U ovom Teokritovom "nokturnu" sa refrenom koji se obraća čarobnoj ptici i mesečini,
idili punoj atmosfere tajanstva, ali i mladosti i ljupke ironije
devojka Simajta nesrećno voli nepouzdanog atletu Delfida.
Zbog toga se ona odlučuje, u pratnji robinjice,
da načini u noći punog meseca čaroliju Hekati
i ujedno pouzda boginji svoje ljubavne jade,
sećajući se sudbine čarobnica Kirke, Medeje i drugih legendarnih ljubavnica.
Obećava, u ironičnom epilogu, ukoliko čaralica ne uspe
da će pokušati daleko drastičnije mere i da će Delfid "lupati na vrata Hadova".
Reč je o jednom od najuspelijih dela, ne samo u Teokritovom književnom radu, već možda u celokupnoj helenističkoj poeziji.
Gdje mi je lovor? Donesi, Testilido! Gdje su napitci?
Grimiznom ovčjom vunom ovjenčaj njegovu čašu
Kako bih vezala za se tog dragog čovjeka teškog.
Već je dvanaest dana što bijednik ne dolazi meni
Nit zna jesmo li možda već umrli ili smo živi
Niti mi lupa na vrata taj okrutnik. Ili mu drugoj
Eros odnio srce lakoumno i Afrodita.
Poć ću u vježbalište timagetsko sutrašnjeg dana
Ne bih li vidjela njeg' i izgrdila što mi to čini.
Sad ću pak sapet ga žrtvom paljenicom. Nego, Seleno,
Lijepo sjaj! Jer tebi ja, božice, pjevat ću tiho,
Podzemnoj Hekati jošte, pred kojom drhti i paščad
Kada po humcima mrtvih i crnoj krvi korača.
Zdravo, Hekato strašna i do kraja uza me budi,
Daj da čarolije ove od Kirkinih ne budu gore
Nit što ih stvori Medeja nit plavojka pak Perimeda.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Prvo se rastapa ječam na vatri. Testilido, daj ga
Pospi! Kamo su misli odletjele, jadnice, tebi?
Zar ja, bijednice, možda i tebi na zluradost postah?
Sipaj i ujedno kaži: "To Delfidu posipam kosti."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Delfid uvrijedi mene. Za Delfida lovor ja palim;
Pa kad se zapali taj i onda glasno pucketa
Te ujedanput plane i ne vidim pepela njemu,
Tako i Delfidovo u plamenu nestalo tijelo.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Kako ja ovaj vosak uz pomoć božice topim,
Tako od ljubavi smjesta i mindski se topio Delfid.
K'o što pak vrti se zvrk taj mjedeni po Afroditi,
Tako se vrtio i on pred mojim vratima jednom.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Sad ću posije palit. A ti Artemido možeš
Micat i čelik u Hadu il drugo nepomično štogod -
Psi, Testilido, nama po gradu zavijaju sada.
Bog je na raskršću već. Nek mjed što brže zazveči.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Evo, more je već ušutjelo, šute i vjetri,
Ali se moja bol u grudima smirila nije,
Nego izgaram sva za njime koj' učini mene
Bijednicom umjesto žene i zlom, nevaljalom djevom.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Triput izlijevam gospo, i triput izgovaram ovo:
"Ležala uza nj il žena il nek bude to i muškarac,
Tol'ki ga zaborav svlad'o koliko vele da Tesej
Smetnu s uma na Diji ljepokosu tad Arijadnu."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Konjogriz biljka jest kod Arkađana. Zbog nje su pako
Ždrjebice pomamne sve u gorju i kobile brze.
O da i Delfida vidim gdje tako u dom mi kroči
Van iz hrvališta, bliještećeg mahnitu nalik.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Ovu je resu Delfid izgubio sa ogrtača.
A ja čupam ju sad i u divlji bacam ju oganj.
Jao, Erose kleti, što crnu si krv mi iz tijela,
Pripiv se, ispio svu k'o pijavica iz bare.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Guštera smrvit ću sutra i zao ti donijet napitak.
Sada, Testilido, uzmi tu travu i namaži njome
Dovratnik njegov odozgo dok noć još završila nije
- Ja ga uza se vezah, a nimalo ne mari za me -
Ispljuni pa još reci: "To lomim Delfidu kosti."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Sada sam već sama, pa otkle da svoju oplačem ljubav?
Odakle ja da počnem? Tko u tu me doveo bijedu?
Anakasa, Eubola kći, košaronoša došla je nama
U Artemidin gaj, ka kojoj su i mnoge druge
Zvijeri u ophodu išle odasvud i lavica s njima.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Pokojna dojilja tračka Teuharidova također
Susjeda, vrata do vrata, tad ljubazno zamoli mene
Da idem povorku gledat. A ja, prenesretna s njome
Iđah noseć na sebi od lana haljinu lijepu
I zaogrnuvši se Klearistinim još plaštom.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Bijah već na pola puta gdje stoji Likonova kuća,
Kadno Delfida vidjeh gdje ide s Eudamipom skupa.
Brada im plavlja bješe od zanovijeti oboj'ci,
Prsa im blistahu pak još jače neg' ti, Seleno,
Kako u vježbalištu baš svršiše lijepi svoj pos'o.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Kako ga vidjeh, poludjeh i to me u srce rani
Jadnicu. Nestade moje ljepote i više na onaj
Ne mišljah svečani ophod. I kako kući se vratih,
Ne znam, već neka bolest k'o sušica mene iscrpla.
Deset u postelji dana odležah i deset noći.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Često mi bijaše koža također žutilu slična,
Sve mi vlasi sa glave poispale. Ostale samo
Jošte kosti i koža. I u kuću, kojoj ne stupih,
Kojoj starici dom mimoiđoh što s' gatanjem bavi?
Al olakšanja mi ne bje, a vrijeme je bježalo, teklo.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Stoga ropkinji svojoj ispričah istinu cijelu:
"Hajde, Testilido, nađi u teškoj mi bolesti lijeka.
Jadnu me obuze svu taj Minđanin. Nego otiđi
Pa kod Timagetova, kod vježbališta ded pazi.
Jer on zalazi tamo i tu mu je boravit drago.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
I kad uočiš njega, a sam je, lagano mu kimni;
Reci: "Simeta te zove" i daj ga amo dovedi.
Rekoh, a onda ode i dovede blistave puti
Delfida u moj dom. A ja, čim ugledah njega
Gdje preko praga od vrata već prelazi korakom lakim -
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Sva se više od snijega sledenih te mi po čelu
Obilno tečaše znoj k'o vlažne kapljice rose;
Ništa ne mogah njemu prozborit, ni koliko u snu
Djeca milenoj majci već tepaju zboreći njojzi,
Nego mi lijepa put odrvenje k'o voštana lutka.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Kad me bez ljubavi glednu i oči uprije u pod,
Na počivaljku sjede i sjedeć prozbori ovo:
"Tol'ko si mene, Simeta, pretekla, koliko sam i ja
Ljupkoga ovih dana Filina pretek'o trčeć,
Ovamo pozvaviši me, pod krov svoj i prije no dođoh."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
"Došao bih i sam, o tako mi Erosa slatkog,
Doš'o bih smjesta još noćas sa dvoj'com il troj'com drugova,
Noseć Dionisove u njedrima jabuke tebi,
S bjelom topolom na glavi, Heraklovom grančicom svetom,
Posvuda uokolo ovijenu grimiznim vrpcam'."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
"I da primiste mene, to bilo bi lijepo jer eto
Ja k'o okretan slovim i lijep međ momcima svima.
Snio bih kad bih te samo u lijepa poljubio usta.
No da me tjeraste otle i zasunom zaprijeste vrata,
Svakako s bradvama bih i zubljama došao na vas."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
"Sada pak najprije rekoh da Kiparki dugujem hvalu,
A za Kiparkom ti me k'o druga uze iz ognja,
Ženi, kada me pozva pod ovaj krov svoj ovako
Napola izgorena. No Eros zaista često
Žarilje bukti no plamen Liparanina Hefesta."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
"Te u ludilu zlu iz bračne odaje tjera
Djevu i nevjestu mladu da topli još krevet svog muža
Ostavi. "Tako i on reče. A ja lakovjerna njega
Za ruku prihvativši na postelju polegoh meku
Pa nam se ubrzo tijelo na tijelu grijalo te nam
Lica vrelija bjehu no prije i šaptasmo slatko.
I da ti nadugo ne bih govorila, draga Seleno,
Ono se obavi glavno i oboje svršismo strasno.
I sve do jučer mi on prigovorio nije baš ništa
Niti opet ja njemu. Al evo došla mi majka
Filiste, one naše frulačice, a i Melikse,
Danas kada su ono put neba trčali konji
Ružičnih ruku Zoru vozeći od Okeana
Te mi uz štošta drugo, da zaljubljen Delfid je, reče.
No, da l' ga obuze žudnja za ženom ili muškarcem,
Reče da sigurno ne zna, tek toliko: Erosu stalno
Cijelo lijevaše vino i konačno ode u žurbi
Rekavši vijencima da će toj osobi prekriti kuću.
Strana žena mi to ispričala. Istina to je.
Doista, negda bi znao i triput i četir' put doći
Često ostavljajuć kod mene bočicu dorsku.
Sad je pak dvanaesti dan što ja ni ne vidjeh njega.
Nije l' već našao drugi užitak zaboraviv na nas?
Sad ću ga vezat dabome napitcima. Bude me l' još pak
Mučio, tako mi Mojra, na hadova lupat će vrata!
Takve, velim, zle trave za njega čuvam u škrinji
Koje je, kraljice, mene naučio stranac Asirac.
Nego, u zdravlju ti k' Okeanu okreći ždrijepce,
Gospo, a ja ću svoje čeznuće podnosit k'o i dosad.
Zbogom, blistava lica Seleno, zbogom i druge
Zvijezde, vi pratilice duž kola spokojne Noći.
Tako od ljubavi smjesta i mindski se topio Delfid.
K'o što pak vrti se zvrk taj mjedeni po Afroditi,
Tako se vrtio i on pred mojim vratima jednom.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Sad ću posije palit. A ti Artemido možeš
Micat i čelik u Hadu il drugo nepomično štogod -
Psi, Testilido, nama po gradu zavijaju sada.
Bog je na raskršću već. Nek mjed što brže zazveči.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Evo, more je već ušutjelo, šute i vjetri,
Ali se moja bol u grudima smirila nije,
Nego izgaram sva za njime koj' učini mene
Bijednicom umjesto žene i zlom, nevaljalom djevom.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Triput izlijevam gospo, i triput izgovaram ovo:
"Ležala uza nj il žena il nek bude to i muškarac,
Tol'ki ga zaborav svlad'o koliko vele da Tesej
Smetnu s uma na Diji ljepokosu tad Arijadnu."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Konjogriz biljka jest kod Arkađana. Zbog nje su pako
Ždrjebice pomamne sve u gorju i kobile brze.
O da i Delfida vidim gdje tako u dom mi kroči
Van iz hrvališta, bliještećeg mahnitu nalik.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Ovu je resu Delfid izgubio sa ogrtača.
A ja čupam ju sad i u divlji bacam ju oganj.
Jao, Erose kleti, što crnu si krv mi iz tijela,
Pripiv se, ispio svu k'o pijavica iz bare.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Guštera smrvit ću sutra i zao ti donijet napitak.
Sada, Testilido, uzmi tu travu i namaži njome
Dovratnik njegov odozgo dok noć još završila nije
- Ja ga uza se vezah, a nimalo ne mari za me -
Ispljuni pa još reci: "To lomim Delfidu kosti."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!
Sada sam već sama, pa otkle da svoju oplačem ljubav?
Odakle ja da počnem? Tko u tu me doveo bijedu?
Anakasa, Eubola kći, košaronoša došla je nama
U Artemidin gaj, ka kojoj su i mnoge druge
Zvijeri u ophodu išle odasvud i lavica s njima.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Pokojna dojilja tračka Teuharidova također
Susjeda, vrata do vrata, tad ljubazno zamoli mene
Da idem povorku gledat. A ja, prenesretna s njome
Iđah noseć na sebi od lana haljinu lijepu
I zaogrnuvši se Klearistinim još plaštom.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Bijah već na pola puta gdje stoji Likonova kuća,
Kadno Delfida vidjeh gdje ide s Eudamipom skupa.
Brada im plavlja bješe od zanovijeti oboj'ci,
Prsa im blistahu pak još jače neg' ti, Seleno,
Kako u vježbalištu baš svršiše lijepi svoj pos'o.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Kako ga vidjeh, poludjeh i to me u srce rani
Jadnicu. Nestade moje ljepote i više na onaj
Ne mišljah svečani ophod. I kako kući se vratih,
Ne znam, već neka bolest k'o sušica mene iscrpla.
Deset u postelji dana odležah i deset noći.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Često mi bijaše koža također žutilu slična,
Sve mi vlasi sa glave poispale. Ostale samo
Jošte kosti i koža. I u kuću, kojoj ne stupih,
Kojoj starici dom mimoiđoh što s' gatanjem bavi?
Al olakšanja mi ne bje, a vrijeme je bježalo, teklo.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Stoga ropkinji svojoj ispričah istinu cijelu:
"Hajde, Testilido, nađi u teškoj mi bolesti lijeka.
Jadnu me obuze svu taj Minđanin. Nego otiđi
Pa kod Timagetova, kod vježbališta ded pazi.
Jer on zalazi tamo i tu mu je boravit drago.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
I kad uočiš njega, a sam je, lagano mu kimni;
Reci: "Simeta te zove" i daj ga amo dovedi.
Rekoh, a onda ode i dovede blistave puti
Delfida u moj dom. A ja, čim ugledah njega
Gdje preko praga od vrata već prelazi korakom lakim -
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Sva se više od snijega sledenih te mi po čelu
Obilno tečaše znoj k'o vlažne kapljice rose;
Ništa ne mogah njemu prozborit, ni koliko u snu
Djeca milenoj majci već tepaju zboreći njojzi,
Nego mi lijepa put odrvenje k'o voštana lutka.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
Kad me bez ljubavi glednu i oči uprije u pod,
Na počivaljku sjede i sjedeć prozbori ovo:
"Tol'ko si mene, Simeta, pretekla, koliko sam i ja
Ljupkoga ovih dana Filina pretek'o trčeć,
Ovamo pozvaviši me, pod krov svoj i prije no dođoh."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
"Došao bih i sam, o tako mi Erosa slatkog,
Doš'o bih smjesta još noćas sa dvoj'com il troj'com drugova,
Noseć Dionisove u njedrima jabuke tebi,
S bjelom topolom na glavi, Heraklovom grančicom svetom,
Posvuda uokolo ovijenu grimiznim vrpcam'."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
"I da primiste mene, to bilo bi lijepo jer eto
Ja k'o okretan slovim i lijep međ momcima svima.
Snio bih kad bih te samo u lijepa poljubio usta.
No da me tjeraste otle i zasunom zaprijeste vrata,
Svakako s bradvama bih i zubljama došao na vas."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
"Sada pak najprije rekoh da Kiparki dugujem hvalu,
A za Kiparkom ti me k'o druga uze iz ognja,
Ženi, kada me pozva pod ovaj krov svoj ovako
Napola izgorena. No Eros zaista često
Žarilje bukti no plamen Liparanina Hefesta."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!
"Te u ludilu zlu iz bračne odaje tjera
Djevu i nevjestu mladu da topli još krevet svog muža
Ostavi. "Tako i on reče. A ja lakovjerna njega
Za ruku prihvativši na postelju polegoh meku
Pa nam se ubrzo tijelo na tijelu grijalo te nam
Lica vrelija bjehu no prije i šaptasmo slatko.
I da ti nadugo ne bih govorila, draga Seleno,
Ono se obavi glavno i oboje svršismo strasno.
I sve do jučer mi on prigovorio nije baš ništa
Niti opet ja njemu. Al evo došla mi majka
Filiste, one naše frulačice, a i Melikse,
Danas kada su ono put neba trčali konji
Ružičnih ruku Zoru vozeći od Okeana
Te mi uz štošta drugo, da zaljubljen Delfid je, reče.
No, da l' ga obuze žudnja za ženom ili muškarcem,
Reče da sigurno ne zna, tek toliko: Erosu stalno
Cijelo lijevaše vino i konačno ode u žurbi
Rekavši vijencima da će toj osobi prekriti kuću.
Strana žena mi to ispričala. Istina to je.
Doista, negda bi znao i triput i četir' put doći
Često ostavljajuć kod mene bočicu dorsku.
Sad je pak dvanaesti dan što ja ni ne vidjeh njega.
Nije l' već našao drugi užitak zaboraviv na nas?
Sad ću ga vezat dabome napitcima. Bude me l' još pak
Mučio, tako mi Mojra, na hadova lupat će vrata!
Takve, velim, zle trave za njega čuvam u škrinji
Koje je, kraljice, mene naučio stranac Asirac.
Nego, u zdravlju ti k' Okeanu okreći ždrijepce,
Gospo, a ja ću svoje čeznuće podnosit k'o i dosad.
Zbogom, blistava lica Seleno, zbogom i druge
Zvijezde, vi pratilice duž kola spokojne Noći.
