Boetije: Orfej

Treća knjiga Boetijeve Utehe Filozofije završava se veoma efektnom pesmom u glikonejskom stihu (sheme: x x – u u – u), jednim od Boetijevih umetnički najuspelijih radova. Narativ, ne sasvim nenalik Ovidiju bavi se mitom o Orfeju u neoplatonističkom čitanju: kao što je Orfej napustio mrak podzemlja, vođen snagom muzike i ljubavi, tako i ljubitelji filozofije treba da hitaju na svetlo istinskog dana, spomenutog u Platonovoj Državi. Metra je bila popularna i među Karolinškim učenjacima, među kojima postoji zapisana i u muziku.

Felix qui potuit boni

Fontem visere lucidum:

Felix qui potuit gravis

Terræ solvere vincula.

Quondam funera coniugis

Vates Threicius gemens,

Postquam flebilibus modis

Sylvas currere, mobiles

Amnes stare coëgerat;

Junxitque intrepidum latus

Sævis cerva leonibus,

Nec visum timuit lepus

Jam cantu placidum canem;

Cum flagrantior intima

Fervor pectoris ureret,

Nec qui cuncta subegerant,

Mulcerent dominum modi,

Immites Superos querens,

Infernas adiit domos.

Illic blanda sonantibus

Chordis carmina temperans,

Quicquid præcipuis

Deæ Matris fontibus hauserat,

Quod luctus dabat impotens,

Quod luctum geminans amor,

Deflet, Tænara commovens,

Et dulci veniam prece

Umbrarum dominos rogat.

Stupet tergeminus novo

Captus carmine janitor:

Quæ sontes agitant metu

Ultrices scelerum Deæ,

Jam mœstæ lacrymis madent:

Non Ixionium caput

Velox præcipitat rota,

Et longa site perditus

Spernit flumina Tantalus:

Vultur dum satur est modis,

Non traxit Tityi jecur.

Tandem, Vincimur, arbiter

Umbrarum miserans ait:

Donemus comitem viro

Emtam carmine conjugem;

Sed lex dona coërceat,

Ne, dum Tartara liquerit

Fas sit lumina flectere.

Quis legem det amantibus?

Major lex amor est sibi.

Heu, noctis prope terminos

Orpheus Eurydicen suam

Vidit, perdidit, occidit

Vos hæc fabula respicit,

Quicumque in superum diem

Mentem ducere quæritis.

Nam qui Tartareum in specus

Victus lumina flexerit,

Quicquid præcipuum trahit,

Perdit, dum videt Inferos.

Srećan je onaj što je izvor

Svetli dobroga video,

Srećan je onaj što lance je

Zemaljske teške strgao.

Pesnik iz Trakije jedared je

Smrt žene svoje oplakivao,

Onaj što je pesmom kretao

Šume, potoke brze ustavljao;

Srna je uz lava bez straha

Počivala, zec se psa bojao

Nije, pesmom ga promenio.

Kad mu bol grud zaparala

Ko plamen gorući srce

Obuzela, pesma što krotila

Sve je gospodara ne miri

Svojega; kivan na bogove

Višnje, u donji zašao je svet.

Tu je na liri zvonkih žica

Pevao on, o svemu što majke

Boginje iz vrela za'vatiše,

O jadu svom i nemoći,

O ljubavi što boli dvostruči.

Tenar se smilovô pesmom,

Molba ponizna umili

Senki i donjeg sveta bogove.

U čudu stoji vratar troglavi,

I njemu pesma u glavi vri.

Boginje osvete, one što

Čine da krivi zadrhte, sve

Suze liju, točak Iksiona

Više ne vija, nit Tantal

Mučeni po vodi ne gaca više.

Jastreba pesma odvrati od

Jetre Titijeve, "Pobedi nas on",

Gospodar senki tad reče,

Neka mu družbenice njegove

Otkupi on je od nas pesmom.

I darom ovim zakon nek

Upravlja - nemoj da osvrne se

On dok iz Tartara sene ne

Umakne sasvim.

Ko će ljubavlju da upravlja,

Ta, zakon je ona sama sebi.

Na okrajku noći samom

Orfej Euridiku je svoju

Video, izgubio, pogubio.

Vama priča je ova, duhom

Što hrlite na svetlo dana.

Ko u Tartara dubinu pogled

Uperi, što od blaga ima gubi

Čim podzemlju crnom kroči.

preveo: Dejan Acović