Приказивање постова са ознаком Starogrčke pesnikinje. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Starogrčke pesnikinje. Прикажи све постове

четвртак, 6. мај 2021.

Radmila Šalabalić: Prepevi iz Sapfe (1968.)


[2]

— — — s nebeskih bedema zračnih — — —
     — — siđi — — — —

ovde na Krit. Tu je vremen hram,
         skriva ga tih
                             jabukov gaj.
Oltari drevni; tamu svodova hladnih kadi
      svet i čist
                      tamjanov dah.
Ovde je potočić studen — rapava stabla
        srebrn mu žubor
                                   čuju.
Obronkom bokori ruža prosuli senke
         nežne, a lišće
                setom trepti i roni
                                             snove.

Ovde je livada jedna, tu konji srčani pasu,
        gizdava, sjajna,
                                 prolećna, cvetna.
Opojni, medni anis s livade struji i pleni
        mirisnim dahom.
                                    — — — — — — 

Hajde, Kiparko, dođi i glavu ovenčaj cvećem,
        kraljice,
                      da nam na dar
pružiš iz pehara zlatnih, za praznik
      svečano
                    pripremljen nektar.  


δεῦρύ μ’ ἐκ Κρήτας ἐπ[ὶ τόνδ]ε ναῦον
ἄγνον, ὄππ[ᾳ τοι] χάριεν μὲν ἄλσος
μαλί[αν], βῶμοι τεθυμιάμε-
       νοι [λι]βανώντῳ·

ἐν δ’ ὔδωρ ψῦχρον κελάδει δι’ ὔσδων
μαλίνων, βρόδοισι δὲ παῖς ὀ χῶρος
ἐσκίαστ’, αἰθυσσομένων δὲ φύλλων
      κῶμα κατέρρει·

ἐν δὲ λείμων ἰππόβοτος τέθαλεν
ἠρίνοισιν ἄνθεσιν, αἰ δ’ ἄηται
μέλλιχα πνέοισιν [
      [

ἔνθα δὴ σύ . . . . ἔλοισα Κύπρι
χρυσίαισιν ἐν κυλίκεσσιν ἄβρως
ὀμμεμείχμενον θαλίαισι νέκταρ
       οἰνοχόαισον


[16]

Sjaj konjice, sjaj parade
za ponekog najlepša je
stvar na svetu; drugom opet:
pešadijskih bataljona
nedogledi; za trećeg je
ratna flota dika sveta;
a ja kažem: to je biće
koje voliš.

Da to jasno svako shvati,
ništa lakše: ta, Jelena,
gospa divna, što lepotom
sve zaseni, nije l' negda,
i bez suza, napustila
savršenstvo, uzor muža?

Konj'ma brzim, morem pustim,
put trojanskih ode žala,
ne seti se čeda milog,
oca, majke — žudnjom bludi
Kiparka joj srce vodi.

Savitljiv je — — — —
put — — — savesti — — —
kad prečezne — — — — smer boginje.
Zbog nje i ja srce zovem:
Anaktorijo. — — —
Gde si? Gde si?

Taj skladni hod da vidim opet.
Senast, zlatast, drhtaj, ushit
na tom lišću — jače blešti
no u ljutom okršaju
zrake sunca kad ih lome
tuč i zlato, sev kaciga,
štitova i bornih kola.

Al' čoveku nije data
— — — — — — — puna sreća
— — — — — — — — — — —
— — — — — — — samo deo
— — — — — — — — — — —
— — — — — — — — — — —
— — — — — — — — — — —
nenadani.


ο]ἰ μὲν ἰππήων στρότον οἰ δὲ πέσδων
οἰ δὲ νάων φαῖσ’ἐπ[ὶ] γᾶν μέλαι[ν]αν
ἔ]μμεναι κάλλιστον, ἔγω δὲ κῆν’ ὄτ-
     τω τις ἔραται·

πά]γχυ δ’ εὔμαρες σύνετον πόησαι
π]άντι τ[ο]ῦ̣τ’, ἀ γὰρ πόλυ περσκέ̣θ̣ο̣ι̣σ̣α
κ̣άλ̣λο̣ς̣ [ἀνθ]ρώπων Ἐλένα [τὸ]ν ἄνδρα
      τ̣ὸν̣ [πανάρ]ι̣στον

κ̣αλλ[ίποι]σ̣’ ἔβα ’ς Τροΐαν πλέοι̣[σα
κωὐδ[ὲ πα]ῖδος οὐδὲ φίλων το[κ]ήων
πάμ[παν] ἐμνάσθη, ἀλλὰ παράγ̣α̣γ̣’ α̣ὔταν
                    ]σαν

                ]αμπτον γὰρ [
            ]. . . κούφως τ[ ]οησ[.]ν
. .]μ̣ε̣ νῦν Ἀνακτορί[ας ὀ]ν̣έ̣μναι-
      σ’ οὐ ] παρεοίσας·

τᾶ]ς κε βολλοίμαν ἔρατόν τε βᾶμα
κἀμάρυχμα λάμπρον ἴδην προσώπω
ἢ τὰ Λύδων ἄρματα κἀν ὄπλοισι
       πεσδομ]άχεντας.

            ].μεν οὐ δύνατον γένεσθαι
            ].ν ἀνθρωπ[. . . π]εδέχην δ’ ἄρασθαι

            τ’ ἐξ ἀδοκή[τω.





[168b]

I mesec je već zašao
i Plejade: gluvo doba,
ponoć, vreme — kad ćeš, kad ćeš
proći — — —
sama spavam ove noći.

δέδυκε μὲν ἀ σελάννα
καὶ Πληΐαδες· μέσαι δὲ
νύκτες, παρὰ δ’ ἔρχετ’ ὤρα,
ἔγω δὲ μόνα κατεύδω.

[34]

Krupne zvezde inja jasna
lišća skriju u plašt noćni,
kad nad bledom zemljom sine
luna sva od vrelog srebra —

      — — Luno — — — luno — — —
                        — — — srebro noći.

ἄστερες μὲν ἀμφὶ κάλαν σελάνναν
ἂψ ἀπυκρύπτοισι φάεννον εἶδος
ὄπποτα πλήθοισα μάλιστα λάμπη
     γᾶν



[95]

Gongilo — — — — — — —
— — — — — — — — — —  —
I znak jedan mi predskaza,
znak poslednji, svima jasan,
ko će doći? Hermes sleće
da me vodi, vesnik krasan.
 — Ja pristajem srca rada
da me vodiš, gospodaru,
jer ja nemam, više nemam
radosti na belom danu.
O, tako mi Afrodite,
silna želja mene mori
da nestanem s ovog sveta,
tolike su patnje moje.
O, da umrem, pa da mrtva,
s očima od srebra hladna,
gledam rosni lotos mirni,
povrh vode Aheronta — —
skoro — — — —
         — — — — skoro da me prime
dvori Hada — — — — — — —
i da niko — — — — —
              — — — — niko više — —

ου[

ᾖρ’ ἀ[
δηρατ.[
Γογγυλα . [

ἦ τι σᾶμ’ ἐθε . [
παισι μάλιστα . [
μας γ’ εἴσηλθ’ ἐπ . [

εἶπον· ̔ὦ δέσποτ’ ἐπ . [
ο]ὐ μὰ γὰρ μάκαιραν̣ [ἔγωγ’
ο]ὐδὲν ἄδομ’ ἔπερθα γᾶ[ς ἔοισα,

κατθάνην δ’ ἴμερός τις [ἔχει με καὶ
λωτίνοις δροσόεντας [ὄ-
χ̣[θ]οις ἴδην Ἀχέρ[οντος

. ] . . δεσαιδ . [
. ] . ν̣δετον̣[
μητισ̣ε̣[


[96]


Misli nam svoje često sa Sarda u zavičaj šalje,
seća se prisnosti naše; boginja za nju si ti,
svakoj se pesmi tvojoj veselila najviše ona,
        al' sve je sećanje sad.

Sada se gordi u sjaju međ gospama lidskim, baš kao
        kad sunce zađe i svud
rumenim prstima luna zarobi treptanje zvezda pod sjajni,
       blistavi skut,

pa ravnomerno svetlim bisernim posipa prahom
pučinu slanu i redom cvetove usnulih bašta,
tad prva rosa kroz tamu trepne, pupoljak rumen od sna
      zevne, zora je tu —

vreža se budi sa cvetom nežnim — —
— — — čičak se kostreši plav — —
zova suncobran cvetni okreće suncu ranom
        — — — svanuo dan.

A Arignota mislima bludi, slomljena srca,
čeznja za Atidom dragom i za nama mori je, srce
razdire tuga i bol — — —
"Dođite k meni." Zove nas glasno, sve jače, al' mora
beskrajnog talasi hučni ne donose vapaje njene
— — — niko je ne ču — — —

]Σαρδ . [ . .]
πόλ]λακι τυίδε̣ [ν]ῶν ἔχοισα

ὠσπ . [ . . .] . ωόμεν, . [ . . .] . . χ[ . .]
σε θέᾳ σ’ ἰκέλαν ἀρι-
γνώτᾳ, σᾳ δὲ μάλιστ’ ἔχαιρε μόλπᾳ.

νῦν δὲ Λῦδαισιν ἐμπρέπεται γυναί-
κεσσιν ὤς ποτ’ ἀελίω
δύντος ἀ βροδοδάκτυλος σελάννα

πάντα περρέχοισ’ ἄστρα· φάος δ’ ἐπί-
σχει θάλασσαν ἐπ’ ἀλμύραν
ἴσως καὶ πολυανθέμοις ἀρούραις·

ἀ δ’ ἐέρσα κάλα κέχυται τεθά-
λαισι δὲ βρόδα κἄπαλ’ ἄν-
θρυσκα καὶ μελίλωτος ἀνθεμώδης·

πόλλα δὲ ζαφοίταισ’ ἀγάνας ἐπι-
μνάσθεισ’ Ἄτθιδος ἰμέρῳ
λέπταν ποι φρένα κ[ᾶ]ρ̣[ι σᾷ] βόρηται·

κῆθι δ’ ἔλθην ἀμμ . [ . .] . .ισα τό̣δ’ οὐ
νῶντ’ ἀ[ . .]υστονυμ̣[ . . .] πόλυς
γαρύει̣ [ . . .]αλον̣[ . . . . . .] .ο̣ μέσσον·

ε]ὔ̣μαρ[ες μ]ὲ̣ν οὐκ̣ ἄμ̣μι θέαισι μόρ-
φαν ἐπή[ρατ]ον ἐξίσω-
σθ̣αι συ[ . .]ρ̣ο̣ς ἔχηισθ’ ἀ[ . . .] .νίδηον

το̣[ . . . .]ρατι-
μαλ[ ] . ερος
καὶ δ[ . ]μ̣[ ]ος Ἀφροδίτα

καμ̣[ ] νέκταρ ἔχευ’ ἀπὺ
χρυσίας [ ]ν̣αν
. . . .]απουρ̣[ ]χέρσι Πείθω

[ ]θ[. . .]ησενη
[ ]ακις
[ ]. . . . . .αι

[ ]ες τὸ Γεραίστιον
[ ]ν̣ φίλαι
[ ]υ̣στον οὐδενο[

[ ]ερον ἰξο[μ


[131]

Ah, Atido, tebi sad je
teško da za mene mariš,
Andromedu ti sada voliš,
srcem svojim nju sad tražiš.

Ἄτθι, σοὶ δ’ ἔμεθεν μὲν ἀπήχθετο
φροντίσδην, ἐπὶ δ’ Ἀνδρομέδαν πότῃ




[101a]

Ispod cvrčkovog krila
      treperav, srebrnast zvuk,
sparna podneva letnja
        začara nežno crr ... crrr.

πτερύγων δ’ ὔπα
κακχέει λιγύραν ἀοίδαν,
ὄπποτα φλόγιον †καθέ-
ταν† ἐπιπτάμενον †καταυδείη†


[102]

Majko slatka, ja ne mogu za razbojem da se skrasim,
       silna čežnja svu me svlada,
za mladićem. — Nisam kriva, Afrodita prepredenka
        ona je to udesila.

γλύκηα μᾶτερ, οὔτοι δύναμαι κρέκην τὸν ἴστον
πόθῳ δάμεισα παῖδος βραδίναν δι’ Ἀφροδίταν.





[58]

Došla je starost. Smežurale bore već čitavo lice,
Kose mi bele — — — a negda bile su crne — — a — sad
        — — — izdala kolena pusta — —
Starosti mrak — —

Mladosti poklonik ja sam, to beše moj prinos životu
sunčan i blistav, i sad, kad svetlost se ponoru spušta
        u meni sunca je zrak.


ἔμοι δ’ ἄπαλον πρίν] π̣οτ̣’ [ἔ]ο̣ντα χρόα γῆρας ἤδη
ἐπέλλαβε, λεῦκαι δ’ ἐγ]ένοντο τρίχες ἐκ μελαίναν·
βάρυς δέ μ’ ὀ [θ]ῦμο̣ς̣ πεπόηται, γόνα δ’ [ο]ὐ φέροισι,
τὰ δή ποτα λαίψηρ’ ἔον ὄρχησθ’ ἴσα νεβρίοισι.

]ιμέναν νομίσδει
]αις ὀπάσδοι
ἔγω δὲ φίλημμ’ ἀβροσύναν, ]τοῦτο καί μοι
τὸ λά[μπρον ἔρος τὠελίω καὶ τὸ κά]λον λέ[λ]ογχε.



петак, 7. април 2017.

Starogrčke pesnikinje Palatinske antologije: Anita

ovde možete pročitati i o Praksili


Pjesnikinju Anitu je uvelike cijenio savremeni svijet i potomstvo. Epigrami njezini, koji su ponajviše namijenjeni zavjetnim darovima, vrelima i svetim mjestima, odlikuju se ljepotom misli i oblika. Ona je Arkađanka iz grada Tegeje. Rodni joj je grad podigao kip. U naponu snage pjesničke bijaše negdje početkom III vijeka p.n.e. U isto vreme živi još i pjesnikinja Mira iz Bizanta i Lokranka Nosida iz donje Italije.



Mrtav delfin prolazniku;

Οὐκέτι δὴ πλωτοῖσιν ἀγαλλόμενος πελάγεσσιν αὐχέν' ἀναρρίψω βυσσόθεν ὀρνύμενος, 
οὐδὲ παρ' εὐσκάλμοιο νεὼς περικαλλέα χείλη ποιφυξῶ τἀμᾷ τερπόμενος προτομᾷ· 
ἀλλά με πορφυρέα πόντου νοτὶς ὦσ' ἐπὶ χέρσον, κεῖμαι δὲ ῥαδινὰν τάνδε παρ' ἠιόνα.

Neću više pliskati po morskim valovima, 
neće me više ugledati ljudsko oko, 
kako u skoku siječem iz dubine 
tišinu morske pučine. 
Neću više veselo skakutati 
hukćući oko brončana pramca lađa, 
očaran što na njima vidim svoju sliku.
Crna oluja izbacila je na žalo mene 
i sad ležim na pijesku 
jer se zauvijek ugasiše moje zjene.

preveo: Ton Smerdel

петак, 13. новембар 2015.

Fragment I

Starogrčka pesnikinja Praksila je sastavila skolion Adonisu u kome on iz Podzemlja odgovara na pitanje šta je nalepše što je za sobom ostavio:

κάλλιστον μὲν ἐγὼ λείπω φάος ἠελίοιο,
δεύτερον ἄστρα φαεινὰ σεληναίης τε πρόσωπον
ἠδὲ καὶ ὡραίους σικύους καὶ μῆλα καὶ ὄγχνας

"Najlepše što za sobom ostavljam je svetlost sunca,
zatim treptaj zvezda i punog meseca lik
još i zrele krastavce u njihovo pravo vreme, jabuke i kruške."

Sad napuštam zauvek najljepšu sunčevu svjetlost,
napuštam zvijezde jasne i Mjeseca blistavo lice,
napuštam ljetne plodove zemlje, jabuke kruške.

(450. godina p.n.e.)