Šekspir: XCIV

                                                                                          Đorđone: Leda i labud

Oni što su moćni zlijedit a ne zlijede
Što ne čine na što njihov izgled puti 
Koji, ganuv druge, sporo kušnju slijede
Sami kao kamen, hladni, neganuti;

 

Oni s pravom baštine nebeske čari
Od rasapa štite prirođena dobra
Vlasnici su svojih lica i gospari.
Dok su drugi svojoj vrsnoći tek dvorba

 
Miomirisan je ljetu ljetni cvijet
Premda samo za se i živi i gine
Ali ako taj cvijet načne podla snijet
Diku mu natkrile proste travurine:

               Jer najslađe stvari zagorčaju čini
               Gore nego korov smrde gnjili krini.

Where late the sweet birds sang: LXXIII

Ti sad u meni gledaš one ure - 

Kad lišće s grana ode svome kraju

I one gole od zime drhture

Ko pusti hor gde ptice ne pevaju.

U meni vidiš belog dana veče

Čije je sunce zašlo s ruba plava;

Kog će odneti crna noć što teče - 

Drugo ja smrti u kojoj sve spava.

U meni vidiš vatre plamsaj žuti

Što na pepelu leži uspomena,

Kao na odru gde će izdahnuti

Tim sagorena - čime je hranjena.

To što vidiš ljubavi moć daje,

Jer ljubiš ono što skoro nestaje.

preveo: Sima Pandurović

That time of year thou mayst in me behold
When yellow leaves, or none, or few, do hang
Upon those boughs which shake against the cold,
Bare ruin’d choirs, where late the sweet birds sang.

In me thou see’st the twilight of such day
As after sunset fadeth in the west;
Which by and by black night doth take away,
Death’s second self, that seals up all in rest.

In me thou see’st the glowing of such fire,
That on the ashes of his youth doth lie,
As the death-bed whereon it must expire,
Consum’d with that which it was nourish’d by.

This thou perceiv’st, which makes thy love more strong,
To love that well which thou must leave ere long.

Vilijem Šekspir: Sonet 40

TAke all my loues, my loue, yea, take them all;
What haſt thou then more than thou hadſt before?
No loue, my loue, that thou maiſt true loue call;
All mine was thine before thou hadſt this more.

Then, if for my loue thou my loue receiueſt,
I cannot blame thee for my loue thou vſeſt;
But yet be blam'd, if thou thy ſelfe deceiueſt
By wilful taſte of what thy ſelfe refuſeſt.

I doe forgiue thy robb'rie, gentle thiefe,
Although thou ſteale thee all my pouerty:
And yet, loue knowes, it is a greater griefe
To bear loue’s wrong than hate’s knowne injury.

Laſciuious grace, in whom all ill well ſhowes,
Kill me with ſpites; yet we muſt not be foes.

Uzmi sve moje ljubavi, moj mili,

Al' šta tad imaš više osim svoga?

Ne ljubav koja vernošću te sili;

Sva moja beše tvoja i pre toga.

Ja te ne krivim ako si je, brate,

Uzeo što iz pažnje prema meni

Smatraš sve moje i tvojim, al' ja te

Krivim što ne znaš da si zaljubljeni.

Kradljivče mili, krađom se usreći,

Praštam ti - a sve uze mi do dlana;

Al' ipak ljubav što zna da jad je veći - 

Rana ljubavi, nego - mržnje rana.

Tvojoj lepoti taj porok ne udi,

Sve mi ukradi, al' prijatelj budi.

Ljubljeni, uzmi sve moje ljubavi;

Al' što ćeš imat više no ranije?

Nijedna nije moj osjećaj pravi,

Jer svu mi ljubav imaš još od prije.

Ukradeš li mi ljubav, neću tebe

Korit, jer ljubiš što je meni milo,

Al' hoću, jer si prevario sebe

I jer te sladi što ti gorko bilo.

Grabljivče ljupki, praštam ti grabeže,

Prem' svu mi kradeš sirotinju vajnu:

Osjeća ljubav, da je snosit teže,

Ljuvenu ranu, no mržnju izdajnu.

Nestaško, ti zlo do dobra uzvisi

Prkosom ubij - al' da dušman nisi.