Приказивање постова са ознаком Mikelanđelo. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Mikelanđelo. Прикажи све постове

понедељак, 4. јул 2022.

Mikelanđelo: Sonet XLIII


Razum je tužan pa me bolno kori
dok se ljubeć nadam da ću biti sretan,
primjerima jakim, govor mu je spretan,
obnavlja mi jade i ovako zbori:

Od sunca živog izvuć duša zemna
može tek smrt, al ne ko feniks-ptica.
Al onom kom je pad tek dokolica,
Malo vrijede riječi ko i ruka spremna.

Svoje štete poznam i istinu kušam,
a opet drugo srce dvorit umijem,
što me više mori, to ga više slušam.

Moj gospodin živi uz te smrti dvije.
Ovu neću, onu ne razumijem.
Tako mi telo skupa s dušom mrije.


La ragion meco si lamenta e dole,
parte ch’i’ spero amando esser felice;
con forti esempli e con vere parole
la mie vergogna mi rammenta e dice:

- Che ne riportera’ dal vivo sole
altro che morte? e non come fenice. -
Ma poco giova, ché chi cader vuole,
non basta l’altru’ man pront’ e vittrice.

I’ conosco e’ mie danni, e ’l vero intendo;
dall’altra banda albergo un altro core,
che più m’uccide dove più m’arrendo.

In mezzo di duo mort’ è ’l mie signore:
questa non voglio e questa non comprendo:
così sospeso, el corpo e l’alma muore.

preveo: Olinko Delorko

среда, 5. април 2017.

Mikelanđelo: Sonet G 77




Jednak ljepoti kad bi plamen bio
očiju vaših, što su žar tog sjaja,
ne bi svet imo tako mrzla kraja,
da ne bi ko strijela užgana gorio.

Al nebo milosno kome nas je žao,
nama od ljepote što u vama biva
vidljivu krepost uzima i skriva,
da bi smrtnom žiću mirniji tok dao.

Dakle, ljepoti nije jednak plamen,
zagrijat se može samo onim svijet
u čem vidi barem dijelom neba znamen.

Gospodine, vidim sudbu neumitnu
čini vam se nisam kadar za vas mrijet,
sitna sposobnost užga vatru silnu.
Se ’l foco fusse alla bellezza equale
degli occhi vostri, che da que’ si parte,
non avrie ’l mondo sì gelata parte
che non ardessi com’acceso strale.

Ma ’l ciel, pietoso d’ogni nostro male,
a noi d’ogni beltà, che ’n voi comparte,
la visiva virtù toglie e diparte
per tranquillar la vita aspr’e mortale.

Non è par dunche il foco alla beltate,
ché sol di quel s’infiamma e s’innamora
altri del bel del ciel, ch’è da lui inteso.

Così n’avvien, signore, in questa etate:
se non vi par per voi ch’i’ arda e mora,
poca capacità m’ha poco acceso.

петак, 31. март 2017.

Između ljubavnika je uvek smrt: Mikelanđelovi soneti XXXVII & LXV




O, da sam sa zemlje tad kreno k visini,
kad je Feb po brdu punim svjetlom sjao,
snagom mu krila da sam se digao,
mogla mi se takva smrt slatkom da čini.

Al iščezo je; uzalud je htio
zaustavit mi bijeg veselih dana,
sad je pravo da je duša rasplakana,
a svod da joj je svoja vrata zatvorio.

Pera bjehu krila, a stubište brdo,
Feb mi bje svjeća, a smrt što i zdravlje,
uzglavlje mi njeno ne bi bilo tvrdo.

Mrijući bez njih, duša usred sjete
ne diže se k nebu, zalud prošlo slavlje:
kasno je za svijet iza zla i štete.
Ben mi dove’ con sì felice sorte,
mentre che Febo il poggio tutto ardea,
levar da terra, allor quand’io potea,
con le suo penne, e far dolce la morte.

Or m’è sparito; e se ’l fuggir men forte
de’ giorni lieti invan mi promettea,
ragione è ben c’all’alma ingrata e rea
pietà le mani e ’l ciel chiugga le porte.

Le penne mi furn’ale e ’l poggio scale,
Febo lucerna a’ piè; né m’era allora
men salute il morir che maraviglia.

Morendo or senza, al ciel l’alma non sale,
né di lor la memoria il cor ristora:
ché tardi e doppo il danno, chi consiglia?


LXV

Svaki put kad se idol moj prikaže
oku mog srca i slaba i jaka,
međ njih smrt se smjesti i tjera ga, opaka,
pa ga moje oči uplašene traže.

I duša se nada da će što god gori
čin uvrede bude, zadovoljstvo biti
njeno to veće, pa ljubav tad kiti
razloge svoje i ovako zbori:

Žiće nam samo jednom smrt utrne,
ne rađa se više; a tko sa mnom mre,
zbog čeg da se boji same smrti crne?

Upaljena ljubav ako žar svoj shvaća,
a sličnome žaru dobar magnet je,
ko čisto se zlato svome Bogu vraća.
Ognor che l’idol mio si rappresenta
agli occhi del mie cor debile e forte,
fra l’uno e l’altro obbietto entra la morte,
e più ’l discaccia, se più mi spaventa.

L’alma di tale oltraggio esser contenta
più spera che gioir d’ogni altra sorte;
l’invitto Amor, con suo più chiare scorte,
a suo difesa s’arma e s’argomenta:

Morir, dice, si può sol una volta,
né più si nasce; e chi col mie ’mor muore,
che fie po’, s’anzi morte in quel soggiorna?

L’acceso amor, donde vien l’alma sciolta,
s’è calamita al suo simile ardore,
com’or purgata in foco, a Dio si torna. 

уторак, 22. децембар 2015.

Mikelanđelo: Nyx V


Sve dok nas čemer i sramota mori 
drag mi je san, još draže biti kamen, 
ne vidjet, ne čut, sreće mi je znamen; 
stog me ne budi, tiho govori.

Caro m’è ’l sonno, e più l’esser di sasso,
mentre che ’l danno e la vergogna dura;
non veder, non sentir m’è gran ventura;
però non mi destar, deh, parla basso.

[1546]

петак, 10. април 2015.

Mikelanđelo: Sonet III


sonet nastao oko 1496.-1503.

Pesnik opisuje Rim koji je za vreme pontifikata borbenog Julija II više sličio oružanom logoru, nego središtu hrišćanske crkve. Meduza je imala svojstvo da onoga ko je ugleda skameni, a držalo se da živi u skrivenim predelima Libije, gde ju je Persej i ubio. Pa kao što je ona ljude kamenila, tako i sadašnje prilike u Rimu kamene Mikelanđela. Pod ovaj sonet Mikelanđelo se potpisao "Vaš Mikelanđelo, iz Turske". Uistinu, kad ga je 1506. godine papa Julije II pozvao u Rim, Mikelanđelo je radije kanio ići za Carigrad, budući da mu je tadašnji turski sultan poverio izradu jednog mosta između Carigrada i Pere.
I

Qua si fa elmi di calici e spade
e ’l sangue di Cristo si vend’a giumelle,
e croce e spine son lance e rotelle,
e pur da Cristo pazïenzia cade.

Ma non ci arrivi più ’n queste contrade,
ché n’andre’ ’l sangue suo ’nsin alle stelle,
poscia c’a Roma gli vendon la pelle,
e ècci d’ogni ben chiuso le strade.

S’i’ ebbi ma’ voglia a perder tesauro,
per ciò che qua opra da me è partita,
può quel nel manto che Medusa in Mauro;

ma se alto in cielo è povertà gradita,
qual fia di nostro stato il gran restauro,
s’un altro segno ammorza l’altra vita?

II

Šlem i mač ovde od putira biva,
šakom i kapom prodaju krv Hrista,
od krsta, trnja, štit i koplje blista,
a Hristova se trpeljivost sriva.

Bolje od ovog kraja da se skriva,
do zvezda bi mu šiknula krv čista,
njegovom kožom trgovina ista,
ulice rimske, nigde dobra živa.

Da traćim blago, ako mi se htelo
bez posla, sad nek onaj s plaštom meni
skameni, kô Meduza Mavru telo;

no ako ubog na nebu se ceni,
kakvu nagradu iskat bi se smelo
kad drugi znak, več drugo žiće pleni?
III

Šljemove i sablje od kaleža kuju,
tu sad, a Krista krv obiljem teče,
od trnja i križa oružje je preče,
i mjesto njega samo sebe čuju.

U krajeve ove da ga put dovede,
krv bi mu i same zvijezde poprskala,
vidio bi na šta vjera mu je pala,
i kako mu novac tu sav svijet zavede.

Propasti evo, ako sam ja htio,
kao Libijca, okrutna Meduza,
papinski plašt je mene skamenio.

Shvaćam da bijeda može i da spasi,
al kako da se oko riješi suza,
kad se nada u spas sve to više gasi?

петак, 27. март 2015.

Mikelanđelo: Nyx IV


Onaj što sazda, ni od kakve stvari
i pre svih, vreme, podeli ga, dade
jednom visoko sunce, drugom pade
u deo luna, bliže nam se zari.

U isti mah svakom usud, što kvari
il' pruža sreću, rađati se stade;
meni pripade vreme tamne nade,
još od kolevke pratilac moj stari.

Na krivotvorca samog sebi ličim,
duboko u noć mrak mrkliji biva,
u zlo duboko ogreznem, i tugu.

No poklonom se jednim zbilja dičim,
jasni dan tvorim i moj mrak se skriva,
na suncu, vašem od rođenja drugu.


Colui che fece, e non di cosa alcuna, 
il tempo, che non era anzi a nessuno, 
ne fe' d'un due e diè 'l sol alto all'uno, 
all'altro assai più presso diè la luna. 

Onde 'l caso, la sorte e la fortuna 
in un momento nacquer di ciascuno; 
e a me consegnaro il tempo bruno, 
come a simil nel parto e nella cuna. 

E come quel che contrafà se stesso, 
quando è ben notte, più buio esser suole, 
ond'io di far ben mal m'affliggo e lagno. 

Pur mi consola assai l'esser concesso 
far giorno chiar mia oscura notte al sole 
che a voi fu dato al nascer per compagno.



[jedan od soneta-varijacija na temu noći, nastalih između 1535. i 1541.]

уторак, 27. јануар 2015.

Mikelanđelo: Sonet XIV


Da sam vjerovao, duše koju dvorim,
da će pogled prvi mene obnoviti 
kao feniks-pticu sunce i da biti
u starosti to će, zbog toga da gorim,

u bjeg bih se ludi bio odmah dao,
ko što jelen, ris il panter isto čine
kad ih dušman slijedi, ne bih sred vreline
riječi joj i smiješka u verige pao.

Al čemu srce da se sada tuži,
počinak, spokojstvo kojim zdravlje vlada
u očima moga anđela kad kruži?

Možda bi za me veća muka bila
vidjeti ga prije, nego sada kada,
da mu krepost slijedim, imam jača krila!

среда, 12. новембар 2014.

Mikelanđelo: Nyx III

Svaka udubina, bilo kojeg kraja,
što je svojim likom ispunjavaju stvari, 
brižno čuva noć dok dan gospodari, 
kroz igru sunca i njegova sjaja. 

Jer ako je katkad noć i protjerana,
to uvijek od nekih malih stvari biva, 
od krijesnice čak il samog kresiva, 
al nikad od sjaja ohologa dana. 

Ono što se suncu od sebe otvara,
što kroz tisuć klica i biljaka vrije,
dolazi pod plug marljiva ratara.

Čovjek u sjeni svoje seme sije.
Dokle su noći od dana svetljije,
Koliko i čovek od sveg vredniji je.



четвртак, 16. октобар 2014.

Mikelanđelo: Svileni crv


Prema drugim blag a spram sebe krut,
prezreni crv, uz jad i uz muku,
svojom kožom tuđu on oblači ruku
i tek u smrti svoj nalazi put.

O, ljubljenog moga kad bi živa uda,
moja mrtva koža mogla da prekrije,
pa da se presvuče poput gipke zmije,
smrt bi tad bila nagrada mog truda.

Il kad bi koža moja čekinjava,
ko odjeća barem poslužila njemu,
pa da mu grudi lijepe okružava,

il da mu noge ko cipela pazi,
te da mu bude podesna u svemu,
a on da je barem kroz dva snijega gazi.

среда, 15. октобар 2014.

Mikelanđelo: Nyx II


Ako si crna, noći, doba milo,
odeneš mirom svaki rad na kraju,
oni što čast i hvalu tebi daju,
dobro gledaju, znaju šta se skrilo.

Ti režeš, sečeš posustalo krilo
sake misli, dok sen i spokoj traju,
s najnižeg mesta k najviđem raju,
nadi san nosi, često mi se zbilo.

O, ti senko smrti, pred tobom stane
svaki jad duše, sve što srce mori,
i ljutu ranu, zadnja, dobro lečiš.

Tobom se naša bolna tela hrane,
utireš suze, trud ostaviš zori,
kome je dobro, gnev, dosadu prečiš.

понедељак, 18. фебруар 2013.

Nyx


Ogni van chiuso, ogni coperto loco,    
quantunche ogni materia circumscrive,
serba la notte, quando il giorno vive,
contro al solar suo luminoso gioco. 

Sve zatvoreno, sve odaje tajne
što god okruži tvar sa svake strane
čuva noć kada dan životom grane, 
od igre njegove sunčane, sjajne.

E s’ella è vinta pur da fiamma o foco,   
da lei dal sol son discacciate e prive    
con più vil cosa ancor sue specie dive,    
tal c’ogni verme assai ne rompe o poco.   

Porazi li je vatra, iskre vajne,
kako bi tek od sunca da se brane,
kada i bedni crvi načnu, rane
božanskog njenog lika crte bajne.

Quel che resta scoperto al sol, che ferve            
per mille vari semi e mille piante,                      
il fier bifolco con l’aratro assale;                          

Što se pred suncem razotkrije, pruži
tu će sijaset klica, bilja doći,
gde težak upre plugom, biće roda;

ma l’ombra sol a piantar l’uomo serve.                    
Dunche, le notti più ch’e’ dì son sante,                 
quanto l’uom più d’ogni altro frutto vale.                 

no za sađenje ljudi senka služi.
  Dakle, od dana svetije su noći
kol'ko i čovek od sveg inog ploda.

уторак, 12. април 2011.

Mikelanđelo: Fragmenti



Caro m’è ’l sonno, e più l’esser di sasso,
mentre che ’l danno e la vergogna dura;
non veder, non sentir m’è gran ventura;
però non mi destar, deh, parla basso.

[1546]

Uživam u snu, u kamenu više
od koga ja sam, bruka, šteta spolja;
bez vida, sluha, sudba mi je bolja,
al' ne budi me, de, govori tiše.




Gli occhi mie vaghi delle cose belle
e l’alma insieme della suo salute
non hanno altra virtute
c’ascenda al ciel, che mirar tutte quelle.
Dalle più alte stelle
discende uno splendore
che ’l desir tira a quelle,
e qui si chiama amore.
Né altro ha il gentil core
che l’innamori e arda, e che ’l consigli,
c’un volto che negli occhi lor somigli.

[Madrigal]

Za lepim stvarima oči mi ginu,
duša za spasom, no zajedno s njima
moć samo jednu ima
da se u nebo, motreć lepo vinu.
Kad višnje zvezde sinu,
sađe nešto što blista
budeći želju silnu,
ljubav se zove čista.
Ovde, ta iskra ista
mudro u srcu plemenitom niče,
lice sa očima to na zvezde liče.