Boetije: Herkul

ostali postovi sa Boetijem na blogu:

Boetije: Orfej

Himna kosmičkoj Ljubavi

Boetijeva Himna Bogu Ocu

O istinskoj plemenitosti

Poslednju, sedmu po redu metru kojom se završava IV knjiga Boetijeve Utehe Filozofije Bella bis quinis operatus annis peva Gospa Filozofija, nakon dijaloga u kome ga uverava da ne treba da podlegne svome padu. Njena argumentacija je da svaka sudbina koju Fortuna dodeli jeste povoljna, bilo ona srećna ili nesrećna, jer je prva nagrada za dobro, a potonja kazna za loša dela. Poteškoće u koje je Boetije zapao treba preobratiti snagom uma u pouku i mudrost. Zatim sledi pesma Filozofije u kojoj se elegantnim stilom u sapfičkim strofama opevavaju podvizi Agamemenona, Odiseja a konačno i Herakla: zauzeće Troje, žrtvovanje Ifigenije, oslepljivanje kiklopa Polifema, dvanaest podviga; stroga etička pouka iz ovoga narativa jeste ovladati sobom zarad viših ciljeva, razume se onih duhovnih i istinskih kakve nudi filozofija.

Bella bis quinis operatus annis

Vltor Atrides Phrygiae ruinis

Fratris amissos thalamos piauit;

Ille dum Graiae dare uela classi

Optat et uentos redimit cruore,

Exuit patrem miserumque tristis

Foederat natae iugulum sacerdos,

Fleuit amissos Ithacus sodales

Quos ferus uasto recubans in antro

Mersit inmani Polyphemus aluo;

Sed tamen caeco furibundus ore

Gaudium maestis lacrimis rependit.

Herculem duri celebrant labores.

Ille Centauros domuit superbos,

Abstulit saeuo spolium leoni

Fixit et certis uolucres sagittis.

Poma cernenti rapuit draconi

Aureo laeuam grauior metallo,

Cerberum traxit triplici catena.

Victor immitem posuisse fertur

Pabulum saeuis dominum quadrigis.

Hydra combusto periit ueneno,

Fronte turpatus Achelous amnis

Ora demersit pudibunda ripis.

Strauit Antaeum Libycis harenis, 

Cacus Euandri satiauit iras

Quosque pressurus foret altus orbis

Saetiger spumis umeros notauit.

Vltimus caelum labor inreflexo

Sustulit collo pretiumque rursus

Vltimi caelum meruit laboris.

Ite nunc fortes ubi celsa magni

Ducit exempli uia! Cur inertes

Terga nudatis? Superata tellus

Sidera donat.

Rat vodeći dvaput po pet godina,

Sin Atrejev silni, kad Frigija pade

Postelju bratovljevu praznu osveti.

Kad htede da grčke pokrene brodove,

Vetar povoljan krvlju da plati nameri,

Otac da je zaboravi pa ko sveštenik

Htede krv proliti kćeri nesrećnoj.

Plakao je Itačanin za druzima svojim,

Što ih Polifem okrutni, u pećini toj

Grdnoj živeć, u utrobu svoju natrpa.

Oslepljen tad on, u besnilu uživanje

Svoje tad suzama platio je gorkim,

Trud je težak Heraklu slavu doneo:

Kentaure je savladao divlje, strašnome

Lavu njegov plen oteo, ptice strelom

Gađao nepromašivom; jabuke zlatne

Pred zmaja samoga ote, leva mu ruka

Od zlata tog otežala, Kerbera lancem

Trostrukim vezao čvrsto. Gospodara

Strašnog pred četvoropreg bacio je,

Otrovom vatrenim Hidru usmrtio,

Ta ružna Aheloj reka, od stida je

U obalu lice zarila svoje; Anteja opet

Na pesak Libije bacio, smrt Kakova

Euandra smirila je a pleća svoja, ko

Da će njima svod nebeski da dotakne,

Penom zamrlja vepar Kalidonski.

Trudu na poslednjem, on nebo podiže,

Vrata svoga ne pognuvši i nebo mu

Opet, za trud poslednji nagrada beše.

Pođite, odvažni, uzora višnjeg gde vodi put.

Nemojte leđa okretat, lenjivci, zašto?

Zemlje se ostav'te, zvezde vam na dar.

preveo: Dejan Acović

Boetije & Meleagar: O pravoj plemenitosti

Boetije, Uteha filozofije, III, 6

Omne hominum genus in terris simili surgit ab ortu 

Vnus enim rerum pater est, unus cuncta ministrat. 

Ille dedit Phoebo radios dedit et cornua lunae,

Ille homines etiam terris dedit ut sidera caelo, 

Hic clausit membris animos celsa sede petitos. 

Mortales igitur cunctos edit nobile germen. 

Quid genus et proauos strepitis? Si primordia uestra 

Auctoremque deum spectes, nullus degener exstat, 

Ni uitiis peiora fouens proprium deserat ortum.

Rod ljudski na zemlji čitav roda je jednoga

Jedan je samo stvaralac sveta, on sam upravlja.

On je Febu zrake dodelio, mesecu mladom rogove,

Zemlju je ljudima naselio, nebo zvezdama

U telesa udahnu on duše sa prestola visokih

Tako smrtnicima porod plemeniti omogućio.

Zašto se poreklom, precima hvaliti? Poreklo

Svoje ako božanskim shvatiš, niko nije roda

Niskoga, do onoga što je u porocima ogrezao

Te ne vidi pravo odakle poteklo je.

preveo: Dejan Acović

Meleagar iz Gadare, Palatinska antologija

νᾶσος ἐμὰ θρέπτειρα Τύρος: πάτρα δέ με τεκνοῖ
Ἀτθὶς ἐν Ἀσσυρίοις ναιομένα, Γάδαρα:
Εὐκράτεω δ᾽ ἔβλαστον ὁ σὺν Μούσαις Μελέαγρος
πρῶτα Μενιππείοις συντροχάσας Χάρισιν.
εἰ δὲ Σύρος, τί τὸ θαῦμα; μίαν, ξένε, πατρίδα κόσμον
ναίομεν: ἓν Θνατοὺς πάντας ἔτικτε Χάος.
πουλυετὴς δ᾽ ἐχάραξα. τάδ᾽ ἐν δέλτοισι πρὸ τύμβου:
γήρως γὰρ γείτων ἐγγύθεν Ἀίδεω.
ἀλλά με τὸν λαλιὸν καὶ πρεσβύτην προτιειπὼν
χαίρειν εἰς γῆρας καὐτὸς ἵκοιο λάλον

U Tiru sam se odgojio, al' moj rodni kraj
slavan grad je Gadara, ona asirska Atena.
Ocu mi je bilo ime Eukrat.
U početku, kad me Muze nadahnjivat počeše,
natjecah se s Menipovim Haritama.
Zar je čudno što sam Sirijac?
O nepoznati stranče, svijet u kome živimo
naša je prava domovina!
Sad osjećam, vrijeme je eto došlo,
na leđima svojim breme godina,
i zato sam odlučio da na mom se grobu
ovi stihovi uklešu,
jer tko je starac, taj već je skoro Hadov stanovnik!
O da bi, prolazniče, i ti, kad pozdraviš u duhu
brbljiva starca, razgovorljivu doživio starost!

preveo: Ton Smerdel

Boetijeva Himna kosmičkoj Ljubavi

Da u svetu vernost stalna                  samo menja sloge vid, da kroz borbu seme sveta ipak čuva savez čvrst, da kočije zlatne Feb proveze kroz rumen dan, i Dijana, kad je Hesper doprati, da bdi svu noć, da požudno more brani nasrt vala nesitih, da žalima ne da zemlja da se otmu u more, takav red svih stvari niže ljubav - neba vladarka. Kada oni puste uzde sve što živi u ljubavi rat beskrajni zaposedne, i sve snage sjedinjene što pokreću točak sveta žure da ga slome sad. Čvrstom vezom već združene sve narode ona drži i zakletvu svetu braka čedno veže u ljubavi, a uzvišen zakon njen traži ljubav međ druzima. O, blaženi ljudski rode, ako tvoje srce vodi ljubav, ko što nebom vlada.

Quod mundus stabili fide  Concordes uariat uices,  Quod pugnantia semina  Foedus perpetuum tenent,  Quod Phoebus roseum diem  Curru prouehit aureo,  Vt quas duxerit Hesperos  Phoebe noctibus imperet,  Vt fluctus auidum mare  Certo fine coerceat,  Ne terris liceat uagis  Latos tendere terminos.  Hanc rerum seriem ligat  Terras ac pelagus regens   Et caelo imperitans amor.  Hic si frena remiserit,  Quidquid nunc amat inuicem  Bellum continuo geret  Et quam nunc socia fide  Pulchris motibus incitant,  Certent soluere machinam.  Hic sancto populos quoque  Iunctos foedere continet,  Hic et coniugii sacrum  Castis nectit amoribus,  Hic fidis etiam sua  Dictat iura sodalibus.  O felix hominum genus,  Si uestros animos amor  Quo caelum regitur regat.

Uteha filozofije, II, 8

prevela: Radmila Šalabalić

Boetije: Himna Bogu Ocu

Od svih metra u Boetijovoj Utesi Filozofije, po svojoj estetskoj uspelosti, majstorskoj usaglašenosti, kao i poetskom sentimentu veličanstva izdvaja se velika Himna Bogu-Tvorcu (sveopštem platonističkom Demijurgu?) iz I knjige, sastavljena u slobodnim anapestima, dovoljno popularna da je u muzičkoj formi pevana i među Karolinškom inteligencijom (čuva je u muzičkom obliku, pisanom paleonotacijom važan rukopis Paris Lat. 1154, gde se osim "muzičkog" Boetija nailazi i na Vergilija i Horacija). Ovo delo izuzetne pesničke lepote Boetije stavlja u usta svoje Gospe Filozofije, na mestu u delu gde počinje da se bavi problemom teodikeje, kao i sopstvenim nedaćama. Pesma je bujna simbolizmom zvezda i planeta, te otvara mogućnost da je Boetije dobro poznavao astrologiju toga doba.

O stelliferi conditor orbis,
qui perpetuo nixus solio
rapido caelum turbine uersas
legemque pati sidera cogis,
ut nunc pleno lucida cornu
totis fratris obuia flammis
condat stellas luna minores,
nunc obscuro pallida cornu
Phoebo propior lumina perdat
et qui primae tempore noctis
agit algentes Hesperos ortus
solitas iterum mutet habenas
Phoebi pallens Lucifer ortu.
Tu frondifluae frigore brumae
stringis lucem breuiore mora,
tu cum feruida uenerit aestas
agiles nocti diuidis horas.
Tua uis uarium temperat annum,
ut quas Boreae spiritus aufert
reuehat mites Zephyrus frondes,
quaeque Arcturus semina uidit
Sirius altas urat segetes:
nihil antiqua lege solutum
linquit propriae stationis opus.
Omnia certo fine gubernans
hominum solos respuis actus
merito rector cohibere modo.
Nam cur tantas lubrica uersat
Fortuna uices? Premit insontes
debita sceleri noxia poena,
at peruersi resident celso
mores solio sanctaque calcant
iniusta uice colla nocentes.
Latet obscuris condita uirtus
clara tenebris iustusque tulit
crimen iniqui.
Nil periuria, nil nocet ipsis
fraus mendaci compta colore.
Sed cum libuit uiribus uti,
quos innumeri metuunt populi
summos gaudet subdere reges.
O iam miseras respice terras,
quisquis rerum foedera nectis!
Operis tanti pars non uilis
homines quatimur fortunae salo.
Rapidos, rector, comprime fluctus
et quo caelum regis immemsum
firma stabiles foedere terras.

O Tvorče svoda zvezdanog tog
Što si na prestolu večitom
Zamahom svojim nebesa krećeš
I zvezdama put kazuješ pravi,
Sad ispunjena sva bljeskom
Te zrake svoje od brata zajmi
I zvezde manje sjaje pokriva
Luna te sad svetlost gubi svoju
Našav se Febu blizu po strani;
Il' u časima noći prvim zvezda
Večernja stazama hladnim stupa
Najednom uzde svoje menja ona
I uz Feba postavi se Svetlonoša.
Tako ti danima svetlost kratiš
Zimsko kad nastupi doba teško;
Ti - žestina kad nastupi letnja,
Časove noćne deliš što prominu.
Sila tvoja dobima godine vlada,
Zelenilo što ga severac otrgne ti
Sa južnjakom blagim obnavljaš,
Severnjača što zvezda ko zasade
Posmatra to zvezda pasja žari.
Ništa ne umakne poretku drevnom
I sve svoju svrhu ima čvrstu i cilj.
Redom sve vodiš cilju tom - zašto
Onda ljudska prezireš dela, zašto
Njima ne upravljaš mudro s trona
Svog? Zašto Fortuna prevarna ta
Poslove ljudske ustrojava? Onaj što
Krivice nema tegobne kazne trpi,
Zlotvori na prestolu sede, svima
Savili kičme, zlodela čine svaka.
Vrlina po mraku vuče se, pravednik
Dok na plećima svojim zlodelo nosi.
Ni krivokletstvo ni laži šarene te
Njima ne nanose štetu. Kad na silu
Odluče se tad kraljeve u jaram prežu
Svemoćne što ljudima strah zadaju.
Zemlju nesrećnu pogledaj, o ti što
Zakone propisuješ svemu što jeste.
Veliko delo to što stvorila si, ljudi svi
Tumaraju sad po oluji Fortune teške;
Brzak taj ukroti sad kao vođa pravi
I ustrojstvo nebesa beskrajnih čvrsto
Svud redom na zemlji ovoj postavi.

Uteha Filozofije, I. V

preveo: Dejan Acović

Boetije: Orfej

Treća knjiga Boetijeve Utehe Filozofije završava se veoma efektnom pesmom u glikonejskom stihu (sheme: x x – u u – u), jednim od Boetijevih umetnički najuspelijih radova. Narativ, ne sasvim nenalik Ovidiju bavi se mitom o Orfeju u neoplatonističkom čitanju: kao što je Orfej napustio mrak podzemlja, vođen snagom muzike i ljubavi, tako i ljubitelji filozofije treba da hitaju na svetlo istinskog dana, spomenutog u Platonovoj Državi. Metra je bila popularna i među Karolinškim učenjacima, među kojima postoji zapisana i u muziku.

Felix qui potuit boni

Fontem visere lucidum:

Felix qui potuit gravis

Terræ solvere vincula.

Quondam funera coniugis

Vates Threicius gemens,

Postquam flebilibus modis

Sylvas currere, mobiles

Amnes stare coëgerat;

Junxitque intrepidum latus

Sævis cerva leonibus,

Nec visum timuit lepus

Jam cantu placidum canem;

Cum flagrantior intima

Fervor pectoris ureret,

Nec qui cuncta subegerant,

Mulcerent dominum modi,

Immites Superos querens,

Infernas adiit domos.

Illic blanda sonantibus

Chordis carmina temperans,

Quicquid præcipuis

Deæ Matris fontibus hauserat,

Quod luctus dabat impotens,

Quod luctum geminans amor,

Deflet, Tænara commovens,

Et dulci veniam prece

Umbrarum dominos rogat.

Stupet tergeminus novo

Captus carmine janitor:

Quæ sontes agitant metu

Ultrices scelerum Deæ,

Jam mœstæ lacrymis madent:

Non Ixionium caput

Velox præcipitat rota,

Et longa site perditus

Spernit flumina Tantalus:

Vultur dum satur est modis,

Non traxit Tityi jecur.

Tandem, Vincimur, arbiter

Umbrarum miserans ait:

Donemus comitem viro

Emtam carmine conjugem;

Sed lex dona coërceat,

Ne, dum Tartara liquerit

Fas sit lumina flectere.

Quis legem det amantibus?

Major lex amor est sibi.

Heu, noctis prope terminos

Orpheus Eurydicen suam

Vidit, perdidit, occidit

Vos hæc fabula respicit,

Quicumque in superum diem

Mentem ducere quæritis.

Nam qui Tartareum in specus

Victus lumina flexerit,

Quicquid præcipuum trahit,

Perdit, dum videt Inferos.

Srećan je onaj što je izvor

Svetli dobroga video,

Srećan je onaj što lance je

Zemaljske teške strgao.

Pesnik iz Trakije jedared je

Smrt žene svoje oplakivao,

Onaj što je pesmom kretao

Šume, potoke brze ustavljao;

Srna je uz lava bez straha

Počivala, zec se psa bojao

Nije, pesmom ga promenio.

Kad mu bol grud zaparala

Ko plamen gorući srce

Obuzela, pesma što krotila

Sve je gospodara ne miri

Svojega; kivan na bogove

Višnje, u donji zašao je svet.

Tu je na liri zvonkih žica

Pevao on, o svemu što majke

Boginje iz vrela za'vatiše,

O jadu svom i nemoći,

O ljubavi što boli dvostruči.

Tenar se smilovô pesmom,

Molba ponizna umili

Senki i donjeg sveta bogove.

U čudu stoji vratar troglavi,

I njemu pesma u glavi vri.

Boginje osvete, one što

Čine da krivi zadrhte, sve

Suze liju, točak Iksiona

Više ne vija, nit Tantal

Mučeni po vodi ne gaca više.

Jastreba pesma odvrati od

Jetre Titijeve, "Pobedi nas on",

Gospodar senki tad reče,

Neka mu družbenice njegove

Otkupi on je od nas pesmom.

I darom ovim zakon nek

Upravlja - nemoj da osvrne se

On dok iz Tartara sene ne

Umakne sasvim.

Ko će ljubavlju da upravlja,

Ta, zakon je ona sama sebi.

Na okrajku noći samom

Orfej Euridiku je svoju

Video, izgubio, pogubio.

Vama priča je ova, duhom

Što hrlite na svetlo dana.

Ko u Tartara dubinu pogled

Uperi, što od blaga ima gubi

Čim podzemlju crnom kroči.

preveo: Dejan Acović