Horacije - Oda I.3

Muzikološka istraživanja izvora u proteklih 40 godina dovela su do napretka u razumevanju najranije srednjovekovne evropske paleonotacije. Posebno istaknuto mesto zauzimaju izvori srednjovekovnog latiniteta koji su cvetali za tzv. Renesanse Karolinga, u čijim su se manastirima osim Svetog Pisma i svetootačke književnosti čitali i Boetije, Horacije, Vergilije i drugi uzori antičke rimske poezije zlatnog i srebrnog doba. I ne samo da su se antički izvori umnožavali i čitali - ovi pesnici su se pevali, pretpostavlja se osim u miljeu obrazovanog monaštva i na dvoru. Čini se da je motiv koji povezuje "pučke" junake Orfeja i Herakla -- koji silaze u podzemni svet (katabasa) -- sa Hristom, a zatim i stiču večni život, motiv koji se javlja već u paleohrišćanstvu, ikonografiji najstarijih poznatih hrišćanskih fresaka u katakombama, kao i kod Aurelija Avgustina, bio jednako primamljiv franačkim učenjacima. Najvažniji sačuvani muzički spomenici karolinške epohe, poput Rukopisa Paris Lat. 1154, zapisanog potkraj IX i početkom X stoleća beleže ne samo himne, sekvencije i druge bogoslužbene umetničke oblike, već - i Horacijeva metra, poput znamenite III ode iz Prve knjige oda, posvećene lađi koja je vozila pesnika Vergilija na samrti.

Sic te diua potens Cypri
sic fratres Helenae lvcida sidera
uentorumqve regat pater
obstrictis aliis praeter Iapyga
nauis qvae tibi creditvm
debes Uergilium; finibvs Atticis
reddas incolvmem precor
et serues animae dimidivm meae.
illi robvr et aes triplex
circa pectvs erat, qvi fragilem trvci
conmisit pelago ratem
primvs: nec timvit praecipitem Africvm
decertantem Aqvilonibvs
nec tristis Hyadas nec rabiem Noti,
qvo non arbiter Hadriae
maior, tollere sev ponere uolt freta;
qvem mortis timvit gradvm
qvi siccis ocvlis monstra natantia,
qvi uidit mare tvrbidvm et
infamis scopvlos Acroceravnia?
neqviqvam devs abscidit
prvdens oceano dissociabili
terras, si tamen inpiae
non tangenda rates transilivnt uada.
avdax omnia perpeti
gens hvmana rvit per uetitum nefas:
avdax Iapeti genvs
ignem fravde mala gentibvs intvlit;
post ignem aetheria domo
svbdvctum macies et noua febrivm
terris incvbvit cohors
semotiqve privs tarda necessitas
Leti corripvit gradvm;
expertvs uacvvm Daedalvs aera
pennis non homini datis;
perrvpit Acheronta Hercvlevs labor.
nil mortalibvs ardvi est:
caelvm ipsvm petimvs stvltitia neqve
per nostrvm patimvr scelvs
iracvnda Iouem ponere fvlmina.

Kipra boginja nek te
I Jelene braća, zvezde jasne vode;
Vetrova gospodar
Ostale nek sveže sem Japiga brode
Kome Vergilija
Dasmo da odneseš u atički kraj.
O molim te, sa njim
Polovinu duše moje sačuvaj!
Tuč umesto srca
Imao je onaj što je trošni splav
Turobnome moru
Poverio prvi; koga vrtoglav
Ne prestravi jugo
I takmac mu sever, ni kiše Hijada,
Ni Not besni, koji
Jadrana valima nedeljivo vlada.
Koje bliske smrti
Strah je onog što sred uzburkane pene
Suva gleda oka
Nemani, il' kobne keraunske stene!
Zalud proviđenje
Branu Okeana međ' kopnima diže,
Kad bezbožna lađa
Preko zabranjenih voda cilju stiže.
Pregav sve da svlada
Srlja ljudski rod u bogomrska dela;
Drskost Prometeja
Prevarom je kobnom ljudstvu vatru snela.
Za vatrom, sa neba
Otetom, Sušica i Groznice mora
Pokulja na zemlju;
I dotle daleko, smrti Nužnost spora
Sad ubrza korak.
U zrak pusti Dedal krilima se vinu,
Uksraćenim nama;
Herkul silom prodre u hadsku dubinu...
Šta je za nas teško?
S ludosti na nebo jurišamo samo;
Zbog grešnosti svoje
Munjobiji Divu odmora ne damo.

preveo: Miroslav Marković

Horacije: Vještice (Satira I.8)

    

Smokvin bjeh nekad panj, beskorisno inače drvo

kad li majstor kolebljiv, bil' klupa il Prijap to bilo,

božju mi namijeni kob. Otad bog sam, strašilo grdno

tatima, ptičjemu jatu: jer tatima prijeti mi desna

i pružen s grdne slabine rumenilom obojen kolac,

u šiju zadjeta trska nepoželjne straši pak ptice

te im ujedno brani da slijeću u bašče nove.

Robove mrtve je prije iz izbica bačene uskih

amo smještao drug im, za pogreb, s priprostom rakom;

grobište bilo je ovdje za svjetinu sirotnu skupno.

Grobni kazivaše kam, da Pantolab tu ima čankoliz

s rasipnim Nomentanom sa pročelja tisuću stopa

prostora, trista sa strane, u naslijeđe groba tu nema.

Zdravom na Eskvilinu sad slobodno stanuju ljudi,

ujedno na suncu prolaze nasipom, zlovoljni gdje su

gledali dosad rugobu od bijelih po polju kosti.

Tati i obične zvjerke, što ovo nagrđuju mjesto,

meni ne zadaju muka toliko i teških briga,

koliko vračare klete, što bajanjem, otrovom svojim

smućuju čovjeku pamet: njih zatrti ničim ne mogu,

niti ih spriječiti u tom - čim lutalica svoj Luna

objavi lik a da ne beru kosti i zlokobne trave.

Potpasanu tu vidjeh gdje stupa u haljini crnoj

bosih Kanidija nogu i sasvim kuštravih vlasi

gdje sa starijom Saganom urliče. Smrtna bljedoća

oblila strašno im lice. Tad počeše noktima zemlju

grepsti i grizući zubma komadati jagnjicu crnu:

krvca se u jamu proli, da primame otud iz zemlje

duše podzemnog svijeta i od njih odgovor prime.

Još je od vune bio tu kip, drugi voštani: veći

bješe od vune onaj, da slabijem nametne kaznu;

voštani stajaše smjerno, ko ropče, kad mu je blizu

dosuđena već smrt. Pozove Hekatu jedna,

druga Tisifonu ljutu. Splet zmija si vidjeti mogo,

rulju skitničkih pasa i Luna se rumena skriva

iza grobova većih, da ne bude svjedok grozoti.

Ali, ako što lažem, nek bijelom mi nečisti svojom

gavrani tore po glavi, pa mokrit me dođu i gnusit

Ulije, Pedijacija ženskić, k tome tat Voran.

Što da podrobno pričam, izmjenice kako su sjene

Sagani uzvraćale u kuknjavi prodornoj tužnoj,

kako su vučju bradu odvukle krišom pod zemlju

skupa sa šarkinim zubom, pa našire planula vatra

voštanoga od kipa, te odmazda kako mi dođe,

kadno se zgrozih nad furija urlanjem u vraždom obih?

Koliko mjehur s praskanjem jekne, odapnem snažno -

Smokvi tjelica prsnu. Tad one pojure u grad.

Zube Kanidija prosu, a Sagana vlasulju krasnu;

raspu se zatim i trave i magične svakakve vrpce.

Sve si to vidjeti mogo i smijat se, zbijati šalu.

preveo: Juraj Zgorelec