Boetije: Himna Bogu Ocu

Od svih metra u Boetijovoj Utesi Filozofije, po svojoj estetskoj uspelosti, majstorskoj usaglašenosti, kao i poetskom sentimentu veličanstva izdvaja se velika Himna Bogu-Tvorcu (sveopštem platonističkom Demijurgu?) iz I knjige, sastavljena u slobodnim anapestima, dovoljno popularna da je u muzičkoj formi pevana i među Karolinškom inteligencijom (čuva je u muzičkom obliku, pisanom paleonotacijom važan rukopis Paris Lat. 1154, gde se osim "muzičkog" Boetija nailazi i na Vergilija i Horacija). Ovo delo izuzetne pesničke lepote Boetije stavlja u usta svoje Gospe Filozofije, na mestu u delu gde počinje da se bavi problemom teodikeje, kao i sopstvenim nedaćama. Pesma je bujna simbolizmom zvezda i planeta, te otvara mogućnost da je Boetije dobro poznavao astrologiju toga doba.

O stelliferi conditor orbis,
qui perpetuo nixus solio
rapido caelum turbine uersas
legemque pati sidera cogis,
ut nunc pleno lucida cornu
totis fratris obuia flammis
condat stellas luna minores,
nunc obscuro pallida cornu
Phoebo propior lumina perdat
et qui primae tempore noctis
agit algentes Hesperos ortus
solitas iterum mutet habenas
Phoebi pallens Lucifer ortu.
Tu frondifluae frigore brumae
stringis lucem breuiore mora,
tu cum feruida uenerit aestas
agiles nocti diuidis horas.
Tua uis uarium temperat annum,
ut quas Boreae spiritus aufert
reuehat mites Zephyrus frondes,
quaeque Arcturus semina uidit
Sirius altas urat segetes:
nihil antiqua lege solutum
linquit propriae stationis opus.
Omnia certo fine gubernans
hominum solos respuis actus
merito rector cohibere modo.
Nam cur tantas lubrica uersat
Fortuna uices? Premit insontes
debita sceleri noxia poena,
at peruersi resident celso
mores solio sanctaque calcant
iniusta uice colla nocentes.
Latet obscuris condita uirtus
clara tenebris iustusque tulit
crimen iniqui.
Nil periuria, nil nocet ipsis
fraus mendaci compta colore.
Sed cum libuit uiribus uti,
quos innumeri metuunt populi
summos gaudet subdere reges.
O iam miseras respice terras,
quisquis rerum foedera nectis!
Operis tanti pars non uilis
homines quatimur fortunae salo.
Rapidos, rector, comprime fluctus
et quo caelum regis immemsum
firma stabiles foedere terras.

O Tvorče svoda zvezdanog tog
Što si na prestolu večitom
Zamahom svojim nebesa krećeš
I zvezdama put kazuješ pravi,
Sad ispunjena sva bljeskom
Te zrake svoje od brata zajmi
I zvezde manje sjaje pokriva
Luna te sad svetlost gubi svoju
Našav se Febu blizu po strani;
Il' u časima noći prvim zvezda
Večernja stazama hladnim stupa
Najednom uzde svoje menja ona
I uz Feba postavi se Svetlonoša.
Tako ti danima svetlost kratiš
Zimsko kad nastupi doba teško;
Ti - žestina kad nastupi letnja,
Časove noćne deliš što prominu.
Sila tvoja dobima godine vlada,
Zelenilo što ga severac otrgne ti
Sa južnjakom blagim obnavljaš,
Severnjača što zvezda ko zasade
Posmatra to zvezda pasja žari.
Ništa ne umakne poretku drevnom
I sve svoju svrhu ima čvrstu i cilj.
Redom sve vodiš cilju tom - zašto
Onda ljudska prezireš dela, zašto
Njima ne upravljaš mudro s trona
Svog? Zašto Fortuna prevarna ta
Poslove ljudske ustrojava? Onaj što
Krivice nema tegobne kazne trpi,
Zlotvori na prestolu sede, svima
Savili kičme, zlodela čine svaka.
Vrlina po mraku vuče se, pravednik
Dok na plećima svojim zlodelo nosi.
Ni krivokletstvo ni laži šarene te
Njima ne nanose štetu. Kad na silu
Odluče se tad kraljeve u jaram prežu
Svemoćne što ljudima strah zadaju.
Zemlju nesrećnu pogledaj, o ti što
Zakone propisuješ svemu što jeste.
Veliko delo to što stvorila si, ljudi svi
Tumaraju sad po oluji Fortune teške;
Brzak taj ukroti sad kao vođa pravi
I ustrojstvo nebesa beskrajnih čvrsto
Svud redom na zemlji ovoj postavi.

Uteha Filozofije, I. V

preveo: Dejan Acović