Fragment I

Starogrčka pesnikinja Praksila je sastavila skolion Adonisu u kome on iz Podzemlja odgovara na pitanje šta je nalepše što je za sobom ostavio:

κάλλιστον μὲν ἐγὼ λείπω φάος ἠελίοιο,

δεύτερον ἄστρα φαεινὰ σεληναίης τε πρόσωπον

ἠδὲ καὶ ὡραίους σικύους καὶ μῆλα καὶ ὄγχνας

"Najlepše što za sobom ostavljam je svetlost sunca,

zatim treptaj zvezda i punog meseca lik

još i zrele krastavce u njihovo pravo vreme, jabuke i kruške."

Sad napuštam zauvek najljepšu sunčevu svjetlost,

napuštam zvijezde jasne i Mjeseca blistavo lice,

napuštam ljetne plodove zemlje, jabuke kruške.

(450. godina p.n.e.)

Epigram

οἶδ' ὅτι θνατὸς ἐγὼ καὶ ἐφάμερος ἀλλ' ὅταν ἄστρων 

μαστεύω πυκινὰς ἀμφιδρόμους ἕλικας 

οὐκέτ' ἐπιψαύω γαίης ποσίν, ἀλλὰ παρ' αὐτῶι

Ζανὶ θεοτρεγφέος πίμπλαμαι ἀμβροσίης

Znam da smrtnik sam, porod što živi životom jednoga dana; ali kad zvezdama 

promatram zavojit tok, 

ne osećam da mi stope dodiruju zemlju; pred samim 

Divom stojeć, bogohranilicu pijem, ambroziju.

ili:

Znam da sam smrtan, da sam kratkovječan, ali kad zvijezda

mnogih promatram put, njihovo kruženje, hod,

tad ne dodirujem nogama zemlju, već u visini

pijem ambrozijski sok koji mi dade sam Zeus.

preveo: Dubravko Škiljan

ili:

Znadem: smrtnik kratkovijek sam ja, al' kada ti stanem

Stalni u krugu let zvijezdam' ogledati ja.

više se nogama ne tičem zemlje, u samoga Zeusa,

Hranu nebesku tad gutam, sve gutam ti ja.

preveo: Koloman Rac

Klaudije Ptolemej, Palatinska Antologija

Ponedeljak, 24 mart

Nos joj je bio kao u vojvode od Velingtona & zubi poveći, konjski & oči hladne i upadljive. Kada smo ušli, sedela je smeštena u ugaonoj garnituri sa pletivom u ruci. Kragna joj je bila pričvršćena kopčom u obliku strele. I pre nego što je prošlo 5 minuta, rekla nam je da su dva njena sina poginula u ratu. Ovo je, pomislilo bi se, njena zasluga. Podučavala je kako se prave haljine. Sve u sobi je bilo bordo & sjajno. Dok sam sedela, pokušala sam da smislim nekoliko komplimenata. Ali oni su iščezli u ledenom moru između nas.
A onda nije ostalo ništa.
U vazduhu danas, čudesno osećanje mora. Podseća me na Uskrs. Svi se podvijaju nasuprot naletima vetra, uštinuti od hladnoće & ućutkani. Sva srž je uklonjena.
Ovo vetrovito ćoše. A Nesa je u Brajtonu & ja zamišljam kako bi to bilo da duše mogu da nam se uliju.
Oktavijina priča. Kad bih mogla nekako da je zaokružim? Mladi u Engleskoj 1900-te. 
Dva dugačka pisma od Šine & O. Ne mogu da se pozabavim njima, a ipak uživam što su tu. 
L. sređuje rododendrone.

She had a nose like the Duke of Wellington & great horse teeth & cold prominent eyes. When we came in she was sitting perched on a 3 cornered chair with knitting in her hands. An arrow fastened her collar. And before 5 minutes had passed she had told us that two of her sons had been killed in the war. This, one felt, was to her credit. She taught dressmaking. Everything in the room was red brown & glossy. Sitting there I tried to coin a few compliments. But they perished in the icy sea between us. And then there was nothing. 

A curious sea side feeling in the air today. It reminds me of lodgings on a parade at Easter. Everyone leaning against the wind, nipped & silenced. All pulp removed.

This windy corner. And Nessa is at Brighton, & I am imagining how it wd be if we could infuse souls. 

Octavia's story. Could I englobe it somehow? English youth in 1900. 

Two long letter from Sheena & O. I cant tackle them, yet enjoy having them.

L. is doing the rhododendrons.

Ovim redovima, poslednjim koje će napisati u svom životu, Virdžinija Vulf završava svoj dnevnik, 24 marta 1941. godine. Tog dana su joj javili da će njen roman Između činova biti objavljen tog proleća. Oprhvana napadima depresije i sumnje, rekla je da je delo previše trivijalno i neozbiljno i da treba dorade. Lenard, ozibljno uznemiren njenim psihološkim stanjem i očitim znacima nervnog sloma, je ubedio da poseti doktorku i prijateljicu Oktaviju Vilberfors u Brajtonu, 27. marta. 

Sledećeg jutra, 28. marta, Virdžinija je prebacila veliku kabanicu preko sebe, napunila džepove kamenjem i ušetala u nabujalu reku Uz, blizu njene kuće. Lenard je pronašao njen štap za šetnju na obali, blizu mostića. 

Telo joj je nađeno tri nedelje posle ovoga, a sahranjena je 21. aprila ispod drveta u dvorištu njihove kuće.