четвртак, 11. јул 2024.

Pindar - Nemejska oda VI



A l k i m i d u  i z  E g i n e
Pobjedniku u dječjem natjecanju

     Smatra se da VI Nemejska oda pripada u posljednje Pindarove ode. Pjesnik ju je posvetio Alkimidu iz obitelji Basidâ.
     Vrlo je svečana intonacija ode.
     Tumači se razilaze u shvaćanju prijevoda prve strofe, osobito samoga početka, jer gramatička pravila dopuštaju da se prvi stihovi prevedu: Jedno je porijeklo ljudi i bogova, kao i: Jedno porijeklo je ljudi, a drugo je bogova. Christovo tumačenje slaže se s Hesiodom i s onim, što o početku ljudi i bogova pjeva rimski pjesnik Ovidije (Met. I.81 i d.), budući da retorička izražajnost i kasniji tok ode govore u prilog drugoj verziji.
     U antistrofi II trijade Pindar ističe kako pjesma stvara slavu sposobnim ljudima. Lijepa je lirska slika o valu u antistrofi treće trijade.


I
Strofa:
Jedan je rod ljudi,
i bogova, —
Jedni i drugi život od iste imamo majke,
ali nas različita sposobnost razdvaja.
Jedan rod je smrtan,
dok drugi vječno sjedište na bronačnom nebu imade.
Ipak smo slični besmrtnicima
zbog snage uma svoga i darovitosti svoje,
iako ne znamo koju je nama stazu,
dnevnu ili noćnu,
Usud prevaliti dosudio.
Antistrofa:
To isto naše porijeklo Alkimid svjedoči,
koji u svemu ugarnici zemlji sliči,
što nam plodove obilne na njivama naizmjence rađa,
pa se odmorena opet u plodnosti svojoj preporađa.
Sa krasnih Nemejskih igara
takmičar dječak stiže.
On ovim sada sudbu Zeusovu izvrši,
kad se kao lovac sretni pokaza u borbi,
Epoda:
te snagama krenu stopama
Praksidamanta, djeda po krvi od oca svoga.
Pobijedio on je na igrama Olimpijskim
i Eakidima prvi vijence kod Alfeja stekao,
pa onda tri puta u Nemeji i pet na Istmu
vijence je pobjedne dobio.
Nehaj je tako Soklida otkupio,
koji sin je prvijenac Agesimaha bio.

II
Strofa:
Do vrha junaštva tri njegova
pobjednika stigoše sina,
kad rado sve patnje pretrpješe.
I sa sretnom naklonošću bogova
nijedna u krilu Helade obitelj šakanjem
ukrasila tako riznicu svoju nije.
Nadam se i ja, dok o slavi govorim ovoj,
da cilj ću ko sposoban pogoditi strijelac.
O Muzo! prema junaku ovom zvuk pjesama okreni!
Čuvaju pjesme i spomeni
djȅla i slavu mrtvih junakâ
Antistrofa:
Jer slavni rod Basidâ bez podviga nije,
kad pjesme u slavu svoju
na vlastitim prenose lađama,
te gradivo pružaju onima,
što brazde obrađuju Pijeridâ,
da slavna njihova opjevaju djela.
U svetom je Pitu Kalija pobijedio —
jer i on se od te krvi rodio —
kad šake je svoje šakačkim remenom zavio.
Epoda:
Mio je Apolonu i Artemidi bio.
Ime je njegovo u pjesmi Haritâ sjalo,
u pjesmi na svečanosti večernjoj.
Kad morski je most, Prevlaka korintska,
u kraju Posejdonovu svetom
na trogodišnjim igrama pobjedu Kreontidu dao,
na igrama onim, gdje bik se za žrtvu kolje.
Tada su vijencem od biljke one,
što lav ju je pasao, ovjenčali njega,
u Flijuntu, u sjenovitim dolinama
pod starim planinama.

III
Strofa:
Tko proslavit otok ovaj želi,
taj putovima, kojima hoće,
poći može, pa neka veli,
koliko su samo sjajnih njemu pružili vrlina
Eakidi oni iz plemena slavnog.
Njihova slava nad cijelom zemljom lebdi
i preko Oceana leti,
da do Etiopljanâ čak sleti
ko onda, kad se Memnon
u dom svoj vratio nije.
Antistrofa:
Dugo se Ahilej s njim morao da bije,
dok ga sa kolâ na zemlju ne obori,
pa je oštricom koplja Zore sjajne ubio sina.
Ovakav i naši stari ravan nađoše za pjesmu put,
te sa istom brigom i ja ih slijedim!
Ipak, ljudi vele da val najbliži
što se prema pramcu valja,
svačije srce najviše uzbuđuje.
Za teret dvostruki sagibam leđa svoja,
pa s viješću stižem,
da je sa vijenaca dvadeset i pet
Epoda:
na igrama svetim slavni Alkimidov pobijedio rod.
Na igrama onim uz žrtvenik do Kronova brijega
Sudba je brza za Politimida i dječače za te
dva cvjetna otela olimpijska vijenca.
Rekao bih, da učitelj Melesija,
što ruke i noge dječaka uvježbati znade,
sličnost s delfinom imade
koji brzinom svojom valovlje siječe.

preveo: Ton Smerdel

ἓν ἀνδρῶν, ἓν θεῶν γένος: ἐκ μιᾶς δὲ πνέομεν
ματρὸς ἀμφότεροι: διείργει δὲ πᾶσα κεκριμένα
δύναμις, ὡς τὸ μὲν οὐδέν, ὁ δὲ χάλκεος ἀσφαλὲς αἰὲν ἕδος
μένει οὐρανός. ἀλλά τι προσφέρομεν ἔμπαν ἢ μέγαν
5νόον ἤτοι φύσιν ἀθανάτοις,
καίπερ ἐφαμερίαν οὐκ εἰδότες οὐδὲ μετὰ νύκτας ἄμμε πότμος
οἵαν τιν᾽ ἔγραψε δραμεῖν ποτὶ στάθμαν.
τεκμαίρει καί νυν Ἀλκιμίδας τὸ συγγενὲς ἰδεῖν
ἄγχι καρποφόροις ἀρούραισιν, αἵτ᾽ ἀμειβόμεναι
τόκα μὲν ὦν βίον ἀνδράσιν ἐπηετανὸν πεδίων ἔδοσαν,
τόκα δ᾽ αὖτ᾽ ἀναπαυσάμεναι σθένος ἔμαρψαν. ἦλθέ τοι
Νεμέας ἐξ ἐρατῶν ἀέθλων
παῖς ἐναγώνιος, ὃς ταύταν μεθέπων Διόθεν αἶσαν νῦν πέφανται
οὐκ ἄμμορος ἀμφὶ πάλᾳ κυναγέτας,
ἴχνεσιν ἐν Πραξιδάμαντος ἑὸν πόδα νέμων
πατροπάτορος ὁμαιμίου.
κεῖνος γὰρ Ὀλυμπιόνικος ἐὼν Αἰακίδαις
ἔρνεα πρῶτος ἔνεικεν ἀπ᾽ Ἀλφεοῦ,
καὶ πεντάκις Ἰσθμοῖ στεφανωσάμενος,
νεμέᾳ δὲ τρίς,
ἔπαυσε λάθαν
Σωκλείδα, ὃς ὑπέρτατος
Ἁγησιμάχῳ υἱέων γένετο.
ἐπεί οἱ τρεῖς ἀεθλοφόροι πρὸς ἄκρον ἀρετᾶς
ἦλθον, οἵτε πόνων ἐγεύσαντο. σὺν θεοῦ δὲ τύχᾳ
ἕτερον οὔ τινα οἶκον ἀπεφάνατο πυγμαχία πλεόνων
ταμίαν στεφάνων μυχῷ Ἑλλάδος ἁπάσας. ἔλπομαι
μέγα εἰπὼν σκοποῦ ἄντα τυχεῖν
ὥτ᾽ ἀπὸ τόξου ἱείς: εὔθυν᾽ ἐπὶ τοῦτον, ἄγε, Μοῖσα, οὖρον ἐπέων
εὐκλέα. παροιχομένων γὰρ ἀνέρων
ἀοιδαὶ καὶ λόγοι τὰ καλά σφιν ἔργ᾽ ἐκόμισαν,
Βασσίδαισιν ἅ τ᾽ οὐ σπανίζει: παλαίφατος γενεά,
ἴδια ναυστολέοντες ἐπικώμια, Πιερίδων ἀρόταις
δυνατοὶ παρέχειν πολὺν ὕμνον ἀγερώχων ἑργμάτων
ἕνεκεν. καὶ γὰρ ἐν ἀγαθέᾳ
χεῖρας ἱμάντι δεθεὶς Πυθῶνι κράτησεν ἀπὸ ταύτας αἷμα πάτρας
χρυσαλακάτου ποτὲ Καλλίας ἁδὼν
ἔρνεσι Λατοῦς, παρὰ Κασταλίᾳ τε Χαρίτων
ἑσπέριος ὁμάδῳ φλέγεν:
πόντου τε γέφυρ᾽ ἀκάμαντος ἐν ἀμφικτιόνων
ταυροφόνῳ τριετηρίδι Κρεοντίδαν
τίμασε Ποσειδάνιον ἂν τέμενος:
βοτάνα τέ νιν
πόθ᾽ ἁ λέοντος
νικάσαντ᾽ ἤρεφε δασκίοις
Φλιοῦντος ὑπ᾽ ὠγυγίοις ὄρεσιν.
πλατεῖαι πάντοθεν λογίοισιν ἐντὶ πρόσοδοι
νᾶσον εὐκλέα τάνδε κοσμεῖν: ἐπεί σφιν Αἰακίδαι
 ἔπορον ἔξοχον αἶσαν ἀρετὰς ἀποδεικνύμενοι μεγάλας:
πέταται δ᾽ ἐπί τε χθόνα καὶ διὰ θαλάσσας τηλόθεν
ὄνυμ᾽ αὐτῶν: καὶ ἐς Αἰθίοπας
Μέμνονος οὐκ ἀπονοστήσαντος ἐπᾶλτο: βαρὺ δέ σφιν νεῖκος Ἀχιλεὺς
ἔμπεσε χαμαὶ καταβὰς ἀφ᾽ ἁρμάτων,
φαεννᾶς υἱὸν εὖτ᾽ ἐνάριξεν Ἀόος ἀκμᾷ
ἔγχεος ζακότοιο. καὶ ταύταν μὲν παλαιότεροι
ὁδὸν ἀμαξιτὸν εὗρον: ἕπομαι δὲ καὶ αὐτὸς ἔχων μελέταν:
τὸ δὲ πὰρ ποδὶ ναὸς ἑλισσόμενον αἰεὶ κυμάτων
λέγεται παντὶ μάλιστα δονεῖν
θυμόν. ἑκόντι δ᾽ ἐγὼ νώτῳ μεθέπων δίδυμον ἄχθος ἄγγελος ἔβαν,
πέμπτον ἐπὶ εἴκοσι τοῦτο γαρύων
εὖχος ἀγώνων ἄπο, τοὺς ἐνέποισιν ἱερούς,
Ἀλκιμίδα, τέ γ᾽ ἐπαρκέσαι
κλειτᾷ γενεᾷ: δύο μὲν Κρονίου πὰρ τεμένει,
παῖ, σέ τ᾽ ἐνόσφισε καὶ Πουλυτιμίδαν
κλᾶρος προπετὴς ἄνθε᾽ Ὀλυμπιάδος.
δελφῖνί κεν
τάχος δι᾽ ἅλμας
 ἴσον εἴποιμι Μελησίαν,
χειρῶν τε καὶ ἰσχύος ἁνίοχον.