Boetije: Herkul

ostali postovi sa Boetijem na blogu:

Boetije: Orfej

Himna kosmičkoj Ljubavi

Boetijeva Himna Bogu Ocu

O istinskoj plemenitosti

Poslednju, sedmu po redu metru kojom se završava IV knjiga Boetijeve Utehe Filozofije Bella bis quinis operatus annis peva Gospa Filozofija, nakon dijaloga u kome ga uverava da ne treba da podlegne svome padu. Njena argumentacija je da svaka sudbina koju Fortuna dodeli jeste povoljna, bilo ona srećna ili nesrećna, jer je prva nagrada za dobro, a potonja kazna za loša dela. Poteškoće u koje je Boetije zapao treba preobratiti snagom uma u pouku i mudrost. Zatim sledi pesma Filozofije u kojoj se elegantnim stilom u sapfičkim strofama opevavaju podvizi Agamemenona, Odiseja a konačno i Herakla: zauzeće Troje, žrtvovanje Ifigenije, oslepljivanje kiklopa Polifema, dvanaest podviga; stroga etička pouka iz ovoga narativa jeste ovladati sobom zarad viših ciljeva, razume se onih duhovnih i istinskih kakve nudi filozofija.

Bella bis quinis operatus annis

Vltor Atrides Phrygiae ruinis

Fratris amissos thalamos piauit;

Ille dum Graiae dare uela classi

Optat et uentos redimit cruore,

Exuit patrem miserumque tristis

Foederat natae iugulum sacerdos,

Fleuit amissos Ithacus sodales

Quos ferus uasto recubans in antro

Mersit inmani Polyphemus aluo;

Sed tamen caeco furibundus ore

Gaudium maestis lacrimis rependit.

Herculem duri celebrant labores.

Ille Centauros domuit superbos,

Abstulit saeuo spolium leoni

Fixit et certis uolucres sagittis.

Poma cernenti rapuit draconi

Aureo laeuam grauior metallo,

Cerberum traxit triplici catena.

Victor immitem posuisse fertur

Pabulum saeuis dominum quadrigis.

Hydra combusto periit ueneno,

Fronte turpatus Achelous amnis

Ora demersit pudibunda ripis.

Strauit Antaeum Libycis harenis, 

Cacus Euandri satiauit iras

Quosque pressurus foret altus orbis

Saetiger spumis umeros notauit.

Vltimus caelum labor inreflexo

Sustulit collo pretiumque rursus

Vltimi caelum meruit laboris.

Ite nunc fortes ubi celsa magni

Ducit exempli uia! Cur inertes

Terga nudatis? Superata tellus

Sidera donat.

Rat vodeći dvaput po pet godina,

Sin Atrejev silni, kad Frigija pade

Postelju bratovljevu praznu osveti.

Kad htede da grčke pokrene brodove,

Vetar povoljan krvlju da plati nameri,

Otac da je zaboravi pa ko sveštenik

Htede krv proliti kćeri nesrećnoj.

Plakao je Itačanin za druzima svojim,

Što ih Polifem okrutni, u pećini toj

Grdnoj živeć, u utrobu svoju natrpa.

Oslepljen tad on, u besnilu uživanje

Svoje tad suzama platio je gorkim,

Trud je težak Heraklu slavu doneo:

Kentaure je savladao divlje, strašnome

Lavu njegov plen oteo, ptice strelom

Gađao nepromašivom; jabuke zlatne

Pred zmaja samoga ote, leva mu ruka

Od zlata tog otežala, Kerbera lancem

Trostrukim vezao čvrsto. Gospodara

Strašnog pred četvoropreg bacio je,

Otrovom vatrenim Hidru usmrtio,

Ta ružna Aheloj reka, od stida je

U obalu lice zarila svoje; Anteja opet

Na pesak Libije bacio, smrt Kakova

Euandra smirila je a pleća svoja, ko

Da će njima svod nebeski da dotakne,

Penom zamrlja vepar Kalidonski.

Trudu na poslednjem, on nebo podiže,

Vrata svoga ne pognuvši i nebo mu

Opet, za trud poslednji nagrada beše.

Pođite, odvažni, uzora višnjeg gde vodi put.

Nemojte leđa okretat, lenjivci, zašto?

Zemlje se ostav'te, zvezde vam na dar.

preveo: Dejan Acović

Mikelanđelo: Sonet XLIII

Razum je tužan pa me bolno kori

dok se ljubeć nadam da ću biti sretan,

primjerima jakim, govor mu je spretan,

obnavlja mi jade i ovako zbori:

Od sunca živog izvuć duša zemna

može tek smrt, al ne ko feniks-ptica.

Al onom kom je pad tek dokolica,

Malo vrijede riječi ko i ruka spremna.

Svoje štete poznam i istinu kušam,

a opet drugo srce dvorit umijem,

što me više mori, to ga više slušam.

Moj gospodin živi uz te smrti dvije.

Ovu neću, onu ne razumijem.

Tako mi telo skupa s dušom mrije.

La ragion meco si lamenta e dole,

parte ch’i’ spero amando esser felice;

con forti esempli e con vere parole

la mie vergogna mi rammenta e dice:

- Che ne riportera’ dal vivo sole

altro che morte? e non come fenice. -

Ma poco giova, ché chi cader vuole,

non basta l’altru’ man pront’ e vittrice.

I’ conosco e’ mie danni, e ’l vero intendo;

dall’altra banda albergo un altro core,

che più m’uccide dove più m’arrendo.

In mezzo di duo mort’ è ’l mie signore:

questa non voglio e questa non comprendo:

così sospeso, el corpo e l’alma muore.

preveo: Olinko Delorko

Boetijeva Himna kosmičkoj Ljubavi

Da u svetu vernost stalna                  samo menja sloge vid, da kroz borbu seme sveta ipak čuva savez čvrst, da kočije zlatne Feb proveze kroz rumen dan, i Dijana, kad je Hesper doprati, da bdi svu noć, da požudno more brani nasrt vala nesitih, da žalima ne da zemlja da se otmu u more, takav red svih stvari niže ljubav - neba vladarka. Kada oni puste uzde sve što živi u ljubavi rat beskrajni zaposedne, i sve snage sjedinjene što pokreću točak sveta žure da ga slome sad. Čvrstom vezom već združene sve narode ona drži i zakletvu svetu braka čedno veže u ljubavi, a uzvišen zakon njen traži ljubav međ druzima. O, blaženi ljudski rode, ako tvoje srce vodi ljubav, ko što nebom vlada.

Quod mundus stabili fide  Concordes uariat uices,  Quod pugnantia semina  Foedus perpetuum tenent,  Quod Phoebus roseum diem  Curru prouehit aureo,  Vt quas duxerit Hesperos  Phoebe noctibus imperet,  Vt fluctus auidum mare  Certo fine coerceat,  Ne terris liceat uagis  Latos tendere terminos.  Hanc rerum seriem ligat  Terras ac pelagus regens   Et caelo imperitans amor.  Hic si frena remiserit,  Quidquid nunc amat inuicem  Bellum continuo geret  Et quam nunc socia fide  Pulchris motibus incitant,  Certent soluere machinam.  Hic sancto populos quoque  Iunctos foedere continet,  Hic et coniugii sacrum  Castis nectit amoribus,  Hic fidis etiam sua  Dictat iura sodalibus.  O felix hominum genus,  Si uestros animos amor  Quo caelum regitur regat.

Uteha filozofije, II, 8

prevela: Radmila Šalabalić

Dante: Novi život, XIX

Zbilo se zatim da me, prolazeći nekim putem duž kojega je tekla vrlo bistra rijeka, spopadne takva želja da rečem stihove, da počeh mislit kojim ću to načinom; a mišljah da govor o njoj ne bi bio doličan ako ne bi govorio ženama u drugoj osobi, i to ne bilo kakvim ženama, nego samo onima koje su plemenite i nisu samo obične žene. Kažem da mi se tada jezik odvezao kao sam od sebe, i rekoh: Gospe, što znate duh ljubavi prave. Te riječi zapamtih s veseljem, misleći da ih uzmem kao početak; vrativši se zatim u grad i razmišljajući nekoliko dana, počeh jednu kanconu i stavih kao prvih stih te riječi; ona je složena tako kako će se vidjeti iz njezine podjele. Kancona počinje ovako: Gospe, što znate.

Gospe, što znate duh ljubavi prave,

s vama o mojoj gospoji ću zborit,

ne moguć sve joj hvale izgovorit,

govoreć dušu bar ću da ublažim.

Kada se s njome moje misli bave,

tako se slatkim Amor znade stvorit,

da mi je usta tada moć otvorit,

potaknuo bih svijet da ljubav traži.

Na uzvišen se govor ne odvažim,

jer bih od straha možda nizak bio.

O njezinom bih liku zborit htio,

prem nepodobno za njezine draži,

gospoje, s vama, zaljubljenih duša,

jer to stvar nije da je drugi sluša. 

Anđeo moli svemogućeg Boga,

govoreć: "Višnji, u zemaljskom stanu

vidimo dušu divnu, odabranu,

čijim smo svjetlom i mi obasjani".

Da uzvisi je, Stvoritelja svoga

nebo, što drugu ne imade manu,

i blaženici smjerno molit stanu.

Jedino Milost na našoj je strani

i Sveznajući koji to im brani:

"Trpite mirno, još, predragi moji,

da tamo bude nada vam gdje stoji

onaj, što smrt joj, uz strah neprestani,

čeka, što reć će  paklu: O kleti,

ja vidio sam nadu sviju svetih".

Gospoju žude višnji rajski dvori;

sad bih da krepost njenu znate, žene.

Kažem, nek s njome ona od vas krene,

što plemenite želi steći časti,

jer prosta srca Amor lednim tvori,

te svaka druga misao im vene;

a tko izdrži gledat draži njene,

plemenit bit će, il će mrtav pasti.

A koga ona na pogled ovlasti,

toliko od nje kreposti pak ćuti,

pozdrava radi što mu ga uputi,

svakomu prašta, blažen, prepun slasti.

Još milost Bog joj od svih veću dade;

tko s njome zbori za propast ne znade.

"Stvar da li smrtna, tako divna, čista

opstojat može", Amor o njoj kaže.

I dok je motri, njemu se ukaže

da Bog je šalje ko znak čuda, sreće.

S lika joj biser pravom mjerom blista

kako to ukus gospama nalaže;

lijeposti uzor njome se pokaže;

njom narav stvori dobro ponajveće.

Iz očiju joj, kad ih milo kreće,

izlaze dusi što ljubavlju gore;

koji je motre tad oči obore

jerbo do srca svaki od njih lijeće.

Amor joj tako utisnut u lice,

gdje se ne može gledat netremice.

Kancono moja, zboreći poteci,

posvuda dičnim gospojama hodi.

Opominjem te jer te Amor rodi

mladu i ljupku. Sad ti je otići,

a gdje god dođeš ovu molbu reci:

"Kažite put mi, jer me hvala vodi

onoj od koje čast mi proishodi".

A uzaludno ne želiš li ići,

gdje puk je prosti nemoj niti prići;

možeš li, nastoj da budeš očita

tek gospi, mužu soja plemenita,

da upute te kamo ti je stići.

Amora nać ćeš i s njime gospoju,

i njemu molbu preporuči moju.

Ovu ću kanconu da bi se shvatila, podijeliti podrobnije nego dosadašnje. Ponajpre je raščlanjujem u tri dijela: prvi je dio uvod riječima koje slijede; drugi je srž onoga o čemu se govori; treći je u službi prethodno rečenoga. Drugi deo počinje Anđeo moli; treći Kancono moja. Prvi se dio dijeli u četiri: u prvom kazujem s kim želim govoriti o svojoj gospoji i zašto; u drugom kažem kakav izgledam sam sebi kada mislim o njezinoj vrlini, i kažem kako bih to kazao kad ne bih izgubio hrabrost; u trećem kažem na koji način mislim govoriti o njoj, e da ne bih bio nedoličan; u četvrtom opetujući kojim se gospojama obraćam, kazujem razlog zbog kojega se obraćam baš njima. Drugi dio počinje Kada se; treći Na uzvišen se; četvrti Gospoje s vama. Zatim kada kažem Anđeo moli počinjem zboriti o ovoj gospoji, a taj se dio dijeli u dva: u prvom kažem kako se ona poima na nebu; u drugom kako se poima na zemlji: Gospoju žude. Taj se drugi deo dijeli u dva: u prvom govorim o plemenitosti njezine duše, spominjući djelotvorne kreposti koje iz njih proishode; u drugoj govorim o plemenitosti njezina tijela, spominjući joj lijeposti: Stvar da li smrtna. Taj se drugi dio dijeli u dva dijela: u prvom kažem koliko je lijeposti na čitavom tijelu; u drugom kažem koliko je lijeposti po pojedinim dijelovima tijela: Iz očiju joj. I taj se drugi dio dijeli u dva: u jednom spominjem oči, što su izvor ljubavi; u drugom govorim o ustima što su svrha ljubavi. A da bih ovdje odagnao svaku nedoličnu pomisao neka se sjeti onaj koji čita da je već gore napisano da je pozdrav ove gospoje, koji proistjecaše iz njezinih ustiju, bio svrha mojih želja, dok mi ga ona ne uskrati. A zatim kada kažem: Kancono moja, dodajem jednu kiticu koja je u službi drugih, a u njoj kažem što očekujem od ove kancone. A kako je ovaj poslijednji dio lako razumjeti, neću se truditi da ga dalje dijelim. Kažem, da bi za jasnije poimanje ove pjesme trebala još podrobnija podjela, ali tko nije toliko dosjetljiv da bi je mogao shvatiti po ovim podjelama koje učinih, neću žaliti ako je se okani; jer se uistinu bojim da sam i ovakvom podjelom preveliku broju priopćio njenu nakanu, ako se dogodi da ovo budu čitali.

Mikelanđelo: Sonet G 77

Jednak ljepoti kad bi plamen bio očiju vaših, što su žar tog sjaja, ne bi svet imo tako mrzla kraja, da ne bi ko strijela užgana gorio. Al nebo milosno kome nas je žao, nama od ljepote što u vama biva vidljivu krepost uzima i skriva, da bi smrtnom žiću mirniji tok dao. Dakle, ljepoti nije jednak plamen, zagrijat se može samo onim svijet u čem vidi barem dijelom neba znamen. Gospodine, vidim sudbu neumitnu čini vam se nisam kadar za vas mrijet, sitna sposobnost užga vatru silnu.

Se ’l foco fusse alla bellezza equale degli occhi vostri, che da que’ si parte, non avrie ’l mondo sì gelata parte che non ardessi com’acceso strale. Ma ’l ciel, pietoso d’ogni nostro male, a noi d’ogni beltà, che ’n voi comparte, la visiva virtù toglie e diparte per tranquillar la vita aspr’e mortale. Non è par dunche il foco alla beltate, ché sol di quel s’infiamma e s’innamora altri del bel del ciel, ch’è da lui inteso. Così n’avvien, signore, in questa etate: se non vi par per voi ch’i’ arda e mora, poca capacità m’ha poco acceso.

Đordano Bruno: Hostis non hostis

Ne morao se nikad požaliti na ljubav s kojom samom sreću želim; makar se zbog nje treba zlopatiti, od dopuštenog neću da se dijelim. Spram Feniksa ću uvijek jedno biti pod nebom vedrim, tmurnim, hladnim, vrelim. S koje će kobi puknut ili sreće čvor što ga ni smrt odriješit neće! Jer srce, duh i duša nema užitka, slobode, života, što je veselje, ugoda, milota, što slađe, draže, plodnije se kuša, do patnje, jarma, smrti, što mi ih narav, volja, sudba prti.

Mai fia che de l'amor io mi lamente, Senza del qual non voglio esser felice; Sia pur ver che per lui penoso stente, Non vo' non voler quel che sí me lice. Sia chiar o fosco il ciel, fredd'o ardente, Sempr'un sarò ver l'unica fenice. Mal può disfar altro destin o sorte Quel nodo che non può sciôrre la morte. Al cor, al spirto, a l'alma Non è piacer, o libertade, o vita, Qual tanto arrida, giove e sia gradita, Qual piú sia dolce, graziosa ed alma, Ch'il stento, giogo e morte, Ch'ho per natura, voluntade e sorte.

Đordano Bruno: Pesma hrastu

U zraku širiš, stari hraste, grane, a korijen tvrdiš u zemlji gdje niče; ni potresena zemlja, ni kad stane driješiti nebo severac što psiče, nit išta što u groznoj zimi bane, s tvog stalnog mjesta nikad te ne miče; ti jesi prava slika moje vjere koju strahote nikad ne pomjere. Ti istu grudu milu zauvijek grliš, plemeniš i svojiš, i korijenje po utrobi joj gojiš što zahvalno je darežljivu krilu. Ja tek uz jednu stvar prikovah čuvstvo, duh i uma dar.

Annosa quercia, che gli rami spandi A l'aria, e fermi le radici 'n terra; Né terra smossa, né gli spirti grandi, Che da l'aspro Aquilon il ciel disserra, Né quanto fia ch'il vern'orrido mandi, Dal luogo ove stai salda, mai ti sferra;  Mostri della mia fé ritratto vero, Qual smossa mai strani accidenti fêro. Tu medesmo terreno Mai sempre abbracci, fai colto e comprendi, E di lui per le viscere distendi Radici grate al generoso seno: I' ad un sol oggetto Ho fisso il spirto, il senso e l'intelletto.

Đordano Bruno: Kapije dijamantske i crne

Amor po kojem znam istinu sada što širi vrata dijamantna tavna, kroz oči uđe i od vida javna rađa se, živi, goji, vječno vlada; i sve što nebu, zemlji, paklu spada ističe, zove prava lica davna obnavlja snagu i strijeljenje ravna da uvijek srcu vidnu ranu zada. O svijete prosti, put istine kroči, da uho k stalnom zboru mom obraćaš; otvori mahnit, ako možeš, oči: Dječaku vjeruj, jer ti malo shvaćaš brzo se mijenjaš, a mniš da on bjega, i sam si slijep, a slijepcem zoveš njega.

Amor, per cui tant'alto il ver discerno,  Ch'apre le porte di diamante e nere  Per gli occhi entra il mio nume; e per vedere  Nasce, vive, si nutre, ha regno eterno.  Fa scorger quant'ha il ciel terr'ed inferno,  Fa presente d'absenti effigie vere,  Repiglia forze, e, trando dritto, fere,  E impiaga sempre il cor, scuopre ogn'interno.  O dunque, volgo vile, al vero attendi,  Porgi l'orecchio al mio dir non fallace,  Apri, apri, se puoi, gli occhi, insano e bieco.  Fanciullo il credi, perché poco intendi;  Perché ratto ti cangi, ei par fugace;  Per esser orbo tu, lo chiami cieco.

Između ljubavnika je uvek smrt: Mikelanđelovi soneti XXXVII & LXV

O, da sam sa zemlje tad kreno k visini, kad je Feb po brdu punim svjetlom sjao, snagom mu krila da sam se digao, mogla mi se takva smrt slatkom da čini. Al iščezo je; uzalud je htio zaustavit mi bijeg veselih dana, sad je pravo da je duša rasplakana, a svod da joj je svoja vrata zatvorio. Pera bjehu krila, a stubište brdo, Feb mi bje svjeća, a smrt što i zdravlje, uzglavlje mi njeno ne bi bilo tvrdo. Mrijući bez njih, duša usred sjete ne diže se k nebu, zalud prošlo slavlje: kasno je za svijet iza zla i štete.

Ben mi dove’ con sì felice sorte, mentre che Febo il poggio tutto ardea, levar da terra, allor quand’io potea, con le suo penne, e far dolce la morte. Or m’è sparito; e se ’l fuggir men forte de’ giorni lieti invan mi promettea, ragione è ben c’all’alma ingrata e rea pietà le mani e ’l ciel chiugga le porte. Le penne mi furn’ale e ’l poggio scale, Febo lucerna a’ piè; né m’era allora men salute il morir che maraviglia. Morendo or senza, al ciel l’alma non sale, né di lor la memoria il cor ristora: ché tardi e doppo il danno, chi consiglia?

LXV

Svaki put kad se idol moj prikaže oku mog srca i slaba i jaka, međ njih smrt se smjesti i tjera ga, opaka, pa ga moje oči uplašene traže. I duša se nada da će što god gori čin uvrede bude, zadovoljstvo biti njeno to veće, pa ljubav tad kiti razloge svoje i ovako zbori: Žiće nam samo jednom smrt utrne, ne rađa se više; a tko sa mnom mre, zbog čeg da se boji same smrti crne? Upaljena ljubav ako žar svoj shvaća, a sličnome žaru dobar magnet je, ko čisto se zlato svome Bogu vraća.

Ognor che l’idol mio si rappresenta agli occhi del mie cor debile e forte, fra l’uno e l’altro obbietto entra la morte, e più ’l discaccia, se più mi spaventa. L’alma di tale oltraggio esser contenta più spera che gioir d’ogni altra sorte; l’invitto Amor, con suo più chiare scorte, a suo difesa s’arma e s’argomenta: Morir, dice, si può sol una volta, né più si nasce; e chi col mie ’mor muore, che fie po’, s’anzi morte in quel soggiorna? L’acceso amor, donde vien l’alma sciolta, s’è calamita al suo simile ardore, com’or purgata in foco, a Dio si torna.

Pesma kao kristal: Danteove kamene rime (III)

Amore, vidiš kako ova gospa

ne mari tvoju moć ni u ko vrijeme,

što znade postat svim ljepotam gospa;

a pošto vidje da je moja gospa

po licu gdje mi zrači tvoja svjetlost,

postade svake okrutnosti gospa;

tako te kanda srcem nije gospa

negoli zvijer, za ljubav prava studen:
jer i za topla i kad dan je studen

pokazuje se sveđ mi kao gospa

što oblikova neki lijep je kamen

najboljom rukom što kleše u kamen.

A ja, što jesam stalniji no kamen

služit te, jer me sili lijepa gospa,

skrit udar nosim što ga stvori kamen,

kojim me udri ti ko da sam kamen,

što dugo te uznemiravo vrijeme,

tako da stignu k srcu gdje sam kamen.

I nikad jošte ne otkriše kamen

ili sjaj sunca il njegova svjetlost,

da takvu ima ni snagu ni svjetlost

te u njem otpor nađe ovaj kamen,

tako da njena ne vodi me studen

onamo gdje od smrti bit ću studen.

Gosparu, znaš da kad je ledna studen

postaje voda od kristala kamen

na sjeveru gdje velika je studen,

i zrak se sveđ u elemenat studen

tu pretvara, pa stog je voda gospa

u onom kraju zato što je studen:

tako se kad je njezin izgled studen

sleđuje meni krv u svako vrijeme

preobraća se meni u plač studen,

koji mi zatim izlazi kroz svjetlost

tu gdje je ušla nesmiljena svijetlost.

U njoj se skuplja svih lijeposti svjetlost;

tako joj srce hrli svih krutosti studen

u srce, tvoja gdje ne ide svjetlost:

jer očima mi tol je lijepa svjetlost

kad motrim je, da svijetli mi i kamen,

i drugo sve spram čega skrenem svjetlost.

S oči mi njenih dođe slatka svjetlost

pa druga za me ne postoji gospa;

da meni bar je milosnija gospa,

kû tražim i kad noć je i kad svjetlost,

da nju tek služim, i mjesto i vrijeme.

S drugog ne žudim živjet dugo vrijeme.

Stoga, vrlino starija neg vrijeme,

i nego što su kretanje il svjetlost,

smili se na me, i na zlo mi vrijeme;

u srce uđi njoj, jer već je vrijeme,

tako da iz nje ti izvučeš studen

što ne da mi, ko drugom, mirno vrijeme:

jer stigne li me tvoje burno vrijeme

u takvu stanju, ovaj nježan kamen

vidjet će kako liježem u mal kamen,

da ustanem se tek kad prođe vrijeme,

kada ću vidjet bje li ikad gospa

na svijetu lijepa ko ta kruta gospa.

Kancono, meni u duhu je gospa

takva, te, premda za mene je kamen,

gorim, pa svatko čini mi se studen;

tako da za tu ja sam smion studen

učinit novost kojoj ti si svjetlost,

nezamišljenu ni u koje vrijeme.

Amor, tu vedi ben che questa donna

la tua vertù non cura in alcun tempo

che suol de l’altre belle farsi donna;

e poi s’accorse ch’ell’era mia donna

per lo tuo raggio ch’al volto mi luce,

d’ogne crudelità si fece donna;

sì che non par ch’ell’abbia cor di donna

ma di qual fiera l’ha d’amor più freddo;

ché per lo tempo caldo e per lo freddo

mi fa sembiante pur come una donna

che fosse fatta d’una bella petra

per man di quei che me’ intagliasse in petra.

E io, che son costante più che petra

in ubidirti per bieltà di donna,

porto nascoso il colpo de la petra,

con la qual tu mi desti come a petra

che t’avesse innoiato lungo tempo,

tal che m’andò al core ov’io son petra.

E mai non si scoperse alcuna petra

o da splendor di sole o da sua luce,

che tanta avesse né vertù né luce

che mi potesse atar da questa petra,

sì ch’ella non mi meni col suo freddo

colà dov’io sarò di morte freddo.

Segnor, tu sai che per algente freddo

l’acqua diventa cristallina petra

là sotto tramontana ov’è il gran freddo

e l’aere sempre in elemento freddo

vi si converte, sì che l’acqua è donna

in quella parte per cagion del freddo:

così dinanzi dal sembiante freddo

mi ghiaccia sopra il sangue d’ogne tempo,

e quel pensiero che m’accorcia il tempo

mi si converte tutto in corpo freddo,

che m’esce poi per mezzo de la luce

là ond’entrò la dispietata luce.

In lei s’accoglie d’ogni bieltà luce:

così di tutta crudeltate il freddo

le corre al core, ove non va tua luce:

per che ne li occhi sì bella mi luce

quando la miro, ch’io la veggio in petra,

e po’ in ogni altro ov’io volga mia luce.

Da li occhi suoi mi ven la dolce luce

che mi fa non caler d’ogn’altra donna:

così foss’ella più pietosa donna

ver me, che chiamo di notte e di luce,

solo per lei servire, e luogo e tempo!

Né per altro disio viver gran tempo.

Però, Vertù che se’ prima che tempo,

prima che moto o che sensibil luce,

increscati di me, c’ho sì mal tempo:

entrale in core omai, ché ben n’è tempo,

sì che per te n’esca fuor lo freddo

che non mi lascia aver, com’altri, tempo;

ché se mi giunge lo tuo forte tempo

in tal stato, questa gentil petra

mi vedrà coricare in poca petra

per non levarmi se non dopo il tempo,

quando vedrò se mai fu bella donna

nel mondo come questa acerba donna.

Canzone, io porto ne la mente donna

tal, che con tutto ch’ella mi sia petra,

mi dà baldanza, ond’ogni uom mi par freddo;

sì ch’io ardisco a far per questo freddo

la novità che per tua forma luce,

che non fu mai pensata in alcun tempo.

Sunce i heliotrop: Danteove kamene rime (II)

Kad kratak dan i velik krug je sjene

stigo sam, ah, i kad su bijela brda,

kada se boja izgubi u trave:

a moja žudnja ipak je zelena,

tako joj korijen nosi tvrdi kamen

što govori i ćuti kao gospa.

Na sličan način ova mlada gospa

ledena je ko i snijeg usred sjene:

jer ne budi je, niti kao kamen,

slađano doba koje grije brda,

i s kog od bijelih postaju zelena,

jer na njih sipa cvjetiće i trave.

Kad joj na glavi vijenac je od trave,

iz sjećanja nam ode svaka gospa:

jer žuto nabran pram je kraj zelena

tol lijep, da Amor stoji tu sred sjene,

što stisnuo me izmeđ malih brda

još mnogo jače nego vapno kamen.

Lijepost joj veću ima moć no kamen,

i udar njen ne mogu liječit trave:

te bježah preko ravnica i brda,

da ne sretne me tako lijepa gospa;

i od njenog mi svjetla ne da sjene

brežuljak, ni zid, ni hvoja zelena.

Vidjeh kad na njoj bje halja zelena,

takova te bi ulila u kamen

ljubav što ćutim čak spram njene sjene:

pa željeh je na livadi sred trave,

ljuvenu kakva igda bješe gospa,

svud okruženoj od visokih brda.

No prije rijeke teći će uz brda

neg če se drva lijepog tog zelena

primiti plam, ko drugih lijepih gospa,

za mene; pristo leći bih na kamen

cio svoj vijek i hodat pasuć trave,

samo da vidim njenog ruha sjene.

Kad brda prave i najcrnje sjene,

ispod zelena njih ta mlada gospa

rasprši, kao kamen ispod trave.

Al poco giorno e al gran cerchio d’ombra

son giunto, lasso!, ed al bianchir de’ colli,

quando si perde lo color ne l’erba;

e ’l mio disio però non cangia il verde,

si è barbato ne la dura petra

che parla e sente come fosse donna.

Similemente questa nova donna

si sta gelata come neve a l’ombra;

che non la move, se non come petra,

il dolce tempo che riscalda i colli

e che li fa tornar di bianco in verde

perché li copre di fioretti e d’erba.

Quand’ella ha in testa una ghirlanda d’erba,

trae de la mente nostra ogn’altra donna;

perché si mischia il crespo giallo e ’l verde

sì bel, ch’Amor lì viene a stare a l’ombra,

che m’ha serrato intra piccioli colli

più forte assai che la calcina petra.

La sua bellezza ha più vertù che petra,

e ’l colpo suo non può sanar per erba;

ch’io son fuggito per piani e per colli,

per potere scampar da cotal donna;

e dal suo lume non mi può far ombra

poggio né muro mai né fronda verde.

Io l’ho veduta già vestita a verde

sì fatta, ch’ella avrebbe messo in petra

l’amor ch’io porto pur a la sua ombra;

ond’io l’ho chesta in un bel prato d’erba

innamorata, com’anco fu donna,

e chiuso intorno d’altissimi colli.

Ma ben ritorneranno i fiumi a’ colli

prima che questo legno molle e verde

s’infiammi, come suol far bella donna,

di me; che mi torrei dormire in petra

tutto il mio tempo e gir pascendo l’erba,

sol per veder do’ suoi panni fanno ombra.

Quandunque i colli fanno più nera ombra,

sotto un bel verde la giovane donna

la fa sparer, com’uom petra sott’erba.

Vreme i kristal: Danteove kamene rime

Solsticij i ljudsko telo: Rima I

Dospjeh do časa gibanja planeta

kad obzor, pošto sunce leći ode,

rađa Blizance da se nebo krasi,

a ljuven zvijezdu vidjeti nam smeta

zbog sjajne zrake koja tako bode

proprijeko da je ko korpena gasi;

a onaj planet što se ledom glasi

kazuje nam se sav kraj veljeg luka

u kom svih sedam pravi malu sjenu:

a zbog toga ne skrenu

nijedna miso ljubavnih mi muka

s mog uma, gdje sam kao stijena stamen

pamteć u krutom liku gospu-kamen.

S etiopskoga podiže se pijeska

tuđinski vjetar koji zrakom hukne,

zbog vrelog sunca koje po njem grije;

pa prođe more, s kog se takva ljeska

magla da, drugi vjetar li ne puhne,

polutku našu svu oblakom svije;

zatim se topi i bjelinu sije

hladnoga snijega i dosadne kiše,

pa zrak se stuži sav i suze lije;

a Amor koji vije

mreže zbog vjetra k visini sve više

ne pušta me, tol lijepa ta je gospa

okrutna što mi dana je ko gospa.

Pobjegle sve su ptice toplom kraju

iz europske zemlje, koja uvijek

ledenih sedam zvijezda vidjet može;

a druge pjevu svome glas ne daju,

da opet tek im proljeće ga čuje,

osim da neku tužbu njime slože;

a drugim svima bićima što prože

radošću narav, ljubav dignu uze,

jer stȕdēn njihov ljuven duh utiša:

a mom je ljubav viša;

jer slatke misli meni ne oduze

nit mi ga dade, mijenjajuć se, doba,

neg mi ih daje gospa mladog doba.

Hvojima sada više vrijeme nije

što toplo sunce u Ovnu ih stvori

da resi svijet, i umrla je trava;

grana sa zelen-lišćem nam se krije,

tek jele tu su, lovori i bori,

il druga koja na zelenova dava;

tako je oštra, reska studen prava

te obroncima cvjetiće potuče,

što ne mogahu podnijet slanu ljutu:

a ipak draču krutu

Amor iz mojih grudiju ne vuče;

stog odlučan sam nositi je vječno

dok god sam živ, kad živio bih vječno.

S vrutaka liju dimonosne vode

zbog para što ih trbuh zemlje prima,

koja ih gore iz dubine suče;

pa staza kud me lijepi dani vode

sada je potok, i bit će dok ima

potrajat zima koja jako tuče;

tlo zemlje na se ostaklinu vuče,

a mrtva voda u led se okrenu,

jer je hladnoća stisnula izvana:

a ja od svojih rana

koraka natrag zbog toga ne krenuh,

nit ću; jer ako i jad ima slasti,

zacijelo smrt nadmašuje sve slasti.

Kancono, što će sa mnom bit u drugo

proljeća slatko doba, kada lije

ljubav s nebesa svih do zemnih staza,

kad usred ovog mraza

ljubav je sa mnom tek, a drugdje nije?

Postat ću i ja sam ko pravi mramor,

bude li srce u diklice mramor.

Io son venuto al punto de la rota

che l’orizzonte, quando il sol si corca,

ci partorisce il geminato cielo,

e la stella d’amor ci sta remota

per lo raggio lucente che la ’nforca

sì di traverso, che le si fa velo;

e quel pianeta che conforta il gelo

si mostra tutto a noi per lo grand’arco

nel qual ciascun di sette fa poca ombra:

e però non disgombra

un sol penser d’amore, ond’io son carco,

la mente mia, ch’è più dura che petra

in tener forte imagine di petra.

Levasi de la rena d’Etiopia

lo vento peregrin che l’aere turba,

per la spera del sol ch’ora la scalda;

e passa il mare, onde conduce copia

di nebbia tal, che, s’altro non la sturba,

questo emisperio chiude tutto e salda;

e poi si solve, e cade in bianca falda

di fredda neve ed in noiosa pioggia,

onde l’aere s’attrista tutto e piagne:

e Amor, che sue ragne

ritira in alto pel vento che pioggia,

non m’abbandona; sì è bella donna

questa crudel che m’è data per donna.

Fuggito è ogne augel che ’l caldo segue

del paese d’Europa, che non perde

le sette stelle gelide unquemai;

e li altri han posto a le lor voci triegue

per non sonarle infino al tempo verde,

se ciò non fosse per cagion di guai;

e tutti li animali che son gai

di lor notura, son d’amor disciolti,

però che ’l freddo lor spirito ammorta:

e ’l mio più d’amor porta;

ché li dolzi pensier non mi son tolti

né mi son dati per volta di tempo,

ma donna li mi dà c’ha picciol tempo.

che trasse fuor la vertù d’Ariete

per adornare il mondo, e morta è l’erba;

ramo di foglia verde a noi s’asconde

se non se in lauro, in pino o in abete

o in alcun che sua verdura serba;

e tanto è la stagion forte ed acerba,

c’ha morti li fioretti per le piagge,

li quai non poten tollerare la brina:

e la crudele spina

però Amor di cor non la mi tragge;

per ch’io son fermo di portarla sempre

ch’io sarò in vita, s’io vivesse sempre.

Versan le vene le fummifere acque

per li vapor che la terra ha nel ventre,

che d’abisso li tira suso in alto;

onde cammino al bel giorno mi piacque

che ora è fatto rivo, e sarà mentre

che durerà del verno il grande assalto;

la terra fa un suol che par di smalto,

e l’acqua morta si converte in vetro

per la freddura che di fuor la serra:

e io de la mia guerra

non son però tornato un passo a retro,

né vo’ tornar; ché se ’l martiro è dolce,

la morte de’ passare ogni altro dolce.

Canzone, or che sarà di me ne l’altro

dolce tempo novello, quando piove

amore in terra da tutti li cieli,

quando per questi geli

amore è solo in me, e non altrove?

Saranne quello ch’è d’un uom di marmo,

se in pargoletta fia per core un marmo.

Aurelije Avgustin: Proročanstvo eritrejske Sibile

Kako neki izvještavaju, u to je doba proricala eritrejska Sibila. Varon iznosi kako bijaše više Sibila, a ne samo jedna. Po predaji je najstarija od nadahnutih proročica bila eritrejska Sibila, nazvana tako ili zbog crvene zemlje Marpesa kraj grada Troje (gr. ἐρυθρός, crven) ili po Eritreji u Joniji. Njezina se proroštva tiču Trojanskoga rata, ali je ne spominju ni Homer, ni Herodot. prema Varonu bilo je deset Sibila, a napoznatija ona iz Kume, od koje potječu i glasovite sibilinske knjige na Kapitolu. Te su knjige uništene u požaru 83. god. p.n.e. a nova je zbirka sastavljena od sličnih spisa sa drugih mjesta. Preostala proroštva potiču iz judeo-hrišćanske baštine, a najvešćuju strahotne događaje.

Ova eritrejska Sibila doista je zapisala neke izreke koje se bjelodano tiču Krista; te sam i sam prvo pročitao na latinskome jeziku, u stihovima slabe latinštine i neispravna metra, a zbog nevičnosti nepoznata prevoditelja, kako sam poslije doznao. Jer, veoma istaknut muž Flacijan, koji bijaše i prokonzul, inače vrstan govornik i veoma učen, kad smo jednom razgovarali o Kristu, donio mi je grčki rukopis, rekavši mi kako su u njemu pjesme eritrejske Sibile, i pokazao mi kako se na stanovitu mjestu poredak početnih slova stihova tako niže da tvori ove riječi: Ίησοῦς Χριστός, Θεοῦ Υἱός, Σωτήρ, što je latinski: Isus Krist Božji Sin Spasitelj. Ti stihovi, kojih prva slova sadržavaju značenje koje smo već naveli, kako ih netko preveo u dobroj latinštini i metru glase ovako:

Ι I zemlja će se znojiti u znaku suda,

Η E da bi s neba došao kralj na vijeke;

Σ Sam nazočan u puti da sudi i svijetu.

Ο Ovog će Boga vidjeti i nevjerni i vjerni,

Υ Uzvišena sa svetima, dok prestaje ovo doba.

Σ Stajat će pred njime duše s puti, kojima će suditi,

Χ Hrpama gustoga trnja dok je prekriven svijet.

Ρ Razbit će se kipovi i sav nakit ljudski,

Ε Evo će i zemlju i more i nebo spaliti oganj,

Ι I tražiti da razori dveri mrskoga Averna.

Σ Svetima će put izbaviti svjetlo spasa,

Τ Trpjet će vječni plamen opake duše.

Ο Otkrivajući skrivena djela, svatko će svoje odati tajne;

Σ Svjetlu će Bog razotkriti svačije grudi.

Θ Tada će žalosti biti i svi će zubima škrgutati.

Ε Evo se gasi svjetlost Sunca i zamire gibanje zviježđa,

Ο Ovit će se svitak neba, ugasnuti Mjesečev sjaj.

Υ Ulegnut će se brda, dok će se uzdić' doline.

Υ U svijetu neće biti ni uzvišenog ni visokog.

Ι Izravnat će se u polju planine;

Ο Odjednom će nestat sva plavetna mora; zemlja će ispucana propast.

Σ Spalit će oganj izvore, isušiti rijeke.

Σ Samo će trublja tužno zatrubit sa visina

Ω Oplakujući žalosne čine i različite jade.

Τ Tartarski ponor otkrit će razjapljena zemlja.

Η Evo će pred Gospoda svi kraljevi izać' na sud;

Ρ Rigat će nebo potoke ognja i sumpora.

Iudicii signum tellus sudore madescet. 

E caelo rex adueniet per saecla futurus

Scilicet ut carnem praesens ut iudicet orbem.

Unde deum cernent incredulus atque fidelis

Celsum cum sanctis aeui iam termino in ipso.

Sic animae cum carne aderunt quas iudicat ipse

Cum iacet incultus densis in uepribus orbis.

Reicient simulacra uiri cunctam quoque gazam

Exuret terras ignis pontumque polumque.

Inquirens taetri portas effringet auerni

Sanctorum sed enim cunctae lux libera carni.

Tradetur sontes aeterna flamma cremabit

Occultos actus retegens tunc quisque loquetur.

Secreta atque deus reserabit pectora luci

Tunc erit et luctus stridebunt dentibus omnes.

Eripitur solis iubar et chorus interit astris

Uoluetur caelum lunaris splendor obibit.

Deiciet colles ualles extollet ab imo

Non erit in rebus hominum sublime uel altum.

Iam aequantur campis montes et caerula ponti

Omnia cessabunt tellus confracta peribit.

Sic pariter fontes torrentur fluminaque igni

Sed tuba tum sonitum tristem demittet ab alto.

Orbe gemens facinus miserum uariosque labores

Tartareumque chaos monstrabit terra dehiscens. 

Et coram hic domino reges sistentur ad unum

Reccidet e caelo ignisque et sulphuris amnis.

U tim latinskim stihovima, što su prevedeni s grčkog onako kako se moglo, u cijelosti se nisu mogli prevesti oni počeci u kojima u grčkome stoji slovo Y (ipsilon), jer se nisu mogle pronaći latinske riječi s istim slovom, a koje bi odgovarale smislu. To je slučaj u tri stiha, u petome, osamnaestome i devetnaestome. Tako, ako pročitamo slova kojima započinju stihovi (ne čitajući ona tri kako su napisana, nego zamijenivši ih slovom ipsilon kao da je ono napisano) pojavljuje se pet riječi: Isus Krist Božji Sin Spasitelj; nu samo čitajući to grčki, a ne latinski. Tu je dvadeset i sedam stihova, a taj broj iznosi tri na treću. Tri puta tri je devet; a ako se devet pomnoži sa tri, tako da broj raste od drugoga prema trećem stupnju, dobiva se dvadeset i sedam. Uz to, povežeš li prva slova tih pet grčkih riječi (koje su Ίησοῦς Χριστός, Θεοῦ Υἱός, Σωτήρ, što je latinski "Isus Krist Božji Sin Spasitelj"), bit će riječ ἰχθύς, to jest riba, koja otajstveno označuje Krista, zbog toga što je on uzmogao opstati živ - naime, bez grijeha - u ponoru naše smrtnosti kao u dubini voda.

2. Uz to, ova eritrejska Sibila ili, kako neki više vjeruju, kumejska, u cijeloj svojoj pjesmi (koje je naveden tek mali dio) ne donosi ništa što bi se ticalo štovanja lažnih ili načinjenih bogova; dapače, ona tako govori i protiv njih i protiv njihovih štovatelja, te je bjelodano valja ubrojiti među one koji pripadaju gradu Božjemu. Laktancije u svoje djelo unosi i neka proroštva Sibile o Kristu, iako ne kaže točno koje Sibile. Nu ono što je on zasebice izložio, odlučio sam kako treba iznijeti ujedno, kao da su jedno podulje proroštvo mnogi i kratki izrijeci koji bijaše naveo:

"Poslije će pasti u opake ruke nevjernika; i udarat će Bogu zaušnice prljavim rukama i pljuvat će ga otrovnom pljuvačkom nečistih usta; nu on će jednostavno podložiti udarcima svoja sveta leđa. i šutjet će primajući udarce šakama, kako ne bi tkogod prepoznao da je došao kao Riječ i odakle je došao; kako bi govorio onima iz pakla i bio okrunjen trnovom krunom. I dadoše mu žuč za jelo i ocat radi žeđi; postavit će mu takav stol negostoljubivosti. A ti sama, u ludilu svojem, nisi prepoznala svojega Boga, kad se rugao umovima smrtnika, nego si ga trnjem okrunila i primmiješala mu odvratne žuči. I razderat će se zastor hrama; i usred dana spusti će se mrkla noć na tri sata. I on će zaspavši smrću umrijeti na tri dana; a zatim će se prvi iz podzemlja vratiti na svijetlost, pokazujući onima koje je pozvao od mrtvih početak uskrsnuća." 

Laktancije je ta Sibilina svjedočanstva navodio dio po dio na različitim mjestima svoje rasprave, kako mu se činilo da zahtijeva ono što je kanio dokazati. Ne umećući ništa svojega, potrudio sam se da sve te navode spojim u jednu cjelinu, označivši samo velikim slovima, s nadom kako ih prepisivači neće mimoići. Dakako, neki su pisali kako eritrejska Sibila nije živjela u Romulovo doba, nego za Trojanskoga rata.

Aurelije Avgustin: O državi Božjoj, knjiga XVIII.23

Sandro Botičeli, Aurelije Avgustin