Dante: Novi život XL

Hodočasnici sjetni, zabrinuti, zbog onih stvari što vam nedostaju, zar dom vam osta u daleku kraju kako po vašem izgledu se sluti, kad ne plačete, prem vas noga vodi proć preko toga ucviljena grada, kao ni oni što nisu ni sada nevolje svjesni koja mu se zgodi. Kad biste stali, i čuti ga htjeli, uzdahom srce govori mi moje, otišli biste plačući od tuge; bez Beatrice jer ostade svoje; a riječ je svaka što se o njoj veli tolike moći da rasplače druge.

Deh peregrini che pensosi andate, forse di cosa che non v'è presente, venite voi da sì lontana gente, com'a la vista voi ne dimostrate, che non piangete quando voi passate per lo suo mezzo la città dolente, come quelle persone che neente par che 'ntendesser la sua gravitate? Se voi restaste per volerlo audire, certo lo cor de' sospiri mi dice che lagrimando n'uscireste pui. Ell'ha perduta la sua beatrice; e le parole ch'om di lei pò dire hanno vertù di far piangere altrui.

Dante: Novi život, XIX

Zbilo se zatim da me, prolazeći nekim putem duž kojega je tekla vrlo bistra rijeka, spopadne takva želja da rečem stihove, da počeh mislit kojim ću to načinom; a mišljah da govor o njoj ne bi bio doličan ako ne bi govorio ženama u drugoj osobi, i to ne bilo kakvim ženama, nego samo onima koje su plemenite i nisu samo obične žene. Kažem da mi se tada jezik odvezao kao sam od sebe, i rekoh: Gospe, što znate duh ljubavi prave. Te riječi zapamtih s veseljem, misleći da ih uzmem kao početak; vrativši se zatim u grad i razmišljajući nekoliko dana, počeh jednu kanconu i stavih kao prvih stih te riječi; ona je složena tako kako će se vidjeti iz njezine podjele. Kancona počinje ovako: Gospe, što znate.

Gospe, što znate duh ljubavi prave,

s vama o mojoj gospoji ću zborit,

ne moguć sve joj hvale izgovorit,

govoreć dušu bar ću da ublažim.

Kada se s njome moje misli bave,

tako se slatkim Amor znade stvorit,

da mi je usta tada moć otvorit,

potaknuo bih svijet da ljubav traži.

Na uzvišen se govor ne odvažim,

jer bih od straha možda nizak bio.

O njezinom bih liku zborit htio,

prem nepodobno za njezine draži,

gospoje, s vama, zaljubljenih duša,

jer to stvar nije da je drugi sluša. 

Anđeo moli svemogućeg Boga,

govoreć: "Višnji, u zemaljskom stanu

vidimo dušu divnu, odabranu,

čijim smo svjetlom i mi obasjani".

Da uzvisi je, Stvoritelja svoga

nebo, što drugu ne imade manu,

i blaženici smjerno molit stanu.

Jedino Milost na našoj je strani

i Sveznajući koji to im brani:

"Trpite mirno, još, predragi moji,

da tamo bude nada vam gdje stoji

onaj, što smrt joj, uz strah neprestani,

čeka, što reć će  paklu: O kleti,

ja vidio sam nadu sviju svetih".

Gospoju žude višnji rajski dvori;

sad bih da krepost njenu znate, žene.

Kažem, nek s njome ona od vas krene,

što plemenite želi steći časti,

jer prosta srca Amor lednim tvori,

te svaka druga misao im vene;

a tko izdrži gledat draži njene,

plemenit bit će, il će mrtav pasti.

A koga ona na pogled ovlasti,

toliko od nje kreposti pak ćuti,

pozdrava radi što mu ga uputi,

svakomu prašta, blažen, prepun slasti.

Još milost Bog joj od svih veću dade;

tko s njome zbori za propast ne znade.

"Stvar da li smrtna, tako divna, čista

opstojat može", Amor o njoj kaže.

I dok je motri, njemu se ukaže

da Bog je šalje ko znak čuda, sreće.

S lika joj biser pravom mjerom blista

kako to ukus gospama nalaže;

lijeposti uzor njome se pokaže;

njom narav stvori dobro ponajveće.

Iz očiju joj, kad ih milo kreće,

izlaze dusi što ljubavlju gore;

koji je motre tad oči obore

jerbo do srca svaki od njih lijeće.

Amor joj tako utisnut u lice,

gdje se ne može gledat netremice.

Kancono moja, zboreći poteci,

posvuda dičnim gospojama hodi.

Opominjem te jer te Amor rodi

mladu i ljupku. Sad ti je otići,

a gdje god dođeš ovu molbu reci:

"Kažite put mi, jer me hvala vodi

onoj od koje čast mi proishodi".

A uzaludno ne želiš li ići,

gdje puk je prosti nemoj niti prići;

možeš li, nastoj da budeš očita

tek gospi, mužu soja plemenita,

da upute te kamo ti je stići.

Amora nać ćeš i s njime gospoju,

i njemu molbu preporuči moju.

Ovu ću kanconu da bi se shvatila, podijeliti podrobnije nego dosadašnje. Ponajpre je raščlanjujem u tri dijela: prvi je dio uvod riječima koje slijede; drugi je srž onoga o čemu se govori; treći je u službi prethodno rečenoga. Drugi deo počinje Anđeo moli; treći Kancono moja. Prvi se dio dijeli u četiri: u prvom kazujem s kim želim govoriti o svojoj gospoji i zašto; u drugom kažem kakav izgledam sam sebi kada mislim o njezinoj vrlini, i kažem kako bih to kazao kad ne bih izgubio hrabrost; u trećem kažem na koji način mislim govoriti o njoj, e da ne bih bio nedoličan; u četvrtom opetujući kojim se gospojama obraćam, kazujem razlog zbog kojega se obraćam baš njima. Drugi dio počinje Kada se; treći Na uzvišen se; četvrti Gospoje s vama. Zatim kada kažem Anđeo moli počinjem zboriti o ovoj gospoji, a taj se dio dijeli u dva: u prvom kažem kako se ona poima na nebu; u drugom kako se poima na zemlji: Gospoju žude. Taj se drugi deo dijeli u dva: u prvom govorim o plemenitosti njezine duše, spominjući djelotvorne kreposti koje iz njih proishode; u drugoj govorim o plemenitosti njezina tijela, spominjući joj lijeposti: Stvar da li smrtna. Taj se drugi dio dijeli u dva dijela: u prvom kažem koliko je lijeposti na čitavom tijelu; u drugom kažem koliko je lijeposti po pojedinim dijelovima tijela: Iz očiju joj. I taj se drugi dio dijeli u dva: u jednom spominjem oči, što su izvor ljubavi; u drugom govorim o ustima što su svrha ljubavi. A da bih ovdje odagnao svaku nedoličnu pomisao neka se sjeti onaj koji čita da je već gore napisano da je pozdrav ove gospoje, koji proistjecaše iz njezinih ustiju, bio svrha mojih želja, dok mi ga ona ne uskrati. A zatim kada kažem: Kancono moja, dodajem jednu kiticu koja je u službi drugih, a u njoj kažem što očekujem od ove kancone. A kako je ovaj poslijednji dio lako razumjeti, neću se truditi da ga dalje dijelim. Kažem, da bi za jasnije poimanje ove pjesme trebala još podrobnija podjela, ali tko nije toliko dosjetljiv da bi je mogao shvatiti po ovim podjelama koje učinih, neću žaliti ako je se okani; jer se uistinu bojim da sam i ovakvom podjelom preveliku broju priopćio njenu nakanu, ako se dogodi da ovo budu čitali.

Novi život: Sonet XXIV

Osjetih kako u srcu se diže

ljuveni plamen što je dugo spao:

i zatim vidjeh kako Amor stiže,

vesela tako, još ga nisam znao.

"Da čast mi odaš, ja bih sada hteo";

i govoreć to, smejati se stane.

A nakon malo što je sa mnom bio,

otkuda dođe, spazih s one strane,

gdje idu k mjestu na kom se zatekoh

gospa Vanna i gospa Biče,

jedna se s drugim, iduć skupa, diči;

Baš to što mišljah, Amor mi je reko:

"Dok jednoj ime Primavera bit će,

Amor je drugoj, toliko mi sliči.

Dante Aligijeri

Vide cor meum

Sva srca nježna, duše zatravljene,

do kojih stigne govor ovih rima

da otpišu mi šta sude o njima,

Amora pozdrav nek prime od mene.

Već treći sati skoro izmicahu,

doba kad nebom sjaj zvezdani vlada,

tad mi se Amor javi iznenada;

na njegov spomen i sad sam u strahu.

Jer srce moje držaše na dlanu,

nasmijan, regbi, a usnulu ženu

u naručju, plaštem omotanu.

Zbudi je; ona plaha jesti stade

goruće srce, a u istom trenu

vidjeh da on se, iduć, u plač dade.

A ciascun’alma presa e gentil core

Nel cui cospetto ven lo dir presente,

In ciò che mi rescrivan suo parvente,

Salute in lor segnor, cioè Amore. 

Già eran quasi che atterzate l’ore 

Del tempo che onne stella n’è lucente,

Quando m’apparve Amor subitamente,

Cui essenza membrar mi dà orrore. 

Allegro mi sembrava Amor tenendo

Meo core in mano, e ne le braccia avea 

Madonna involta in un drappo dormendo. 

Poi la svegliava, e d’esto core ardendo

Lei paventosa umilmente pascea:

Appresso gir lo ne vedea piangendo.

III Drugi susret s Beatriče. San o pojedenom srcu

Nakon što je prošlo tačno toliko dana da se napunilo devet godina od gore opisanog pojavljivanja te preplemenite, poslednjeg od tih dana dogodilo se da se ta čudesna gospa opet pojavi preda mnom, obučena u najbelju boju, između dve plemenite gospe, koje su bile starije od nje.

I prolazeći putem, skrenula je oči prema onoj strani gde sam se nalazio ja veoma uplašen, i na svoj neizrecivo ljubazan način, zbog kojeg je sada nagrađena u večnome životu, pozdravila me toliko nedužno, tako da mi se u jednom trenutku učinilo da vidim sve oblike blaženstva.

Sat, kad mi je uputila taj najmiliji pozdrav, bio je izvesno deveti toga dana; a pošto je to bilo prvi put da su njene reči stigle do mojih ušiju, osetih takvu blagost, da se kao pijan udaljih od ljudi, i skrasih se u samoći svoje sobe, gde sam mogao razmišljati o toj preljubaznoj.

Dok sam razmišljao o njoj obuzeo me blagi san, u kome mi se ukazala čudesna vizija, jer mi se činilo da u svojoj sobi vidim oblak boje vatre, unutar koga sam razaznavao lik jednog gospara takvoga izgleda da bi se uplašio svakoga ko ga gleda. 

A prikazivao mi se s toliko veselja, da je bilo čudesno; i pritom je govorio mnoge stvari, ali koje nisam razumeo; između nekih, razumeo sam ovo: Ego dominus tuus.

Činilo mi se da vidim kako u njegovom naručju spava neka osoba naga, mada mi se činilo da je bila ogrnuta u bledorujni  veo; dok sam je veoma pažljivo posmatrao, shvatio sam da je to gospa od spasa, koja me prethodnog dana bila pozdravila.

A takođe mi se činilo da ovaj u jednoj od ruku drži nešto, sve u plamenu; i učinilo mi se da mi zbori ove reči: Vide cor tuum.
I nakon što je ostao tako neko vreme, učinilo mi se da budi onu koja je spavala, i toliko se trudio celim svojim duhom, kako bi pojela to što je plamtelo u njegovoj ruci, i što je ona s nevericom jela.

Posle tog, njegova se veselost preobrazi u gorki plač; i tako plačući, ovî gospu svojim rukama, i učinilo mi se da se s njom vinuo prema nebesima; zbog čega me obuze takva zebnja koju moj laki san nije mogao podneti, nego se prekinu i ja se od toga probudih. 

Odmah počeh da razmišljam, te zaključih da je sat, kad mi se ta vizija javila, bio četvrti sat noći; što je jasno značilo da je to bio prvi sat od devet poslednjih sati noći.
Razmišljajući o tome što mi se bilo prikazalo, odlučio sam da sve saopštim onima mnogima koji su u to vreme već bili čuveni pesnici; a pošto sam i sam znao da posedujem veštinu da se izražavam u rimama, odlučio sam da načinim jedan sonet, u kome bih pozdravio sve Amorove vernike.
I, moleći ih da prosude moju viziju, napisao sam im ono što sam video u svom snu. I tako započeh sonet, koji počinje ovako: Sve duše krotke.

A ciascun'alma presa e gentil core            Sve duše krotke i sva srca dobra
nel cui cospetto ven lo dir presente,          koji će primit to što pišem sada,
in ciò che mi rescrivan suo parvente,        Da mišljenje mi kažu kako spada,
salute in lor segnor, cioè Amore.              zdravim u ime boga im, Amora!

Già eran quasi che atterzate l'ore              Tri sata behu minula odskora
del tempo che onne s tella n'è lucente,       doba kad gore sjaje zvezda stada,
quando m'apparve Amor subitamente,      kad javi mi se Amor iznenada,
cui essenza membrar mi dà orrore.            na kog kad mislim, obuzme me mora.

Allegro mi sembrava Amor tenendo          Čil mi se činjaše Amor, na dlanu
meo core in mano, e ne le braccia avea     držeći moje srce, a uz telo
madonna involta in un drappo dormendo.  gospu svijenu u vel, uspavanu.

Poi la svegliava, e d'esto core ardendo      Zatim je prenu i da kao hranu
lei paventosa umilmente pascea:                njoj smerno uplašenoj, srce vrelo:
appresso gir lo ne vedea piangendo.          tad ga videh gde ode, jer to ga ganu.

Prethodni sonet podeljen je na dve celine; u prvoj pozdravljam i tražim odgovor; u drugoj dajem uputstvo na šta bi mi trebalo odgovoriti. Druga celina počinje: Tri sata behu.

Na ovaj moj sonet odgovorili su mi mnogi i na različite načine; a među onima koji su odgovorili bio je i taj koga zovem svojim prvim prijateljem, od koga sam dobio sonet koji počinje: Vedesti al mio parere ogni valore, Videste, mislim, lik moćnoga stvora...

I to je kao početak prijateljstva između njega i mene, kad je saznao da sam mu ja poslao sve to. 

Pravi smisao mog sna nije bio nikome jasan odmah, ali sad je više nego očigledan bilo kome.

Dante, Novi život

Ovom Danteovom sonetu, koji je i prvo njegovo napisano delo sliči stanca iz pesme broj IV prvog trubadura, Gijoma Akvitanskog: 

No sai cora-m fui endormitz,
Ni cora-m veill, s'om no m'o ditz!
Per pauc no m'es lo cor partitz
D'un dol corau,
E no m'o pretz una fromitz,
Per saint Marsau!

Ne znam da l' bdijem, il' je san

ne znam ma rekli da je dan;

skoro mi srce skoči van

s bolom u dnu:

o njemu kao da miš je vran

brinem se tu.

XXIV Primavera, gospa najboljeg prijatelja

Dogodilo se jednoga dana, da sam negde sedeo zamišljen, i da sam osetio drhtaj u srcu, kao da sam bio pred tom gospom.

I tada, kažem, kako mi se ukazao lik Amora; jer učinilo mi se da ga vidim kako dolazi s one strane gde se nalazila moja gospa, i kao da mi je rekao u mome srcu: "Ne zaboravi da blagosiljaš dan kad sam te uzeo, jer treba da to učiniš."

I zaista mi se činilo da mi je srce tako veselo, kao da to i nije bilo moje srce, zbog njegovog novog stanja.

A malo posletih reči, koje mi je srce reklo jezikom Amorovim, videh kako neka plemenita gospa stiže prema meni, koja je bila čuvene lepote, a bila je žena moga najboljeg prijatelja.

A ime te gospe bilo je Đovana, samo što su joj svi zbog njene lepote, kako se misli, dali nadimak Primavera; i tako su je zvali.

A odmah za njom, motreći, videh kako dolazi čudesna Beatriče. Ove gospe prilazile su meni, jedna za drugom, i činilo mi se da mi Amor govori u srcu, i da kaže: "Ova prva nazvana je Primavera samo zbog ovoga današnjeg dolaska; jer ja sam sam podstaknuo izumitelja imena Primavera, to jeste ona koja će prva doći onoga dana kad će se Beatriče pokazati nakon fantazije njenoga vernika. Ali ako pogledaš njeno prvo ime, ono kaže isto što i Prima verra, prva će doći, jer joj ime Jovana dolazi od onoga Jovana, koji je predskazao istinsku svetlost, govoreći: "Ego vox clamantis in deserto: parate viam Domini" - Ja sam glas vapajućeg iz pustinje: Otvorite put Gospodu.

I još mi se učinilo da mi je kazao, potom, ove reči: "A ko bi znao da tanano posmatra, ovu bi Beatriče mogao nazvati Amor, zbog mnogo sličnosti koje ima sa mnom".

Nakon čega sam, promislivši o svemu odlučio da to opišem kroz rime svom najboljem prijatelju, prećutkujući neke reči koje je trebalo prećutati, uveren da je i njegovo srce zadivljeno posmatralo lepotu ove plemenite Primavere; i tada rekoh sonet:

Osetih u svome srcu kako zastor
duh zaljubljeni diže, što je snio:
a iz daljine videh stiže Amor
tako, da ga ne prepoznah, čio,

Zboreć: "Da čast mi odaš, čini napor";
a svaku reč je osmehom krepio.
Dok odgonetah, pomalo i nazor,
otkud gospodar moj dođe premio,

Ugledah s gospom Vanom gospu Biče
kako im korak prema nama leće,
jedna i druga čudo od lepote;

I u sećanju čujem kako kliče
Amor mi: "Ovu zovu Proleće,
a ovu Amor, jer mi moj lik ote."

***

Io mi senti' svegliar dentro a lo core
un spirito amoroso che dormia:
e poi vidi venir da lungi Amore
allegro sì, che appena il conoscia,

     dicendo: « Or pensa pur di farmi onore »;
e 'n ciascuna parola sua ridia.
E poco stando meco il mio segnore,
guardando in quella parte onde venia,

     io vidi monna Vanna e monna Bice
venire inver lo loco là 'v'io era,
l'una appresso de l'altra maraviglia;

     e sì come la mente mi ridice,
Amor mi disse: « Quell'è Primavera,
e quell'ha nome Amor, sì mi somiglia

Incipit

U onom odeljku knjige moga pamćenja, pre kojeg bi bilo malo toga za čitanje, nalazi se rubrika, koja kaže: INCIPIT VITA NOVA. Upravo pod tom rubrikom stoje ispisane reči koje imam nameru da prepišem u ovu knjižicu; i ako ne baš sve, bar njihov smisao.