Ovidije: Medeja Jasonu (Heroide)

ZAUZEH se za te, ja, kraljica kolhidska,

Sećam se, ti traži pomoć moje veštine.

Tad sestre koje upravljaju sudbom smrtnih

Moraše odvratiti moja vretena.

Tad mogaše Medeja dobro da umre.

Štogod življah od tog doba beše kazna.

Što drvo pelijsko, delo mladih ruku,

Avaj, plovljaše ikad Friksovom ovnu?

Što ikad videsmo magnezijski Argo

U Kolhidi i piste vodu iz Fazida,

Družbo grčka? Što mi se suviše svide

Tvoja plava kosa i čar i ljupkost

Lažljivog jezika? Il' čim jednom stiže

Nova lađa u naš pesak i iskrca

Smele ljude: da je išô sin Ezonov

Nezahvalni bez zaštite ka vatri

Koju puštaju oni bikovi tamo

I tuču njinih savijenih rogova!

Da je bacô seme ono bi dalo

Tol'ko neprijatelja kol'ko semena,

Da bi pao sam sejač od svog useva!

Kol'ko bi iščezlo nevernosti s tobom

I nestalo zla iz moje glave, opaki!

Spominjat dobročinstvo nezahvalnom

Ipak je radost; uživaću u tome

Da tu radost jedino izvučem od tebe.

Prisiljen da okreneš neiskusnu lađu

Iz Kolhide, uđe u srećno kraljevstvo

Moje otadžbine gde Medeja beše to

Što je ovde tvoja nova supruga.

Tol'ko je njen otac bogat kol'ko moj beše.

Ovaj upravlja Efirom na dva mora,

Onaj drži sve do snežne Skitije

Od leve obale Crnoga mora.

Ejeta primi mlade Pelazge u goste

I vi ležaste na šarenim dušecima,

Vi, grčka tela; tada ja te videh,

Tada počeh da saznajem ko si ti.

To beše prva greška moga srca.

Ja te videh, ja bejah izgubljena.

Gorah od poznate vatre kô što gori

Borova buktinja pred bogovima moćnim.

Lep si bio. Odvuče me moja sudba.

Svojim oč'ma ti očara moje oči.

Neverni oseti! Ko dobro krije ljubav?
Njen plamen nju odaje svojim znakom.
Kažu ti naredbu da ujarmiš tvrd vrat
Divljih bikova u plug nepoznat za njih.
Bikovi behu Marsovi - strašniji
Nego što su to zbog svojih rogova.
Dah im beše strašna vatra, noge tvrdi tuč,
A nozdrve njine pokrivene tučom
Koji pocrne od njihovog daha.
Osim toga naređuju ti da bacaš
Poslušnom rukom u prostrana polja
Seme koje će roditi narode
Da te napadnu strelam rođenim s njima.
To je kobna žetva za njinog sejača.
Poslednji je napor lukavstvom obmanut
Oči čuvara koji ne zna za san,
Reče Ejet; vi ustajete svi tužni,
I sto je visok udaljen od kreveta
Purpurnih; kako behu tada daleko
Od tebe kraljevstvo, miraz Kreuzin
I tast i kćerka velikog Kreonta!
Odlaziš tužan, pratim te vlažnih očiju
I jezik reče tihim šapatom: "Zbogom".
Čim ja dotakoh krevet u svojoj sobi,
Ranjena tako na moju nesreću,
Noć mi tada beše vrlo, vrlo duga
Koju ja provedoh sa toliko suza.
Pred očima mi bikovi i čudan usev,
Pred mojim je očima zmaj uvek budan.
Čas ljubav, čas strah: strah uvećava ljubav.
Beše jutro, drugu sestru primih u sobi.
Zateče me ležeć na prednjoj strani,
Rasturene kose, natopljenu suzama.
Ona traži pomoć za Argonaute.
Što ona traži damo Ezonovom sinu.
Nalazi se šuma mračna od borova
I cerovog lišća; jedva mogu ovde
Sunčevi zraci ikada da prodru.
Tu je, tu bar beše Dijanin hram; tu stoji
Boginja zlatna, delo varvarske ruke.
Dođosmo ovamo i ti poče prvi
Ustima nevernim da mi govoriš:
"Sudba ti dade pravo i vlast mog spasa,
U tvojoj je ruci moj život i smrt.
Dosta je moći upropastit godi l' kom
Takva moć; bićeš slavnija budem li spasen.
Ja te zaklinjem, tako ti mojih zala
Za koje možeš da mi pružiš olakšanje,
Tako ti tvog porekla i božanstva
Tvog svevidećeg pretka; tako ti lica
I svetih tajni trostruke Dijane;
Tako ti drugih pravičnih bogova,
Ako ih možda ima tvoj narod, o devo,
Sažal' se na mene, zažal' se na moje!
Učini dobročinstvo da budem tvoj uvek!
Ako slučajno ne prezreš muža Pelazga,
Al kako bogovi da mi budu blagi?
Moj duh pre nestaće u lakom vazduhu
Nego što će druga žena moći ležat
U mome krevetu ne budeš li ti.
Neka je svedok Junona, zaštitnica
Svetinje braka i boginja ova
U čijem smo mi mramornome hramu!"
Ove reči ubediše dušu devojke;
Naivna je, kol'ko je to slaba strana.
Tvoja desnica stezaše mi desnicu.
Videih i suze: da l' su to vešte laži?
Tvoje reči brzo osvojiše devojku.
Uprežeš bikove tučanih nogu,
Ne opekavši svoje telo i oreš
Kô po naredbi čvrstu zemlju plugom.
Ispunjavaš brazde čarobnim zubima
Umesto semena; rađa se vojska
S mačem i štitom; ja koja ti dadoh
Čarobni napitak seđah tada bleda,
Kad videh iznenada da drže oružje
Sinovi zemlje braća, čudan događaj,
Pripremivši ruke za boj izmeđ sebe.
Eno uvek budan zmaj krljuštima šušti
Stršeć, pišti i krivudastim grudima
Čisti zemlju; gde beše bogatstvo miraza?
Gde ti beše kraljevska žena i Istam
Koji deli vode onih dvaju mora?
Ja, koja ti sada varvarka postah,
Sad sam ti siromašna, sad sam zločinac.
Uspavah magijom plamene oči
 I dadoh ti da sigurno ugrabiš runo.
Izdah oca, napustih otadžbinu,
Kraljevstvo i s dragom majkom najbolju sestru
Moje devičanstvo najzad posta plen
Stranog razbojnika; primih kao dar
Izgnanstvo ma kakvo da ono beše.
Brate, bežeć ne ostavih te bez mene.
To mome pismu fali na jednom mestu.
Što moja ruka sme činit, ne sme pisat.
Treba da me raskomadaju s tobom.
Ne bojah se poverit se moru, ja, žena,
Već krivac; što bih se bojala posle onog?
Gde je božanska moć? Gde su bogovi?
Trpimo po zasluzi u bezdanu kaznu:
Ti zbog prevare, ja zbog lakovernosti!
Kamo sreće da nas zdrobi Simplegad
I da mi se slepiše moje kosti s tvojim!
Ili da nas baci kao hranu psima
Grabljiva Skila koja bi trebalo
Da izlaže kazni nezahvalne ljude.
Ona bljuje vale i toliko guta!
Što nas ne proguta u val'ma Trinakrije!
Ti se, eto, vraćaš zdrav i pobednik
U gradove hemonske i stavlja se
Zlatno runo pred očinske bogove.
Što da spominjem Pelijeve kćerke,
Zločince iz ljubavi i isečene
Očeve udove devojačkom rukom?
Usudi se, ah, usudi se reći:
"Odlazi iz Ezonovoga dvora!"
Po naređenju ja odoh iz dvora
U pratnji svoj dva sina i ljubavi
Prema tebi koja me uvek prati.
Čim mi dopre do ušiju svadbena pesma
I svetluca plamen zapaljenih buktinja
I flauta vam svira svadbene pesme,
Avaj, tužnije za me od pogrebne trube,
Uplaših se ali još ne smatrah to
Da je toliki zločin; al ipak
U celim mojim grudima beše led.
Masa juri, viče često: "Himen Himene!"
Što je bliži glas, to mi beše teže.
Robovi plaču s raznih strana krijuć suze.
Ko će biti glasnik tolike nesreće?
Što god je bilo više, voljah da ne znam,
Al' mi beše duša tužna kô da sve znam.
Mlađi od sinova slučajno stade
Na prvi prag onih dvokrilnih vrata
Ili u želji da vide i reče:
"Dođi majko! Otac Jason vodi povorku,
U zlatnom ruhu vodi upregnute konje".
Odmah lupah svoje grudi, cepah ruho,
Lice beše bez zaštite od prstiju.
Gonjaše me gnev da idem usred gomile

I da skidam vence iz uređene kose.

Jedva se uzdržah, tako raščupana

Da ne vičem: "Moj je", staviv ruku na te.

O moj uvređeni oče, raduj se!

Radujte se napušteni Kolhiđani!

Uzmi me k sebi kô potrebnu žrtvu

Bratovljeva seni! Izgubih kraljevstvo,

Otadžbinu i kuću; ostavi me muž

Koji jedini beše sve za mene.

Mogah ukrotit zmije i bikove besne, 

Al ne mogah jedino ukrotit muža. 

Ja, koja oterah činima vatru, 

Ne mogu sama umaći svojoj vatri. 

Ostaviše me basme, veština i trave. 

Ništa ne može ni boginja ni tajne 

Moćne Hekate; dan mi nije mio.

Noći su mi gorke i prolaze bez sna.

Nežni san mi beži s nesrećnih grudi.

Mogoh uspavati zmaja, ne mogu sebe.

Moj lek koristi više svakom neg meni.

Udove što spasoh suparnica grli.

Ona uživa plodove moga rada.

Možda, dok ti želiš da se istakneš

Pred glupom ženom i govoriš zgodno

Neprijateljskim ušima, izmišljaš

Nove tužbe protiv mog lica i naravi.

Nek se smeje i raduje mojim manama!

Neka se smeje i leži oholo

U tirskom purpuru, ipak plakaće

I spržena pobediće moju vatru. 

Dok bude gvožđa, vatre i otrovnog soka

Neće nijedan neprijatelj Medejin

Umaći osveti; ako slučajno dirnu

Molbe gvozdeno srce, ti sada čuj

Reči skromnije od mojih osećanja.

Tako sam smerna kakav mi ti često beše.

Ne kolebam se pasti pred tvojim nogama.

Ako sam ti bez vrednosti, osvrni se

Na našu zajedničku decu: besneće

Svirepa maćeha protiv moje dece.

Mnogo liče na te, ta me sličnost dira;

Kad god ih vidim, ovlaže mi se oči.

Tako ti bogova višnjih ja te molim,

Tako ti svetlosti vatre moga pretka,

Tako ti mog dobročinstva i dvoje dece,

Naše zaloge, vrati mi onaj krevet

Zbog kog luda, ostavih tolike stvari.

Dodaj vernost reč'ma i pomoć obnovi!

Ne molim te protiv bikova i ljudi

I da zmija spava svladana tvojom moći.

Tebe molim, kog zaslužih, kog mi dade sam,

S kojim postah majka ja kad i ti otac.

Pitaš gde mi miraz? Izbrojah ga u polju

Što ga morah orat da bi odneo runo. 

Težak je onaj ovan, sjajan zlatnim runom,

Taj miraz moj; kažem li "vrati", odbićeš.

Moj miraz tvoj spas, moj miraz grčka mladost

Idi sad nitkove, pored Sizifa blago!

Što si živ, što imaš moćne: ženu i tasta.

I možeš biti nezahvalan: moje je delo.

Odmah ću ja vas...Ali šta koristi

Unapred objaviti kaznu? Gnev rađa

Strašne pretnje. Ići ću kad me nosi gnev.

Možda ću se kajat zbog onoga što učinim.

Kajem se što štitih nevernog muža.

Nek to vidi bog koji mi sad muči srce!

Sigurno, moj duh sprema ne znam šta veće.

Ovidije: Ija

Bog Jupiter zaljubi se u kćer rečnog boga Inaha, nimfu Iju i spusti se na nju kao magla s neba da je zavede. Da ga ne otkrije ljubomorna Junona, on je preobrati u snežnobelu kravu; Junona mu je zatraži na dar i daje je na čuvanje Argu, koji ima sto očiju na glavi, što nikada sve ne spavaju. Sažalivši se na Iju, Jupiter šalje svoga sina Merkura da najpre uspava Arga, pripovedajući mu o tome kako se nimfa Siringa bežeći od boga Pana pretvorila u trstiku, a zatim ga obezglavi. Junona šalje Eriniju u vidu obada da progoni Iju do obala nila. Konačno, Jupiter zamoli ženu da obustavi svoju osvetu i pretvara Iju u egipatsku boginju Izidu.

Samo Inaha nema, zavukav se pećini u dno

Vodu suzama množi, za kćerkom tuguje Ijom

Kao za izgubljenom; ne znade je l' na životu,

Il' je kod pokojnijeh. Al' kako je nigdje ne nađe,

Misli da nema je nigdje, i u srcu goreg se boji.

Jupiter videvši nju, od očeve vode gdje ide,

Reče joj: "Jupiter-boga o dostojna djevojko, ti ćeš

Nekoga usrećiti, za koga pođeš; zaklon' se

U hlad visokog gaja" (i hladni pokaže gaj joj);

"Žega je, najviše sunce sad stoji sred svojega kruga.

Ako se sama bojiš u skrovište zverinja zaći,

A ti uniđi šumi u potaju i daj se pratit

Bogu ne kakvomgod, već meni, što nebesko žezlo

Držim u desnici silnoj i str'jele vijugaste bacam;

Ne bjež' od mene". - Al bježi i za sobom ostavi ona

Livade leranske več u kitnasta Lirkejska polja.

Nato Jupiter tamu navuče i pokrije širom

Zemlju, bjegunicu ustavi tad i poštenje joj uze.

uto na krajeve one Junona pogleda te se

Čudi, kako je magla lakokrila od vedra dana

Noć načinila sad, a dobro vidi, da magla

Ta se ne diže u vis iz vode ni iz vlažne zemlje;

Zatim se ogleda, gdje joj je muž, za kojega znade

Rado da vara, jer u tom zatekla ga mnogo je puta.

U nebu kad ga ne nađe, progovori: "Ili se varam,

Il' mi se uvreda čini", te sišavši savrh nebesa

Odmah se stvori na zemlji i maglu rasturi ona.

Slućaše Jupiter posjet Junonin te Inaha kćerku

U kravu pretvori sjajnu, a ona bješe lijepa

I u obliku kravljem. Saturnija junicu krasnu,

Ma joj se ne htjelo, hvali i gradeć se, kao da ne zna,

Pita, čija je, otkud, iz kojeg li stada? - Iz zemlje

Jupiter slaže da posta želeći za njezin početak

Da se ne pita više. Saturnija za dar je ište, - 

Što će učiniti on? Milosnicu muka je predat,

Ne dat je - sunjivo bit će. Na ovo navrača stid ga,

Od prvog odvraća ljubav. Odoljela ljubav bi stidu,

Al' dar maleni - kravu - da ne da sestri i ženi,

Krava da nije to, Junona bi pomislit mogla.

Dobivši inoču tako Junona odmah je nije

Prošao strah, već s muža u skrbi i bojeć se krađe

Sinu Arestora Argu predade na čuvanje kravu.

Arg je očiju sto po cijeloj imao glavi; 

Od tijeh očiju svih naizmjence bi spavala po dva,

Druga bi budna bila i stražila stražu i tako

Arg kakogod bi stao, u Iju je gledao svagda.

I odvrativši lice pred očima imo je Iju.

Obdan joj dopušta pasti, a kada je sunce pod zemljom,

Onda je zatvara Arg i nevini za vrat je veže.

Hrana s drveća lišće i gorke trave su njojzi,

Mjesto na krevetu leži sirota na zemlji, po kojoj

Nema uvijek trave, i pije kaljavu vodu.

Kada bi htjela ruke da Argu ponizno pruži,

Nije imala ruku da pruži ih; kada bi opet

Tužit se pokušala, iz usta bi rika izašla,

To joj je strašno bilo i bojala svojeg se glasa.

Na br'jeg bi k Inahu došla, gdje često se igraše prije,

I žvalo ugledavši u vodi i rogove nove

Sva upropastiv se od stra od sebe bi bježala sama.

Ne zna ni jedna Najada, ni Inah, tko li je krava;

Ona za ocem ide, za sestrama gladit se pušta,

Ona im dolazi blizu, a oni čude se njojzi.

Travicu trga Inah starina i pruža je Iji,

Ona mu ruke liže i na dlane cjelive sipa,

Suze pušta da teku i samo da može govorit,

Pomoć bi iskala, rekla i ime svoje i sudbu.

Mjesto riječi slova, što načini nogom po prahu,

Promjenu očituju, žalovitu tijela njena.

"Teško li meni!" na to zaječi i snježanoj kravi,

Stenjućoj oko vrata i rogova obisne Inah;

"Teško li meni!" vikne, "ta moja ti li si kćerka,

Po svoj što zemlji te tražih? Ne našav te manje sam strado

No sad, kada te nađoh. O kćerko, šutiš na moje

R'ječi ne odvraćaš ništa, tek uzdišeš grudima iz dna,

I što jedino možeš, na moje besjede mučeš.

A ja ne sluteći ništa i ložnicu tebi i svadbu

Spremah te najprije zetu, a onda se unukom nadah,

A sad ćeš u stadu ti i muža imat i sina.

A ja s tolike muke ne mogu se smrću svršit:

Bog sam na nesreću svoju, i smrti zaprta vrata

Meni će do vijeka vijekova žalost otezat".

Tako oboje tuže, a zvjezdasi Arg ih razvede,

I kćer uzevši ocu odagna je na drugi pašnjak;

Onda ode daleko na visoki vršak planine

I tu sjednuvši stane na različne gledat strane.

Ali bogova vladar već ne moguć gledat tolike 

Muke Foronejkine pozove sina, kog rodi

Sjajna Plejada, te mu zapovjedi ubiti Arga.

Odmah na glavu klobuk i krila na noge ovaj

Metne, a u ruku jaku uspavljivu šibljiku uzme;

Jupiter-boga sin učinivši sve to iz dvora

Očinih na zemlju skoči i onda skine s glave

Klobuk  ostavi krila te šibljiku samo zadrži,

Kojom koze ko pastir po zahodnim poljima goni,

u c'jevi složene svira, dok na mjesto dođe, - Junonin

Čuvar je osvojen glasom neobičnim i on će reći:

"Tkogod si, da si, sjedni na ovaj uza me kamen,

Nigdje za stoku nema obilnije trave no ovdje,

A i hladovine vidiš da ima pastirima mile".

Atlantov sjede potomak i u mnogom znade govoru

Čitav provesti dan te gledaše, kako bi budne

Argove sklopio oči u složenu svirajuć frulu;

Ali nastoji Arg otresti se od blagog sanka,

I neke oči već zadrijemale ako i jesu,

Al' su druge još budne; za sviralu (koja se bila

Skoro izumjela) pita, izumjela kako se bila.

Njemu odgovori bog. "U arkadskim brdima hladnim

Ponajslavnija od svijeh nonakrijskih Hamadrijada

Jedna bješe Najada, Siringom zvahu je Nimfe.

Satiri ganjahu nju, al' ona im znaše izmaći

I drugim bozima svima, hladovita što ih imade

Šuma i rodno polje. Ortigijskoj boginji službom

Služaše i djevičanstvom, i pašuć se kao Dijana
Mogla je zavarat kog i Latoninom činit se kćerju,
Tek luk njezin je rogov, a zlatan je bio Dijanin.
Al zavaravala ona i tako je; išla je jednoć
S Likeja, spazi je Pan s omorikovim na glavi
Bodljikastim vijencem i reče " - - " Još trebaše reći,
Kako prozrevši molbe odletje bespućem Nimfa
I k pjeskovitoj tihoj rijeci Ladonskoj dođe,
Kako je vali dalje ne pustiše bježat, te ona
Sestre zamoli svoje, pretvorile da bi je u što,
Kako već mišljaše Pan, da Siringu uhvati, al' mu
Mjesto nimfe se nađe u rukama trska jezerska;
Stane uzdisat Pan, al' zažubori vjetrić u trski,
Te glas iziđe tanak i sličan tužaljki iz nje;
Pana slađahni glas i umjetnost osvoji nova
I kaže: "Ovo će odsad jednstvo među nama biti!"
Cjevčice nejednake međusobno spojene voskom
Tijem načinom nimfe Siringe dobiše ime.
Kad to Kilenac htjede da kazuje, opazi da su
Oči klonule sve i pokrio da ih je sanak.
Odmah ustavi glas i drijemež utvrdi jače
Čarobnom šibljikom oči dodirkujuć trudne te brzo
Srpu sličnijem mačem gdje glava se sastavlja s vratom
On posiječe Arga, dok kunjaše, pa ga nako
Krvava sa hridi baci i krvlju okalja strmen.
Ležiš sad, Argu, i smrklo toliki se vidjela tvojih
Vidjelo, jedan ti mrak je poklopio stotnu oči;
Njih Saturnija uze i svojoj ih namjesti ptici
U perje i rep njezin zvjezdolikim drakcima osu.
Ljuto se raspali ona i ne časeć časa u gnjevu
Argolskoj inoči groznu Eriniju pred oči, dušu
Postavi, u srce k tome podmače žalce joj tajne,
Te po svjetu je tada cijelome pogna, nek bježi.
Mukama golemim ti si, o Nile, granica bio.
Kojemu kada dođe, na kraju obale ona
Kleče na koljena sva i što je jedino mogla,
Pregne vrat i digne k zvijezdama visokim oči,
Pa se činjaše, plačuć i uzdišuć i tužno ričuć
Da pre Jupiter-boga i nevolja ište svršetak.
On tad zagrli ženu i zamoli, napokon da bi
Osvetu svršila svoju te reče: "Ne boj se, neće
Ona ti nikada više zadavati nikakvog jada."
Jupiter učini, da to i bare Stiksove čuju.
Kada se smiri Junona, tad Ija pređašnji oblik
Dobi i posta što bješe; izgubiše s kože se dlake,
Pomalo nesta rogova, a očiju suzi se okrug,
Usta se također smanje, a ruke i pleći se vrate,
Papci se izgube svi razdijelivši u pet se prsta;
Od krave ništa drugo ne osta do samo bjelina.
Diže se Nimfa sretna, što dvije služe joj noge,
Boji se besjediti, ko krava da riknula ne bi;
Plašljiva prekinut govor uviježbava; sada je mnoštvo
Ljudi u platnenom ruhu ko boginju slavi veoma.

preveo Toma Maretić

Ovidije: Glauko i Skila

Skila se vrati, al’ ne smje na otvorenome da se

Pokaže moru, već luta bez odjeće po žednom p’jesku,

Ili kad umori se te nađe skroviti zaliv

Morski, u zatvorenoj u vodi hladit se stane,

Novi stanovnik morski zašumi evo u vodi:

Glauk, što nedavno bi u Antedonu, Eubejskom gradu,

Pretvoren; djevojku on kad ugleda, nju i zaželi

I stane cipom te počne govorit joj svašta, što misli

Ustavit da će bježuću, al’ Skila bježi i od stra

Brza uspne se navrh brežuljka uz obalu morsku.

Sprijed je more, a pleć u jedan se zbilja vrhunac,

Pupčasta, golema, duga te iz mora u more pada.

Tu se ustavi Skila na sigurnu mjestu; još ne zna,

Je l’ bog il’ nakaza ono, i čuditi stane se ona

Boji i kosama, koje ramena kriju i leđa,

I tom, što utrobe kraj savijena nastavlja riba.

Opazi Glauk to te se na hridinu bližnju nasloniv

Prozbori: „Djevojko, nisam nepodoba ja, a ni divlja

Zvijer, već vodeni bog, i veće vlasti nad vodom

Nema ni Protej ni Triton ni Atamasov Palemon.

Prije čovjekom bijah, al’ određen valjda već onda

Bijah za duboko more, te zabavljah ja se oko njeg,

Pa sad sam vukao mrežu, na kojoj se izvlači riba,

A sad sjedeć na hridi o prutilu udicu držo.

Zelenoj livdi ima nablizu obala, kojoj

Cvijeće jednu stranu opasuje, a drugu voda.

Rogate junice ondje ne dirnuše nikada trave,

Niti je mirne ovce, nit čupave pasoše koze,

Marljiva pčela meda skupljala otuda nije,

Tu se za glavu nisu vijenci veseli vili,

Nit je kosila ruka. U travi onoj posadih

Prvi se ja, i stanem da sušim udice mokre

I htjevši lovinu svoju da brojim poređam ozgo

Ribe po travi, što su il’ slučajno u mreže došle

Il’ se prevarit dale te zapeše o kuke krive.

Slična izmišljotini je stvar, al’ što ću izmišljat?

Lovina moja trave dotaknuv se počne se micat

Pa se praćakat i brzat po zemlji kao po vodi.

Stojim i čudim se, al’ sve u pučinu pobjegnu uto

Obalu ostavivši i novoga svog gospodara.

Ja se zapanjih, sumnjah, domišljah se uzroku dugo,

Je li bog to koji učinio il’ sok od trave,

I kažem: „Kakva je ipak u trave snaga u ove?“

Pa je iščupam rukom i zubom malo zagrizem.

Tek što okusi grlo od onoga neznanog soka,

Kad li osjetim, da mi u grudima trepeće srce

I da ga želja vuče za stihijom drugom. Ne mogav

Dugo protivit se rekoh: „O zemljo, ostaj mi zdravo,

Neću već hodit po tebi!“ i u more nato uronih. 

Bogovi morski me prime, udostoje časti me s njima

Biti. Okeana zatim i Tetidu zamole, da sve

Smrtničko skinu sa mene. I očisti njih dvoje mene,

Devetput izreknu basmu, što čisti se njom nebožanstvo,

Te mi nalože, prsi da operem stoput u vodi;

Odmah se s različnih strana rijeke na glavu moju

Izliju i vode mora cijeloga. Dovle ti mogu

Kazati doživljaje vrijedne spomena, jer ih

Dovle samo se sjećam, a dalje bih u neznani.

Kad mi se vratila svijest, u čitavom t’jelu se nađoh

Drug negoli prije, ni umom ne nađoh se isti.

Rđavozelenu ovu tad prvom ugledah bradu

I kose ove, koje po pučini prostranoj vučem,

Mišice modrikaste i ove goleme pleći

I bedra, gdje se na kraju u pernatu svijaju ribu. – 

Šta će mi ovaj oblik, šta prijezan bogova morskih

Šta će mi moje božanstvo, ne dopada l’ tebi se sve ovo?

Tako govoreć on i hoteć još više bijesna

Pobježe Skila, a Glauk bijesan, što je odbijen,

I ljut u čarovne ode u dvore Titanide Kirke.

Stanovnik bujnih voda Eubejac minuo veće

Bijaše iznad grotla Gigantskoga bačenu Etnu,

Kiklopska također polja, što ne znaju za budak, za plug,

Volima ujarmljenim ne duguju nikakve hvale;

Minu također Zanklu i suprotni Regij, uzinu,

Koja razbija lađe; med obale stisnuta dvije

Ona Ausoniji čini i zemlji Sicilskoj među.

Golemim rukama onda po Tirenskom plivajuć moru

Glauk se približi travnom brežuljku i dvorima Kirke,

Sunčeve kćeri, u kojim zvijeri svakakvih ima.

Kad nju ugleda Glauk te pozdrav dade i primi,

Prozbori: „Smiluj se bogu, o boginjo! Ako se činim

Dostojan, ti tek možeš pomoći ljubavi mojoj.

Kakovu jakost trave imadu, Titanido, to ja

Najbolje znam, jer one prom’jeniše nekada mene.

A da ti poznato bude, od čega ja pomahnitah:

Vidjeh Mesini nasuprot na obali italskoj Skilu.

Stid me je reći, što sve obećah joj, kako je molih

I udvoravah se njoj i kako mi besjede prezre.

Ako u basmi kakve imade snage, izreci

Svetijem ustima basmu; il’ ako je moćnija trava,

Prokušanom se moću valjane trave posluži.

Ne molim, da me l’ječiš i ovu mi izvidaš ranu,

Ne treba bolu svršetka, – nek malo plamti i Skila!“

Nitko ljubavni plamen od Kirke ne osjeća većma

(Il’ tom je uzrok u njojzi, il’ Venera učini to joj,

Ljuta, što otac je izdade njen) – pa ona sad reče:

„Bolje bi bilo, one da držiš se, koja te hoće

I isto koja želi i žudnja je osvaja ista.

Ti si bio vrijedan i trebaše, prošen da budeš,

Pa ćeš, vjeruj mi, prošen i biti, dadeš li nade.

Nimalo dvojiti nemoj, u svoju se ljepotu uzdaj:

Ja sam boginja evo i kćerka sjajnoga sunca,

Jednako basmama jaka i travama ja sam, pa želim

Tvoja da budem; onu, što tebe prezire, prezri,

Koja te ljubi, ljub’ je i najedno obje nagradi“.

Na to će kušanje Glauk: „Ulistati prije će more,

Prije će alge rasti na gorama, negol’ će ljubav

Moja se promijenit, dok Skila živa je moja“.

Boginja srdita bude; al’ kako naudit Glauku

Ne može niti hoće, jer ljubi ga, na Skilu ljuta

Bude, jer voli je Glauk. Zbog odbite ljubavi gnjevna

Odmah protare trave, što zloglasna sa strašnog soka

Bješe, i Hekatinu dodaše basmu, kad protre;

Modro izatoga ruho obuče i ode iz dvora

Krosred životinja, koje oko nje uvijat se staše,

Zaputi Regiju zatim, što Zankalskim hridima nasuprot 

Leži, i došavši tu u valove uniđe vruće

I stade stopama na njih, ko na zemlju tvrdu da stade,

Pa povrh njih proleti, a noge joj ostaše suhe.

Tu je maleni zaton, krivuljasto vije se u luk,

Slatko počivalo Skili; od pripeke mora i neba

Zaklanja tu se, kad sunce sred svojega prigrije kruga

Upravno i najjače te sjenke najkraće čini.

Kirka pokvari zaton i okalja otrovom, koji

Nakaze tvori, i istisnut sok iz kor’jena zloga

Uspe i basmu onda izmrmlja vračarskim glasom

Devetput u tri maha tajinstvenu, nejasnu, čudnu.

Skila onamo dođe i u vodu do pasa uđe,

Kad li opazi, gdje joj nagrđuju utrobu pseta

Lajuća, ne vjeruje s početka to da su t’jela

Njezina d’jeli, pa stane da bježi i tjera ih, drskih

Boji se pasjih žvala, al’ skuplja ih od njih bježeći,

Traži bokove, bedra noge na svojemu t’jelu,

Al uda ne nalazi tih, već Kerberska žvala.

Osta na psima b’jesnim, a isturena joj drži

Utroba i krnje krilo na okupu leđa zvijeri.

Ljubovnik plakaše Glauk i ne htjede ženit se Kirkom,

Jer se je snagom bilja poslužila okrutno preveć.

Skila na mjestu osta, i kako se prilika desi,

Prvome drugove uzme Uliksu od mržnje na Kirku,

Skoro je imla još potopiti Teukarske lađe,

Ali se pretvori prije u hridinu kamenu, koja

Jošte i sada stoji i klone nje se brodari.

XIII i XIV pevanje Ovidijevog speva Metamorfoze

preveo: Tomo Maretić

Ovidije: Dafne u lovoru

U kćer Peneja Feb se zaljubio najprije Dafnu

Ne po slučaju sl'jepom, već s ljute Kupidove srdžbe.

Deljanin ponositi, što je pogubio zmaja, Kupida

Opazi jednoć, gdje savija luk natežuć tetivu,

Te će mu reći: "Što će, o nestašni momčiću, tebi

Junačko oružje to, što za moje se pleći pristoji,

Koji dušmana mogu i zvjerku sigurno ranit,

Koji nadutog mnoštvom strijela ubih Pitona,

Što je pokrivao mnogo smrtonosnim trbuhom polja.

Nek ti je dosta, lučem što tvojim nekakvu ljubav

Znaš nanjušit, a slavu prisvajati nemoj si moju."

Febu će Venerin sin: "Nek tvoja gađa strijela

Sve, a moja će tebe, i koliko stvori su drugi

Od boga manji, toliko od moje tvoja je slava."

Reče i krilima na to zalepeće i presiječe

Onda iz tulca punog strijela izvadi dvije

Srijele različne snage, što čine i tjeraju ljubav.

Zlatna je prva, što čini, i oštri rt joj se sjaji,

Tupa je druga, što tjera, u cjevčici olovo ima.

Ovom strijelom pprobode Kupido Penejku Nimfu

A drugom probije kosti do moždine on Apolonu;

Odmah se zaljubi ovaj, a ona od ljubećeg bježi,

Samo kad ime mu čuje, i kao djevička Feba

Luta po šumama tamnim te lovi i odire zvjerad;

Bez reda prosute kose pričvrstila ona je trakom.

Mnogi su prosili nju, a ona odbija prosce,

Ne zna, ne trpi muškog, po besputnim luzima šeće,

Ne mari, što je Himen, što Amor, ženidba što je.

"Kćerko - često joj otac govorio - pribav mi zeta,

Kćerko - često joj otac govorio - unuka daj mi.

Ona mrzeć na luče na vjenčane ko na zločinstvo

Od stida krasna bi lica rumenilom oblila te bi

Rukama umiljato o vratu obisla ocu.

Veleć: "Predragi oče, dopusti mi u djevičanstu

Navijek ostati, kako Dijani dopusti otac."

On bi poslušo kćer, al' ljepota ne dopušta tvoja

Tebi, što hoćeš, tvojoj milina se protivi želji.

Ljubi Apolon Dafnu i vidjev je želi je grlit,

Želi i nada se, sam ga orakul zavodi njegov.

Kao poslije žetve kad laka se strnjika pali,

Kao od luča kad gori živica, što ga je putnik

Odveć primako blizu il' u jutru pustio goreć,

Tako je Feba plamen obujmio i sve mu grudi

Gore, te nadom on umnožuje zaludnu ljubav.

Gleda, nenakićena gdje kosa pada joj niz vrat,

I kaže: "Kamo li da je u redu!" Vatrene gleda 

Njezine oči slične zvijezdama; usta joj gleda,

Koja je premalo gledat; i prste joj i šake hvali,

Ruke i mišice hvali otkrivene više no na po,

Ljepše mu čini se još, što ne vidi. Od vjetra brže

Lakoga bježi ona i nestaje, Feb kad joj viče: 

"Nimfo, Peneja kćeri, ded stani! Ne goni dušman,

Stani, o Nimfo! Tako od kurjaka ovčica bježi,

Od lava košuta, lete golubice dršćuć od orla, - 

Sve od dušmana svog, a tebe od ljubavi ja gnam.

Avaj! Da ne padneš samo na lice, da ne ubode,

Nevinu nogu ti trn, da ne budem uzrok ti boli!

hrapavi puti su, kud si pohitjela; molim te, lakše

Trči i prestani bježat, te lakše ću stizati i ja.

Pitajder, kome si mila; nijesam gorštak ni pastir,

Ne čuvam ovdje ja ko prostak kakovi ovce

Ili goveda; ne znaš, o ludana, ne znaš, od koga

Bježiš i zato bježiš. Ta meni klanja se zemlja
Delfska i Tened i Klar i Patarski kraljevski dvori.

Jupiter otac je moj; budućnost, sadašnjost, prošlost

Sve to otkrivam ja i ugađam za pjesme žice.

Moja je sigurna str'jela, al' od nje sigurnija još je

Druga, što mi je prosto od ljubavi ranila grudi.

Vidanje našo sam ja, pomoćnikom mene po zemlji

Zovu, i snaga je, što je u travama, podložna meni.

Jaoh, što travom ni jednom izvidati ne da se ljubav,

Znalcu ne pomaže znanje, što drugima pomaže svima!"

I ne šćaše govorit, al' plašljiva pobježe Dafna

Te s neodgovorenim riječima ostavi njega

I u bjegu krasna. Otkrivo joj tijelo vjetar,

Lahor pireći naprema njoj razduhavo joj ruho,

A tihi ćuh je hvato i bacao kosu joj natrag;

Stas joj je od trke ljepši. Al' mlađahni bog umiljavat

Neće se uzalud više i gonjen sam od Kupida

Gleda Peneja kćer da dostigne korakom brzim.

Kao kad galski pas na prostranom ugleda polju

Zeca, tad ovaj gleda uteći, a onaj ulovit;

Pas već hoće da ščepa, već misli, plijen da ima,

Gubicu otego je i noge već zečeve hvata,

A zec se boji, da nije već ulovljen, te se i samim

Otima zubma i njuški, što dirnu ga, izmiče on se:

Tako je brz Apolon u nadi, a Dafna u strahu.

Ali je gonitelj brži, jer ljubavi krila ga nose,

Odmora djevojci ne da, bježećoj već tik je do leđa,

Kosu, što niz vrat joj pada, već dahom svojijem dira.

Kada obnemogne već, poblijedi, od muke brzog

Bježanja svladana buduć u Penejske pogleda vale

I kaže: "Oče, pomozi! O zemljo, zini il' ovaj

Oblik što čini, da trpim, prom'jeni, da nema ga više!"

Čim tu molitvu reče, al' sva se ukoči vrlo,

Oko mekijeh grudi tanušno se obavi liko,

U lišće kose njoj otiđoše, u grane ruke,

Noge, pred časak još brže, sad žilama zapeše tvrdim,

Glavu joj obuzme kruna; ljepota joj ostade samo.

Feb je i takovu ljubi te mećući ruku na deblo

Oseća pod korom mladom, gdje grudi jošte joj dršću,

Grli rukama grane, ko udi da su, i grlo

Cjeliva, ali se drvo od cjeliva njegovih brani.

Veli Apolon: "Mojom kad ženom ne možeš biti,

Drvo ćeš moje bit zacijelo. Uvijek ti ćeš

Kitit, lovoriko, kosu i kitaru moju i tulac.

U vođa latinskih bit ćeš, kad veseli bude se trijumf

Orio, Kapitol duge kad bude povorke gledo.

Ti ćeš uz dovratnike Augustovim vratim stajat

Vjerno čuvajuć njih i štitit ćeš hrast u sredini.

Pa ja na mlađahnoj kako na glavi kose ne strižem,

I ti uvijek lišće za ures vječiti imaj."

Pean rekavši tako lovorika s granama mladim

Nagne se, reko bi čovjek, da krunom klimnu ko glavom.

Metamorfoze, Knjiga I