Đorđone: Leda i labud
Oni što su moćni zlijedit a ne zlijede
Što ne čine na što njihov izgled puti
Koji, ganuv druge, sporo kušnju slijede
Sami kao kamen, hladni, neganuti;
Oni s pravom baštine nebeske čari
Od rasapa štite prirođena dobra
Vlasnici su svojih lica i gospari.
Dok su drugi svojoj vrsnoći tek dvorba
Miomirisan je ljetu ljetni cvijet
Premda samo za se i živi i gine
Ali ako taj cvijet načne podla snijet
Diku mu natkrile proste travurine:
Jer najslađe stvari zagorčaju čini
Gore nego korov smrde gnjili krini.
Нема коментара:
Постави коментар