Kasandrin monolog iz Orestije

Zborovođa

Ja srdit, ljut ti biti neću, - žalim te.

Isprazni, nesretnice, pusti kola,

Popusti nuždi, uči jaram nosit nov!

Kasandra

Ajme mene! Ajme mene!

Apolone, Apolone!

Zbor

Što zajauka, zazva boga Loksiju?

Ta nije takav - jadikovci nije drug.

Kasandra

Ajme mene! Ajme mene!

Apolone, Apolone.

(Silazi s kola)

Zbor

I opet bolnim glasom boga zaziva,

Što na cvil u pomoć priteći ne mari.

Kasandra

(ugleda kamen Apolonov)

Apolone, Apolone!

Čuvaru staza, Apolone moj!

Ti drugi put me shvati, zatre dokraja!

Zbor

Poricat će o svojoj, čini se, kobi zloj,

Iz grudi ropstvo dara božjeg ne kida.

Kasandra

Apolone, Apolone!

Čuvaru staza, Apolone moj!

Ah, kud me dovede? Pod kakav ovo krov?

Zbor

Atridima pod krov. Ako ti to ne vidiš,

Ja velim tebi. Kazat nećeš, da je laž.

Kasandra

(naglo se trgne)

Da - krov bogu mrzak, mnogo vidje zlo,

Krv, ubistvo, glavosijek;

Klaonica je ljudska, - krvlju teče pod!

Zbor

U tuđinke je kao u psa, čini se,

Njuh oštar, - njuši, traži, tragom krv će nać.

Kasandra

Gle, svjedoci stoje, - njima vjerujem.

Eno djece sitne plač,

Gle klanje, - meso se peče, otac jede ga!

Zbor

Za tvoju slavu proročku smo čuli već,

Al' proroka za prošlo ne tražimo mi.

Kasandra

Ao, ao! Što to misli, snuje sad?

Kakav grozan i nov jad

Gle u dvoru tome misli, snuje baš

Dragim svojim strašno zlo?

Lijeka njemu nema već,

Pomoć je daleko sva!

Zbor

Tih riječi proročkijeh ne znam, ne shvaćam,

Razumjeh ono, - na sva usta viče grad.

Kasandra

Ao, jadna, to izvršit kaniš ti?

Starog druga bračnog ćeš

Kupat, oprat, onda, - kako da svršim?

Za čas, za čas bit će to.

Ruka ruke maša se,

Jedna drugoj podaje.

Zbor

Ne razumjeh još. Ne mogu snać se, tamna su,

Zagonetkom joj obavita proročanstva.

Kasandra

Jao, jao! Uh, uh, uh!

Što se ovo pomila?

Mreža eno paklena!

Gle - još bradva, vjerna druga logu joj,

Krivac krivi! Žrtvu strašnu, užasnu

Klikom neka pozdravi

Razdor roda nikad sit!

Zbor

A kakvu ovo Srdu zoveš, da klikne

U domu! Mene ne veseli tvoja riječ,

U srcu se mome ledi krvi kap,

Ko od koplja kad u boju padne tko,

I života zrake mu

Zadnje tonu, gasnu već.

Brzo svane, dođe smrt.

Kasandra

Aoh, aoh! Uh, gle, gle!

Od krave de makni mi

Bika! Halja njega hvata, lovi već,

Crni rozi iz potaje bodu ga.

U vodu, u kadu pada, ruši se.

Oh, podmukle, ubojne

Banje zgodu pričam ja.

Zbor

Pohvalit se ne mogu, da u proroštvo

Ja oštro proničem, al' slutim: bit će zla.

Zar iz usta proročkijeh dođe kad

Dobar glas smrtniku? Silna proroštva,

Sama bijeda, nevolja,

Grozu, strah od proroka

Vijek u duši bude nam.

Kasandra

Jao, jao, jadna ja!

Zle li kobi, nesreće!

Udes moj mi otkrivaš,

Žuči u vrč nalijevaš

A čemu on me jadnu amo dovede?

Zacijelo s njime da tu ginem. Na što li?

Zbor

Mahnita si, bogom nadahnuta ti,

Žalosnicu pjesmu sad

Sama sebi pjevaš ko slavujak siv,

Štono nikad cvila sit za Itisom -

Itisom u bolnom srcu tuži svom;

Sav mu vijek je jada pun.

Kasandra

Oh, oh! Slavuja glasna dobre li kobi mi!

Pernom haljom odjenuše bozi ga,

Bez suza slatko njemu teče život sav,

A mene - čeka udar bradve dvosjekle!

Zbor

Otkud navre nadahnuća božjeg vir - 

Muka tvoja zaludnja?

Grozno, strašno glasom pjevaš zlogukim,

Pjevaš pjesmu zvucim' kobnim, zloslutnim

Otkud tebi način - taj božanski pjev,

Vjesnik, glasnik glasa zla?

Kasandra

Ao, svadbo Parisova, grobe roda svog!

Ao, moj Skamandro, vodo doma mog,

Na brijegu tvome jadna nekad rasla sam,

Njegom njegovala se,

A sada, čini se, skoro ću proricat ja

Na Kokitu, na obalam' aherontskim.

Zbor

Kakvu ovo odveć jasnu reče riječ?

Dijete će dokučit je.

Kao ujed guje ljute dira me

Huda sreća, gorko što je plačeš ti,

Groza meni slušat je!

Kasandra

Ao, muko, muko grada pala, satrta!

Ao, oca žrtve za grad zaklane - 

O s paše travne blago silno! Ne bjehu

Pomoć gradu nikakva,

Već udes njega snađe, kako snašo je.

Još vri mi krv, - doskora na tlih ležat ću.

Zbor

To u skladu s onim prije reče ti.

Zloduh neki preljuti

Obara se na te, pjevat sili te

Pjesmu - tužne jade, skori smrtni čas.

Konca, kraja ne znam ja.

Kasandra

Da, proroštvo mi više neće gledat sad

Ko neva mlada iza vela, koprene.

I ko što vjetar s jutra k sunca istoku

Sve šiba, praši, tako poput valovlja

Jad od jada sve veći pljušti, k svjetlu se

On penje. Zagonetat više neću ja.

Da nanjušti hrlo njime hrlit znam!

Ta ispod krova tog se nikad ne miče

Zbor skladan, glasa reska, - kletva mu je pjev!

Baš krvi, doma sjedi, neće napolje

Te Srde, osvetnice krvi rođačke.

U dvoru čučeć one pjesmu pjevaju - 

Grijeh stari, prvi; nazmjence kunu tog,

Što bratu gazit uze kivan krevet, brak.

Zar promaših il' gađam kao strijelac vješt?

Zar vračara sam, prosjakinja lajava?

Zakuni se, potvrdi, stari da si grijeh

Tog doma sad iz usta mojih čuo sav!

Zborovođa

Zakunem li se pravo, zar će zakletva

Pomoći išta? Čudim se, gdje uzraste

U gradu tuđem s onu stranu mora nam,

A reče na vlas kao očevidac baš.

Kasandra

Apolon prorok službu ovu dade mi.

Zborovođa

Zar čežnja, ljubav bogu srce okupi?

Kasandra

Jest. Al' to priznat bješe mene prje stid.

Zborovođa

Ta svak se čovjek kiti, gizda u sreći.

Kasandra

Al' bješe prosac - vatra, živa ljubav on!

Zborovođa

Pa iz čaše li pune ljubav srkaše?

Kasandra

Obrekoh Loksiji, al' slagah, prevarih.

Zborovođa

Dar božji zar već onda tebe nadahnu?

Kasandra

Već onda građanima jade proricah.

Zborovođa

Pa kako gnjev ti ne naudi Loksijin?

Kasandra

S mog grijeha nitko niša ne vjerova mi.

Zborovođa

Al' mi držimo, istinu da proričeš.

Kasandra

Kuku lele!

Proricanja me evo opet vrli vir,

Početak muka strašnih pamet muti mi!

Mališa eno! Vidite l' u dvoru ih,

Gdje sjede? Slika, prilika su pusta sna.

Da, djeca mrtva, - rod ih, čini se, zakla drag!

Gle, punu pregršt mesa, svoje puti kus,

Drob s jetrom, kukav, jadan drže zalogaj,

Što rođeni ga otac njegov okusi!

A za to velim, lavče neko, slabić slab - 

Po domu, krevetu se vrzo - osvetu

Na povratku gle, ao meni, snuje sad

Gospodaru mom, - uj, jaram ropstva tišti me!

On - vođa, lađa, zator grada Ilija

Ne znade, kakav zločin iz potaje će

Zlom srećom stvorit kuja, - mrski jezik joj

Gle liže ruku, uho striže veselo!

O drskosti! Muškarca ženska ubija!

Pa kakvom da je zvijeri, gadom zgodna ja

Nazovem? Gujom zar il' Skilom

kakovom,

Što leglo hridi je, mornaru nesreća,

Što Hadu žrtve davi, mržnjom nesitom

Na drage reži? Kako li se uscikta

Ta drznica, u boju ko kad bane bijeg!

Rad spasa, povratka se gradi vesela.

Pa vjeruj il' ne, - ne marim. Ta što će mi?

Budućnost ide, - skoro ćeš me požalit,

Okrsit vračem odveć - odveć istinim.

Zborovođa

Tijesta gozbu - ono meso dječije

Razumjeh, zgrozih, skamenih se, kad te čuh,

Gdje jasno reče, sve bez slika ikakvih,
A drugo, - s koloteka zađoh, posrćem.

Kasandra

Agamemnonovu ti ćeš, velim, gledat smrt.

Zborovođa

Ne griješi, jadna! Jezik ti zavezo se!

Kasandra

Al' tome, što ja kažem, nema vidara.

Zborovođa

Ne, ako istina je. Ali ne do bog!

Kasandra

Ti želiš, al' ubijat oni spremni su.

Zborovođa

A koji čovjek čini, vrši zločin taj?

Kasandra

Baš u trag nijesi ušo proročanstvu mom.

Zborovođa

Izvršit ko će djelo, - ne razabrah to.

Kasandra

Pa ipak dobro zborit znadem helenski.

Zborovođa

Al' i Pit, - teško ga je razumjet svejedno.

Kasandra

Jao, kakve li vatruštine! - Već grabi me!

Ao, ao meni, Apoline Likijski!

Gle, ona - dvonoga se spari lavica

Sa vukom u odsustvu lava plemenitog

I ubit će me jadnu! Otrov gradi već

I plaću za me u napitak nasut će, - 

Nož za svog muža ona oštreć hvali se,

Da krvlju će osvetit, što me dovede.

Al' čemu ovo ruglo svoje nosim ja - 

U ruci štap, u kosi vrpcu proročku?

(Strgne vrpcu)

I tebe prije sudbe svoje slomit ću.

(Slomi štap i baci ga)

Do bijesa hajd'te! S vama skupa poći ću.

Ded darom kletim usrećite drugog kog!

Gle, sam Apolon svlači, skida s mene sad

Tu halju, ruho proročko; ta vidje on,

U nakitu gdje ovom meni smije se

Ko ludoj drag i nedrag - složno cio svijet.

Pa jadna kao vračara se skitnica

Zvat, krstit dadoh prosjakinjom gladnom ja!

I dovede me sad u takvu bijedu - smrt.

A mjesto onog žrtvenika očinskog

Panj s tople krvi moje krvav čeka me!

Al' neću ginut od bogova prezrena,

Jer drugi će mi opet doći osvetnik,

Sin mater ubit će, osvetit oca svog.

Ko uskok, skitnik iz tuđine daleke

On vraća se, grijehe roda krunom da kruni.

Ta zakletvom se groznom bozi zakleše,

Da pala on će oca okajat krv.

Al' čemu da ovako plačem, žalim ja?

Ma vidjeh udes, grad što Ilij zadesi,

A oni, što su nama raskopali grad,

Pod takav eto božji sad se meću sud.

Pa idem - suđeno je, - mrijet me nije strah.

Ja Hadova gle vrata ova pozdravljam

I molim, udar neka dobar shvati me,

Bez trzaja da meni krv isteče sva, - 

Smrt laku mi donese, oko zaklopi!

Zborovođa

Oj ženska, bijedo silna, silna pameti!

Otegnu baš. Al' ako po istini znaš

Sudbinu svoju, kako možeš hladno ti

Ko blašče - žrtva k žrtveniku kročit svom?

Kasandra

Ta spasa nema, - što da, stranci, oklijevam?

Zborovođa

Al' zadnji čas života vijek u cijeni je.

Kasandra

Gle, dođe danak, - slaba korist mi je bijeg!

Zborovođa

Znaj: jadna si, al' opet srca smiona!

Kasandra

Al' s mirom mrijet - smrtniku to je pravi raj.

Zborovođa

Al' nitko sretan slušat neće nauk taj.

Kasandra

Jao, oče, tebi, tvojoj djeci srčanoj!

(Odlazi, ali se naglo okrene.)

Zborovođa

A što je? Kakav to krenu tebe strah?

Kasandra

Uh, uh!

Zborovođa

Što huknu? Srcu - bit će - nešto zgadi se.

Kasandra

Umorstvom, svježom kapljom krvi vonja dvor!

Zborovođa

Ma kako? Ovo žrtva miri s ognjišta!

Kasandra

Da - zadah isti, ko iz groba, čini se.

Zborovođa

To veliš? A u dvoru sirski pale kad!

Kasandra

Al' idem, - udes svoj i Agamemnonov

Još u kući ću plakat. Žića dosta je!

(Ide, ali se trgne i još jednom okrene)

Ao, stranci!

Ne cičim ko nad grmom ptica od straha,

Al' po smrti svjedoci bud'te rijeku mom,

Kad ženska mjesto mene ženske izdahne,

Muž grdne žene mjesto muža pogine!

Na samrti to tražim za dar gostinski.

Zborovođa

O jadna, s predskazane smrti žalim te!

Kasandra

Još jednom volja me je jednu kazat riječ,

Il' zapijevka će biti meni. Zaklinjem

Tom zadnjom sunca zrakom osvetnike si,

Od ubica dug kad za gospodu zaištu,

I jadne, mrtve nek se sjete robinje!

Jao sudbe ljudske! Sjenka sreću smutit će,

A nesreći se jednim mahom zatre trag;

Ko mokra što zna spužva s ploče otrt lik.

(Otide u dvor)

Zborovođa

Sit sreće lje smrtnik nijedan nije,

I nijedna kuća, na koju rad sreće

Prst kaže baš svaki, neće joj branit

I reći: "Unišla da nijesi mi više!"

I onome blaženi dadoše bozi

Grad Prijamov srušti;

Po božjoj milosti kući se vraća.

Al' ako on za krv staru sad plati,

I ako zamrtve umre drugi,

Krv krvlju im svojom okajat mora,

Od smrtnijeh tko će, čuje li ovo,

Još klet se, s prokletstvom da na svijet ne dođe.

Eshilovu Orestiju preveo Koloman Rac

Ovidije: Glauko i Skila

Skila se vrati, al’ ne smje na otvorenome da se

Pokaže moru, već luta bez odjeće po žednom p’jesku,

Ili kad umori se te nađe skroviti zaliv

Morski, u zatvorenoj u vodi hladit se stane,

Novi stanovnik morski zašumi evo u vodi:

Glauk, što nedavno bi u Antedonu, Eubejskom gradu,

Pretvoren; djevojku on kad ugleda, nju i zaželi

I stane cipom te počne govorit joj svašta, što misli

Ustavit da će bježuću, al’ Skila bježi i od stra

Brza uspne se navrh brežuljka uz obalu morsku.

Sprijed je more, a pleć u jedan se zbilja vrhunac,

Pupčasta, golema, duga te iz mora u more pada.

Tu se ustavi Skila na sigurnu mjestu; još ne zna,

Je l’ bog il’ nakaza ono, i čuditi stane se ona

Boji i kosama, koje ramena kriju i leđa,

I tom, što utrobe kraj savijena nastavlja riba.

Opazi Glauk to te se na hridinu bližnju nasloniv

Prozbori: „Djevojko, nisam nepodoba ja, a ni divlja

Zvijer, već vodeni bog, i veće vlasti nad vodom

Nema ni Protej ni Triton ni Atamasov Palemon.

Prije čovjekom bijah, al’ određen valjda već onda

Bijah za duboko more, te zabavljah ja se oko njeg,

Pa sad sam vukao mrežu, na kojoj se izvlači riba,

A sad sjedeć na hridi o prutilu udicu držo.

Zelenoj livdi ima nablizu obala, kojoj

Cvijeće jednu stranu opasuje, a drugu voda.

Rogate junice ondje ne dirnuše nikada trave,

Niti je mirne ovce, nit čupave pasoše koze,

Marljiva pčela meda skupljala otuda nije,

Tu se za glavu nisu vijenci veseli vili,

Nit je kosila ruka. U travi onoj posadih

Prvi se ja, i stanem da sušim udice mokre

I htjevši lovinu svoju da brojim poređam ozgo

Ribe po travi, što su il’ slučajno u mreže došle

Il’ se prevarit dale te zapeše o kuke krive.

Slična izmišljotini je stvar, al’ što ću izmišljat?

Lovina moja trave dotaknuv se počne se micat

Pa se praćakat i brzat po zemlji kao po vodi.

Stojim i čudim se, al’ sve u pučinu pobjegnu uto

Obalu ostavivši i novoga svog gospodara.

Ja se zapanjih, sumnjah, domišljah se uzroku dugo,

Je li bog to koji učinio il’ sok od trave,

I kažem: „Kakva je ipak u trave snaga u ove?“

Pa je iščupam rukom i zubom malo zagrizem.

Tek što okusi grlo od onoga neznanog soka,

Kad li osjetim, da mi u grudima trepeće srce

I da ga želja vuče za stihijom drugom. Ne mogav

Dugo protivit se rekoh: „O zemljo, ostaj mi zdravo,

Neću već hodit po tebi!“ i u more nato uronih. 

Bogovi morski me prime, udostoje časti me s njima

Biti. Okeana zatim i Tetidu zamole, da sve

Smrtničko skinu sa mene. I očisti njih dvoje mene,

Devetput izreknu basmu, što čisti se njom nebožanstvo,

Te mi nalože, prsi da operem stoput u vodi;

Odmah se s različnih strana rijeke na glavu moju

Izliju i vode mora cijeloga. Dovle ti mogu

Kazati doživljaje vrijedne spomena, jer ih

Dovle samo se sjećam, a dalje bih u neznani.

Kad mi se vratila svijest, u čitavom t’jelu se nađoh

Drug negoli prije, ni umom ne nađoh se isti.

Rđavozelenu ovu tad prvom ugledah bradu

I kose ove, koje po pučini prostranoj vučem,

Mišice modrikaste i ove goleme pleći

I bedra, gdje se na kraju u pernatu svijaju ribu. – 

Šta će mi ovaj oblik, šta prijezan bogova morskih

Šta će mi moje božanstvo, ne dopada l’ tebi se sve ovo?

Tako govoreć on i hoteć još više bijesna

Pobježe Skila, a Glauk bijesan, što je odbijen,

I ljut u čarovne ode u dvore Titanide Kirke.

Stanovnik bujnih voda Eubejac minuo veće

Bijaše iznad grotla Gigantskoga bačenu Etnu,

Kiklopska također polja, što ne znaju za budak, za plug,

Volima ujarmljenim ne duguju nikakve hvale;

Minu također Zanklu i suprotni Regij, uzinu,

Koja razbija lađe; med obale stisnuta dvije

Ona Ausoniji čini i zemlji Sicilskoj među.

Golemim rukama onda po Tirenskom plivajuć moru

Glauk se približi travnom brežuljku i dvorima Kirke,

Sunčeve kćeri, u kojim zvijeri svakakvih ima.

Kad nju ugleda Glauk te pozdrav dade i primi,

Prozbori: „Smiluj se bogu, o boginjo! Ako se činim

Dostojan, ti tek možeš pomoći ljubavi mojoj.

Kakovu jakost trave imadu, Titanido, to ja

Najbolje znam, jer one prom’jeniše nekada mene.

A da ti poznato bude, od čega ja pomahnitah:

Vidjeh Mesini nasuprot na obali italskoj Skilu.

Stid me je reći, što sve obećah joj, kako je molih

I udvoravah se njoj i kako mi besjede prezre.

Ako u basmi kakve imade snage, izreci

Svetijem ustima basmu; il’ ako je moćnija trava,

Prokušanom se moću valjane trave posluži.

Ne molim, da me l’ječiš i ovu mi izvidaš ranu,

Ne treba bolu svršetka, – nek malo plamti i Skila!“

Nitko ljubavni plamen od Kirke ne osjeća većma

(Il’ tom je uzrok u njojzi, il’ Venera učini to joj,

Ljuta, što otac je izdade njen) – pa ona sad reče:

„Bolje bi bilo, one da držiš se, koja te hoće

I isto koja želi i žudnja je osvaja ista.

Ti si bio vrijedan i trebaše, prošen da budeš,

Pa ćeš, vjeruj mi, prošen i biti, dadeš li nade.

Nimalo dvojiti nemoj, u svoju se ljepotu uzdaj:

Ja sam boginja evo i kćerka sjajnoga sunca,

Jednako basmama jaka i travama ja sam, pa želim

Tvoja da budem; onu, što tebe prezire, prezri,

Koja te ljubi, ljub’ je i najedno obje nagradi“.

Na to će kušanje Glauk: „Ulistati prije će more,

Prije će alge rasti na gorama, negol’ će ljubav

Moja se promijenit, dok Skila živa je moja“.

Boginja srdita bude; al’ kako naudit Glauku

Ne može niti hoće, jer ljubi ga, na Skilu ljuta

Bude, jer voli je Glauk. Zbog odbite ljubavi gnjevna

Odmah protare trave, što zloglasna sa strašnog soka

Bješe, i Hekatinu dodaše basmu, kad protre;

Modro izatoga ruho obuče i ode iz dvora

Krosred životinja, koje oko nje uvijat se staše,

Zaputi Regiju zatim, što Zankalskim hridima nasuprot 

Leži, i došavši tu u valove uniđe vruće

I stade stopama na njih, ko na zemlju tvrdu da stade,

Pa povrh njih proleti, a noge joj ostaše suhe.

Tu je maleni zaton, krivuljasto vije se u luk,

Slatko počivalo Skili; od pripeke mora i neba

Zaklanja tu se, kad sunce sred svojega prigrije kruga

Upravno i najjače te sjenke najkraće čini.

Kirka pokvari zaton i okalja otrovom, koji

Nakaze tvori, i istisnut sok iz kor’jena zloga

Uspe i basmu onda izmrmlja vračarskim glasom

Devetput u tri maha tajinstvenu, nejasnu, čudnu.

Skila onamo dođe i u vodu do pasa uđe,

Kad li opazi, gdje joj nagrđuju utrobu pseta

Lajuća, ne vjeruje s početka to da su t’jela

Njezina d’jeli, pa stane da bježi i tjera ih, drskih

Boji se pasjih žvala, al’ skuplja ih od njih bježeći,

Traži bokove, bedra noge na svojemu t’jelu,

Al uda ne nalazi tih, već Kerberska žvala.

Osta na psima b’jesnim, a isturena joj drži

Utroba i krnje krilo na okupu leđa zvijeri.

Ljubovnik plakaše Glauk i ne htjede ženit se Kirkom,

Jer se je snagom bilja poslužila okrutno preveć.

Skila na mjestu osta, i kako se prilika desi,

Prvome drugove uzme Uliksu od mržnje na Kirku,

Skoro je imla još potopiti Teukarske lađe,

Ali se pretvori prije u hridinu kamenu, koja

Jošte i sada stoji i klone nje se brodari.

XIII i XIV pevanje Ovidijevog speva Metamorfoze

preveo: Tomo Maretić