Pindar - Nemejska oda VI

A l k i m i d u  i z  E g i n e

Pobjedniku u dječjem natjecanju

     Smatra se da VI Nemejska oda pripada u posljednje Pindarove ode. Pjesnik ju je posvetio Alkimidu iz obitelji Basidâ.

     Vrlo je svečana intonacija ode.

     Tumači se razilaze u shvaćanju prijevoda prve strofe, osobito samoga početka, jer gramatička pravila dopuštaju da se prvi stihovi prevedu: Jedno je porijeklo ljudi i bogova, kao i: Jedno porijeklo je ljudi, a drugo je bogova. Christovo tumačenje slaže se s Hesiodom i s onim, što o početku ljudi i bogova pjeva rimski pjesnik Ovidije (Met. I.81 i d.), budući da retorička izražajnost i kasniji tok ode govore u prilog drugoj verziji.

     U antistrofi II trijade Pindar ističe kako pjesma stvara slavu sposobnim ljudima. Lijepa je lirska slika o valu u antistrofi treće trijade.

I

Strofa:

Jedan je rod ljudi,

i bogova, —

Jedni i drugi život od iste imamo majke,

ali nas različita sposobnost razdvaja.

Jedan rod je smrtan,

dok drugi vječno sjedište na bronačnom nebu imade.

Ipak smo slični besmrtnicima

zbog snage uma svoga i darovitosti svoje,

iako ne znamo koju je nama stazu,

dnevnu ili noćnu,

Usud prevaliti dosudio.

Antistrofa:

To isto naše porijeklo Alkimid svjedoči,

koji u svemu ugarnici zemlji sliči,

što nam plodove obilne na njivama naizmjence rađa,

pa se odmorena opet u plodnosti svojoj preporađa.

Sa krasnih Nemejskih igara

takmičar dječak stiže.

On ovim sada sudbu Zeusovu izvrši,

kad se kao lovac sretni pokaza u borbi,

Epoda:

te snagama krenu stopama

Praksidamanta, djeda po krvi od oca svoga.

Pobijedio on je na igrama Olimpijskim

i Eakidima prvi vijence kod Alfeja stekao,

pa onda tri puta u Nemeji i pet na Istmu

vijence je pobjedne dobio.

Nehaj je tako Soklida otkupio,

koji sin je prvijenac Agesimaha bio.

II

Strofa:

Do vrha junaštva tri njegova

pobjednika stigoše sina,

kad rado sve patnje pretrpješe.

I sa sretnom naklonošću bogova

nijedna u krilu Helade obitelj šakanjem

ukrasila tako riznicu svoju nije.

Nadam se i ja, dok o slavi govorim ovoj,

da cilj ću ko sposoban pogoditi strijelac.

O Muzo! prema junaku ovom zvuk pjesama okreni!

Čuvaju pjesme i spomeni

djȅla i slavu mrtvih junakâ

Antistrofa:

Jer slavni rod Basidâ bez podviga nije,

kad pjesme u slavu svoju

na vlastitim prenose lađama,

te gradivo pružaju onima,

što brazde obrađuju Pijeridâ,

da slavna njihova opjevaju djela.

U svetom je Pitu Kalija pobijedio —

jer i on se od te krvi rodio —

kad šake je svoje šakačkim remenom zavio.

Epoda:

Mio je Apolonu i Artemidi bio.

Ime je njegovo u pjesmi Haritâ sjalo,

u pjesmi na svečanosti večernjoj.

Kad morski je most, Prevlaka korintska,

u kraju Posejdonovu svetom

na trogodišnjim igrama pobjedu Kreontidu dao,

na igrama onim, gdje bik se za žrtvu kolje.

Tada su vijencem od biljke one,

što lav ju je pasao, ovjenčali njega,

u Flijuntu, u sjenovitim dolinama

pod starim planinama.

III

Strofa:

Tko proslavit otok ovaj želi,

taj putovima, kojima hoće,

poći može, pa neka veli,

koliko su samo sjajnih njemu pružili vrlina

Eakidi oni iz plemena slavnog.

Njihova slava nad cijelom zemljom lebdi

i preko Oceana leti,

da do Etiopljanâ čak sleti

ko onda, kad se Memnon

u dom svoj vratio nije.

Antistrofa:

Dugo se Ahilej s njim morao da bije,

dok ga sa kolâ na zemlju ne obori,

pa je oštricom koplja Zore sjajne ubio sina.

Ovakav i naši stari ravan nađoše za pjesmu put,

te sa istom brigom i ja ih slijedim!

Ipak, ljudi vele da val najbliži

što se prema pramcu valja,

svačije srce najviše uzbuđuje.

Za teret dvostruki sagibam leđa svoja,

pa s viješću stižem,

da je sa vijenaca dvadeset i pet

Epoda:

na igrama svetim slavni Alkimidov pobijedio rod.

Na igrama onim uz žrtvenik do Kronova brijega

Sudba je brza za Politimida i dječače za te

dva cvjetna otela olimpijska vijenca.

Rekao bih, da učitelj Melesija,

što ruke i noge dječaka uvježbati znade,

sličnost s delfinom imade

koji brzinom svojom valovlje siječe.

preveo: Ton Smerdel

ἓν ἀνδρῶν, ἓν θεῶν γένος: ἐκ μιᾶς δὲ πνέομεν

ματρὸς ἀμφότεροι: διείργει δὲ πᾶσα κεκριμένα

δύναμις, ὡς τὸ μὲν οὐδέν, ὁ δὲ χάλκεος ἀσφαλὲς αἰὲν ἕδος

μένει οὐρανός. ἀλλά τι προσφέρομεν ἔμπαν ἢ μέγαν

5νόον ἤτοι φύσιν ἀθανάτοις,

καίπερ ἐφαμερίαν οὐκ εἰδότες οὐδὲ μετὰ νύκτας ἄμμε πότμος

οἵαν τιν᾽ ἔγραψε δραμεῖν ποτὶ στάθμαν.

τεκμαίρει καί νυν Ἀλκιμίδας τὸ συγγενὲς ἰδεῖν

ἄγχι καρποφόροις ἀρούραισιν, αἵτ᾽ ἀμειβόμεναι

τόκα μὲν ὦν βίον ἀνδράσιν ἐπηετανὸν πεδίων ἔδοσαν,

τόκα δ᾽ αὖτ᾽ ἀναπαυσάμεναι σθένος ἔμαρψαν. ἦλθέ τοι

Νεμέας ἐξ ἐρατῶν ἀέθλων

παῖς ἐναγώνιος, ὃς ταύταν μεθέπων Διόθεν αἶσαν νῦν πέφανται

οὐκ ἄμμορος ἀμφὶ πάλᾳ κυναγέτας,

ἴχνεσιν ἐν Πραξιδάμαντος ἑὸν πόδα νέμων

πατροπάτορος ὁμαιμίου.

κεῖνος γὰρ Ὀλυμπιόνικος ἐὼν Αἰακίδαις

ἔρνεα πρῶτος ἔνεικεν ἀπ᾽ Ἀλφεοῦ,

καὶ πεντάκις Ἰσθμοῖ στεφανωσάμενος,

νεμέᾳ δὲ τρίς,

ἔπαυσε λάθαν

Σωκλείδα, ὃς ὑπέρτατος

Ἁγησιμάχῳ υἱέων γένετο.

ἐπεί οἱ τρεῖς ἀεθλοφόροι πρὸς ἄκρον ἀρετᾶς

ἦλθον, οἵτε πόνων ἐγεύσαντο. σὺν θεοῦ δὲ τύχᾳ

ἕτερον οὔ τινα οἶκον ἀπεφάνατο πυγμαχία πλεόνων

ταμίαν στεφάνων μυχῷ Ἑλλάδος ἁπάσας. ἔλπομαι

μέγα εἰπὼν σκοποῦ ἄντα τυχεῖν

ὥτ᾽ ἀπὸ τόξου ἱείς: εὔθυν᾽ ἐπὶ τοῦτον, ἄγε, Μοῖσα, οὖρον ἐπέων

εὐκλέα. παροιχομένων γὰρ ἀνέρων

ἀοιδαὶ καὶ λόγοι τὰ καλά σφιν ἔργ᾽ ἐκόμισαν,

Βασσίδαισιν ἅ τ᾽ οὐ σπανίζει: παλαίφατος γενεά,

ἴδια ναυστολέοντες ἐπικώμια, Πιερίδων ἀρόταις

δυνατοὶ παρέχειν πολὺν ὕμνον ἀγερώχων ἑργμάτων

ἕνεκεν. καὶ γὰρ ἐν ἀγαθέᾳ

χεῖρας ἱμάντι δεθεὶς Πυθῶνι κράτησεν ἀπὸ ταύτας αἷμα πάτρας

χρυσαλακάτου ποτὲ Καλλίας ἁδὼν

ἔρνεσι Λατοῦς, παρὰ Κασταλίᾳ τε Χαρίτων

ἑσπέριος ὁμάδῳ φλέγεν:

πόντου τε γέφυρ᾽ ἀκάμαντος ἐν ἀμφικτιόνων

ταυροφόνῳ τριετηρίδι Κρεοντίδαν

τίμασε Ποσειδάνιον ἂν τέμενος:

βοτάνα τέ νιν

πόθ᾽ ἁ λέοντος

νικάσαντ᾽ ἤρεφε δασκίοις

Φλιοῦντος ὑπ᾽ ὠγυγίοις ὄρεσιν.

πλατεῖαι πάντοθεν λογίοισιν ἐντὶ πρόσοδοι

νᾶσον εὐκλέα τάνδε κοσμεῖν: ἐπεί σφιν Αἰακίδαι

 ἔπορον ἔξοχον αἶσαν ἀρετὰς ἀποδεικνύμενοι μεγάλας:

πέταται δ᾽ ἐπί τε χθόνα καὶ διὰ θαλάσσας τηλόθεν

ὄνυμ᾽ αὐτῶν: καὶ ἐς Αἰθίοπας

Μέμνονος οὐκ ἀπονοστήσαντος ἐπᾶλτο: βαρὺ δέ σφιν νεῖκος Ἀχιλεὺς

ἔμπεσε χαμαὶ καταβὰς ἀφ᾽ ἁρμάτων,

φαεννᾶς υἱὸν εὖτ᾽ ἐνάριξεν Ἀόος ἀκμᾷ

ἔγχεος ζακότοιο. καὶ ταύταν μὲν παλαιότεροι

ὁδὸν ἀμαξιτὸν εὗρον: ἕπομαι δὲ καὶ αὐτὸς ἔχων μελέταν:

τὸ δὲ πὰρ ποδὶ ναὸς ἑλισσόμενον αἰεὶ κυμάτων

λέγεται παντὶ μάλιστα δονεῖν

θυμόν. ἑκόντι δ᾽ ἐγὼ νώτῳ μεθέπων δίδυμον ἄχθος ἄγγελος ἔβαν,

πέμπτον ἐπὶ εἴκοσι τοῦτο γαρύων

εὖχος ἀγώνων ἄπο, τοὺς ἐνέποισιν ἱερούς,

Ἀλκιμίδα, τέ γ᾽ ἐπαρκέσαι

κλειτᾷ γενεᾷ: δύο μὲν Κρονίου πὰρ τεμένει,

παῖ, σέ τ᾽ ἐνόσφισε καὶ Πουλυτιμίδαν

κλᾶρος προπετὴς ἄνθε᾽ Ὀλυμπιάδος.

δελφῖνί κεν

τάχος δι᾽ ἅλμας

 ἴσον εἴποιμι Μελησίαν,

χειρῶν τε καὶ ἰσχύος ἁνίοχον.

Hiperboreja: Pindareva pitijska deseta

Hipoklu iz Tesalije

Sretne li Lakonije, i blažene Tesalije!

Jednom i drugom rod od istoga oca,

izvrsna ratnika Herakla, vlada.

Možda bez nadahnuća govorim?

Ne!

Pito me zove i pećina pelinska

i sinovi Aleuada,

koji čeznu da na gozbi u čast Hipokla

oglasi se zborna pjesma.

Uživa on u nagradi.

Narod je okupljen u dolini Parnasa,

klicao pobjedi njegovoj

u dvostrukoj trci dječaka.

Apolone,

sretan svršetak je ljudi,

ako im bogovi blagosivlju početak i kraj.

Ta djela milošću tvojom je izvršio,

ali su njemu i naslijeđene pomogle vrline,

i stopama oca je krenuo,

što je u oklopu Aresovu teškom

dvaput zadobio u Olimpiji vijenac.

Pobijedio u trkama na travnim je livadama

pod gradom kamenitim Kirom snažnonogi Frikije.

neka ih sreća prati, a u budućim danima

neka im ljupko bogatstvo cvate!

Sad u velikoj uživaju sreći,

što im je Helada dade.

Oh, da sudbinu njihovu

ne pomuti nikada bogova zavist!

Božanstvo je onaj, kome je srce bez jada.

Sretan je onaj, kome pjevaju pjesnici,

jer, kad pobijedi pesnicom i brzom nogom,

on nagradu najvišu stječe,

te ponosan i gord doživljuje,

kako darežljiva Sudba

njegovu sinu još dječaku

poklanja pitijske vijence.

On se zaista tada popeo nije

na brončano nebo,

ali je svu sreću, što je smrtnici

doživjeti mogu, dostigao potpuno.

Ni kopnom ni brodom

pronaći nećeš

čudesna puta u zemlju Hiperborejaca,

puta, što vodi na njihove igre.

Jednog je dana kod naroda ovih

na gozbi vojvoda Persej bio.

U trenu, kad on je stigao,

žrtvovahu božanstvu oni

hekatombe sjajne magarica divljih.

Gozbama se njihovim i molbama 

osobito Apolon veseli,

pa se smiješi promatrajaću

s naježenih planina raskalašne igre.

Ipak poznaju oni Muze.

Uvijek djevojke tamo igraju kola,

čuju se glasovi uz zvukove lire i frule,

a zlatnu kosu vijencima lovora kite

i gozbom veselom srca vesele.

Ni bolesti ni dosadna starost

posvećeno ovo ne more pleme.

Ne poznaju nevolja ni ratova.

Žive, a da im Nemeza pravedna

ne naškodi nikada.

Među sretnike ove došao nekada pod vođstvom Atene

srca puna hrabrosti Danajin sin.

On Gorgonu ubi

i kosmatu glavu,

prepunu svjetlucavih zmija,

što skameniti može,

među stanovnike otoka ponese.

Djela, što bogovi ih izvrše,

nikad se meni nemoguća ne čine.

Ustavi vesla i sidro nek dno zahvati,

te grebene pod varljivom izbjegavaj vodom,

pa će najljepše pjesme

nalik na pčelu, što leti

od cvijeta do cvijeta,

razne opjevati sadržaje.

Nadam se da će onda -

kad Efiri zapjevali budu

moju slatku pjesmu na obali Peneja

zbog vrijednosti njene - 

još blistaviji Hipokle

s vijencima svojima biti

među drugovima svima,

koliko ih vršnjaka ima,

i nježno uzdisanje ime će mu

na usni djevojaka biti.

Razne čeznje raspaljuju srca ljudi.

Sve ono, što netko želi,

ako mu sudbina pruži,

on požudno grabi,

jer nitko prozreti ne može godine buduće.

Pun sam pouzdanja

u Toraksovo gostoprimstvo,

jer je, pjesme moje željan

s pijerijskim utrkivao se četvoropregom.

On neka ljubi i poštuje onoga,

koji ga ljubi i poštuje.

Doživljajem čovjek čvrstinu uma svoga ispituje,

ko i zlato u kamenu kušaču,

kako to uvijek njemu dolikuje.

Opjevat ćemo hvala svima

braću onu dobru,

koji proslaviše slavni zakon Tesalaca.

Odlika je građana dobrih,

da u duhu zakona pređa

državama upravljaju svojim.

Prva pitijska oda Pindara

Hijeronu iz Etne

Zlatne žice, skupno, jedno blago

boga nam Apolona

i plavokosijeh Muza! Noga, igra - 

slave početak vijek vas sluša.

Na zvuk vam pjevači paze svi,

Zujem zujuć prvi kad glasi

pjesme vam prve jeknu i kolo na pjev zovnu.

Samu strijelu, munju, iskru vječitu

Trnete; Zeusu gle na žezlu drijema orao,

kralj svih ptica, - oba hitra spustila se krila.

I krivokljunu mu glavu tamnom

maglicom ovijate,

Slatkim sankom trudne zaklapate vjeđe;

drijjema, a pleći iznemogle

Nadimaju s' njemu - udar vaš

Skrši ga. I ljutica Ares

oštrih kopalja grozne nizove pušta, iz daleka

Stigne, - čarom srce mu se začara;

Bozima samim strijele vaše dušu opčine,

smetu darom Letina sina, darom Muza struka vitka.

Bića, što Zeus-bog ih ne miluje, dršću, plaše se,

Glas Pijerida kad čuju,

i na zemlji i na moru burnom,

Pa i onaj dušman božji, Tifon stoglavi,

Što u strašnom Tartaru se pruža. Pećina ga,

Mnogo spominjana, kilikijska nekad othrani,

A sad njemu prsi rutave tište

Kršni, strmi žali morski

Ponad Kume, a i Sicilija, stup nebeski ga,

Etna snježna, kruta leda

Vječna dada, tlači, gnječi.

Njoj iz ždrijela grozne, strašne vatre

ključaju vruci sveti,

Žarom ožarena struja dima crna

za dana mlazom k nebu mlaza;

Noću, mrakom plamen krvavi

Kamen, hridi uz prasku valja,

moru ga na pučinu ravnu duboko nosi.

Neman ona ognja silnog potoke

Riga i baca, - čudno čudo oku pogledat,

čudo i od onoga, tko ga glavom vidje, slušat.

Etni pod crnolistijem visom

sapeta na dnu leži,

Protegnuta leđa njena svakolika

stelja joj oštra reže, bode.

Da bih - da bih svidjet mogo se

Tebi, Zeuse, na toj što gori,

plodnoga kraja glavi, stoluješ! Po njoj prozva

Bliski grad osnivač slavni, dikom ga

Prodiči, - ime mu u Pitu klikom oglasi

glasnik, trkom na kolim' kad Hijeron dobit dobi.

Punijem dahom li na početku plovidbe

Ljudma mornarim, dune

vjetar dobar, radost to je prva,

Jer će, čini s', i kraj - povratak im sretan bit.

Riječi te nam zgodom ovom nadu sada bude,

Još i poslije da će se vijencima, konjma dičit grad,

Gozba, pjesma da će slavom ga slavit.

Likijski i delski kralju

Febo, Kastalije, vrela parnaskog, prijatelju,

Daj prikloni srce nama,

Daruj zemlji ljude vrsne!

Od bogova izvire smrtnicim'

kreposti izvor svaki,

Od njih ljudi uma krasna, ruku snažnih

jezika vješta rodiše se.

Dok prodičit onog želim ja,

Ne nadam se, kopljem da mjedenim

ruka će zamahnuti, nišana ne pogodit,

Već daleko bacit i takmace sve

Nadbit će. Cvala - želim - sreća njemu kroz sav vijek,

blagom darovala ga, s uma boli odagnala!

Nek se sjeti u kolikom ratu,

u bitkam' kakvim li se

Srcem junačkijem odrva, iz ruku

božjih kad braća slavu,

Blaga sjajna krunu, primiše!

Vlast toliku Helen nijedan

ne ubra. Sada dašto na vojsku ko Filoktet

On se diže, te i oholica ga

S nevolje grli, voli. Po sina ti - priča svijet - 

Peantova, strijelica, što ranu bolovaše ljutu,

Stigli božanski junaci s Lemna njega da vode.

Prijamu razvali prijesto,

Danajcima svrši trude, jade;

Tijela krenu slaba, al' ga sudbe zovnu glas.

Tako vodio nam Hijerona bog sve dane

Odsad naprijed, željicu svaku mu ispunio on!

Muzo, čuj me, daj Dinomenu na čast

Četvoropregu sad pjevaj!

Pobjeda mu oca njeg'va nije radost tuđa.

Hajde, pjesmu milu, dragu

Nađ'mo sada Etne kralju.

Njemu grad Hijeron sa slobodom,

od boga danom, diže,

Zakone mu u Hilovu duhu poda;

Pamfila i Herakla djeca,

Podno Tajgeta što stanuju,

Vijekom dovijek Dorani ostat

žele, Egimijevih držat se odredaba.

S Pinda digli s', grad Amiklu uzeli

Po sreći; Tindaridima, sijelu bijele ždrebadi

slavni bili susjedi, koplju im je slava cvala.

Zeuse, želja izvršenje, puku,

kraljima na Ameni vodi

Sudbu takvu podaj vazda, sud da ljudski

istin rasudit znat će oni!

S tobom glava, vođa moći će,

Svjetom svoga svjetujuć sina,

poštujuć narod, putem sloge i mira krenut.

Kronione, usliši me, molim te,

Fenički, tirenski krik bojni guši kod kuće!

S obijesti se krute pred Kumom krima lađa čula.

Kako li stradahu od sirakuškoga kralja nam,

S lađa, brzica kad brzih

u more svu momčad sruši, baci,

Heladu nam jarma, ropstva, teška, izbavi!

Salaminu ću Ateni dičit, - hvalom će mi

Platiti; bitku pod Kiteronom u Sparti ću slavit;

Od njih s lukom krivim Međanin klonu.

Do obale vode krasne - 

Do Himere slavu ću Dinonema sinma pjevat;

Junaštvom je pribaviše

Dušman ljuti kada pade.

S mjerom hvališ li i mnogih stvari

vrške li skupiš, zbiješ,

Manji onda će prijekor ljudski slijedit.

Sitost mrska nadu, žudnju

Tupi; slušat tuđe hvale riječ - 

U potaji građanstvu to ti

najviše dušu tišti, mori. Al' opet nemoj

Djela krasnih da se kaniš, - zavist je

Bolja no smilovanje! Pravde krmom narod daj

ravnaj, a na nakovnju istine si jezik sakuj!

Izmakle l' se samo mrva mala,

griješka golema j' za te.

Silnom svijetu kralj si; za zlo, za dobro imaš

silu svjedoka pouzdanih.

Plemenitoj težnji vjeran bud'!

Glase slatke voliš li slušat

navijek o sebi, - trošit, sipat ne sustaj nikad!

kao čovijek krmar jedra puna daj

Raspni! Zaslijepit, dragi, pletkama se lukavim

dati nemoj! Samo sjaj slave kod potomstva poznog

Pjesniku, pripovjedaču jednako navješćuje

Život preminulih ljudi.

Kresovoj vrlini - prijaznosti

Trag se zamijest neće. Falarisa krutu ćud - 

Bik mu mjeden peko svijet - glas mrski svuda javlja.

Njeg u domu kitara nikad u društvo veselo

Ne zovnu, dječaka ne ori s' pjesma.

Sreća nagrada je prva,

Dobar glas je plata druga; oboje l' srećom nekom

Čovjek nađe, ubere si,

Najljepši je vijenac steko.

preveo: Koloman Rac

Pindar: Tindaridi

Teeju Argivljaninu

I 

Strofa:

Harite, grad mi proslavite Danaja

i njegovih pedeset kćeri,

koje na prijestolju sede sjajnom.

Grad Argos proslavite,

Herin božanski dom,

što sjajem bezbrojnih vrlina blista

i junačka ga djela krase.

Na dugo pripovijedati se može, kao što zna se,

o djelima Perseja, kad smaknu Medusu Gorgo.

Gradove mnoge sagradio graditelj Epaf

u Egiptu rukama je svojim.

Jedina Hipermnestra ogriješila dušu nije,

jer svijesno je umjela da mač svoj u korice skrije.

Antistrofa:

Palada Atena, plava i sovolika,

Diomeda u besmrtna pretvori boga.

Tebanska zemlja Zeusovim strijelama ošinuta

rastvori se i proguta Eklida vrača, smutljivca ratnog.

Odavna grad je na glasu zbog ljepolikih žena.

Zeus, što čeznuo je za Alkmenom i Danajom, 

taj glas je o ljepoticama potvrdio.

S potpunim pravom Zeus na dar dade

plod uma ocu Adrasta i Linkeju.

Epoda:

Svom snagom koplje Amfitrionovo prože,

i učini njega presretnim,

pa on krvi Zeusove rod postade,

te Teleboje pobi, što oružije mjedeno nose.

Tada je Zeus, besmrtnih bogova kralj,

sličan u licu Amfitrionu,

u njegove ušao dvore,

da sjeme posije nepobjediva Herakla,

kome je supruga sada Heba, najljepša među božicama,

a boravi u olimpskim dvorima

uz majku Heru, zaštitnicu braka.

II

Strofa:

Slaba sam pjesnička daha,

da bih ispričao sve od jednog maha,

kolika je slava junaka u Argivskoj zemlji.

Jao pjesniku, kad zasiti previše ljude!

Ti, sada, pjesniče, zvonku probudi liru

i rvanja u mašti se sjeti!

Štit mjedeni, što nagrada je pobjedniku,

narod s takmičarima zove

na proslave Here, kojoj se bikovi žrtvuju.

Teej, sin Ulijin, dvaput na igrama ovima

nagradu je stekao, zaborav naporima svima.

Antistrofa:

Jednom u Pitu helensku četu svlada,

po sreći na Istmu i Nemeji vijenac dobi,

te Muzama ga iz odanosti posveti.

Triput pobijedi na vratima morskim,

a triput u svetoj dolini po Adrastovoj zemlji zamisli.

Zeuse, za čim on čezne, to neće da kaže.

Sve na svijetu s tvojom voljom se slaže.

U drskost svoju se ne uzda, kad milost tvoju moli,

već u srce svoje, što naporu može da odoli.

Epoda: 

Zgode o kojima pjevam, Zeus znade,

a i onaj, što se za uspjeh takmičiti imade.

Pisa se Heraklovim igrama najboljim ponosi.

Njega su preslatke pjesme i najbolja grla

na igrama Atenskim tri puta proslavila.

U glinenim vrčevima, pečenim na vatri,

slikanim slikama mnogim,

plemenitom Herinu narodu za nagradu

stiglo je ulje od masline svete.

III

Strofa:

Teeju, roda tvoga po materi

slava i pobjeda

s Haritama i Tindaridima

vrlo često vas prati.

Oh, da sam rođak po krvi Trasikla i Antije,

pogled mi očiju nikad sjaja u Argosu izgubio ne bi.

Zbog pobjeda je tolikih Pretov tvrdi grad Argos

zasjao, kad pobijedi u Korintu četiri puta,

a isto toliko puta ocjenom Kleonjana

pobjednički steče glas.

Antistrofa:

Iz Sikiona ko bojednici vratiše se

s peharima srebrnim vinskim,

a iz Pelane mekim plaštem ogrnuti

u zavičaj stigoše.

ni nagrade lijepe u mjedi izrađene

izbrojati nitko mogao ne bi,

to vremena mnogo za brojenje traži sebi,

što ih Klitor i Tegeja i ahejski gradovi tvrdi,

pa i Likej Zeusu na trkalište izniješe,

da nagrada budu snazi ruku i nogu.

Epoda:

Kojeg li čuda, što su izvrsni atlete,

kad Kastor i brat mu djedu su njegovu

Pamfaju u gostima jednom bili,

i kad su blizanci: Kastor i Polideuk

oni, što igre u Sparti vode

i uz Herakla i Herma daju im pobjede.

Za sve pravedne u srcu brinu se oni.

odano nama božansko je koljeno to.

IV

Strofa:

Ta braća naizmjence žive,

jer jedan su dan na dvoru

miloga oca Zeusa, a drugog borave

dana u skrovištu svetom, u Terapni u grobu,

povezani udesom bratskim su oni.

Življenje takvo radije Polideuk izabra onda,

kada mu brat Kastor u boju pao,

nego da bi na nebu ko bog cvao.

Ubio njega je Ida, zbog goveda kivan,

kada ga oštricom mjedena koplja

u srce smrtno rani.

Antistrofa:

Linkej, brat Ide, po dolinama vrebajući Tajgeta,

Kastora spazi, gdje na hrastovu panju sjedi.

Imao on je najoštriji od svih ljudi vid.

Nogama brzim do Kastora stignu

Linkej i brat mu Ida,

djelo smisliše grozno i svrše ga brzo.

Od toga dana braću je ovu, sinove Afarejeve,

Zeusova osvetna i kobna pratila ruka.

Njih Polideuk, sin Ledin, progoniti poče.

Čekahu oni stisnutih zuba

Polideuka blizu  očeva groba.

Epoda:

Digoše tada tesani kamen s groba

i na prsi Polideuka baciše,

ali ga ubili nisu.

Uzmaknuti Polideuk ne htjede njima,

već junački kopljem navali brzim

i mjedeno Linkeju u bok zabi koplje,

dok Zeus je munjom, što vatru i dim nosi,

drugoga ubio brata,

i bezbožna izgore oba im tjela.

Borba je s jačim uvijek teška

i često zbog prkosa toga snage klone ti cijela.

V

Strofa:

Brzo je Tindarejev sin u pomoć priskočio bratu,

što mrtav još nije bio,

ali je u hropcu lagano izdisao.

Zaplaka i zakuka gorko

i promuklim glaso zaleleče tužno:

- O Krone, oče moj,

kakvu bih utjehu za bol našao svoju?

Učini, da i ja s bratom umrem sad! - 

Antistrofa:

Kad čovek prijatelja izgubi, bez časti živi.

Malo je smrtnika, koji vjerno

nevolje s nama i muke dijele." - 

Polideuk tako reče, a Zeus se približi njemu

i riječ izusti ovu: "Ti sin si moj!

Poslije mene junak majku je obljubio tvoju

i po utrobi njenoj smrtno posijao sjeme.

Ali evo, birati možeš:

Želiš li smrt i nemilu izbjeći starost,

pa sa mnom, s Atenom i s Aresom crna mača,

na Olimpu vječno vjekovati? - 

Epoda:

To je sudbina tvoja.

Želiš li za brata brinuti se svoga

i s njime sudbu dijeliti bratski,

onda ćeš polovinu živjeti tvoga vijeka

pod crnom zemljom, a drugu polovinu

u nebeskim dvorima zlatnim!" -

Tako Zeus je rekao,

a ni za tren Polideuk bio u dvojbi nije.

Sjajnošljemcu Kastoru čudom se povrati očiju vid;

on s bratom govori i srce mu veselo bije.

Deseta nemejska oda

Pindar: Ditiramb o proleću

...Kad Proljeće plamno otkrije svaku ljepotu
i čini da pupa ambrosijsko cvijeće,
a Horama u grimiznom peplosu
ložnice otvara lijepe.
Čas je ovo, kad se dobacuje cvijeće,
i kad po cvjetnoj zemlji
svi truse latice ljupkih ljubičica.
Čas je ovo, kad ruže kose krase.
Pjevajte zato, zborovi, zvonko,
uz frule pjevajte zvonko,
nek pjesme lijese se glase
vijencima ovjenčanoj Semeli.

φοινικοεάνων ὁπότ' οἰχθέντος Ὡρᾶν θαλάμου

εὔοδμον ἐπάγοισιν ἐάρ φυτὰ νεκτάρεα.

τότε βάλλεται, τότ' ἐπ' ἀμβρόταν χθόν' ἐραταί

ἴων φόβαι, ῥόδα τε κόμαισι μείγνυται,

ἀχεῖ τ' ὀμφαὶ μελέων σὺν αὐλοῖς

οἰχνεῖ τε Σεμέλαν ἑλικάμπυκα χοροί.

Pindar: Ditiramb sa papirusa iz Oksirinha

Kad nas ogrne tamna noć,
tamo, u Podzemlju, za sretnike one,
sja blistavo sunce.
Polja su uzduž zidova svetih,
gdje ruže cvatu grimizne
i zlatne jabuke granate
i nad njima lebde oblaci tamjana.
Vesele se tamo smrtnici jedni
natjecanju raznom, pa disku i kolima,
dok drugima kitare glazba zanosi dušu.
I cvijet svake vrline
kod njih buja u visine.
Mirisi lijepi struje svugdje sa zemlje
i k nebu lebde s tisuću žrtvenika.
Jedan se miris u drugi miješa,
u blistavu nizu plamen se blista.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Liju olovne rijeke beskrajne
valove tame,
što izviru iz usta noći same.

Porod smo, što živi životom jednoga dana!
Što smo? - Što nismo? -
Sanja je sjene čovjek! -
Ipak božansko ako ga obasjava svijetlo,
tad blistava radost njemu zrači,
puna radosti života.

ἐπάμεροι: τί δέ τις; τί δ᾽ οὔ τις; σκιᾶς ὄναρ 

ἄνθρωπος. ἀλλ᾽ ὅταν αἴγλα διόσδοτος ἔλθῃ, 

λαμπρὸν φέγγος ἔπεστιν ἀνδρῶν καὶ μείλιχος αἰών: 

Pindar, Pitijska oda osma