na suncu, te polako gori živa,
dok sva u sjaju sažizanja pliva,
suprotna kazna njezin planet stiže;
jer ono što se od nje k nebu diže
mlak dim i mračna magla samo biva,
a svjetlost našim očima se skriva,
i po kom blista do njeg i dosiže.
Tako moj duh, što ga božanski sjaj
osvetljava i pali, dok tumači
to što u misli tako sja i dalje.
iz poimanja svog visokog šalje
van rimu, koju divno sunce mrači,
dok talim se i čekam jadan kraj.
Ah, crn i taman taj
ognjeni oblak na svoj način rani
i sjeni ono što uzvisit kani.
Нема коментара:
Постави коментар