Horacije - Oda I.3

Muzikološka istraživanja izvora u proteklih 40 godina dovela su do napretka u razumevanju najranije srednjovekovne evropske paleonotacije. Posebno istaknuto mesto zauzimaju izvori srednjovekovnog latiniteta koji su cvetali za tzv. Renesanse Karolinga, u čijim su se manastirima osim Svetog Pisma i svetootačke književnosti čitali i Boetije, Horacije, Vergilije i drugi uzori antičke rimske poezije zlatnog i srebrnog doba. I ne samo da su se antički izvori umnožavali i čitali - ovi pesnici su se pevali, pretpostavlja se osim u miljeu obrazovanog monaštva i na dvoru. Čini se da je motiv koji povezuje "pučke" junake Orfeja i Herakla -- koji silaze u podzemni svet (katabasa) -- sa Hristom, a zatim i stiču večni život, motiv koji se javlja već u paleohrišćanstvu, ikonografiji najstarijih poznatih hrišćanskih fresaka u katakombama, kao i kod Aurelija Avgustina, bio jednako primamljiv franačkim učenjacima. Najvažniji sačuvani muzički spomenici karolinške epohe, poput Rukopisa Paris Lat. 1154, zapisanog potkraj IX i početkom X stoleća beleže ne samo himne, sekvencije i druge bogoslužbene umetničke oblike, već - i Horacijeva metra, poput znamenite III ode iz Prve knjige oda, posvećene lađi koja je vozila pesnika Vergilija na samrti.

Sic te diua potens Cypri
sic fratres Helenae lvcida sidera
uentorumqve regat pater
obstrictis aliis praeter Iapyga
nauis qvae tibi creditvm
debes Uergilium; finibvs Atticis
reddas incolvmem precor
et serues animae dimidivm meae.
illi robvr et aes triplex
circa pectvs erat, qvi fragilem trvci
conmisit pelago ratem
primvs: nec timvit praecipitem Africvm
decertantem Aqvilonibvs
nec tristis Hyadas nec rabiem Noti,
qvo non arbiter Hadriae
maior, tollere sev ponere uolt freta;
qvem mortis timvit gradvm
qvi siccis ocvlis monstra natantia,
qvi uidit mare tvrbidvm et
infamis scopvlos Acroceravnia?
neqviqvam devs abscidit
prvdens oceano dissociabili
terras, si tamen inpiae
non tangenda rates transilivnt uada.
avdax omnia perpeti
gens hvmana rvit per uetitum nefas:
avdax Iapeti genvs
ignem fravde mala gentibvs intvlit;
post ignem aetheria domo
svbdvctum macies et noua febrivm
terris incvbvit cohors
semotiqve privs tarda necessitas
Leti corripvit gradvm;
expertvs uacvvm Daedalvs aera
pennis non homini datis;
perrvpit Acheronta Hercvlevs labor.
nil mortalibvs ardvi est:
caelvm ipsvm petimvs stvltitia neqve
per nostrvm patimvr scelvs
iracvnda Iouem ponere fvlmina.

Kipra boginja nek te
I Jelene braća, zvezde jasne vode;
Vetrova gospodar
Ostale nek sveže sem Japiga brode
Kome Vergilija
Dasmo da odneseš u atički kraj.
O molim te, sa njim
Polovinu duše moje sačuvaj!
Tuč umesto srca
Imao je onaj što je trošni splav
Turobnome moru
Poverio prvi; koga vrtoglav
Ne prestravi jugo
I takmac mu sever, ni kiše Hijada,
Ni Not besni, koji
Jadrana valima nedeljivo vlada.
Koje bliske smrti
Strah je onog što sred uzburkane pene
Suva gleda oka
Nemani, il' kobne keraunske stene!
Zalud proviđenje
Branu Okeana međ' kopnima diže,
Kad bezbožna lađa
Preko zabranjenih voda cilju stiže.
Pregav sve da svlada
Srlja ljudski rod u bogomrska dela;
Drskost Prometeja
Prevarom je kobnom ljudstvu vatru snela.
Za vatrom, sa neba
Otetom, Sušica i Groznice mora
Pokulja na zemlju;
I dotle daleko, smrti Nužnost spora
Sad ubrza korak.
U zrak pusti Dedal krilima se vinu,
Uksraćenim nama;
Herkul silom prodre u hadsku dubinu...
Šta je za nas teško?
S ludosti na nebo jurišamo samo;
Zbog grešnosti svoje
Munjobiji Divu odmora ne damo.

preveo: Miroslav Marković

Horacije: Vještice (Satira I.8)

    

Smokvin bjeh nekad panj, beskorisno inače drvo

kad li majstor kolebljiv, bil' klupa il Prijap to bilo,

božju mi namijeni kob. Otad bog sam, strašilo grdno

tatima, ptičjemu jatu: jer tatima prijeti mi desna

i pružen s grdne slabine rumenilom obojen kolac,

u šiju zadjeta trska nepoželjne straši pak ptice

te im ujedno brani da slijeću u bašče nove.

Robove mrtve je prije iz izbica bačene uskih

amo smještao drug im, za pogreb, s priprostom rakom;

grobište bilo je ovdje za svjetinu sirotnu skupno.

Grobni kazivaše kam, da Pantolab tu ima čankoliz

s rasipnim Nomentanom sa pročelja tisuću stopa

prostora, trista sa strane, u naslijeđe groba tu nema.

Zdravom na Eskvilinu sad slobodno stanuju ljudi,

ujedno na suncu prolaze nasipom, zlovoljni gdje su

gledali dosad rugobu od bijelih po polju kosti.

Tati i obične zvjerke, što ovo nagrđuju mjesto,

meni ne zadaju muka toliko i teških briga,

koliko vračare klete, što bajanjem, otrovom svojim

smućuju čovjeku pamet: njih zatrti ničim ne mogu,

niti ih spriječiti u tom - čim lutalica svoj Luna

objavi lik a da ne beru kosti i zlokobne trave.

Potpasanu tu vidjeh gdje stupa u haljini crnoj

bosih Kanidija nogu i sasvim kuštravih vlasi

gdje sa starijom Saganom urliče. Smrtna bljedoća

oblila strašno im lice. Tad počeše noktima zemlju

grepsti i grizući zubma komadati jagnjicu crnu:

krvca se u jamu proli, da primame otud iz zemlje

duše podzemnog svijeta i od njih odgovor prime.

Još je od vune bio tu kip, drugi voštani: veći

bješe od vune onaj, da slabijem nametne kaznu;

voštani stajaše smjerno, ko ropče, kad mu je blizu

dosuđena već smrt. Pozove Hekatu jedna,

druga Tisifonu ljutu. Splet zmija si vidjeti mogo,

rulju skitničkih pasa i Luna se rumena skriva

iza grobova većih, da ne bude svjedok grozoti.

Ali, ako što lažem, nek bijelom mi nečisti svojom

gavrani tore po glavi, pa mokrit me dođu i gnusit

Ulije, Pedijacija ženskić, k tome tat Voran.

Što da podrobno pričam, izmjenice kako su sjene

Sagani uzvraćale u kuknjavi prodornoj tužnoj,

kako su vučju bradu odvukle krišom pod zemlju

skupa sa šarkinim zubom, pa našire planula vatra

voštanoga od kipa, te odmazda kako mi dođe,

kadno se zgrozih nad furija urlanjem u vraždom obih?

Koliko mjehur s praskanjem jekne, odapnem snažno -

Smokvi tjelica prsnu. Tad one pojure u grad.

Zube Kanidija prosu, a Sagana vlasulju krasnu;

raspu se zatim i trave i magične svakakve vrpce.

Sve si to vidjeti mogo i smijat se, zbijati šalu.

preveo: Juraj Zgorelec

Ovidije: Ija

Bog Jupiter zaljubi se u kćer rečnog boga Inaha, nimfu Iju i spusti se na nju kao magla s neba da je zavede. Da ga ne otkrije ljubomorna Junona, on je preobrati u snežnobelu kravu; Junona mu je zatraži na dar i daje je na čuvanje Argu, koji ima sto očiju na glavi, što nikada sve ne spavaju. Sažalivši se na Iju, Jupiter šalje svoga sina Merkura da najpre uspava Arga, pripovedajući mu o tome kako se nimfa Siringa bežeći od boga Pana pretvorila u trstiku, a zatim ga obezglavi. Junona šalje Eriniju u vidu obada da progoni Iju do obala nila. Konačno, Jupiter zamoli ženu da obustavi svoju osvetu i pretvara Iju u egipatsku boginju Izidu.

Samo Inaha nema, zavukav se pećini u dno

Vodu suzama množi, za kćerkom tuguje Ijom

Kao za izgubljenom; ne znade je l' na životu,

Il' je kod pokojnijeh. Al' kako je nigdje ne nađe,

Misli da nema je nigdje, i u srcu goreg se boji.

Jupiter videvši nju, od očeve vode gdje ide,

Reče joj: "Jupiter-boga o dostojna djevojko, ti ćeš

Nekoga usrećiti, za koga pođeš; zaklon' se

U hlad visokog gaja" (i hladni pokaže gaj joj);

"Žega je, najviše sunce sad stoji sred svojega kruga.

Ako se sama bojiš u skrovište zverinja zaći,

A ti uniđi šumi u potaju i daj se pratit

Bogu ne kakvomgod, već meni, što nebesko žezlo

Držim u desnici silnoj i str'jele vijugaste bacam;

Ne bjež' od mene". - Al bježi i za sobom ostavi ona

Livade leranske več u kitnasta Lirkejska polja.

Nato Jupiter tamu navuče i pokrije širom

Zemlju, bjegunicu ustavi tad i poštenje joj uze.

uto na krajeve one Junona pogleda te se

Čudi, kako je magla lakokrila od vedra dana

Noć načinila sad, a dobro vidi, da magla

Ta se ne diže u vis iz vode ni iz vlažne zemlje;

Zatim se ogleda, gdje joj je muž, za kojega znade

Rado da vara, jer u tom zatekla ga mnogo je puta.

U nebu kad ga ne nađe, progovori: "Ili se varam,

Il' mi se uvreda čini", te sišavši savrh nebesa

Odmah se stvori na zemlji i maglu rasturi ona.

Slućaše Jupiter posjet Junonin te Inaha kćerku

U kravu pretvori sjajnu, a ona bješe lijepa

I u obliku kravljem. Saturnija junicu krasnu,

Ma joj se ne htjelo, hvali i gradeć se, kao da ne zna,

Pita, čija je, otkud, iz kojeg li stada? - Iz zemlje

Jupiter slaže da posta želeći za njezin početak

Da se ne pita više. Saturnija za dar je ište, - 

Što će učiniti on? Milosnicu muka je predat,

Ne dat je - sunjivo bit će. Na ovo navrača stid ga,

Od prvog odvraća ljubav. Odoljela ljubav bi stidu,

Al' dar maleni - kravu - da ne da sestri i ženi,

Krava da nije to, Junona bi pomislit mogla.

Dobivši inoču tako Junona odmah je nije

Prošao strah, već s muža u skrbi i bojeć se krađe

Sinu Arestora Argu predade na čuvanje kravu.

Arg je očiju sto po cijeloj imao glavi; 

Od tijeh očiju svih naizmjence bi spavala po dva,

Druga bi budna bila i stražila stražu i tako

Arg kakogod bi stao, u Iju je gledao svagda.

I odvrativši lice pred očima imo je Iju.

Obdan joj dopušta pasti, a kada je sunce pod zemljom,

Onda je zatvara Arg i nevini za vrat je veže.

Hrana s drveća lišće i gorke trave su njojzi,

Mjesto na krevetu leži sirota na zemlji, po kojoj

Nema uvijek trave, i pije kaljavu vodu.

Kada bi htjela ruke da Argu ponizno pruži,

Nije imala ruku da pruži ih; kada bi opet

Tužit se pokušala, iz usta bi rika izašla,

To joj je strašno bilo i bojala svojeg se glasa.

Na br'jeg bi k Inahu došla, gdje često se igraše prije,

I žvalo ugledavši u vodi i rogove nove

Sva upropastiv se od stra od sebe bi bježala sama.

Ne zna ni jedna Najada, ni Inah, tko li je krava;

Ona za ocem ide, za sestrama gladit se pušta,

Ona im dolazi blizu, a oni čude se njojzi.

Travicu trga Inah starina i pruža je Iji,

Ona mu ruke liže i na dlane cjelive sipa,

Suze pušta da teku i samo da može govorit,

Pomoć bi iskala, rekla i ime svoje i sudbu.

Mjesto riječi slova, što načini nogom po prahu,

Promjenu očituju, žalovitu tijela njena.

"Teško li meni!" na to zaječi i snježanoj kravi,

Stenjućoj oko vrata i rogova obisne Inah;

"Teško li meni!" vikne, "ta moja ti li si kćerka,

Po svoj što zemlji te tražih? Ne našav te manje sam strado

No sad, kada te nađoh. O kćerko, šutiš na moje

R'ječi ne odvraćaš ništa, tek uzdišeš grudima iz dna,

I što jedino možeš, na moje besjede mučeš.

A ja ne sluteći ništa i ložnicu tebi i svadbu

Spremah te najprije zetu, a onda se unukom nadah,

A sad ćeš u stadu ti i muža imat i sina.

A ja s tolike muke ne mogu se smrću svršit:

Bog sam na nesreću svoju, i smrti zaprta vrata

Meni će do vijeka vijekova žalost otezat".

Tako oboje tuže, a zvjezdasi Arg ih razvede,

I kćer uzevši ocu odagna je na drugi pašnjak;

Onda ode daleko na visoki vršak planine

I tu sjednuvši stane na različne gledat strane.

Ali bogova vladar već ne moguć gledat tolike 

Muke Foronejkine pozove sina, kog rodi

Sjajna Plejada, te mu zapovjedi ubiti Arga.

Odmah na glavu klobuk i krila na noge ovaj

Metne, a u ruku jaku uspavljivu šibljiku uzme;

Jupiter-boga sin učinivši sve to iz dvora

Očinih na zemlju skoči i onda skine s glave

Klobuk  ostavi krila te šibljiku samo zadrži,

Kojom koze ko pastir po zahodnim poljima goni,

u c'jevi složene svira, dok na mjesto dođe, - Junonin

Čuvar je osvojen glasom neobičnim i on će reći:

"Tkogod si, da si, sjedni na ovaj uza me kamen,

Nigdje za stoku nema obilnije trave no ovdje,

A i hladovine vidiš da ima pastirima mile".

Atlantov sjede potomak i u mnogom znade govoru

Čitav provesti dan te gledaše, kako bi budne

Argove sklopio oči u složenu svirajuć frulu;

Ali nastoji Arg otresti se od blagog sanka,

I neke oči već zadrijemale ako i jesu,

Al' su druge još budne; za sviralu (koja se bila

Skoro izumjela) pita, izumjela kako se bila.

Njemu odgovori bog. "U arkadskim brdima hladnim

Ponajslavnija od svijeh nonakrijskih Hamadrijada

Jedna bješe Najada, Siringom zvahu je Nimfe.

Satiri ganjahu nju, al' ona im znaše izmaći

I drugim bozima svima, hladovita što ih imade

Šuma i rodno polje. Ortigijskoj boginji službom

Služaše i djevičanstvom, i pašuć se kao Dijana
Mogla je zavarat kog i Latoninom činit se kćerju,
Tek luk njezin je rogov, a zlatan je bio Dijanin.
Al zavaravala ona i tako je; išla je jednoć
S Likeja, spazi je Pan s omorikovim na glavi
Bodljikastim vijencem i reče " - - " Još trebaše reći,
Kako prozrevši molbe odletje bespućem Nimfa
I k pjeskovitoj tihoj rijeci Ladonskoj dođe,
Kako je vali dalje ne pustiše bježat, te ona
Sestre zamoli svoje, pretvorile da bi je u što,
Kako već mišljaše Pan, da Siringu uhvati, al' mu
Mjesto nimfe se nađe u rukama trska jezerska;
Stane uzdisat Pan, al' zažubori vjetrić u trski,
Te glas iziđe tanak i sličan tužaljki iz nje;
Pana slađahni glas i umjetnost osvoji nova
I kaže: "Ovo će odsad jednstvo među nama biti!"
Cjevčice nejednake međusobno spojene voskom
Tijem načinom nimfe Siringe dobiše ime.
Kad to Kilenac htjede da kazuje, opazi da su
Oči klonule sve i pokrio da ih je sanak.
Odmah ustavi glas i drijemež utvrdi jače
Čarobnom šibljikom oči dodirkujuć trudne te brzo
Srpu sličnijem mačem gdje glava se sastavlja s vratom
On posiječe Arga, dok kunjaše, pa ga nako
Krvava sa hridi baci i krvlju okalja strmen.
Ležiš sad, Argu, i smrklo toliki se vidjela tvojih
Vidjelo, jedan ti mrak je poklopio stotnu oči;
Njih Saturnija uze i svojoj ih namjesti ptici
U perje i rep njezin zvjezdolikim drakcima osu.
Ljuto se raspali ona i ne časeć časa u gnjevu
Argolskoj inoči groznu Eriniju pred oči, dušu
Postavi, u srce k tome podmače žalce joj tajne,
Te po svjetu je tada cijelome pogna, nek bježi.
Mukama golemim ti si, o Nile, granica bio.
Kojemu kada dođe, na kraju obale ona
Kleče na koljena sva i što je jedino mogla,
Pregne vrat i digne k zvijezdama visokim oči,
Pa se činjaše, plačuć i uzdišuć i tužno ričuć
Da pre Jupiter-boga i nevolja ište svršetak.
On tad zagrli ženu i zamoli, napokon da bi
Osvetu svršila svoju te reče: "Ne boj se, neće
Ona ti nikada više zadavati nikakvog jada."
Jupiter učini, da to i bare Stiksove čuju.
Kada se smiri Junona, tad Ija pređašnji oblik
Dobi i posta što bješe; izgubiše s kože se dlake,
Pomalo nesta rogova, a očiju suzi se okrug,
Usta se također smanje, a ruke i pleći se vrate,
Papci se izgube svi razdijelivši u pet se prsta;
Od krave ništa drugo ne osta do samo bjelina.
Diže se Nimfa sretna, što dvije služe joj noge,
Boji se besjediti, ko krava da riknula ne bi;
Plašljiva prekinut govor uviježbava; sada je mnoštvo
Ljudi u platnenom ruhu ko boginju slavi veoma.

preveo Toma Maretić

Katul XI & XLVI

Aurelije, Furije, vjerni druzi, spremni uvijek s Katulom na put poći, sve do kraja Indije koju biju valovi hučni, ili do Arabljana meke puti, do Hirkana, Parta što strijele nose, do pučina bojanih moćnim Nilom s tokova sedam. ili preko visokih Alpa, tamo gdje su moćnog Cezara spomen-znaci, galska Rajna, stravično more, Briti, zadnji od ljudi, ma što božja donijela volja, sve to sa mnom uvijek spremni da iskušate – kratku riječ prenesite, ali gorku, djevojci mojoj: neka s ljubavnicima živi prosta – tri ih ima stotine, sve ih grli, nikog stvarno ne voli, ali trga slabine svima. Neka više ne misli sad na ljubav našu koja njenom je pala krivnjom kao cvijet na livadi koji pada plugom sasječen.

Furi et Aureli comites Catulli, sive in extremos penetrabit Indos, litus ut longe resonante Eoa tunditur unda, sive in Hyrcanos Arabesue molles, seu Sagas sagittiferosue Parthos, sive quae septemgeminus colorat aequora Nilus, sive trans altas gradietur Alpes, Caesaris visens monimenta magni, Gallicum Rhenum horribile aequor  ultimosque Britannos, omnia haec, quaecumque feret voluntas caelitum, temptare simul parati, pauca nuntiate meae puellae non bona dicta. cum suis vivat valeatque moechis, quos simul complexa tenet trecentos, nullum amans vere, sed identidem omnium ilia rumpens; nec meum respectet, ut ante, amorem, qui illius culpa cecidit uelut prati ultimi flos, praetereunte postquam tactus aratro est.

              ________________________________________________________________

Nosi proljeće već topline blage, već se stišava bijes zimskog neba daškom ugodnim zapadnoga vjetra. Polja frigijska, Katule, napusti i ravnicu Nikeje sparne plodnu: k slavnim azijskim mjestima poleti! Već treperi od želje duh za skitnjom, već se radosne noge krijepe žudnjom. Zbogom, drugovi, pratioci dragi: skupa od kuće krenuli smo na put, natrag vode nas različite ceste.

Iam ver egelidos refert tepores, iam caeli furor aequinoctialis iucundis Zephyri silescit aureis. Linquantur Phrygii, Catulle, campi nicaeaeque ager uber aestuosae: ad claras asiae volemus urbes. Iam mens praetrepidans avet vagari, iam laeti studio pedes vigescunt. O dulces comitum valete coetus, longe quos simul a domo profectos diversae varie viae reportant.

preveo Dubravko Škiljan

Ovidije: Glauko i Skila

Skila se vrati, al’ ne smje na otvorenome da se

Pokaže moru, već luta bez odjeće po žednom p’jesku,

Ili kad umori se te nađe skroviti zaliv

Morski, u zatvorenoj u vodi hladit se stane,

Novi stanovnik morski zašumi evo u vodi:

Glauk, što nedavno bi u Antedonu, Eubejskom gradu,

Pretvoren; djevojku on kad ugleda, nju i zaželi

I stane cipom te počne govorit joj svašta, što misli

Ustavit da će bježuću, al’ Skila bježi i od stra

Brza uspne se navrh brežuljka uz obalu morsku.

Sprijed je more, a pleć u jedan se zbilja vrhunac,

Pupčasta, golema, duga te iz mora u more pada.

Tu se ustavi Skila na sigurnu mjestu; još ne zna,

Je l’ bog il’ nakaza ono, i čuditi stane se ona

Boji i kosama, koje ramena kriju i leđa,

I tom, što utrobe kraj savijena nastavlja riba.

Opazi Glauk to te se na hridinu bližnju nasloniv

Prozbori: „Djevojko, nisam nepodoba ja, a ni divlja

Zvijer, već vodeni bog, i veće vlasti nad vodom

Nema ni Protej ni Triton ni Atamasov Palemon.

Prije čovjekom bijah, al’ određen valjda već onda

Bijah za duboko more, te zabavljah ja se oko njeg,

Pa sad sam vukao mrežu, na kojoj se izvlači riba,

A sad sjedeć na hridi o prutilu udicu držo.

Zelenoj livdi ima nablizu obala, kojoj

Cvijeće jednu stranu opasuje, a drugu voda.

Rogate junice ondje ne dirnuše nikada trave,

Niti je mirne ovce, nit čupave pasoše koze,

Marljiva pčela meda skupljala otuda nije,

Tu se za glavu nisu vijenci veseli vili,

Nit je kosila ruka. U travi onoj posadih

Prvi se ja, i stanem da sušim udice mokre

I htjevši lovinu svoju da brojim poređam ozgo

Ribe po travi, što su il’ slučajno u mreže došle

Il’ se prevarit dale te zapeše o kuke krive.

Slična izmišljotini je stvar, al’ što ću izmišljat?

Lovina moja trave dotaknuv se počne se micat

Pa se praćakat i brzat po zemlji kao po vodi.

Stojim i čudim se, al’ sve u pučinu pobjegnu uto

Obalu ostavivši i novoga svog gospodara.

Ja se zapanjih, sumnjah, domišljah se uzroku dugo,

Je li bog to koji učinio il’ sok od trave,

I kažem: „Kakva je ipak u trave snaga u ove?“

Pa je iščupam rukom i zubom malo zagrizem.

Tek što okusi grlo od onoga neznanog soka,

Kad li osjetim, da mi u grudima trepeće srce

I da ga želja vuče za stihijom drugom. Ne mogav

Dugo protivit se rekoh: „O zemljo, ostaj mi zdravo,

Neću već hodit po tebi!“ i u more nato uronih. 

Bogovi morski me prime, udostoje časti me s njima

Biti. Okeana zatim i Tetidu zamole, da sve

Smrtničko skinu sa mene. I očisti njih dvoje mene,

Devetput izreknu basmu, što čisti se njom nebožanstvo,

Te mi nalože, prsi da operem stoput u vodi;

Odmah se s različnih strana rijeke na glavu moju

Izliju i vode mora cijeloga. Dovle ti mogu

Kazati doživljaje vrijedne spomena, jer ih

Dovle samo se sjećam, a dalje bih u neznani.

Kad mi se vratila svijest, u čitavom t’jelu se nađoh

Drug negoli prije, ni umom ne nađoh se isti.

Rđavozelenu ovu tad prvom ugledah bradu

I kose ove, koje po pučini prostranoj vučem,

Mišice modrikaste i ove goleme pleći

I bedra, gdje se na kraju u pernatu svijaju ribu. – 

Šta će mi ovaj oblik, šta prijezan bogova morskih

Šta će mi moje božanstvo, ne dopada l’ tebi se sve ovo?

Tako govoreć on i hoteć još više bijesna

Pobježe Skila, a Glauk bijesan, što je odbijen,

I ljut u čarovne ode u dvore Titanide Kirke.

Stanovnik bujnih voda Eubejac minuo veće

Bijaše iznad grotla Gigantskoga bačenu Etnu,

Kiklopska također polja, što ne znaju za budak, za plug,

Volima ujarmljenim ne duguju nikakve hvale;

Minu također Zanklu i suprotni Regij, uzinu,

Koja razbija lađe; med obale stisnuta dvije

Ona Ausoniji čini i zemlji Sicilskoj među.

Golemim rukama onda po Tirenskom plivajuć moru

Glauk se približi travnom brežuljku i dvorima Kirke,

Sunčeve kćeri, u kojim zvijeri svakakvih ima.

Kad nju ugleda Glauk te pozdrav dade i primi,

Prozbori: „Smiluj se bogu, o boginjo! Ako se činim

Dostojan, ti tek možeš pomoći ljubavi mojoj.

Kakovu jakost trave imadu, Titanido, to ja

Najbolje znam, jer one prom’jeniše nekada mene.

A da ti poznato bude, od čega ja pomahnitah:

Vidjeh Mesini nasuprot na obali italskoj Skilu.

Stid me je reći, što sve obećah joj, kako je molih

I udvoravah se njoj i kako mi besjede prezre.

Ako u basmi kakve imade snage, izreci

Svetijem ustima basmu; il’ ako je moćnija trava,

Prokušanom se moću valjane trave posluži.

Ne molim, da me l’ječiš i ovu mi izvidaš ranu,

Ne treba bolu svršetka, – nek malo plamti i Skila!“

Nitko ljubavni plamen od Kirke ne osjeća većma

(Il’ tom je uzrok u njojzi, il’ Venera učini to joj,

Ljuta, što otac je izdade njen) – pa ona sad reče:

„Bolje bi bilo, one da držiš se, koja te hoće

I isto koja želi i žudnja je osvaja ista.

Ti si bio vrijedan i trebaše, prošen da budeš,

Pa ćeš, vjeruj mi, prošen i biti, dadeš li nade.

Nimalo dvojiti nemoj, u svoju se ljepotu uzdaj:

Ja sam boginja evo i kćerka sjajnoga sunca,

Jednako basmama jaka i travama ja sam, pa želim

Tvoja da budem; onu, što tebe prezire, prezri,

Koja te ljubi, ljub’ je i najedno obje nagradi“.

Na to će kušanje Glauk: „Ulistati prije će more,

Prije će alge rasti na gorama, negol’ će ljubav

Moja se promijenit, dok Skila živa je moja“.

Boginja srdita bude; al’ kako naudit Glauku

Ne može niti hoće, jer ljubi ga, na Skilu ljuta

Bude, jer voli je Glauk. Zbog odbite ljubavi gnjevna

Odmah protare trave, što zloglasna sa strašnog soka

Bješe, i Hekatinu dodaše basmu, kad protre;

Modro izatoga ruho obuče i ode iz dvora

Krosred životinja, koje oko nje uvijat se staše,

Zaputi Regiju zatim, što Zankalskim hridima nasuprot 

Leži, i došavši tu u valove uniđe vruće

I stade stopama na njih, ko na zemlju tvrdu da stade,

Pa povrh njih proleti, a noge joj ostaše suhe.

Tu je maleni zaton, krivuljasto vije se u luk,

Slatko počivalo Skili; od pripeke mora i neba

Zaklanja tu se, kad sunce sred svojega prigrije kruga

Upravno i najjače te sjenke najkraće čini.

Kirka pokvari zaton i okalja otrovom, koji

Nakaze tvori, i istisnut sok iz kor’jena zloga

Uspe i basmu onda izmrmlja vračarskim glasom

Devetput u tri maha tajinstvenu, nejasnu, čudnu.

Skila onamo dođe i u vodu do pasa uđe,

Kad li opazi, gdje joj nagrđuju utrobu pseta

Lajuća, ne vjeruje s početka to da su t’jela

Njezina d’jeli, pa stane da bježi i tjera ih, drskih

Boji se pasjih žvala, al’ skuplja ih od njih bježeći,

Traži bokove, bedra noge na svojemu t’jelu,

Al uda ne nalazi tih, već Kerberska žvala.

Osta na psima b’jesnim, a isturena joj drži

Utroba i krnje krilo na okupu leđa zvijeri.

Ljubovnik plakaše Glauk i ne htjede ženit se Kirkom,

Jer se je snagom bilja poslužila okrutno preveć.

Skila na mjestu osta, i kako se prilika desi,

Prvome drugove uzme Uliksu od mržnje na Kirku,

Skoro je imla još potopiti Teukarske lađe,

Ali se pretvori prije u hridinu kamenu, koja

Jošte i sada stoji i klone nje se brodari.

XIII i XIV pevanje Ovidijevog speva Metamorfoze

preveo: Tomo Maretić

Seneka: Mahniti Heraklo

Koje je ovo mesto, koja oblast, koji kraj sveta?

Gde sam to ja? Blizu sunčeva izlaska, ili kraj rude 

ledenog Medveda? Da li to krajnja obala Hesperijskog mora 

ovde povlači granicu Okeanu?

Koji to vazduh udišem? Kakvo se to tlo pruža pod ovim malaksalim telom? 

Zacelo se vratih - zašto vidim krvava tela razasuta po kući?

Zar se duh još nije oslobodio podzemnih priviđenja? Zar mi četa mrtvih

još i sad, po povratku, lebdi pred očima? 

Sramota me je da priznam: strah me je. Neko mi, 

neko mi krupno zlo sluti duh.

Gde si, oče? Gde je ona 

supruga, ponosna na jato dečice? Zašto mi o levom boku 

nema lavlje kože? Gde mi se dede zaklon 

i u isti mah mekano uzglavlje za Herkulove snove?

Kamo mi strele? Kamo luk? Ko to meni

živome mogade da oduzme oružje? Ko to steče takav jedan plen, 

ko ne ustuknu čak ni pred usnulim Herkulom? 

O, voleo bih da vidim svoga pobednika, još kako bih voleo!

Hajde, pokaži se, junačino - ti, koga otac, napustivši nebesa, 

rodi kao novog deliju - ti, za čiji nastanak 

noć potraja duže no moja

                                                                    -...Ali, kakav to užas vidim? 

Deca leže pokošena krvavim ubistvom, 

supruga umorena. Koji to Lik vlada kraljevstvom? 

Ko se to drznu da i posle Herkulovog povratka počini toliko zločine u Tebi? 

Deder sad, pritecite mi u pomoć, svaki od vas - i ti što živiš kraj Izmena, 

i ti s aktejskih polja, i ti iz kraljevstva Dardanca Pelopa, 

što ga dvostruko more zapljuskuje - odaj mi vinovnika užasnog pokolja!

Nek se moj gnev sruči na sve: dušmanin je 

ko god mi ne otkrije dušmanina. Šta, kriješ se, pobedniče Alkejevićev? 

Hajde, samo napred - pa bilo da želiš da osvetiš ljute kočije

krvavog Tračanina, ili Gerionovo krdo, 

ili gospodare Libije - neću ni za čas oklevati da podelim megdan sa tobom. 

Evo me - golog; možeš me nenaoružanog napastim 

mojim sopstvenim oružjem...

Zašto se Tesej i otac klone

moga pogleda? Što kriju lica? 

Ta ostavite se plača! Govori: ko to sve moje otera u smrt - što ćutiš oče? 

Onda reci ti, Teseju, ali s odanošću koja Teseju dolikuje!

...Obojica ćutke zaklanjaju stidljiva lica i krišom liju suze. 

Čega se stideti u ovolikoj nesreći? Da nam nije obesni vladar argivskog grada

 - da nam nije neprijateljska vojska umirućeg Lika 

nanela toliki poraz? 

Preklinjem te, oče, radi slave mojih podviga, 

radi blagoslova tvoga imena, koji mi je vazda donosio

sreću, reci: ko nam opustiši dom? 

Čijim plenom postadoh?

preveo: Darko Todorović

Quis hic locus, quae regio, quae mundi plaga?
ubi sum? sub ortu solis, an sub cardine
glacialis ursae? numquid Hesperii maris
extrema tellus hunc dat Oceano modum?
quas trahimus auras? quod solum fesso subest?
certe redimus, unde prostrata ad domum
uideo cruenta corpora? an nondum exuit
simulacra mens inferna? post reditus quoque
oberrat oculis turba feralis meis?
pudet fateri: paueo; nescio quod mihi,
nescio quod animus grande praesagit malum,
ubi es, parens? ubi illa natorum grege
animosa coniunx? cur latus laeuum uacat
spolio leonis? quonam abit tegimen meum
idemque somno mollis Herculeo torus?
ubi tela? ubi arcus? arma quis uiuo mihi
detrahere potuit? spolia quis tanta abstulit
ipsumque quis non Herculis somnum horruit?
libet meum uidere uictorem, libet
(exurge, uirtus) quem nouum caelo pater
genuit relicto, cuius in fetu stetit
nox longior quam nostra, quod cerno nefas?
nati cruenta caede confecti iacent,
perempta coniunx, quis Lycus regnum obtinet
[quis tanta Thebis scelera moliri ausus est]
Hercule reeruso? quisquis Ismeni loca,
Actaea quisquis arua, qui gemino mari
pulsata Pelopis regna Dardanii colis,
succurre, saeuae cladis auctorem indica.
ruat ira in omnis: hostis est quisquis mihi
non monstrat hostem, uictor Alcidae, lates?
procede, seu tu uindicas currus truces
Thracis cruenti siue Geryonae pecus
Libyaeue dominos, nulla pugnandi mora est.
en nudus asto; uel meis armis licet
petas inermem, cur meos Theseus fugit
paterque uultus? ora cur condunt sua?
differte fletus; quis meos dederit neci
omnis simul, profare. quid, genitor, siles?
at tu ede, Theseu, sed tua, Theseu, fide.
uterque tacitus ora pudibunda obtegit
furtimque lacrimas fundit, in tantis malis
quid est pudendum? numquid Argiuae impotens
dominator urbis, numquid infestum Lyci
pereuntis agmen clade nos tanta obruit?
per te meorum facinorum laudem precor,
genitor, tuique nominis semper mihi
numen secundum, fare, quis fudit domum?
cui praeda iacui?

Ovidije: Dafne u lovoru

U kćer Peneja Feb se zaljubio najprije Dafnu

Ne po slučaju sl'jepom, već s ljute Kupidove srdžbe.

Deljanin ponositi, što je pogubio zmaja, Kupida

Opazi jednoć, gdje savija luk natežuć tetivu,

Te će mu reći: "Što će, o nestašni momčiću, tebi

Junačko oružje to, što za moje se pleći pristoji,

Koji dušmana mogu i zvjerku sigurno ranit,

Koji nadutog mnoštvom strijela ubih Pitona,

Što je pokrivao mnogo smrtonosnim trbuhom polja.

Nek ti je dosta, lučem što tvojim nekakvu ljubav

Znaš nanjušit, a slavu prisvajati nemoj si moju."

Febu će Venerin sin: "Nek tvoja gađa strijela

Sve, a moja će tebe, i koliko stvori su drugi

Od boga manji, toliko od moje tvoja je slava."

Reče i krilima na to zalepeće i presiječe

Onda iz tulca punog strijela izvadi dvije

Srijele različne snage, što čine i tjeraju ljubav.

Zlatna je prva, što čini, i oštri rt joj se sjaji,

Tupa je druga, što tjera, u cjevčici olovo ima.

Ovom strijelom pprobode Kupido Penejku Nimfu

A drugom probije kosti do moždine on Apolonu;

Odmah se zaljubi ovaj, a ona od ljubećeg bježi,

Samo kad ime mu čuje, i kao djevička Feba

Luta po šumama tamnim te lovi i odire zvjerad;

Bez reda prosute kose pričvrstila ona je trakom.

Mnogi su prosili nju, a ona odbija prosce,

Ne zna, ne trpi muškog, po besputnim luzima šeće,

Ne mari, što je Himen, što Amor, ženidba što je.

"Kćerko - često joj otac govorio - pribav mi zeta,

Kćerko - često joj otac govorio - unuka daj mi.

Ona mrzeć na luče na vjenčane ko na zločinstvo

Od stida krasna bi lica rumenilom oblila te bi

Rukama umiljato o vratu obisla ocu.

Veleć: "Predragi oče, dopusti mi u djevičanstu

Navijek ostati, kako Dijani dopusti otac."

On bi poslušo kćer, al' ljepota ne dopušta tvoja

Tebi, što hoćeš, tvojoj milina se protivi želji.

Ljubi Apolon Dafnu i vidjev je želi je grlit,

Želi i nada se, sam ga orakul zavodi njegov.

Kao poslije žetve kad laka se strnjika pali,

Kao od luča kad gori živica, što ga je putnik

Odveć primako blizu il' u jutru pustio goreć,

Tako je Feba plamen obujmio i sve mu grudi

Gore, te nadom on umnožuje zaludnu ljubav.

Gleda, nenakićena gdje kosa pada joj niz vrat,

I kaže: "Kamo li da je u redu!" Vatrene gleda 

Njezine oči slične zvijezdama; usta joj gleda,

Koja je premalo gledat; i prste joj i šake hvali,

Ruke i mišice hvali otkrivene više no na po,

Ljepše mu čini se još, što ne vidi. Od vjetra brže

Lakoga bježi ona i nestaje, Feb kad joj viče: 

"Nimfo, Peneja kćeri, ded stani! Ne goni dušman,

Stani, o Nimfo! Tako od kurjaka ovčica bježi,

Od lava košuta, lete golubice dršćuć od orla, - 

Sve od dušmana svog, a tebe od ljubavi ja gnam.

Avaj! Da ne padneš samo na lice, da ne ubode,

Nevinu nogu ti trn, da ne budem uzrok ti boli!

hrapavi puti su, kud si pohitjela; molim te, lakše

Trči i prestani bježat, te lakše ću stizati i ja.

Pitajder, kome si mila; nijesam gorštak ni pastir,

Ne čuvam ovdje ja ko prostak kakovi ovce

Ili goveda; ne znaš, o ludana, ne znaš, od koga

Bježiš i zato bježiš. Ta meni klanja se zemlja
Delfska i Tened i Klar i Patarski kraljevski dvori.

Jupiter otac je moj; budućnost, sadašnjost, prošlost

Sve to otkrivam ja i ugađam za pjesme žice.

Moja je sigurna str'jela, al' od nje sigurnija još je

Druga, što mi je prosto od ljubavi ranila grudi.

Vidanje našo sam ja, pomoćnikom mene po zemlji

Zovu, i snaga je, što je u travama, podložna meni.

Jaoh, što travom ni jednom izvidati ne da se ljubav,

Znalcu ne pomaže znanje, što drugima pomaže svima!"

I ne šćaše govorit, al' plašljiva pobježe Dafna

Te s neodgovorenim riječima ostavi njega

I u bjegu krasna. Otkrivo joj tijelo vjetar,

Lahor pireći naprema njoj razduhavo joj ruho,

A tihi ćuh je hvato i bacao kosu joj natrag;

Stas joj je od trke ljepši. Al' mlađahni bog umiljavat

Neće se uzalud više i gonjen sam od Kupida

Gleda Peneja kćer da dostigne korakom brzim.

Kao kad galski pas na prostranom ugleda polju

Zeca, tad ovaj gleda uteći, a onaj ulovit;

Pas već hoće da ščepa, već misli, plijen da ima,

Gubicu otego je i noge već zečeve hvata,

A zec se boji, da nije već ulovljen, te se i samim

Otima zubma i njuški, što dirnu ga, izmiče on se:

Tako je brz Apolon u nadi, a Dafna u strahu.

Ali je gonitelj brži, jer ljubavi krila ga nose,

Odmora djevojci ne da, bježećoj već tik je do leđa,

Kosu, što niz vrat joj pada, već dahom svojijem dira.

Kada obnemogne već, poblijedi, od muke brzog

Bježanja svladana buduć u Penejske pogleda vale

I kaže: "Oče, pomozi! O zemljo, zini il' ovaj

Oblik što čini, da trpim, prom'jeni, da nema ga više!"

Čim tu molitvu reče, al' sva se ukoči vrlo,

Oko mekijeh grudi tanušno se obavi liko,

U lišće kose njoj otiđoše, u grane ruke,

Noge, pred časak još brže, sad žilama zapeše tvrdim,

Glavu joj obuzme kruna; ljepota joj ostade samo.

Feb je i takovu ljubi te mećući ruku na deblo

Oseća pod korom mladom, gdje grudi jošte joj dršću,

Grli rukama grane, ko udi da su, i grlo

Cjeliva, ali se drvo od cjeliva njegovih brani.

Veli Apolon: "Mojom kad ženom ne možeš biti,

Drvo ćeš moje bit zacijelo. Uvijek ti ćeš

Kitit, lovoriko, kosu i kitaru moju i tulac.

U vođa latinskih bit ćeš, kad veseli bude se trijumf

Orio, Kapitol duge kad bude povorke gledo.

Ti ćeš uz dovratnike Augustovim vratim stajat

Vjerno čuvajuć njih i štitit ćeš hrast u sredini.

Pa ja na mlađahnoj kako na glavi kose ne strižem,

I ti uvijek lišće za ures vječiti imaj."

Pean rekavši tako lovorika s granama mladim

Nagne se, reko bi čovjek, da krunom klimnu ko glavom.

Metamorfoze, Knjiga I

Katul: V

Život, Lezbijo, ljubav neka bude

za nas staraca strogih zlobni šapat

niti prebite pare ne vrijedi!

Sunce zalazi pa se opet rađa;

a kratkotrajnu našeg dana svijetlost

vječna smenjuje noć i san bez jave.

Daj mi tisuću poljubaca, još sto,

opet tisuću novu, zatim još sto,

a kad tisuće mnoge prebrojimo,

tad ih pomiješajmo kako sami

znali ne bismo - niti zavist čija

zla - koliko smo poljubaca dali.

Vivamus, mea Lesbia, atque amemus,

rumoresque senum severiorum

omnes unius aestimemus assis!

soles occidere et redire possunt;

nobis, cum semel occidit brevis lux,

nox est perpetua una dormienda.

da mi basia mille, deinde centum,

dein mille altera, dein secunda centum,

deinde usque altera mille, deinde centum;

dein, cum milia multa fecerimus,

conturbabimus illa, ne sciamus,

aut ne quis malus invidere possit

cum tantum sciat esse basiorum.

Propercije: Elegija I.19

Ja se ne bojim, Cintija, tužnih Mana,

Niti ja odlažem smrt dužnu lomači.

Al' strah me muči, strašniji od smrti,

Da ću se zbog smrti lišiti tvoje ljubavi.

Ne bih tako nežno gledao ni dete

Kao što će moj prah zaboravljenu draganu.

Junak Filakid i u mračnom stanu

Sećao se uvek svoje mile žene,

Ali se sen Tesalčeva natrag vrati

Kada htede da zagrli drago biće.

Ako li u donjem svetu ima čega

Ko odana sen reći ću uvek sebi:

"Moćna ljubav prelazi kobne obale."

Nek tamo dođu lepe poluboginje

- zarobljene Trojanke, plen Argivaca,

Ni za jednu Cintija, ne bih mario,

Ako bi pravedna zemlja dopustila,

Kad bi ti sudbina dala dugu starost,

Moje bi suze volele tvoje kosti!

Kad bi ti moj pepeo živoj bio drag,

Smrt mi tada nigde ne bi bila gorka!

Bojim se, Cintija, da mi ne prezreš grob,

Da te Amor ne odvoji od mog pepela

I tako prisili da ne plačeš više.

Najvernija žena popusti pretnjama.

Uživajmo dok je moguće u ljubavi,

Koja neće nikad biti dosta duga.

Non ego nunc tristis uereor, mea Cynthia, Manes,

nec moror extremo debita fata rogo;

sed ne forte tuo careat mihi funus amore,

hic timor est ipsis durior exsequiis.

non adeo leuiter nostris puer haesit ocellis, 

ut meus oblito puluis amore uacet.

illic Phylacides iucundae coniugis heros

non potuit caecis immemor esse locis,

sed cupidus falsis attingere gaudia palmis

Thessalis antiquam uenerat umbra domum.

illic quidquid ero, semper tua dicar imago:

traicit et fati litora magnus amor.

illic formosae ueniant chorus heroinae,

quas dedit Argivis Dardana praeda viris:

quarum nulla tua fuerit mihi, Cynthia, forma

gratior et (Tellus hoc ita iusta sinat)

quamuis te longae remorentur fata senectae,

cara tamen lacrimis ossa futura meis.

quae tu uiua mea possis sentire fauilla!

tum mihi non ullo mors sit amara loco.

quam uereor, ne te contempto, Cynthia, busto

abstrahat a nostro puluere iniquus Amor,

cogat et inuitam lacrimas siccare cadentis!

flectitur assiduis certa puella minis.

quare, dum licet, inter nos laetemur amantes:

non satis est ullo tempore longus amor.

Sve prolazi...

Horska pesma:

Beži sličan olujnom besnom vetru,

brži nego Kor koji oblake skuplja,

brži nego plamen što nebom sune

kada zvezda gonjena vetrom mine

s ognjenim repom.

  

Neka slava, minulih doba vernik,

s tobom meri sve što joj dika beše:

tvoj će lik da zaseni druge tako

kao mesec kada u punom sjaju

spojiv sjajne rogove, žiže ognja,

svu noć juri kočijom brzom, svu noć

bludi likom rumenim da potamne

pred tim sjajem zvezda sijaset malih.

Ti si kao Hesper što skuplja tmine,

vesnik noći okupan morem tavnim,

što kad tmine rasturi noćne, posta

Lukifer sjajni.

Oj, Liberu, tirsonošo iz Indije,

krasne kose, nešišane, večno mlad si,

tigar dršće pred tim kopljem vite loze,

a roščiće s čela pusta mitra kroti - 

ne bi bo'me savladao Hipolita krute kose.

A tvoj lik je...da se gordiš nemaš rašta:

širom sveta zna već svako ime momka

kog Bromiju pretpostavi, Fajdre sestra.

Dvosmislen si dar, lepoto, smrtnicima,

dar prolazan, kratkotrajan, kako samo,

kako brzo, tek što staneš već prolaziš.

Ne otima tako brzo čar proleća livadama

sparna žega, silna jara letnjih dana,

kad podneva besne jarka, kad ubrza

točak noći sve paoke pa projuri.

Ko što sahnu bele krune ljiljanima,

tako svenu i rudastoj, divnoj glavi

prve ruže, tako gasne obrazima

nežna rumen i ni trena i ni časka 

ne poštedi starost telo svoga danka.

Fugit insanae similis procellae,
ocior nubes glomerante Coro,
ocior cursum rapiente flamma,
stella cum uentis agitata longos
porrigit ignes.

Conferat tecum decus omne priscum
fama miratrix senioris aeui:
pulcrior tanto tua forma lucet,
clarior quanto micat orbe pleno
cum suos ignes coeunte cornu
iunxit et curru properante pernox
exerit uultus rubicunda Phoebe
nec tenent stellae faciem minores;
talis est, primas referens tenebras,
nuntius noctis, modo lotus undis
Hesperus, pulsis iterum tenebris
Lucifer idem. 

Et tu, thyrsigera Liber ab India,
intonsa iuuenis perpetuum coma,
tigres pampinea cuspide temperans
ac mitra cohibens cornigerum caput,
non uinces rigidas Hippolyti comas.
ne uultus nimium suspicias tuos:
omnis per populos fabula distulit,
Phaedrae quem Bromio praetulerit soror.

Anceps forma bonum mortalibus,
exigui donum breue temporis,
ut uelox celeri pede laberis!
non sic prata nouo uere decentia
aestatis calidae despoliat uapor
(saeuit solstitio cum medius dies
et noctes breuibus praecipitat rotis),
languescunt folio lilia pallido
et gratae capiti deficiunt rosae,
ut fulgor teneris qui radiat genis
momento rapitur nullaque non dies
formosi spolium corporis abstulit.

Seneka, Fedra

Prevod: Radmila Šalabalić

Katul: XXXIV

Nas Dijana mladiće sve

štiti, djevojke nevine:

o njoj pjevajmo nevini

mladići i djevojke,

Dianae sumus in fide

puellae et pueri integri:

Dianam pueri integri

puellaeque canamus.

O Latonina kćeri, ti

dijete velikog Jupitra,

tebe majka je rodila,

pokraj masline delske

O Latonia, maximi

magna progenies Iovis,

quam mater prope Deliam

deposivit olivam,

da bi vladala brdima 

i svim zelenim šumama,

pašnjacima tajanstvenim,

bučnim rijekama moćnim.

montium domina ut fores

silvarumque virentium

saltuumque reconditorum

amniumque sonantum:

Ti Junona lucina si,

rodiljama pomoćnica,

ti si Trivija svesilna,

Luna svjetlost što zajmi.

tu Lucina dolentibus

Iuno dicta puerperis,

tu potens Trivia et notho es

dicta lumine Luna;

Tokom, boginjo, mjesečnim

svojim godina mjeriš put,

poljski puniš seljakov dom

dobrim, bogatim plodom.

tu cursu, dea, menstruo

metiens iter annuum,

rustica agricolae bonis

tecta frugibus exples.

Neka slave te imenom 

svakim; zaštitu naklonu

podaj plemenu Romula,

kako oduvjek činiš.

Sis quocumque tibi placet

sancta nomine, Romulique,

antique ut solita es, bona

sospites ope gentem.

preveo: Dubravko Škiljan

Katul: Berenikina kosa

Onaj što je razaznao svjetla svih svemirskih luči,

onaj što sazviježđa svih izlaske, zalaske zna,

kako zamračuje svjetlost se plamena brzoga sunca,

kako u određen rok gasi se zvijezdama sjaj,

kako boginju Mjeseca vuče pod latmijski kamen,

skreće joj nebeski tok skrovita ljubavna slast - 

upravo taj me je Konon vidio na nebu sjajnom

kako sav blistam ja, jasan i prekrasan pram

s glave Berenike, koja me obeća pruženih ruku

boginjama za dar mnogim kad osvanu dan

da u razorni pohod krene na asirsku zemlju

kralj kome poveća vlast upravo sklopljeni brak:

još je nosio ugodne tragove noćašnje borbe - 

djevičanstvo je on uzeo kao svoj plijen.

Mrze li doista mladenke Veneru, ili su suze

roditeljima tek radost a zapravo laž,

suze što obilno liju ih one u ložnici bračnoj?

Nije to iskren plač, pomogli bozi mi svi!

To me tužaljkom mnogom naučila kraljica moja

kad je u okrutan boj kretao suprug joj mlad.

Možda žalila nisi toliko zbog ležaja praznog

koliko što te je drag tužno napustio muž?

Kako je silno izjedala briga ti žalosno srce!

Kako si u taj čas drhtala u srcu svom,

nesvjesna, kao bez duše! Ja sam te bar odmalena

znao i cijenio tvoj taj neustrašivi duh.

Ne pamtiš podvig kojim si postala kraljeva žena?

Ne bi ni snažniji stvor takav još izveo čin!

Ali kad muž se opraštao, kako si zborila tužno!

Jupitre, bezbrojne tad suze si otrla ti!

Koji te moćni izmijenio bog? Ili zaljubljenici

ne mogu biti ni tren bez oka druga ljubljenog svog?

Svim si me bozima obrekla, uz to još i krv bikovlju,

ako ti voljeni muž vrati se čitav i zdrav.

On je nedugo zatim osvojio azijsku zemlju

i taj pripojio kraj svetoga Egipta tlu.

Stoga sad ispunjam, priključen nedavno nebeskom skupu

kao zavjetni dar, negdašnje zakletve riječ.

Kunem se, kraljice, tobom, tvojom kunem se glavom

da sam s tjemena tvog otkinut nasilno ja;

neka se kazni onaj tko na to se isprazno kune:

ali može li tko svladati željeza moć?

Srušena čak je i najveća od svih na zemlji planina

što ih nadlijeće sin Tijin, u svjetlosti sav,

kad su Međani novo stvorili more, i kad je

Atosom prošao skroz barbarske mladeži brod.

Što da učine vlasi, kad željezo tako je snažno?

Jupitre, neka se sav uništi Haliba rod,

s njima i onaj što prvi je tražio podzemne žile,

kovao prvi put pretvrdi željeza kov!

Tek što sam bio odsječen, dok drugi su prameni moju

oplakivali kob, preda mnom stvori se brat

Memnona iz Etiopije, vjesnik Arsinojin brzi,

Lokrankin krilati konj, režući krilima zrak.

On me je uzeo i, projuriv kroz eterske sjene,

zatim me je u skut Venerin smjestio svet.

Sama Zefirejka to je svome naložila sluzi,

grčki ona je bog, kanopsko nastava tlo

Da bi, uz zlatnu krunu s Arijadnina čela,

žmirkavih luči roj stavljen na nebeski svod

i mene imao, da bih i ja svijetlo jarko,

s plave glave plijen, pramen i zavjetni dar,

boginja novom me zvijezdom među starima stvori

kad sam, uplakan sav, došao u božji dom:

naime susjed sam zviježđima Djevice, bijesnoga Lava,

Likaonovu kćer tičem Kalistu ja tu,

krećući prema zapadu, vodim Boota sporog

čiji polagani hod guta Okeana vir.

Ali premda noću bogovi po meni gaze,

premda me vraća dan pod bijele Tetije skut

(ovo, sklona, dopusti da kažem, ramnuntska djevo:

nagnati neće me strah nikad da govorim laž,

niti ako me izgrde zvijezde riječima ružnim

zato što iznosim svu istinu iz srca svog),

mučim se, radostan nisam, jer gospodarici s glave

bit ću kroz čitav vijek odvojen, nikada s njom;

dok je djevojkom bila, nije me mirisnim uljem

trljala; otad sam ja mnogu upoznao mast.

Žene koje je vezala žuđena svadbena baklja,

nemojte raksriti grud, skinuti odjeću svu,

predati tijelo suprugu voljenom prije no date

fin iz posude dar, meni pomade u čast,

ali samo dok štujete kreveta bračnog čistoću.

Ako je preljuba čin nekoj i odviše drag,

neka joj prašina laka zaludne ponude pije:

od nedostojnih ja ne tražim nikakav dar.

Supruge, neka u kući vašoj boravi uvijek

sloga i ljubavni žar, vječan da bude mu plam!

A ti, kraljice, ako u zvijezde gledaš dok vršiš

Venerin obred svet slaveći praznički dan,

nemoj dopustiti da ja bez mirisnih ostanem masti,

nego radije daj obilan prebogat dar.

Padnite, zviježđa, Vodenjak i Orion neka se zbliže,

samo da ponovo ja postanem kraljičin pram!

preveo: Dubravko Škiljan