Tri pesme Emili Dikinson

I

Kao Bol neprimjetno

Ljeto je prišlo kraju -

Na koncu, odveć neprimjetno

Da liči na izdaju -

Tišina procijeđena -

Ko sumrak počet davno -

Il to Priroda u svom društvu

Provodi popodne osamno -

Suton se ranije sklopio -

Osvit je tuđe sjao -

Ljubazna, ipak mučna Milost -

Ko gost koji bi otišao -

I tako lišeno krila ili

Pomoći Broda ičijeg -

Naše je ljeto napravilo

U ljepotu svoj laki bijeg -

II

Hoće li zbilja doći „Zora“?

Zar takvo nešto ko Dan ima?

Bih li ga vidjela s planina

Da visinom sam – ista s njima?

Ima li perje kao Ptica?

Ima li noge ko Lopoči?

Jer li rođen u krajevima

Koje mi nisu vidjele oči?

O Učenjače! O Mornaru!

O Mudrače sa neba, kaži!

Gdje da maleni Hodočasnik

Mjesto s imenom „Zora“ traži?

III

Ponoći - Dobro jutro -

Evo dolazim Kući -

Danu sam dosadila -

On meni - neće moći -

Sjaj sunčev - trg je ljupki

Gdje voljeh da zastanem -

Sad me ne treba Jutro -

Pa - Laku noć ti - Dane -

Mogu gledati - zar ne -

Kad se rumeno dani -

Tad Bregovi su takvi -

Da Srce gone - vani -

Ponoći - prekrasna nisi -

Moj izbor Dan je - ali

Molim te - Curicu primi

Koju su otjerali!

Where late the sweet birds sang: LXXIII

Ti sad u meni gledaš one ure - 

Kad lišće s grana ode svome kraju

I one gole od zime drhture

Ko pusti hor gde ptice ne pevaju.

U meni vidiš belog dana veče

Čije je sunce zašlo s ruba plava;

Kog će odneti crna noć što teče - 

Drugo ja smrti u kojoj sve spava.

U meni vidiš vatre plamsaj žuti

Što na pepelu leži uspomena,

Kao na odru gde će izdahnuti

Tim sagorena - čime je hranjena.

To što vidiš ljubavi moć daje,

Jer ljubiš ono što skoro nestaje.

preveo: Sima Pandurović

That time of year thou mayst in me behold
When yellow leaves, or none, or few, do hang
Upon those boughs which shake against the cold,
Bare ruin’d choirs, where late the sweet birds sang.

In me thou see’st the twilight of such day
As after sunset fadeth in the west;
Which by and by black night doth take away,
Death’s second self, that seals up all in rest.

In me thou see’st the glowing of such fire,
That on the ashes of his youth doth lie,
As the death-bed whereon it must expire,
Consum’d with that which it was nourish’d by.

This thou perceiv’st, which makes thy love more strong,
To love that well which thou must leave ere long.

Plutarh: Utešno pismo svojoj ženi

(kad im je umrla dvogodišnja ćerčica Timoksena)

Plutarh svojoj ženi želi sve najbolje.

1. Čovek koga si poslala da mi javi za smrt detetovu mimoišao me je, izgleda, na putu za Atinu tako da sam vest primio od unuke, tek kad sam stigao u Tanagru. Sve pripreme i sahrana su, verujem, već obavljene - na sve to gledaj, molim te, sa što manje tuge i uzbuđenja, i sad i ubuduće. Ako još nešto ostaje da se učini, što misliš da bi ti olakšalo teret na duši, a što nisi htela da radiš dok mene ne pitaš, i to ćemo obaviti, bez buke i galame i bez držanja praznovernih običaja - ti tome i onako nisi sklona.

2. Jedno samo tražim, ženo draga, da pripaziš da i ja, kao i ti sama, u žalosti ne prelazimo izvesne granice. Ja znam i mogu da procenim veličinu nesreće koja nas je zadesila, ali ako tebe zateknem ophrvanu tugom, to će mi teže pasti nego sam gubitak. Svakako ni ja ti nisam

od duba starodrevna niti iz stene (Homer, Odiseja) 

potekao, to i sama znaš, ta toliku smo decu zajedno podigli i sve ih mi sami, u svojoj kući othranili! I ja znam koliko smo oboje uživali, prvo i prvo što se posle četiri sina rodila devojčica za kojom si toliko žudela, i drugo što se meni dala prilika da je tvojim imenom nazovem. Uz to, ljubav prema deci tog uzrasta posebno je snažna, i uživanje koje u njima nalazimo čisto je i jednostavno, bez i trunke ljutnje i prekora. A ona je i od prirode bila izuzetno mila, ljupka i pristupačna, i način na koji je uzvraćala našu ljubav i želela da ugodi pružao nam je ne samo zadovoljstvo, nego i saznanje da je dobra i plemenita. Od svoje dojkinje tražila je da ponudi i prinese sisu i drugoj dečici, pa čak i njenim omiljenim stvarčicama i igračkama, kao da ih ona to poziva za sopstvenu trpezu, i velikodušno im daje od svojih dobara, u želji da podeli svoje najslađe uživanje sa svima i svačim što joj je pričinjavalo radost.

3. Ali ne vidim, ženo, zašto bi sećanje na sve to u čemu smo za njena života uživali sad u nama izazivalo tugu i nemir u duši. S druge strane, opet, bojim se da sa tugom ne izbacimo i same uspomene, kao ono Klimena što je govorila

Mrzim luk od drenovine čvrste,

vežbališta - bestraga ih bilo! (Euripid, Faetont)

Jer ona je izbegavala i plašila se svega što je moglo podsetiti na sina, budući da je to bilo skopčano sa bolom i tugom - a svako biće prirodno izbegava ono što mu stvara bol. Nego kao što nam je to dete u životu bilo nešto najslađe, da je ljubimo, gledamo i slušamo, tako i uspomena na nju treba da traje i živi u nama kao izvor radosti pre - mnogo, mnogo pre nego tuge. Ta, pravo je, valjda, da nešto od onih utešnih reči koje smo toliko puta govorili drugima, sad i nama budu od neke pomoći - da ne sedimo tu i očajavamo, otplaćujući nekadašnju radost ovom ogromnom tugom. 

4. A i ovo sam čuo od onih koji su bili prisutni, i čude se, da nisi obukla crninu, niti ste se ni ti ni sluškinje nagrdile i u grudi busale, i da nije bilo bogatih priprema oko sahrane, kao za praznik, nego da je sve obavljeno tiho i skromno, u krugu porodice. Meni to, naravno, nije bilo čudno - ti se nikad nisi udešavala za odlazak u pozorište ili za svečanu procesiju, jer nisi smatrala da raskošno odelo doprinosi radosti i uživanju, te si tako i u žalosti sačuvala svoju skormnost i jednostavnost. Mudra žena, zna se, treba da sačuva čednost i usred bahanalija, ali ništa manje ni u tuzi i žalosti, jer ona shvata da divlji uzleti i padovi emocija moraju da se zauzdavaju, ne zato - kao što mnogi misle - da bi se sputala roditeljska ljubav, nego zato da se kontroliše bestidna neobuzdanost ljudske duše. Ljubav dobija svoje kroz našu žudnju, poštovanje i uspomenu na umrle, a neuteživa želja za jadikovanjem koja nas podstiče da naričemo i u grudi se busamo, sramotna je isto koliko i neumerno uživanje, i jedino joj je opravdanje to da potiče od bola i tuge, a ne od osećanja prijatnosti. I kakvog smisla ima to da se smehu i veselju postavljaju granice, a da se potocima suza i jadikovanju uopšte ne staje na put, mada i jedno i drugo potiče sa istog izvora? Ili to da neki muževi zabranjuju ženama da koriste mirise ili da se oblače u skopocene tkanine, a puštaju ih da u žalosti seku kose, farbaju svoje haljine u crno, sede neuredne i ležu na tvrdu zemlju? I što je još ponajgore - da zauzdavaju žene i ne puštaju ih da kažnjavaju sluge i sluškinje surovo i nepravedno, a ovamo ne vide da one sebe same divlje i oštro kažnjavaju u nesreći i žalosti - a ta kroz takvo ponašanje samo vapije za olakšanjem i plemenitim razumevanjem.

5. Ali mi, ženo, niti smo se oko onoga ranije sukobljavali, niti ćemo sad oko ovoga. Ti se nosiš tako skromno i živiš tako jednostavno da ti se dive svi redom filozofi koji su u našoj kući boravili i s nama se sprijateljili; takođe i naši sugrađani, svi do jednog s divljenjem gledaju kako se neusiljeno držiš kad prisustvuješ sveštenim obredima, na prinošenju žrtava i u pozorištu. Pa i u oklonostima sličnim ovim sadašnjim ti si već ispoljila veliku postojanost, onda kad si izgubila najstarije dete, i opet kad nas je napustio naš plemeniti Haron. Vest o smrti njegovoj, sećam se, stigla me je kad sam se vraćao sa mora u društvu nekih nepoznatih ljudi, te i oni dođoše u kuću zajedno sa ostalima, ali kad su u kući zatekli sve mirno i uredno, oni su mislili - kako su kasnije i drugima pričali - da se ništa strašno nije desilo, nego da se nekako pronela prazna glasina. Eto, tako si ti trezveno održala kuću u redu - u trenutku kad bi ti svako oprostio nered i rasulo - mada si to dete svojim mlekom bila othranila, i još si morala pod nož da ideš kad si dobila zapaljenje dojke. To je prava plemenitost i istinska ljubav.

6. Većina majki međutim, kako vidimo, decu uzimaju u ruke da se s njima poigraju tek kada ih drugi okupaju i udese, a zatim, kad neko dete umre, one padaju u praznu i zaludnu žalost, i to ne iz ljubavi, ili samilosti - jer samilost je sasvim razumno i lepo osećanje - nego zato što se uz prirodan, fizički bol, koji je sam po sebi umeren, tu umešalo još i mnogo pogrešnih sudova i mišljenja, što sve zajedno doprinosi da se žalost pretvori u nešto divlje, mahnito i nekontrolisano. To je lepo primetio Ezop - on kaže da kad je Zevs delio časti među bogovima, Žalost je zahtevala nešto i za sebe, i Zevs joj je to odobrio, ali pod uslovom da joj čast odaju samo oni koji sami od svoje volje to žele. Jer u početku baš tako i biva. svaki čovek sam otvara vrata žalosti i u sebe je pripušta. A kad se ona vremenom tu ugnezdi i postane kao rođak i sustanar, ona više ne mrda odatle, čak i kad je teraju. Zato joj se već na ulazu valja odupreti i ne puštati je da nađe stan i pribežište u našem nošenju crnine, u sečenju kose, i drugim takvim običajima; jer kad čovek takve stvari iz dana u dan gleda, on podleže njihovom uticaju i njegovi se nazori menjaju, a način razmišljanja postaje uzak, zatvorenm oduran i preterano plašljiv - kao da mu nije dovoljno, sad kad se u žalosti drži takvih običaja, ni da se nasmeje, ni da uživa u svetlosti dana, niti da sedne za trpezu s prijateljima. Takvo stanje i držanje vodi onda u zanemarivanje telesnih potreba i odvratnost prema kupanju i nezi kože i ostalim svakodnevnim radnjama - a one bi baš naprotiv trebalo da pruže podršku ojađenoj duši, jer one održavaju telo jakim i zdravim. Duševni bol u velikoj meri gubi svoju oštrinu i intenzitet kad se zadesi u telu koje živi smireno i stabilno, kao što se bura na moru stišava kad osvane vedar dan. A ako čovek zbog rđavog načina života svoje telo zagadi i zapusti, te ono nema ništa dobro i pozitivno da ponudi duši, nego šalje put nje, kao neko ljuto i neprijatno isparenje, samo bol i tugu, onda je teško naći izlaza, čak i ako se to želi. Takve muke muči duša sa kojom se loše postupa.

7. No, što je najgore i najneprijatnije u svemu tome - a ja toga, srećom, nemam razloga da se plašim - to su oni juriši raspuštenih žena, njihova vriska i kolektivno naricanje kojim samo još više oštre i zagrevaju do usijanja bol, ne puštajući ga da umine, bilo sam od sebe bilo pod drugim uticajima. Dobro znam kakve si borbe tu nedavno imala da vodiš, kad si se našla Teonovoj sestri da joj pomogneš i odbraniš je od žena koje su spolja nadirale sa kuknjavom i podvriskivanjem, dosipajući, što se kaže, ulje na vatru. Kad ljudi vide požar u kućama svojih prijatelja, oni iz sve snage i što je moguće brže nastoje da ga ugase, a ovamo kad vide duše njihove da su u vatri, oni još dodaju sveže gorivo. Takođe i kad neko ima očnu infekciju, oni ne puštaju bilo koga da se meša i da opipava zapaljeno oko, a ovamo kad je čovek u žalosti, on mora tu da sedi i trpi da mu svaki posetilac zabada prst u njegov bol i iritira ga - kao da je to zapaljeni čir koji se od pipkanja i češanja rascvetava i pretvara u veliku i bolnu otvorenu ranu. Ali ti se i sama dobro čuvaš od takvih stvari, poznato mi je.

8. Pokušaj zato da se u mislima preneseš i počešće zastaneš u onom vremenu kada ovo dete još nije bilo rođeno te nismo imali nikakvih zamerki na sudbinu, pa onda to vreme poveži i uporedi sa sadašnjim trenutkom, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Shvatićeš, valjda, ženo moja, da kad se iz tog ugla gleda, ispada da mi žalimo što se to dete uopšte i rodilo, kad zaključujemo da smo pre njenog rođenja bili srećniji. Znači, te dve godine u sredini ne treba brisati iz sećanja - one su nam donele radost i uživanje, i zato ih treba računati u srećne, a ne u mislima pretvarati to kratkotrajno dobro u neko veliko zlo. Uz to, ne smemo biti nezahvalni prema sudbini za ono što nam je pružila, i prebacivati joj što nam nije dodala i ono čemu smo se mi nadali. Uopšte uzevši, ukazivanje pošte božanstvu i krotka smernost bez roptanja na sudbinu uvek donose obilan i sladak plod. Onaj ko u ovakvim oklonostima počešće priziva u pamet uspomene na srećne dane, i svoju pažnju okreće od onog što ga u životu muči i uznemirava ka onome što je svetlošću obasjano i što ga ispunjava radošću, taj je svoju tugu ili sasvim ugasio, ili je bar znatno ublažio mešajući je sa emocijama druge vrste. Mirisno ulje ne samo da lepo miriše, nego odstranjuje i loše mirise; tako i uspomena na dobre dane, u trenucima kad nesreća preovlada, služi kao neophodna pomoć i potpora onima koji ne izbegavaju da se sećaju pređašnjih dobara i ne krive za sve svoju sudbinu - nama bar ne doliči da se povodimo za onima koji se žale na svoj život ako, kao knjiga, ima jednu stranicu umrljanu, dok su sve ostale čiste i neoštećene!

9. Da osećanje blaženog mira počiva na ispravnom načinu mišljenja i emotivnoj stabilnosti, kao i da u tom slučaju obrti sudbine ne izazivaju katastrofalne promene i padove u životu, to si često slušala i dobro ti je poznato. Ali ako već treba da se i mi, kao većina povodimo za trenutnim prilikama, da upisujemo u računske knjige sve što nam sudbina dodeli, i da stranim ljudima prepuštamo da sude u kolikoj smo meri mi srećni ili nesrećni, ti sad, ženo, nemoj gledati na suze i naricanje svojih posetiteljki - one to po nekom odvratnom običaju rade u svakoj prilici - nego uvek imaj na umu da ti ne i dalje zavide na tvojoj deci, kući, i načinu života. Pa kad bi drugi rado menjali svoju sudbinu za tvoju, uključujući i ovaj naš sadašnji bol i tugu, onda nema smisla da ti patiš i žalostiš se na račun svog usuda, i da zbog tog bola koji te nagriza ne primećuješ koliko čari ima u onome što nam je preostalo. To ti dođe kao ono što neki ljudi pomno traže takozvane bezglave i kuse stihove iz Homera, a sve mnogobrojne i dugačke odlomke savršeno metrički oblikovane jednostavno preskaču; tako, dakle, i ti - kad bi detaljno istraživala i tužbu podnosila za svaku lošu stvar u životu, a one dobre tek ovlaš i hrpimice bacala na gomilu, zapala bi u istu grešku kojoj podležu tvrdice i srebroljupci koji blago gomilaju ali se njime ne koriste, nego samo plaču i kukaju kad ga izgube. A ako, opet, sažaljevaš svoju ćerčicu što je otišla neudata i bez dece - opet samo imaš nove razloge da sebe smatraš povlašćenom, jer ti si na oba ta polja imala udela i uspeha; ne ide, valjda, da se kaže da su te stvari važne za one koji nisu imali prilike da ih iskuse, a da nemaju vrednosti za one koji u njima uživaju! Ona je stigla na mesto gde nema bola i žalosti, te nema potrebe da se mi žalostimo - zar je za nas nešto loše to što nju sad ništa ne boli i ne žalosti? Čak i kada se radi o velikim gubicima, čovek prestaje da žali kad više nema potrebe za tim izgubljenim - a tvoja Timoksena malo je izgubila jer je malo u životu poznavala i malom se radovala, a ono što nije iskusila, što joj ni na pamet nije padalo niti je interesovalo, ta, kako može da se kaže da je toga lišena?

10. A što čuješ da oni drugi pričaju, i na mnoge dubok utisak ostavljaju, da kad se nešto rastoči na sastavne delove ništa mu više ni na koji način ne može nauditi ili ga povrediti, to znam, ti nipošto ne prihvataš jer ne možeš i ne želiš da zaobiđeš očinska predanja i tajne doktrine Dionisijskih misterija koje nas dvoje, kao učesnici, podjednako poznajemo. Duša, dakle, ne podleže raspadu i o njoj možeš da misliš kao o nekoj ptici u kavezu - ako se duže vremena zadrži u telu, te se kroz mnoge zajedničke poduhvate i dugu naviku takvom životu sasvim prilagodi, onda ona kasnije opet sleće na isto mesto i unutra ulazi, a ne odlazi dalje, i ne prestaje, ma koliko puta da se ponovo rađa, da se sažaljeva sa ovdašnjim sudbinama i emocijama koje ih prate. Drugo, nemoj misliti da je starost mrska i ozloglašena na račun izboranog lica, sedih kosa, ili telesne slabosti - ne, najgore je u starosti to što ona slabi u duši uspomene na onaj svet, a pojačava njenu vezanost za ovaj ovde, i što pritiska dušu i prema sebi je krivo oblikuje i savija tako da se ona teško može osloboditi tog nametnutog joj oblika. A ona duša koja u zarobljeništvu ostaje samo kratko, pre no što je višnje sile ne oslobode, vraća se u svoje prirodno stanje - baš kao sveža i nežna mladica što spremno odskače unazad ma kako da je saviješ. Kao što i vatra, ako je neko ugasi pa onda odmah ponovo upali, lako se i brzo razgoreva, a posle dužeg vremena teže i sporije, tako i duše - najbolje prolaze one kojima je suđeno, što pesnik reče,

da što brže prođu kroz vrata Hadova (Teognid)

pre nego što duboko zavole ovdašnji život, i pre no što se prilagode telu i takoreći stope s njim, kao pod dejstvom nekih čarobnih trava.

11. No, prava istina o tim stvarima još bolje se vidi u našim starim običajima i pravilima koja su nam od otaca ostala. Kad mala deca umru, naš narod ne izliva vino ili vodu na žrtvu, niti obavlja ostale pogrebne obrede kako je inače propisano, jer deca još nemaju udela u zemlji i zemaljskim stvarima; takođe se ne zadržavaju dugo oko sahrane, oko spomenika, ili izlaganja mrtvaca, i ne bdiju nad njihovim telima - stari zakoni ne dopuštaju takve stvari za decu tog uzrasta, jer nije pravo i bogougodno žaliti za onima koji su se preselili na bolje mesto i u svetliji život. Konačno, kako je znatno teže tome ne verovati nego se starim zakonima povinovati, hajde i mi da se u svojim postupcima njih držimo, a da svoje duše sačuvamo čistim, bez i najmanje mrlje, razumnim i u svemu umerenim.

prevela: Čelica Milovanović

Danteova Kancona o Amoru i tri prognane gospe (LVIII)

Stav vizionara boljeg sveta Dante je izrazio u kanconi o trima gospama i Amoru, alegorijama koje predstavljaju prognanu Pravdu. Borba za povratak pravice i mira među ljude pjesniku daje snagu da podnese svu nevolju i osamljenost koje prihvaća kao čast i povlasticu, kao svoju uzvišenu misiju. To je jamačno najznačajnija Danteova kancona, jaka poruka prognanika velika u ljudskom dostojanstvu, časna u patnji i nepokolebljiva branitelja pravde u korumpiranom svijetu.

                                        Đoto: Pravda, kapela u Padovi

Tri gospe došle oko srca moga

ali ne mogu ući,

jer u njem Amor vrući

sjedi i mojim gospodari bićem.

Ljepost ih resi i vrlina mnoga,

te gospar svemogući, što u srcu je kući,

o njima jedva može riječ da sriče.

Svaka je bolna, s utučenim žićem,

ko prognanik što svijetom trudan bludi,

napušten od svih ljudi,

i uzalud mu lijepost i vrlina.

Vremena bjehu ina

kad, kako kažu, bile su od cijene,

a sad su svima nemar i ljutina.

Tako su, osamljene,

došle mi k srcu, k domu prijatelja:

jer u njemu je, znadu, ljuven želja.

Jedna se od njih mnogo jadat uze,

rukom si oslon pruža

kao slomljena ruža:

gol dlan na koji bol je naslonjena,

osjeća, poput dažda, s lica suze;

druga joj ruka skriva

obraz što suze liva:

dronjava, bosa, a časna je žena.

Razdrta halja netom otkri njena

Amoru to što bit će prešućeno,

on ljut i tužan, eno

odgovor o njoj i boli joj sluša:

"O hrano rijetkih duša",

glasom će mu što uzdasi ga biju,

"naša nas narav šalje do tvog lica:

ja, tužnija od sviju,

majci ti sestra, zovem se Pravica;

gola i bosa, vidiš, sirotica".

Kad je upozna i kad tko je začu,

bol i stid ćuti veli

moj gospar, pa čut želi

tko li su druge dvije s njom što stoje.

A nju, što bješe tako sklona plaču,

još većma bol prostrijeli

kad ču ga, pa mu veli:

"Zar hoćeš, još da plaču oči moje"?

Pa poče: "Ko što tebi znano to je,

izvire Nil ko mala rijeka tamo

gdje sunce prži samo,

ta zemlja nema zelenila više:

djevičanskoga više

tog vrela rodih ovu kraj svog krila,

što svojim plavim pramom suze briše.

Kći ova moja mila,

sebe u bistroj gledajući vodi,

ovu što malo dalje mi je rodi".

Amoru uzdah čas odgovor skrije;

zatim mu vlažne oči,

što prije ih ne smoči,

pozdrave druge te neutješene.

Pa reče uzev strijele obadvije:

"Dić ćete čela moći

kad oružje mi skoči;

zarđalo je, vidite u mene.

Izdašnost, Trijeznost i druge rođene

vrline krvi naše sada prose.

No zlo to neka snose,

i nek im suza okom ne koleba,

ljudi kojim i treba

plakat: zlih zvijezda utjecaj ih svlada;

ne mi što istine smo vječnog neba:

jer, premda žrtve sada,

bit ćemo vječni, a doći će k djelu

ljudi što ovu osvjetlat će strijelu".

Kad u božanskoj riječi čujem da je

bol utjeha velika

visokih prognanika,

progonstvo dano meni smatram časti:

jer, ako hoće sud il udes daje

da bijelog cvijeća slika

u crno se preslika,

s dobrima hvale dostojno je pasti.

I da ljepota koje sam u vlasti

nije daleko od pogleda moga,

od žudnje plamenoga

svoj težak teret podnio bih lako.

No taj je plamen tako

već kosti mi i meso uništio,

da ključ je Smrti moju grud već tako.

Pa ako kriv sam bio,

mjesecima mi više grijeh ne traje,

ako se gasi kad se čovjek kaje.

Kancono, nek ti ne otkriju halje

ono što skrivaš kao lijepa žena:

dosta si otkrivena;

svoj slatki plod ti svakome uskrati,

kad rukom ga se lati.

No desi li se da te netko traži

što će ti, sklon vrlini, molbu slati,

još ljepšom se pokaži,

i otkrij; cvijetom što je lijep izvana,

probudi žudnju srca odabrana.

Kancono, idi u lov s perjem bijelim;

kancono, lovi s hrtovima crnim,

s kojih morah da se selim,

al mogli bi da mir mi sada dadu.

No neće, zato jer što su ne znadu:

oprostu mudar ne zatvara vrata,

jer prostit znači bit pobjednik rata. 

                                                                   Đoto, Nada

Tre donne intorno al cor mi son venute,

e seggonsi di fore;

ché dentro siede Amore,

lo quale è in segnoria de la mia vita.

Tanto son belle e di tanta vertute,

che ’l possente segnore,

dico quel ch’è nel core, a pena del parlar di lor s’aita.

Ciascuna per dolente e sbigottita,

come persona discacciata e stanca,

cui tutta gente manca

a cui vertute né belta non vale.

Tempo fu già nel quale,

secondo il lor parlar, furon dilette;

or sono a tutti in ira ed in non cale.

Queste così solette

venute son come a casa d’amico;

ché sanno ben che dentro è quel ch’io dico.

Dolesi l’una con parole molto,

e ’n su la man si posa

come succisa rosa:

il nudo braccio, di dolor colonna,

sente l’oraggio che cade dal volto;

l’altra man tiene ascosa

la faccia lagrimosa:

discinta e scalza, e sol di sé par donna.

Come Amor prima per la rotta gonna

la vide in parte che il tacere è bello,

egli, pietoso e fello,

di lei e del dolor fece dimanda.

"Oh di pochi vivanda",

rispose in voce con sospiri mista,

"nostra natura qui a te ci manda:

io, che son la più trista,

son suora a la tua madre, e son Drittura;

povera, vedi, a panni ed a cintura".

Poi che fatta si fu palese e conta,

doglia e vergogna prese

lo mio segnore, e chiese

chi fosser l’altre due ch’eran con lei.

E questa, ch’era sì di piacer pronta,

tosto che lui intese,

più nel dolor s’accese,

dicendo: "A te non duol de li occhi miei?".

Poi cominciò: "Sì come saper dei,

di fonte nasce il Nilo picciol fiume

quivi dove ’l gran lume

toglie a la terra del vinco la fronda:

sovra la vergin onda

generai io costei che m’è da lato

e che s’asciuga con la treccia bionda.

Questo mio bel portato,

mirando sé ne la chiara fontana,

generò questa che m’è più lontana".

Fenno i sospiri Amore un poco tardo;

e poi con gli occhi molli,

che prima furon folli,

salutò le germane sconsolate.

E poi che prese l’uno e l’altro dardo,

disse: "Drizzate i colli:

ecco l’armi ch’io volli;

per non usar, vedete, son turbate.

Larghezza e Temperanza e l’altre nate

del nostro sangue mendicando vanno.

Però, se questo è danno,

piangano gli occhi e dolgasi la bocca

de li uomini a cui tocca,

che sono a’ raggi di cotal ciel giunti;

non noi, che semo de l’etterna rocca:

ché, se noi siamo or punti,

noi pur saremo, e pur tornerà gente

che questo dardo farà star lucente".

E io, che ascolto nel parlar divino

consolarsi e dolersi

così alti dispersi,

l’essilio che m’è dato, onor mi tegno:

ché, se giudizio o forza di destino

vuol pur che il mondo versi

i bianchi fiori in persi,

cader co’ buoni è pur di lode degno.

E se non che de li occhi miei ’l bel segno

per lontananza m’è tolto dal viso,

che m’have in foco miso,

lieve mi conterei ciò che m’è grave.

Ma questo foco m’have

già consumato sì l’ossa e la polpa,

che Morte al petto m’ha posto la chiave.

Onde, s’io ebbi colpa,

più lune ha volto il sol poi che fu spenta,

se colpa muore perché l’uom si penta.

Canzone, a’ panni tuoi non ponga uom mano,

per veder quel che bella donna chiude:

bastin le parti nude;

lo dolce pome a tutta gente niega,

per cui ciascun man piega.

Ma s’elli avvien che tu alcun mai truovi

amico di virtù, ed e’ ti priega,

fatti di color novi,

poi li ti mostra; e ’l fior, ch’è bel di fori,

fa disiar ne li amorosi cori.

Canzone, uccella con le bianche penne;

canzone, caccia con li neri veltri,

che fuggir mi convenne,

ma far mi poterian di pace dono.

Però nol fan che non san quel che sono:

camera di perdon savio uom non serra,

ché ’l perdonare è bel vincer di guerra.

Fransoa Vijon: Balada ženiku

koju je Vijon dao jednom plemiću-novobračniku

da je ovaj uruči svojoj supruzi (Ambroazi de Lore) osvojenoj na maču

Aj, u cik od zore kraguj u boj srne

Mio mu je uzruj, blagorodan kret,

Baš izmoždi tića; od radosti prne,

Ruso pero strgne, da mu diči let.

O njima sad pišem ovu knjigu čini

A miljem ljubavi žarko obuzet,

Znaj Gospođo moja, Ljeljo, niko ini,

Amor me nadahno da nas on sjedini.

Daj, srce mi uzmi, ne da mi se vrne,

Evo ti u ljuven posed-nepokret.

Lovore moj slatki, svake patnje crne,

O maslino vrla što mi blažiš sret!

Raju, što mi život u miloštu skrini,

Eto tebi težim kroz sav živosplet.

Dokle živim tvoj sam i tobom zanet,

Amor me nadahno, da nas on sjedini.

I više no to: kad dvoboj obrne

Promenljive sreće vekovečni šet,

Slatko tvoje oko sreću će da svrne,

Kao vetar pero, u nenadni skret.

Tvojoj će mi njivom žita da ozrne 

A tvoj će mi voćnjak-ponos biti svet. 

Neumitno tako božji melju mlini: 

Amor me nadahno da nas on sjedini

P o r u k a

Kneginjo ljuvena, nek zna ceo svet,

Od tvoga me srca ništ ne razjedini.

Budi i ti takva, tih vrlina cvet,

Amor me nadahno, da nas on sjedini

preveo Stanislav Vinaver

Que Villon donna à un gentilhomme, nouvellement marié, pour

l’envoyer à son espouse, par luy conquise à l’espée.

Au poinct du jour, que l’esprevier se bat,

Meu de plaisir et par noble coustume,

Bruyt il demaine et de joye s’esbat,

Reçoit son per et se joint à la plume :

Ainsi vous vueil, à ce desir m’allume.

Joyeusement ce qu’aux amans bon semble.

Sachez qu’Amour l’escript en son volume,

Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

Dame serez de mon cueur, sans debat,

Entierement, jusques mort me consume.

Laurier soüef qui pour mon droit combat,

Olivier franc, m’ostant toute amertume.

Raison ne veult que je desaccoustume,

Et en ce vueil avec elle m’assemble,

De vous servir, mais que m’y accoustume ;

Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

Et qui plus est, quand dueil sur moy s’embat,

Par fortune qui sur moy si se fume,

Vostre doulx œil sa malice rabat,

Ne plus ne moins que le vent faict la fume.

Si ne perds pas la graine que je sume

En vostre champ, car le fruict me ressemble :

Dieu m’ordonne que le fouysse et fume ;

Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

E N V O I.

Princesse, oyez ce que cy vous resume :

Que le mien cueur du vostre desassemble

Jà ne sera : tant de vous en presume ;

Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

Plinije mlađi Tacitu: Erupcija Vezuva

Pisma: VI, 16

1. Tražiš da ti opišem smrt moga ujaka, kako bi što vernije mogao da o tome pišeš potomcima. zahvaljujem ti! Jer ja znam da njegovu smrt očekuje besmrtna slava ako je ti budeš opisao.
2. Iako je nastradao onda kad su uništeni najlepši predeli, kad je ljude i gradove zadesila poznata nesreća, te je tako reći već time ovekovečen, iako je i sam ostavio mnogobrojna i nezaboravna dela, ipak će besmrtnost tvojih spisa mnogo doprineti tome da on večito ostane u sećanju ljudi.
3. Ja mislim da su, zaista srećni oni ljudi koji su od bogova primili dar da vrše dela koja zaslužuju da se o njima piše, ili da pišu ono što zaslužuje da se čita; ali su najsrećniji oni kojima je dato i jedno i drugo. A među ovima će se naći moj ujak, i po svojim sopstvenim i po tvojim delima. Zato, utoliko radije prihvatam tvoju poruku, štaviše, ja i sam tražim i molim ono što ti tražiš.
4. Bio je u Mizenu gde je imao neposrednu komandu nad flotom. Dvadeset četvrtog avgusta, otprilike oko jednog sata posle podne, javila mu je moja majka da se vidi jedan neobičan oblak, čudnog oblika i veličine.
5. On se sunčao, pošto se upravo okupao u hladnoj vodi, i ležeći je jeo i nešto čitao. Zatražio je sandale, pa se popeo na uzvišenje odakle se ta pojava najlepše mogla videti. Dizao se oblak (nije se iz daljine videlo sa koje planine, i tek kasnije se pokazalo da je to Vezuv), čiji je oblik, kad se uporedi sa drvetom, bio najsličniji piniji.
6. Dizao se kao na veoma visokom stablu, zatim se širio u vidu grane, valjda zato što je dunuo vetar. Posle toga je vetar slabio i oblak više nije mogao da se digne uvis, verovatno zato što je bio suviše težak, pa ga je težina zaustavila i on je počeo da se prostire u širinu. Čas je bio beo, čas opet mutan i pun mrlja, zavisno od toga da li je u visini lebdela prašina ili pepeo.
7. Kao veoma obrazovanom čoveku, mome ujaku je ova pojava izgledala značajna i dostojna da je izbliza razgleda. Naredio je da mu se spremi mala liburnijska lađa, a mene je pozvao da pođem s njim ako želim. Odgovorio sam da više volim da čitam a slučajno mi je on lično bio dao nešto i da pišem.
8. Baš je izlazio iz kuće, kad je primio pisamce Rektine Kaskove, preplašene iznenadnom opasnošću (jer njena vila se nalazila u podnožju Vezuva i bilo je moguće pobeći samo lađom). Preklinjala ga je da je spase iz te velike opasnosti.
9. On promeni svoj plan i ono što je bio počeo da radi kao naučnik, nastavio je i završio kao junak. Naredio je da se lađe četvoroveslarke izvuku u more, pa se ukrcao i sam, da bi ukazao pomoć, ne samo Rektini već i mnogim drugim ljudima (jer je ta divna obala bila veoma gusto naseljena).
10. I on je žurio tamo odakle su ostali bežali, pravo u opasnost, i to bez ikakvog straha, tako da je svaki pokret, svaki oblik one strašne pojave diktirao i zapisao onako kako ih je video svojim očima.
11. Već je počeo da pada pepeo na lađe, sve vreliji i gušči ukoliko su se više približavali; leteo je kamen plavac i drugo kamenje, crno i nagorelo, i od vatre izlomljeno; odjednom se pojavio plićak i rušenje brda nije dopuštalo pristup obali. Malo je razmišljao da li da se vrati. Krmanošu, koji mu je savetovao da tako uradi, reče odjednom; "Hrabrima pomaže sreća; kreni napred ka Pomponijanu!"
12. Ovaj beše u Stabiji, odvojen širinom zaliva (jer tamo more blago okružuje jedan zaliv). Tamo opasnost još nije bila tako blizu, ali je već bila na vidiku. I zato je Pomponijan svoje stvari ukrcao na lađu, rešen da beži čim suprotni vetar prestane da duva. Ali ovaj je vetar mome ujaku bio vrlo pogodan, uplovio je u zaliv, zagrlio Pomponijana koji je drhtao od straha, tešio ga, bodrio i zatražio da njega samoga odvedu u kupatilo da bi svojom bezbrižnošću smirio njegov strah. Pošto se okupao, seo je za sto i večerao veselo, ili se pretvarao, a to je isto veliko.
13. Za to vreme, vrh Vezuva je sijao ogromnim plamenom i visokim vatrenim stubovima, a njihov sjaj uvećavala je još više tamna noć. Da bi smirio ljude, moj ujak je govorio da su to vatre na poljskim imanjima koje su ljudi iz straha napustili, pošto nije bilo nikoga ko bi ih gasio. Onda je otišao na spavanje i spavao je zaista čvrstim snom. Jer hrkanje koje je zbog njegovog dosta krupnog tela bilo jako i glasno, čuli su svi koji su se nalazili ispred njegove spavaće sobe.
14. Ali dvorište preko kojeg se morali ići u njegovu spavaću sobu bilo je već u toj meri ispunjeno pepelom i šupljikastim kamenom da ne bi mogao da izađe napolje ako bi duže ostao u sobi. I zato ga probudiše. Izašao je iz sobe i pridružio se Pomponijanu i ostalima koji su noć proveli bdijući.
15. Tad su se zajednički savetovali da li da ostanu u zgradama ili da lutaju pod otvorenim nebom. Jer zbog čestih i snažnih udara zemljotresa pomerale su se kuće i činilo se kao da su iščupane iz sopstvenih temelja, pa se pomeraju i ljuljaju tamo-amo.
16. Ali i pod nebom su se ljudi plašili, jer je padalo kamenje, mada lako i od vatre izjedeno. Upoređujući opasnosti, ipak su više voleli da se opredele za ovu drugu. A kod njega je, zaista, pobedio snažniji razum, dok je kod ostalih pobedio strah. Da bi se zašitili od onoga što je padalo s neba, vezivali su na glavu jastuke.
17. Svuda se već gusto razdanilo, a tamo je još uvek bila noć, crna i gusta, koju su osvetljavale samo buktinje i razne svetlosti. Rešili su da izađu na morsku obalu da bi izbliza videli da li je moguće stići do mora; ali more je još uvek bilo strašno i besno kao i ranije.
18. Tu je sad moj ujak legao na prostrt čaršav i nekoliko puta zatražio da se napije sveže vode. Zatim se ponovo pojaviše stubovi plamena i prethodnik vatre - miris sumpora. To je neke nateralo u bekstvo, a njega probudilo.
19. Oslonio se na dva roba i podigao se, ali se iznenada srušio mrtav na zemlju. ja zaključujem da mu je disanje onemogućio vazduh prezasićen gustim dimom, zatvorio mu dušnik, koji mu je već po prirodi bio suviše tesan, pa je često bio u zapaljenju.
20. Kad je ponovo svanulo (bio je to treći i poslednji dan od kako je sve to video), njegovo telo je pronađeno čitavo, nepovređeno, u odeći koju je obukao pri polasku; više je ličio na čoveka koji spava, nego na mrtvog.
21. U međuvremenu smo nas dvoje, ja i majka, bili u Mizenu. Ako to se ne tiče istorije, a ti si hteo da saznaš samo o njegovoj smrti. Zato ću da završim,
22. Dodaću samo još nešto, a to je da ti nisam ništa drugo ispričao, osim onog čemu sam ja lično bio svedok i što sam lično čuo odmah, dok se istina još verno prepričava. Ti ćeš iskoristiti ono što je najbolje. Jer jedno je pisati pismo, a sasvim je drugo pisati istoriju: jedno je pisati prijatelju, a drugo je pisati svima. Ostaj mi zdravo!

VI, 20

1. Kažeš da te je moje pismo, koje sam ti napisao o smrti svoga ujaka, pošto si me za to molio, podstaklo da saznaš ne samo kakav sam strah doživeo kad sam ostao u Mizenu (jer o tome sam baš počeo da pričam u svome pismu i tu sam prekinuo), već i šta sam doživeo i pretrpeo:

Iako mi se duša ispunjavam užasom kad pomislim na to...ipak ću početi (Vergilije, Eneida, II, 12)

2. Pošto je moj ujak otišao, ja sam sve ostalo vreme proveo u čitanju (zbog toga sam i ostao). Posle toga sam se okupao, večerao i spavao, nemirnim i kratkotrajnim snom.
3. Više dana pre toga desio se zemljotres, manje strašan, i to u Kampaniji nije ništa neobično. Ali te noći je bio tako jak da je izgledao da se sve ne samo trese i pokreće, već da se prevrće.
4. Moja majka je naglo ušla u moju sobu; a i ja sam se digao da bih je probudio ako spava. Sedosmo pred kuću na uzani prostor koji se nalazio između mora i zgrade.
5. Ne znam da li da to nazovem neustrašivošću ili nepromišljenošću (tada sam imao osamnaest godina); potražio sam knjigu Tita Livija i, kao iz duga vremena, čitao sam i vadio izvode onako kao što sam bio i počeo. I, gle, jedan ujakov prijatelj, koji je nešto ranije došao kod njega iz Španije da ga poseti, kad nas je primetio kako tamo sedimo, a kako uz to ja i čitam, prekoreo je nemarnost moje majke i moju bezbrižnost. Ali ja sam i dalje nastavio da čitam.
6. Bilo je već oko sedam sati izjutra, ali dan je još uvek bio mutan i turoban. Svuda unaokolo ljuljale su se i rušile zgrade. Mada smo bili na otvorenom prostoru, ipak smo se plašili i da će nas ruševine zatrpati, jer je mesto bilo tesno.
7. Tek tada odlučismo da pobegnemo iz grada. Iza nas su išli ljudi kao omamljeni i, ono što u strahu važi kao pravilo, radije su se oslanjali na tuđ savet nego na svoj.
8. Čim smo izašli iz grada, stadosmo. Tamo doživesmo opet mnogo strašnih i neobičnih stvari. Jer naša kola koja smo naredili da se izvuku, mada su se nalazila na sasvim ravnom mestu, bacana su tamo-amo, na suprotne strane, i iako smo pod točkove stavljali kamenje, ipak nisu ostala na istom mestu.
9. Osim toga smo videli kako se more tako reći samo povlači i kako ga zemljotres ponovo vraća. Obala se svakako pomerila dublje u more i mnoge morske životinje zadržale su se na suvom pesku. S druge strane, crn, strašan oblak prekidali su dugački vatreni lukovi slični munjama, samo što su bili neuporedivo veći.
10. I tada nam je onaj isti prijatelj iz Španije još upornije govorio i sve više navaljivao: "Ako je tvoj brat", reče on, "još živ i ako je živ tvoj ujak, sigurno želi da vas dvoje budete bezbedni, i ako je poginuo, onda je želeo da ostanete živi. Zašto onda oklevate i ne bežite?" Odgovorismo mu da nipošto nećemo misliti na svoje spasavanje, sve dok ne saznamo šta je sa njim.
11. On se nije duže zadržavao, jurnuo je i brzim korakom izbegao opasnost. Nije prošlo mnogo vremena, a onaj crni oblak se spustio na zemlju i pokrio more; prekrio je ostrvo Kapri i sakrio očima rt kod Mizena.
12. I tada je majka počela da me moli, da me hrabri, da mi naređuje da bežim kako god mogu; jer ja sam mlad i mogu da bežim, dok će ona, otežala i godinama i telom, rado umreti ako ne bude kriva za moju smrt. Ja odgovorih da ne želim da se spasem bez nje; zatim je uhvatih za ruku i rekoh joj da požuri.
13. Protiv volje me je slušala i prebacila je sebi što mene zadržava, Već je počeo i pepeo da pada, ali još nje bio suviše gust. Okretoh se. Taman oblak ili magla pratio nas je, kao da se bujica sručuje na zemlju. Ja rekoh; "Skrenimo u stranu, dok još vidimo, da nas gomila iza nas ne bi zgazila u mraku,"
14. Jedva što smo o tome razmislili, a već pade noć, ne kao što je noć kad se sakrije mesec, ili kad se nebo naoblači, već takva kao kad u zatvorenom prostoru ugasiš svetiljku, Mogao si čuti kuknjavu žena, pisku dece, viku muškaraca. Neki su tražili roditelje, drugi decu, a treći opet, svoje žene. Prepoznavali bi ih po glasu.
15. Jedni su oplakivali svoju ličnu sudbinu, drugi opet sudbinu svojih najbližih; bilo je i takvih koji su iz straha od smrti tražili smrt. Mnogi su dizali ruke ka bogovima, a više ljudi je govorilo da bogova uopšte nema i oni su u toj noći gledali i tumačili večnu i poslednju noć svega na svetu. Bilo je i takvih koji su izmišljenim strahotama i opasnostima još više uvećavali stvarnu opasnost. Bilo je i onih koji su govorili da se srušio jedan deo Mizena, da je ovo ili ono u plamenu. U tome je bilo malo istine, ali je bilo ljudi koju su sve verovali.
16. Sad je postalo nešto svetlije, ali mi nismo pomislili da je to svetlost dana, već da je samo predznak vatre koja se približavala. I ta svetlost je trajala prilično dugo, a posle toga je ponovo nastala tama, i ponovo je počeo da pada gust pepeo. Često bismo se dizali i stresali ga sa sebe, jer bismo inače bili sasvim zatrpani i ugušeni njegovom težinom.
17. Mogu da se pohvalim da u tom čudu nisam ni uzdisao ni očajnički vikao pred tolikim opasnostima, da nisam verovao, što je dodouše, velika ali ipak tužna uteha za ljude, da zajedno sa mnom propada sve i da ja propadam zajedno sa svima.
18. Naposletku se taj oblak, ipak, raspršio i pretvorio u dim ili maglu. Svanuo je pravi dan, zasijalo je i sunce, ali nekako bledožuto, kakvo je obično kad nastane pomračenje. Naše još uvek preplašene oči gledale su sve oko sebe izmenjeno i pokriveno dubokim pepelom kao snegom.
19. Vratismo se u Mizen, osvežismo se koliko smo mogli posle te opasne noći koju preživesmo u nadi i strahu, ali je strah ipak preovlađavao. Jer i drhtanje zemlje se nastavljalo i mnogi su u svom ludilu proricali najstrašnije stvari i tako reći se rugali sopstvenoj sudbini i sudbini ostalih ljudi.
20. Ali nas dvoje nismo mogli ni tada da se rešimo da krenemo, mada smo već iskusili opasnost i mada smo očekivali i nove opasnosti, sve dok ne dobijemo vesti o ujaku.
Te pojedinosti nisu dovoljno važne za istoriju, pa ćeš ih čitati bez ikakve namere da o tome pišeš; ako sve to ne izgleda vredno opisivanja u jednom pismu, onda pripiši to samom sebi, pošto si sam to tražio. Da si mi zdravo!

preveo: Albin Vilhar

Pesma kao kristal: Danteove kamene rime (III)

Amore, vidiš kako ova gospa

ne mari tvoju moć ni u ko vrijeme,

što znade postat svim ljepotam gospa;

a pošto vidje da je moja gospa

po licu gdje mi zrači tvoja svjetlost,

postade svake okrutnosti gospa;

tako te kanda srcem nije gospa

negoli zvijer, za ljubav prava studen:
jer i za topla i kad dan je studen

pokazuje se sveđ mi kao gospa

što oblikova neki lijep je kamen

najboljom rukom što kleše u kamen.

A ja, što jesam stalniji no kamen

služit te, jer me sili lijepa gospa,

skrit udar nosim što ga stvori kamen,

kojim me udri ti ko da sam kamen,

što dugo te uznemiravo vrijeme,

tako da stignu k srcu gdje sam kamen.

I nikad jošte ne otkriše kamen

ili sjaj sunca il njegova svjetlost,

da takvu ima ni snagu ni svjetlost

te u njem otpor nađe ovaj kamen,

tako da njena ne vodi me studen

onamo gdje od smrti bit ću studen.

Gosparu, znaš da kad je ledna studen

postaje voda od kristala kamen

na sjeveru gdje velika je studen,

i zrak se sveđ u elemenat studen

tu pretvara, pa stog je voda gospa

u onom kraju zato što je studen:

tako se kad je njezin izgled studen

sleđuje meni krv u svako vrijeme

preobraća se meni u plač studen,

koji mi zatim izlazi kroz svjetlost

tu gdje je ušla nesmiljena svijetlost.

U njoj se skuplja svih lijeposti svjetlost;

tako joj srce hrli svih krutosti studen

u srce, tvoja gdje ne ide svjetlost:

jer očima mi tol je lijepa svjetlost

kad motrim je, da svijetli mi i kamen,

i drugo sve spram čega skrenem svjetlost.

S oči mi njenih dođe slatka svjetlost

pa druga za me ne postoji gospa;

da meni bar je milosnija gospa,

kû tražim i kad noć je i kad svjetlost,

da nju tek služim, i mjesto i vrijeme.

S drugog ne žudim živjet dugo vrijeme.

Stoga, vrlino starija neg vrijeme,

i nego što su kretanje il svjetlost,

smili se na me, i na zlo mi vrijeme;

u srce uđi njoj, jer već je vrijeme,

tako da iz nje ti izvučeš studen

što ne da mi, ko drugom, mirno vrijeme:

jer stigne li me tvoje burno vrijeme

u takvu stanju, ovaj nježan kamen

vidjet će kako liježem u mal kamen,

da ustanem se tek kad prođe vrijeme,

kada ću vidjet bje li ikad gospa

na svijetu lijepa ko ta kruta gospa.

Kancono, meni u duhu je gospa

takva, te, premda za mene je kamen,

gorim, pa svatko čini mi se studen;

tako da za tu ja sam smion studen

učinit novost kojoj ti si svjetlost,

nezamišljenu ni u koje vrijeme.

Amor, tu vedi ben che questa donna

la tua vertù non cura in alcun tempo

che suol de l’altre belle farsi donna;

e poi s’accorse ch’ell’era mia donna

per lo tuo raggio ch’al volto mi luce,

d’ogne crudelità si fece donna;

sì che non par ch’ell’abbia cor di donna

ma di qual fiera l’ha d’amor più freddo;

ché per lo tempo caldo e per lo freddo

mi fa sembiante pur come una donna

che fosse fatta d’una bella petra

per man di quei che me’ intagliasse in petra.

E io, che son costante più che petra

in ubidirti per bieltà di donna,

porto nascoso il colpo de la petra,

con la qual tu mi desti come a petra

che t’avesse innoiato lungo tempo,

tal che m’andò al core ov’io son petra.

E mai non si scoperse alcuna petra

o da splendor di sole o da sua luce,

che tanta avesse né vertù né luce

che mi potesse atar da questa petra,

sì ch’ella non mi meni col suo freddo

colà dov’io sarò di morte freddo.

Segnor, tu sai che per algente freddo

l’acqua diventa cristallina petra

là sotto tramontana ov’è il gran freddo

e l’aere sempre in elemento freddo

vi si converte, sì che l’acqua è donna

in quella parte per cagion del freddo:

così dinanzi dal sembiante freddo

mi ghiaccia sopra il sangue d’ogne tempo,

e quel pensiero che m’accorcia il tempo

mi si converte tutto in corpo freddo,

che m’esce poi per mezzo de la luce

là ond’entrò la dispietata luce.

In lei s’accoglie d’ogni bieltà luce:

così di tutta crudeltate il freddo

le corre al core, ove non va tua luce:

per che ne li occhi sì bella mi luce

quando la miro, ch’io la veggio in petra,

e po’ in ogni altro ov’io volga mia luce.

Da li occhi suoi mi ven la dolce luce

che mi fa non caler d’ogn’altra donna:

così foss’ella più pietosa donna

ver me, che chiamo di notte e di luce,

solo per lei servire, e luogo e tempo!

Né per altro disio viver gran tempo.

Però, Vertù che se’ prima che tempo,

prima che moto o che sensibil luce,

increscati di me, c’ho sì mal tempo:

entrale in core omai, ché ben n’è tempo,

sì che per te n’esca fuor lo freddo

che non mi lascia aver, com’altri, tempo;

ché se mi giunge lo tuo forte tempo

in tal stato, questa gentil petra

mi vedrà coricare in poca petra

per non levarmi se non dopo il tempo,

quando vedrò se mai fu bella donna

nel mondo come questa acerba donna.

Canzone, io porto ne la mente donna

tal, che con tutto ch’ella mi sia petra,

mi dà baldanza, ond’ogni uom mi par freddo;

sì ch’io ardisco a far per questo freddo

la novità che per tua forma luce,

che non fu mai pensata in alcun tempo.

Sunce i heliotrop: Danteove kamene rime (II)

Kad kratak dan i velik krug je sjene

stigo sam, ah, i kad su bijela brda,

kada se boja izgubi u trave:

a moja žudnja ipak je zelena,

tako joj korijen nosi tvrdi kamen

što govori i ćuti kao gospa.

Na sličan način ova mlada gospa

ledena je ko i snijeg usred sjene:

jer ne budi je, niti kao kamen,

slađano doba koje grije brda,

i s kog od bijelih postaju zelena,

jer na njih sipa cvjetiće i trave.

Kad joj na glavi vijenac je od trave,

iz sjećanja nam ode svaka gospa:

jer žuto nabran pram je kraj zelena

tol lijep, da Amor stoji tu sred sjene,

što stisnuo me izmeđ malih brda

još mnogo jače nego vapno kamen.

Lijepost joj veću ima moć no kamen,

i udar njen ne mogu liječit trave:

te bježah preko ravnica i brda,

da ne sretne me tako lijepa gospa;

i od njenog mi svjetla ne da sjene

brežuljak, ni zid, ni hvoja zelena.

Vidjeh kad na njoj bje halja zelena,

takova te bi ulila u kamen

ljubav što ćutim čak spram njene sjene:

pa željeh je na livadi sred trave,

ljuvenu kakva igda bješe gospa,

svud okruženoj od visokih brda.

No prije rijeke teći će uz brda

neg če se drva lijepog tog zelena

primiti plam, ko drugih lijepih gospa,

za mene; pristo leći bih na kamen

cio svoj vijek i hodat pasuć trave,

samo da vidim njenog ruha sjene.

Kad brda prave i najcrnje sjene,

ispod zelena njih ta mlada gospa

rasprši, kao kamen ispod trave.

Al poco giorno e al gran cerchio d’ombra

son giunto, lasso!, ed al bianchir de’ colli,

quando si perde lo color ne l’erba;

e ’l mio disio però non cangia il verde,

si è barbato ne la dura petra

che parla e sente come fosse donna.

Similemente questa nova donna

si sta gelata come neve a l’ombra;

che non la move, se non come petra,

il dolce tempo che riscalda i colli

e che li fa tornar di bianco in verde

perché li copre di fioretti e d’erba.

Quand’ella ha in testa una ghirlanda d’erba,

trae de la mente nostra ogn’altra donna;

perché si mischia il crespo giallo e ’l verde

sì bel, ch’Amor lì viene a stare a l’ombra,

che m’ha serrato intra piccioli colli

più forte assai che la calcina petra.

La sua bellezza ha più vertù che petra,

e ’l colpo suo non può sanar per erba;

ch’io son fuggito per piani e per colli,

per potere scampar da cotal donna;

e dal suo lume non mi può far ombra

poggio né muro mai né fronda verde.

Io l’ho veduta già vestita a verde

sì fatta, ch’ella avrebbe messo in petra

l’amor ch’io porto pur a la sua ombra;

ond’io l’ho chesta in un bel prato d’erba

innamorata, com’anco fu donna,

e chiuso intorno d’altissimi colli.

Ma ben ritorneranno i fiumi a’ colli

prima che questo legno molle e verde

s’infiammi, come suol far bella donna,

di me; che mi torrei dormire in petra

tutto il mio tempo e gir pascendo l’erba,

sol per veder do’ suoi panni fanno ombra.

Quandunque i colli fanno più nera ombra,

sotto un bel verde la giovane donna

la fa sparer, com’uom petra sott’erba.

Vreme i kristal: Danteove kamene rime

Solsticij i ljudsko telo: Rima I

Dospjeh do časa gibanja planeta

kad obzor, pošto sunce leći ode,

rađa Blizance da se nebo krasi,

a ljuven zvijezdu vidjeti nam smeta

zbog sjajne zrake koja tako bode

proprijeko da je ko korpena gasi;

a onaj planet što se ledom glasi

kazuje nam se sav kraj veljeg luka

u kom svih sedam pravi malu sjenu:

a zbog toga ne skrenu

nijedna miso ljubavnih mi muka

s mog uma, gdje sam kao stijena stamen

pamteć u krutom liku gospu-kamen.

S etiopskoga podiže se pijeska

tuđinski vjetar koji zrakom hukne,

zbog vrelog sunca koje po njem grije;

pa prođe more, s kog se takva ljeska

magla da, drugi vjetar li ne puhne,

polutku našu svu oblakom svije;

zatim se topi i bjelinu sije

hladnoga snijega i dosadne kiše,

pa zrak se stuži sav i suze lije;

a Amor koji vije

mreže zbog vjetra k visini sve više

ne pušta me, tol lijepa ta je gospa

okrutna što mi dana je ko gospa.

Pobjegle sve su ptice toplom kraju

iz europske zemlje, koja uvijek

ledenih sedam zvijezda vidjet može;

a druge pjevu svome glas ne daju,

da opet tek im proljeće ga čuje,

osim da neku tužbu njime slože;

a drugim svima bićima što prože

radošću narav, ljubav dignu uze,

jer stȕdēn njihov ljuven duh utiša:

a mom je ljubav viša;

jer slatke misli meni ne oduze

nit mi ga dade, mijenjajuć se, doba,

neg mi ih daje gospa mladog doba.

Hvojima sada više vrijeme nije

što toplo sunce u Ovnu ih stvori

da resi svijet, i umrla je trava;

grana sa zelen-lišćem nam se krije,

tek jele tu su, lovori i bori,

il druga koja na zelenova dava;

tako je oštra, reska studen prava

te obroncima cvjetiće potuče,

što ne mogahu podnijet slanu ljutu:

a ipak draču krutu

Amor iz mojih grudiju ne vuče;

stog odlučan sam nositi je vječno

dok god sam živ, kad živio bih vječno.

S vrutaka liju dimonosne vode

zbog para što ih trbuh zemlje prima,

koja ih gore iz dubine suče;

pa staza kud me lijepi dani vode

sada je potok, i bit će dok ima

potrajat zima koja jako tuče;

tlo zemlje na se ostaklinu vuče,

a mrtva voda u led se okrenu,

jer je hladnoća stisnula izvana:

a ja od svojih rana

koraka natrag zbog toga ne krenuh,

nit ću; jer ako i jad ima slasti,

zacijelo smrt nadmašuje sve slasti.

Kancono, što će sa mnom bit u drugo

proljeća slatko doba, kada lije

ljubav s nebesa svih do zemnih staza,

kad usred ovog mraza

ljubav je sa mnom tek, a drugdje nije?

Postat ću i ja sam ko pravi mramor,

bude li srce u diklice mramor.

Io son venuto al punto de la rota

che l’orizzonte, quando il sol si corca,

ci partorisce il geminato cielo,

e la stella d’amor ci sta remota

per lo raggio lucente che la ’nforca

sì di traverso, che le si fa velo;

e quel pianeta che conforta il gelo

si mostra tutto a noi per lo grand’arco

nel qual ciascun di sette fa poca ombra:

e però non disgombra

un sol penser d’amore, ond’io son carco,

la mente mia, ch’è più dura che petra

in tener forte imagine di petra.

Levasi de la rena d’Etiopia

lo vento peregrin che l’aere turba,

per la spera del sol ch’ora la scalda;

e passa il mare, onde conduce copia

di nebbia tal, che, s’altro non la sturba,

questo emisperio chiude tutto e salda;

e poi si solve, e cade in bianca falda

di fredda neve ed in noiosa pioggia,

onde l’aere s’attrista tutto e piagne:

e Amor, che sue ragne

ritira in alto pel vento che pioggia,

non m’abbandona; sì è bella donna

questa crudel che m’è data per donna.

Fuggito è ogne augel che ’l caldo segue

del paese d’Europa, che non perde

le sette stelle gelide unquemai;

e li altri han posto a le lor voci triegue

per non sonarle infino al tempo verde,

se ciò non fosse per cagion di guai;

e tutti li animali che son gai

di lor notura, son d’amor disciolti,

però che ’l freddo lor spirito ammorta:

e ’l mio più d’amor porta;

ché li dolzi pensier non mi son tolti

né mi son dati per volta di tempo,

ma donna li mi dà c’ha picciol tempo.

che trasse fuor la vertù d’Ariete

per adornare il mondo, e morta è l’erba;

ramo di foglia verde a noi s’asconde

se non se in lauro, in pino o in abete

o in alcun che sua verdura serba;

e tanto è la stagion forte ed acerba,

c’ha morti li fioretti per le piagge,

li quai non poten tollerare la brina:

e la crudele spina

però Amor di cor non la mi tragge;

per ch’io son fermo di portarla sempre

ch’io sarò in vita, s’io vivesse sempre.

Versan le vene le fummifere acque

per li vapor che la terra ha nel ventre,

che d’abisso li tira suso in alto;

onde cammino al bel giorno mi piacque

che ora è fatto rivo, e sarà mentre

che durerà del verno il grande assalto;

la terra fa un suol che par di smalto,

e l’acqua morta si converte in vetro

per la freddura che di fuor la serra:

e io de la mia guerra

non son però tornato un passo a retro,

né vo’ tornar; ché se ’l martiro è dolce,

la morte de’ passare ogni altro dolce.

Canzone, or che sarà di me ne l’altro

dolce tempo novello, quando piove

amore in terra da tutti li cieli,

quando per questi geli

amore è solo in me, e non altrove?

Saranne quello ch’è d’un uom di marmo,

se in pargoletta fia per core un marmo.

Aurelije Avgustin: Proročanstvo eritrejske Sibile

Kako neki izvještavaju, u to je doba proricala eritrejska Sibila. Varon iznosi kako bijaše više Sibila, a ne samo jedna. Po predaji je najstarija od nadahnutih proročica bila eritrejska Sibila, nazvana tako ili zbog crvene zemlje Marpesa kraj grada Troje (gr. ἐρυθρός, crven) ili po Eritreji u Joniji. Njezina se proroštva tiču Trojanskoga rata, ali je ne spominju ni Homer, ni Herodot. prema Varonu bilo je deset Sibila, a napoznatija ona iz Kume, od koje potječu i glasovite sibilinske knjige na Kapitolu. Te su knjige uništene u požaru 83. god. p.n.e. a nova je zbirka sastavljena od sličnih spisa sa drugih mjesta. Preostala proroštva potiču iz judeo-hrišćanske baštine, a najvešćuju strahotne događaje.

Ova eritrejska Sibila doista je zapisala neke izreke koje se bjelodano tiču Krista; te sam i sam prvo pročitao na latinskome jeziku, u stihovima slabe latinštine i neispravna metra, a zbog nevičnosti nepoznata prevoditelja, kako sam poslije doznao. Jer, veoma istaknut muž Flacijan, koji bijaše i prokonzul, inače vrstan govornik i veoma učen, kad smo jednom razgovarali o Kristu, donio mi je grčki rukopis, rekavši mi kako su u njemu pjesme eritrejske Sibile, i pokazao mi kako se na stanovitu mjestu poredak početnih slova stihova tako niže da tvori ove riječi: Ίησοῦς Χριστός, Θεοῦ Υἱός, Σωτήρ, što je latinski: Isus Krist Božji Sin Spasitelj. Ti stihovi, kojih prva slova sadržavaju značenje koje smo već naveli, kako ih netko preveo u dobroj latinštini i metru glase ovako:

Ι I zemlja će se znojiti u znaku suda,

Η E da bi s neba došao kralj na vijeke;

Σ Sam nazočan u puti da sudi i svijetu.

Ο Ovog će Boga vidjeti i nevjerni i vjerni,

Υ Uzvišena sa svetima, dok prestaje ovo doba.

Σ Stajat će pred njime duše s puti, kojima će suditi,

Χ Hrpama gustoga trnja dok je prekriven svijet.

Ρ Razbit će se kipovi i sav nakit ljudski,

Ε Evo će i zemlju i more i nebo spaliti oganj,

Ι I tražiti da razori dveri mrskoga Averna.

Σ Svetima će put izbaviti svjetlo spasa,

Τ Trpjet će vječni plamen opake duše.

Ο Otkrivajući skrivena djela, svatko će svoje odati tajne;

Σ Svjetlu će Bog razotkriti svačije grudi.

Θ Tada će žalosti biti i svi će zubima škrgutati.

Ε Evo se gasi svjetlost Sunca i zamire gibanje zviježđa,

Ο Ovit će se svitak neba, ugasnuti Mjesečev sjaj.

Υ Ulegnut će se brda, dok će se uzdić' doline.

Υ U svijetu neće biti ni uzvišenog ni visokog.

Ι Izravnat će se u polju planine;

Ο Odjednom će nestat sva plavetna mora; zemlja će ispucana propast.

Σ Spalit će oganj izvore, isušiti rijeke.

Σ Samo će trublja tužno zatrubit sa visina

Ω Oplakujući žalosne čine i različite jade.

Τ Tartarski ponor otkrit će razjapljena zemlja.

Η Evo će pred Gospoda svi kraljevi izać' na sud;

Ρ Rigat će nebo potoke ognja i sumpora.

Iudicii signum tellus sudore madescet. 

E caelo rex adueniet per saecla futurus

Scilicet ut carnem praesens ut iudicet orbem.

Unde deum cernent incredulus atque fidelis

Celsum cum sanctis aeui iam termino in ipso.

Sic animae cum carne aderunt quas iudicat ipse

Cum iacet incultus densis in uepribus orbis.

Reicient simulacra uiri cunctam quoque gazam

Exuret terras ignis pontumque polumque.

Inquirens taetri portas effringet auerni

Sanctorum sed enim cunctae lux libera carni.

Tradetur sontes aeterna flamma cremabit

Occultos actus retegens tunc quisque loquetur.

Secreta atque deus reserabit pectora luci

Tunc erit et luctus stridebunt dentibus omnes.

Eripitur solis iubar et chorus interit astris

Uoluetur caelum lunaris splendor obibit.

Deiciet colles ualles extollet ab imo

Non erit in rebus hominum sublime uel altum.

Iam aequantur campis montes et caerula ponti

Omnia cessabunt tellus confracta peribit.

Sic pariter fontes torrentur fluminaque igni

Sed tuba tum sonitum tristem demittet ab alto.

Orbe gemens facinus miserum uariosque labores

Tartareumque chaos monstrabit terra dehiscens. 

Et coram hic domino reges sistentur ad unum

Reccidet e caelo ignisque et sulphuris amnis.

U tim latinskim stihovima, što su prevedeni s grčkog onako kako se moglo, u cijelosti se nisu mogli prevesti oni počeci u kojima u grčkome stoji slovo Y (ipsilon), jer se nisu mogle pronaći latinske riječi s istim slovom, a koje bi odgovarale smislu. To je slučaj u tri stiha, u petome, osamnaestome i devetnaestome. Tako, ako pročitamo slova kojima započinju stihovi (ne čitajući ona tri kako su napisana, nego zamijenivši ih slovom ipsilon kao da je ono napisano) pojavljuje se pet riječi: Isus Krist Božji Sin Spasitelj; nu samo čitajući to grčki, a ne latinski. Tu je dvadeset i sedam stihova, a taj broj iznosi tri na treću. Tri puta tri je devet; a ako se devet pomnoži sa tri, tako da broj raste od drugoga prema trećem stupnju, dobiva se dvadeset i sedam. Uz to, povežeš li prva slova tih pet grčkih riječi (koje su Ίησοῦς Χριστός, Θεοῦ Υἱός, Σωτήρ, što je latinski "Isus Krist Božji Sin Spasitelj"), bit će riječ ἰχθύς, to jest riba, koja otajstveno označuje Krista, zbog toga što je on uzmogao opstati živ - naime, bez grijeha - u ponoru naše smrtnosti kao u dubini voda.

2. Uz to, ova eritrejska Sibila ili, kako neki više vjeruju, kumejska, u cijeloj svojoj pjesmi (koje je naveden tek mali dio) ne donosi ništa što bi se ticalo štovanja lažnih ili načinjenih bogova; dapače, ona tako govori i protiv njih i protiv njihovih štovatelja, te je bjelodano valja ubrojiti među one koji pripadaju gradu Božjemu. Laktancije u svoje djelo unosi i neka proroštva Sibile o Kristu, iako ne kaže točno koje Sibile. Nu ono što je on zasebice izložio, odlučio sam kako treba iznijeti ujedno, kao da su jedno podulje proroštvo mnogi i kratki izrijeci koji bijaše naveo:

"Poslije će pasti u opake ruke nevjernika; i udarat će Bogu zaušnice prljavim rukama i pljuvat će ga otrovnom pljuvačkom nečistih usta; nu on će jednostavno podložiti udarcima svoja sveta leđa. i šutjet će primajući udarce šakama, kako ne bi tkogod prepoznao da je došao kao Riječ i odakle je došao; kako bi govorio onima iz pakla i bio okrunjen trnovom krunom. I dadoše mu žuč za jelo i ocat radi žeđi; postavit će mu takav stol negostoljubivosti. A ti sama, u ludilu svojem, nisi prepoznala svojega Boga, kad se rugao umovima smrtnika, nego si ga trnjem okrunila i primmiješala mu odvratne žuči. I razderat će se zastor hrama; i usred dana spusti će se mrkla noć na tri sata. I on će zaspavši smrću umrijeti na tri dana; a zatim će se prvi iz podzemlja vratiti na svijetlost, pokazujući onima koje je pozvao od mrtvih početak uskrsnuća." 

Laktancije je ta Sibilina svjedočanstva navodio dio po dio na različitim mjestima svoje rasprave, kako mu se činilo da zahtijeva ono što je kanio dokazati. Ne umećući ništa svojega, potrudio sam se da sve te navode spojim u jednu cjelinu, označivši samo velikim slovima, s nadom kako ih prepisivači neće mimoići. Dakako, neki su pisali kako eritrejska Sibila nije živjela u Romulovo doba, nego za Trojanskoga rata.

Aurelije Avgustin: O državi Božjoj, knjiga XVIII.23

Sandro Botičeli, Aurelije Avgustin