haljinu lijepu
I zaogrnuvši se Klearistinim još plaštom.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Bijah već na pola puta gdje stoji Likonova kuća,
Kadno Delfida vidjeh gdje ide s Eudamipom skupa.
Brada im plavlja bješe od zanovijeti oboj'ci,
Prsa im blistahu pak još jače neg' ti, Seleno,
Kako u vježbalištu baš svršiše lijepi svoj pos'o.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Kako ga vidjeh, poludjeh i to me u srce rani
Jadnicu. Nestade moje ljepote i više na onaj
Ne mišljah svečani ophod. I kako kući se vratih,
Ne znam, već neka bolest k'o sušica mene iscrpla.
Deset u postelji dana odležah i deset noći.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Često mi bijaše koža također žutilu slična,
Sve mi vlasi sa glave poispale. Ostale samo
Jošte kosti i koža. I u kuću, kojoj ne stupih,
Kojoj starici dom mimoiđoh što s' gatanjem bavi?
Al olakšanja mi ne bje, a vrijeme je bježalo, teklo.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Stoga ropkinji svojoj ispričah istinu cijelu:
"Hajde, Testilido, nađi u teškoj mi bolesti lijeka.
Jadnu me obuze svu taj Minđanin. Nego otiđi
Pa kod Timagetova, kod vježbališta ded pazi.
Jer on zalazi tamo i tu mu je boravit drago.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

I kad uočiš njega, a sam je, lagano mu kimni;
Reci: "Simeta te zove" i daj ga amo dovedi.
Rekoh, a onda ode i dovede blistave puti
Delfida u moj dom. A ja, čim ugledah njega
Gdje preko praga od vrata već prelazi korakom lakim -
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Sva se više od snijega sledenih te mi po čelu
Obilno tečaše znoj k'o vlažne kapljice rose;
Ništa ne mogah njemu prozborit, ni koliko u snu
Djeca milenoj majci već tepaju zboreći njojzi,
Nego mi lijepa put odrvenje k'o voštana lutka.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Kad me bez ljubavi glednu i oči uprije u pod,
Na počivaljku sjede i sjedeć prozbori ovo:
"Tol'ko si mene, Simeta, pretekla, koliko sam i ja
Ljupkoga ovih dana Filina pretek'o trčeć,
Ovamo pozvaviši me, pod krov svoj i prije no dođoh."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"Došao bih i sam, o tako mi Erosa slatkog,
Doš'o bih smjesta još noćas sa dvoj'com il troj'com drugova,
Noseć Dionisove u njedrima jabuke tebi,
S bjelom topolom na glavi, Heraklovom grančicom svetom,
Posvuda uokolo ovijenu grimiznim vrpcam'."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"I da primiste mene, to bilo bi lijepo jer eto
Ja k'o okretan slovim i lijep međ momcima svima.
Snio bih kad bih te samo u lijepa poljubio usta.
No da me tjeraste otle i zasunom zaprijeste vrata,
Svakako s bradvama bih i zubljama došao na vas."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"Sada pak najprije rekoh da Kiparki dugujem hvalu,
A za Kiparkom ti me k'o druga uze iz ognja,
Ženi, kada me pozva pod ovaj krov svoj ovako
Napola izgorena. No Eros zaista često
Žarilje bukti no plamen Liparanina Hefesta."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"Te u ludilu zlu iz bračne odaje tjera
Djevu i nevjestu mladu da topli još krevet svog muža
Ostavi. "Tako i on reče. A ja lakovjerna njega
Za ruku prihvativši na postelju polegoh meku
Pa nam se ubrzo tijelo na tijelu grijalo te nam
Lica vrelija bjehu no prije i šaptasmo slatko.
I da ti nadugo ne bih govorila, draga Seleno,
Ono se obavi glavno i oboje svršismo strasno.
I sve do jučer mi on prigovorio nije baš ništa
Niti opet ja njemu. Al evo došla mi majka
Filiste, one naše frulačice, a i Melikse,
Danas kada su ono put neba trčali konji
Ružičnih ruku Zoru vozeći od Okeana
Te mi uz štošta drugo, da zaljubljen Delfid je, reče.
No, da l' ga obuze žudnja za ženom ili muškarcem,
Reče da sigurno ne zna, tek toliko: Erosu stalno
Cijelo lijevaše vino i konačno ode u žurbi
Rekavši vijencima da će toj osobi prekriti kuću.
Strana žena mi to ispričala. Istina to je.
Doista, negda bi znao i triput i četir' put doći
Često ostavljajuć kod mene bočicu dorsku.
Sad je pak dvanaesti dan što ja ni ne vidjeh njega.
Nije l' već našao drugi užitak zaboraviv na nas?
Sad ću ga vezat dabome napitcima. Bude me l' još pak
Mučio, tako mi Mojra, na hadova lupat će vrata!
Takve, velim, zle trave za njega čuvam u škrinji
Koje je, kraljice, mene naučio stranac Asirac.

Nego, u zdravlju ti k' Okeanu okreći ždrijepce,
Gospo, a ja ću svoje čeznuće podnosit k'o i dosad.
Zbogom, blistava lica Seleno, zbogom i druge
Zvijezde, vi pratilice duž kola spokojne Noći.