уторак, 26. септембар 2017.

Danteova Kancona o Amoru i tri prognane gospe (LVIII)

Stav vizionara boljeg sveta Dante je izrazio u kanconi o trima gospama i Amoru, alegorijama koje predstavljaju prognanu Pravdu. Borba za povratak pravice i mira među ljude pjesniku daje snagu da podnese svu nevolju i osamljenost koje prihvaća kao čast i povlasticu, kao svoju uzvišenu misiju. To je jamačno najznačajnija Danteova kancona, jaka poruka prognanika velika u ljudskom dostojanstvu, časna u patnji i nepokolebljiva branitelja pravde u korumpiranom svijetu.

                                        Đoto: Pravda, kapela u Padovi

Tri gospe došle oko srca moga
ali ne mogu ući,
jer u njem Amor vrući
sjedi i mojim gospodari bićem.
Ljepost ih resi i vrlina mnoga,
te gospar svemogući, što u srcu je kući,
o njima jedva može riječ da sriče.
Svaka je bolna, s utučenim žićem,
ko prognanik što svijetom trudan bludi,
napušten od svih ljudi,
i uzalud mu lijepost i vrlina.
Vremena bjehu ina
kad, kako kažu, bile su od cijene,
a sad su svima nemar i ljutina.
Tako su, osamljene,
došle mi k srcu, k domu prijatelja:
jer u njemu je, znadu, ljuven želja.

Jedna se od njih mnogo jadat uze,
rukom si oslon pruža
kao slomljena ruža:
gol dlan na koji bol je naslonjena,
osjeća, poput dažda, s lica suze;
druga joj ruka skriva
obraz što suze liva:
dronjava, bosa, a časna je žena.
Razdrta halja netom otkri njena
Amoru to što bit će prešućeno,
on ljut i tužan, eno
odgovor o njoj i boli joj sluša:
"O hrano rijetkih duša",
glasom će mu što uzdasi ga biju,
"naša nas narav šalje do tvog lica:
ja, tužnija od sviju,
majci ti sestra, zovem se Pravica;
gola i bosa, vidiš, sirotica".

Kad je upozna i kad tko je začu,
bol i stid ćuti veli
moj gospar, pa čut želi
tko li su druge dvije s njom što stoje.
A nju, što bješe tako sklona plaču,
još većma bol prostrijeli
kad ču ga, pa mu veli:
"Zar hoćeš, još da plaču oči moje"?
Pa poče: "Ko što tebi znano to je,
izvire Nil ko mala rijeka tamo
gdje sunce prži samo,
ta zemlja nema zelenila više:
djevičanskoga više
tog vrela rodih ovu kraj svog krila,
što svojim plavim pramom suze briše.
Kći ova moja mila,
sebe u bistroj gledajući vodi,
ovu što malo dalje mi je rodi".

Amoru uzdah čas odgovor skrije;
zatim mu vlažne oči,
što prije ih ne smoči,
pozdrave druge te neutješene.
Pa reče uzev strijele obadvije:
"Dić ćete čela moći
kad oružje mi skoči;
zarđalo je, vidite u mene.
Izdašnost, Trijeznost i druge rođene
vrline krvi naše sada prose.
No zlo to neka snose,
i nek im suza okom ne koleba,
ljudi kojim i treba
plakat: zlih zvijezda utjecaj ih svlada;
ne mi što istine smo vječnog neba:
jer, premda žrtve sada,
bit ćemo vječni, a doći će k djelu
ljudi što ovu osvjetlat će strijelu".

Kad u božanskoj riječi čujem da je
bol utjeha velika
visokih prognanika,
progonstvo dano meni smatram časti:
jer, ako hoće sud il udes daje
da bijelog cvijeća slika
u crno se preslika,
s dobrima hvale dostojno je pasti.
I da ljepota koje sam u vlasti
nije daleko od pogleda moga,
od žudnje plamenoga
svoj težak teret podnio bih lako.
No taj je plamen tako
već kosti mi i meso uništio,
da ključ je Smrti moju grud već tako.
Pa ako kriv sam bio,
mjesecima mi više grijeh ne traje,
ako se gasi kad se čovjek kaje.

Kancono, nek ti ne otkriju halje
ono što skrivaš kao lijepa žena:
dosta si otkrivena;
svoj slatki plod ti svakome uskrati,
kad rukom ga se lati.
No desi li se da te netko traži
što će ti, sklon vrlini, molbu slati,
još ljepšom se pokaži,
i otkrij; cvijetom što je lijep izvana,
probudi žudnju srca odabrana.

Kancono, idi u lov s perjem bijelim;
kancono, lovi s hrtovima crnim,
s kojih morah da se selim,
al mogli bi da mir mi sada dadu.
No neće, zato jer što su ne znadu:
oprostu mudar ne zatvara vrata,
jer prostit znači bit pobjednik rata. 

                                                                   Đoto, Nada



Tre donne intorno al cor mi son venute,
e seggonsi di fore;
ché dentro siede Amore,
lo quale è in segnoria de la mia vita.
Tanto son belle e di tanta vertute,
che ’l possente segnore,
dico quel ch’è nel core, a pena del parlar di lor s’aita.
Ciascuna per dolente e sbigottita,
come persona discacciata e stanca,
cui tutta gente manca
a cui vertute né belta non vale.
Tempo fu già nel quale,
secondo il lor parlar, furon dilette;
or sono a tutti in ira ed in non cale.
Queste così solette
venute son come a casa d’amico;
ché sanno ben che dentro è quel ch’io dico.

Dolesi l’una con parole molto,
e ’n su la man si posa
come succisa rosa:
il nudo braccio, di dolor colonna,
sente l’oraggio che cade dal volto;
l’altra man tiene ascosa
la faccia lagrimosa:
discinta e scalza, e sol di sé par donna.
Come Amor prima per la rotta gonna
la vide in parte che il tacere è bello,
egli, pietoso e fello,
di lei e del dolor fece dimanda.
"Oh di pochi vivanda",
rispose in voce con sospiri mista,
"nostra natura qui a te ci manda:
io, che son la più trista,
son suora a la tua madre, e son Drittura;
povera, vedi, a panni ed a cintura".

Poi che fatta si fu palese e conta,
doglia e vergogna prese
lo mio segnore, e chiese
chi fosser l’altre due ch’eran con lei.
E questa, ch’era sì di piacer pronta,
tosto che lui intese,
più nel dolor s’accese,
dicendo: "A te non duol de li occhi miei?".
Poi cominciò: "Sì come saper dei,
di fonte nasce il Nilo picciol fiume
quivi dove ’l gran lume
toglie a la terra del vinco la fronda:
sovra la vergin onda
generai io costei che m’è da lato
e che s’asciuga con la treccia bionda.
Questo mio bel portato,
mirando sé ne la chiara fontana,
generò questa che m’è più lontana".

Fenno i sospiri Amore un poco tardo;
e poi con gli occhi molli,
che prima furon folli,
salutò le germane sconsolate.
E poi che prese l’uno e l’altro dardo,
disse: "Drizzate i colli:
ecco l’armi ch’io volli;
per non usar, vedete, son turbate.
Larghezza e Temperanza e l’altre nate
del nostro sangue mendicando vanno.
Però, se questo è danno,
piangano gli occhi e dolgasi la bocca
de li uomini a cui tocca,
che sono a’ raggi di cotal ciel giunti;
non noi, che semo de l’etterna rocca:
ché, se noi siamo or punti,
noi pur saremo, e pur tornerà gente
che questo dardo farà star lucente".

E io, che ascolto nel parlar divino
consolarsi e dolersi
così alti dispersi,
l’essilio che m’è dato, onor mi tegno:
ché, se giudizio o forza di destino
vuol pur che il mondo versi
i bianchi fiori in persi,
cader co’ buoni è pur di lode degno.
E se non che de li occhi miei ’l bel segno
per lontananza m’è tolto dal viso,
che m’have in foco miso,
lieve mi conterei ciò che m’è grave.
Ma questo foco m’have
già consumato sì l’ossa e la polpa,
che Morte al petto m’ha posto la chiave.
Onde, s’io ebbi colpa,
più lune ha volto il sol poi che fu spenta,
se colpa muore perché l’uom si penta.

Canzone, a’ panni tuoi non ponga uom mano,
per veder quel che bella donna chiude:
bastin le parti nude;
lo dolce pome a tutta gente niega,
per cui ciascun man piega.
Ma s’elli avvien che tu alcun mai truovi
amico di virtù, ed e’ ti priega,
fatti di color novi,
poi li ti mostra; e ’l fior, ch’è bel di fori,
fa disiar ne li amorosi cori.

Canzone, uccella con le bianche penne;
canzone, caccia con li neri veltri,
che fuggir mi convenne,
ma far mi poterian di pace dono.
Però nol fan che non san quel che sono:
camera di perdon savio uom non serra,
ché ’l perdonare è bel vincer di guerra.

Dante: Novi život, XIX


Zbilo se zatim da me, prolazeći nekim putem duž kojega je tekla vrlo bistra rijeka, spopadne takva želja da rečem stihove, da počeh mislit kojim ću to načinom; a mišljah da govor o njoj ne bi bio doličan ako ne bi govorio ženama u drugoj osobi, i to ne bilo kakvim ženama, nego samo onima koje su plemenite i nisu samo obične žene. Kažem da mi se tada jezik odvezao kao sam od sebe, i rekoh: Gospe, što znate duh ljubavi prave. Te riječi zapamtih s veseljem, misleći da ih uzmem kao početak; vrativši se zatim u grad i razmišljajući nekoliko dana, počeh jednu kanconu i stavih kao prvih stih te riječi; ona je složena tako kako će se vidjeti iz njezine podjele. Kancona počinje ovako: Gospe, što znate.

Gospe, što znate duh ljubavi prave,
s vama o mojoj gospoji ću zborit,
ne moguć sve joj hvale izgovorit,
govoreć dušu bar ću da ublažim.
Kada se s njome moje misli bave,
tako se slatkim Amor znade stvorit,
da mi je usta tada moć otvorit,
potaknuo bih svijet da ljubav traži.
Na uzvišen se govor ne odvažim,
jer bih od straha možda nizak bio.
O njezinom bih liku zborit htio,
prem nepodobno za njezine draži,
gospoje, s vama, zaljubljenih duša,
jer to stvar nije da je drugi sluša. 

Anđeo moli svemogućeg Boga,
govoreć: "Višnji, u zemaljskom stanu
vidimo dušu divnu, odabranu,
čijim smo svjetlom i mi obasjani".
Da uzvisi je, Stvoritelja svoga
nebo, što drugu ne imade manu,
i blaženici smjerno molit stanu.
Jedino Milost na našoj je strani
i Sveznajući koji to im brani:
"Trpite mirno, još, predragi moji,
da tamo bude nada vam gdje stoji
onaj, što smrt joj, uz strah neprestani,
čeka, što reć će  paklu: O kleti,
ja vidio sam nadu sviju svetih".

Gospoju žude višnji rajski dvori;
sad bih da krepost njenu znate, žene.
Kažem, nek s njome ona od vas krene,
što plemenite želi steći časti,
jer prosta srca Amor lednim tvori,
te svaka druga misao im vene;
a tko izdrži gledat draži njene,
plemenit bit će, il će mrtav pasti.
A koga ona na pogled ovlasti,
toliko od nje kreposti pak ćuti,
pozdrava radi što mu ga uputi,
svakomu prašta, blažen, prepun slasti.
Još milost Bog joj od svih veću dade;
tko s njome zbori za propast ne znade.

"Stvar da li smrtna, tako divna, čista
opstojat može", Amor o njoj kaže.
I dok je motri, njemu se ukaže
da Bog je šalje ko znak čuda, sreće.
S lika joj biser pravom mjerom blista
kako to ukus gospama nalaže;
lijeposti uzor njome se pokaže;
njom narav stvori dobro ponajveće.
Iz očiju joj, kad ih milo kreće,
izlaze dusi što ljubavlju gore;
koji je motre tad oči obore
jerbo do srca svaki od njih lijeće.
Amor joj tako utisnut u lice,
gdje se ne može gledat netremice.

Kancono moja, zboreći poteci,
posvuda dičnim gospojama hodi.
Opominjem te jer te Amor rodi
mladu i ljupku. Sad ti je otići,
a gdje god dođeš ovu molbu reci:
"Kažite put mi, jer me hvala vodi
onoj od koje čast mi proishodi".
A uzaludno ne želiš li ići,
gdje puk je prosti nemoj niti prići;
možeš li, nastoj da budeš očita
tek gospi, mužu soja plemenita,
da upute te kamo ti je stići.
Amora nać ćeš i s njime gospoju,
i njemu molbu preporuči moju.


Ovu ću kanconu da bi se shvatila, podijeliti podrobnije nego dosadašnje. Ponajpre je raščlanjujem u tri dijela: prvi je dio uvod riječima koje slijede; drugi je srž onoga o čemu se govori; treći je u službi prethodno rečenoga. Drugi deo počinje Anđeo moli; treći Kancono moja. Prvi se dio dijeli u četiri: u prvom kazujem s kim želim govoriti o svojoj gospoji i zašto; u drugom kažem kakav izgledam sam sebi kada mislim o njezinoj vrlini, i kažem kako bih to kazao kad ne bih izgubio hrabrost; u trećem kažem na koji način mislim govoriti o njoj, e da ne bih bio nedoličan; u četvrtom opetujući kojim se gospojama obraćam, kazujem razlog zbog kojega se obraćam baš njima. Drugi dio počinje Kada se; treći Na uzvišen se; četvrti Gospoje s vama. Zatim kada kažem Anđeo moli počinjem zboriti o ovoj gospoji, a taj se dio dijeli u dva: u prvom kažem kako se ona poima na nebu; u drugom kako se poima na zemlji: Gospoju žude. Taj se drugi deo dijeli u dva: u prvom govorim o plemenitosti njezine duše, spominjući djelotvorne kreposti koje iz njih proishode; u drugoj govorim o plemenitosti njezina tijela, spominjući joj lijeposti: Stvar da li smrtna. Taj se drugi dio dijeli u dva dijela: u prvom kažem koliko je lijeposti na čitavom tijelu; u drugom kažem koliko je lijeposti po pojedinim dijelovima tijela: Iz očiju joj. I taj se drugi dio dijeli u dva: u jednom spominjem oči, što su izvor ljubavi; u drugom govorim o ustima što su svrha ljubavi. A da bih ovdje odagnao svaku nedoličnu pomisao neka se sjeti onaj koji čita da je već gore napisano da je pozdrav ove gospoje, koji proistjecaše iz njezinih ustiju, bio svrha mojih želja, dok mi ga ona ne uskrati. A zatim kada kažem: Kancono moja, dodajem jednu kiticu koja je u službi drugih, a u njoj kažem što očekujem od ove kancone. A kako je ovaj poslijednji dio lako razumjeti, neću se truditi da ga dalje dijelim. Kažem, da bi za jasnije poimanje ove pjesme trebala još podrobnija podjela, ali tko nije toliko dosjetljiv da bi je mogao shvatiti po ovim podjelama koje učinih, neću žaliti ako je se okani; jer se uistinu bojim da sam i ovakvom podjelom preveliku broju priopćio njenu nakanu, ako se dogodi da ovo budu čitali.

субота, 5. август 2017.

Fransoa Vijon: Balada ženiku



koju je Vijon dao jednom plemiću-novobračniku
da je ovaj uruči svojoj supruzi (Ambroazi de Lore) osvojenoj na maču

Aj, u cik od zore kraguj u boj srne
Mio mu je uzruj, blagorodan kret,
Baš izmoždi tića; od radosti prne,
Ruso pero strgne, da mu diči let.
O njima sad pišem ovu knjigu čini
A miljem ljubavi žarko obuzet,
Znaj Gospođo moja, Ljeljo, niko ini,
Amor me nadahno da nas on sjedini.

Daj, srce mi uzmi, ne da mi se vrne,
Evo ti u ljuven posed-nepokret.
Lovore moj slatki, svake patnje crne,
O maslino vrla što mi blažiš sret!
Raju, što mi život u miloštu skrini,
Eto tebi težim kroz sav živosplet.
Dokle živim tvoj sam i tobom zanet,
Amor me nadahno, da nas on sjedini.

I više no to: kad dvoboj obrne
Promenljive sreće vekovečni šet,
Slatko tvoje oko sreću će da svrne,
Kao vetar pero, u nenadni skret.

Tvojoj će mi njivom žita da ozrne 
A tvoj će mi voćnjak-ponos biti svet. 
Neumitno tako božji melju mlini: 
Amor me nadahno da nas on sjedini

P o r u k a

Kneginjo ljuvena, nek zna ceo svet,
Od tvoga me srca ništ ne razjedini.
Budi i ti takva, tih vrlina cvet,
Amor me nadahno, da nas on sjedini

preveo Stanislav Vinaver

Que Villon donna à un gentilhomme, nouvellement marié, pour
l’envoyer à son espouse, par luy conquise à l’espée.


Au poinct du jour, que l’esprevier se bat,
Meu de plaisir et par noble coustume,
Bruyt il demaine et de joye s’esbat,
Reçoit son per et se joint à la plume :
Ainsi vous vueil, à ce desir m’allume.
Joyeusement ce qu’aux amans bon semble.
Sachez qu’Amour l’escript en son volume,
Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

Dame serez de mon cueur, sans debat,
Entierement, jusques mort me consume.
Laurier soüef qui pour mon droit combat,
Olivier franc, m’ostant toute amertume.
Raison ne veult que je desaccoustume,
Et en ce vueil avec elle m’assemble,
De vous servir, mais que m’y accoustume ;
Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

Et qui plus est, quand dueil sur moy s’embat,
Par fortune qui sur moy si se fume,
Vostre doulx œil sa malice rabat,
Ne plus ne moins que le vent faict la fume.
Si ne perds pas la graine que je sume
En vostre champ, car le fruict me ressemble :
Dieu m’ordonne que le fouysse et fume ;
Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

E N V O I.

Princesse, oyez ce que cy vous resume :
Que le mien cueur du vostre desassemble
Jà ne sera : tant de vous en presume ;
Et c’est la fin pourquoy sommes ensemble.

четвртак, 15. јун 2017.

Ovidije: Ija


Bog Jupiter zaljubi se u kćer rečnog boga Inaha, nimfu Iju i spusti se na nju kao magla s neba da je zavede. Da ga ne otkrije ljubomorna Junona, on je preobrati u snežnobelu kravu; Junona mu je zatraži na dar i daje je na čuvanje Argu, koji ima sto očiju na glavi, što nikada sve ne spavaju. Sažalivši se na Iju, Jupiter šalje svoga sina Merkura da najpre uspava Arga, pripovedajući mu o tome kako se nimfa Siringa bežeći od boga Pana pretvorila u trstiku, a zatim ga obezglavi. Junona šalje Eriniju u vidu obada da progoni Iju do obala nila. Konačno, Jupiter zamoli ženu da obustavi svoju osvetu i pretvara Iju u egipatsku boginju Izidu.


Samo Inaha nema, zavukav se pećini u dno
Vodu suzama množi, za kćerkom tuguje Ijom
Kao za izgubljenom; ne znade je l' na životu,
Il' je kod pokojnijeh. Al' kako je nigdje ne nađe,
Misli da nema je nigdje, i u srcu goreg se boji.
Jupiter videvši nju, od očeve vode gdje ide,
Reče joj: "Jupiter-boga o dostojna djevojko, ti ćeš
Nekoga usrećiti, za koga pođeš; zaklon' se
U hlad visokog gaja" (i hladni pokaže gaj joj);
"Žega je, najviše sunce sad stoji sred svojega kruga.
Ako se sama bojiš u skrovište zverinja zaći,
A ti uniđi šumi u potaju i daj se pratit
Bogu ne kakvomgod, već meni, što nebesko žezlo
Držim u desnici silnoj i str'jele vijugaste bacam;
Ne bjež' od mene". - Al bježi i za sobom ostavi ona
Livade leranske več u kitnasta Lirkejska polja.
Nato Jupiter tamu navuče i pokrije širom
Zemlju, bjegunicu ustavi tad i poštenje joj uze.
uto na krajeve one Junona pogleda te se
Čudi, kako je magla lakokrila od vedra dana
Noć načinila sad, a dobro vidi, da magla
Ta se ne diže u vis iz vode ni iz vlažne zemlje;
Zatim se ogleda, gdje joj je muž, za kojega znade
Rado da vara, jer u tom zatekla ga mnogo je puta.
U nebu kad ga ne nađe, progovori: "Ili se varam,
Il' mi se uvreda čini", te sišavši savrh nebesa
Odmah se stvori na zemlji i maglu rasturi ona.
Slućaše Jupiter posjet Junonin te Inaha kćerku
U kravu pretvori sjajnu, a ona bješe lijepa
I u obliku kravljem. Saturnija junicu krasnu,
Ma joj se ne htjelo, hvali i gradeć se, kao da ne zna,
Pita, čija je, otkud, iz kojeg li stada? - Iz zemlje
Jupiter slaže da posta želeći za njezin početak
Da se ne pita više. Saturnija za dar je ište, - 
Što će učiniti on? Milosnicu muka je predat,
Ne dat je - sunjivo bit će. Na ovo navrača stid ga,
Od prvog odvraća ljubav. Odoljela ljubav bi stidu,
Al' dar maleni - kravu - da ne da sestri i ženi,
Krava da nije to, Junona bi pomislit mogla.
Dobivši inoču tako Junona odmah je nije
Prošao strah, već s muža u skrbi i bojeć se krađe
Sinu Arestora Argu predade na čuvanje kravu.
Arg je očiju sto po cijeloj imao glavi; 
Od tijeh očiju svih naizmjence bi spavala po dva,
Druga bi budna bila i stražila stražu i tako
Arg kakogod bi stao, u Iju je gledao svagda.
I odvrativši lice pred očima imo je Iju.
Obdan joj dopušta pasti, a kada je sunce pod zemljom,
Onda je zatvara Arg i nevini za vrat je veže.
Hrana s drveća lišće i gorke trave su njojzi,
Mjesto na krevetu leži sirota na zemlji, po kojoj
Nema uvijek trave, i pije kaljavu vodu.
Kada bi htjela ruke da Argu ponizno pruži,
Nije imala ruku da pruži ih; kada bi opet
Tužit se pokušala, iz usta bi rika izašla,
To joj je strašno bilo i bojala svojeg se glasa.
Na br'jeg bi k Inahu došla, gdje često se igraše prije,
I žvalo ugledavši u vodi i rogove nove
Sva upropastiv se od stra od sebe bi bježala sama.
Ne zna ni jedna Najada, ni Inah, tko li je krava;
Ona za ocem ide, za sestrama gladit se pušta,
Ona im dolazi blizu, a oni čude se njojzi.
Travicu trga Inah starina i pruža je Iji,
Ona mu ruke liže i na dlane cjelive sipa,
Suze pušta da teku i samo da može govorit,
Pomoć bi iskala, rekla i ime svoje i sudbu.
Mjesto riječi slova, što načini nogom po prahu,
Promjenu očituju, žalovitu tijela njena.
"Teško li meni!" na to zaječi i snježanoj kravi,
Stenjućoj oko vrata i rogova obisne Inah;
"Teško li meni!" vikne, "ta moja ti li si kćerka,
Po svoj što zemlji te tražih? Ne našav te manje sam strado
No sad, kada te nađoh. O kćerko, šutiš na moje
R'ječi ne odvraćaš ništa, tek uzdišeš grudima iz dna,
I što jedino možeš, na moje besjede mučeš.
A ja ne sluteći ništa i ložnicu tebi i svadbu
Spremah te najprije zetu, a onda se unukom nadah,
A sad ćeš u stadu ti i muža imat i sina.
A ja s tolike muke ne mogu se smrću svršit:
Bog sam na nesreću svoju, i smrti zaprta vrata
Meni će do vijeka vijekova žalost otezat".
Tako oboje tuže, a zvjezdasi Arg ih razvede,
I kćer uzevši ocu odagna je na drugi pašnjak;
Onda ode daleko na visoki vršak planine
I tu sjednuvši stane na različne gledat strane.
Ali bogova vladar već ne moguć gledat tolike 
Muke Foronejkine pozove sina, kog rodi
Sjajna Plejada, te mu zapovjedi ubiti Arga.
Odmah na glavu klobuk i krila na noge ovaj
Metne, a u ruku jaku uspavljivu šibljiku uzme;
Jupiter-boga sin učinivši sve to iz dvora
Očinih na zemlju skoči i onda skine s glave
Klobuk  ostavi krila te šibljiku samo zadrži,
Kojom koze ko pastir po zahodnim poljima goni,
u c'jevi složene svira, dok na mjesto dođe, - Junonin
Čuvar je osvojen glasom neobičnim i on će reći:
"Tkogod si, da si, sjedni na ovaj uza me kamen,
Nigdje za stoku nema obilnije trave no ovdje,
A i hladovine vidiš da ima pastirima mile".
Atlantov sjede potomak i u mnogom znade govoru
Čitav provesti dan te gledaše, kako bi budne
Argove sklopio oči u složenu svirajuć frulu;
Ali nastoji Arg otresti se od blagog sanka,
I neke oči već zadrijemale ako i jesu,
Al' su druge još budne; za sviralu (koja se bila
Skoro izumjela) pita, izumjela kako se bila.
Njemu odgovori bog. "U arkadskim brdima hladnim
Ponajslavnija od svijeh nonakrijskih Hamadrijada
Jedna bješe Najada, Siringom zvahu je Nimfe.
Satiri ganjahu nju, al' ona im znaše izmaći
I drugim bozima svima, hladovita što ih imade
Šuma i rodno polje. Ortigijskoj boginji službom
Služaše i djevičanstvom, i pašuć se kao Dijana
Mogla je zavarat kog i Latoninom činit se kćerju,
Tek luk njezin je rogov, a zlatan je bio Dijanin.
Al zavaravala ona i tako je; išla je jednoć
S Likeja, spazi je Pan s omorikovim na glavi
Bodljikastim vijencem i reče " - - " Još trebaše reći,
Kako prozrevši molbe odletje bespućem Nimfa
I k pjeskovitoj tihoj rijeci Ladonskoj dođe,
Kako je vali dalje ne pustiše bježat, te ona
Sestre zamoli svoje, pretvorile da bi je u što,
Kako već mišljaše Pan, da Siringu uhvati, al' mu
Mjesto nimfe se nađe u rukama trska jezerska;
Stane uzdisat Pan, al' zažubori vjetrić u trski,
Te glas iziđe tanak i sličan tužaljki iz nje;
Pana slađahni glas i umjetnost osvoji nova
I kaže: "Ovo će odsad jednstvo među nama biti!"
Cjevčice nejednake međusobno spojene voskom
Tijem načinom nimfe Siringe dobiše ime.
Kad to Kilenac htjede da kazuje, opazi da su
Oči klonule sve i pokrio da ih je sanak.
Odmah ustavi glas i drijemež utvrdi jače
Čarobnom šibljikom oči dodirkujuć trudne te brzo
Srpu sličnijem mačem gdje glava se sastavlja s vratom
On posiječe Arga, dok kunjaše, pa ga nako
Krvava sa hridi baci i krvlju okalja strmen.
Ležiš sad, Argu, i smrklo toliki se vidjela tvojih
Vidjelo, jedan ti mrak je poklopio stotnu oči;
Njih Saturnija uze i svojoj ih namjesti ptici
U perje i rep njezin zvjezdolikim drakcima osu.
Ljuto se raspali ona i ne časeć časa u gnjevu
Argolskoj inoči groznu Eriniju pred oči, dušu
Postavi, u srce k tome podmače žalce joj tajne,
Te po svjetu je tada cijelome pogna, nek bježi.
Mukama golemim ti si, o Nile, granica bio.
Kojemu kada dođe, na kraju obale ona
Kleče na koljena sva i što je jedino mogla,
Pregne vrat i digne k zvijezdama visokim oči,
Pa se činjaše, plačuć i uzdišuć i tužno ričuć
Da pre Jupiter-boga i nevolja ište svršetak.
On tad zagrli ženu i zamoli, napokon da bi
Osvetu svršila svoju te reče: "Ne boj se, neće
Ona ti nikada više zadavati nikakvog jada."
Jupiter učini, da to i bare Stiksove čuju.
Kada se smiri Junona, tad Ija pređašnji oblik
Dobi i posta što bješe; izgubiše s kože se dlake,
Pomalo nesta rogova, a očiju suzi se okrug,
Usta se također smanje, a ruke i pleći se vrate,
Papci se izgube svi razdijelivši u pet se prsta;
Od krave ništa drugo ne osta do samo bjelina.
Diže se Nimfa sretna, što dvije služe joj noge,
Boji se besjediti, ko krava da riknula ne bi;
Plašljiva prekinut govor uviježbava; sada je mnoštvo
Ljudi u platnenom ruhu ko boginju slavi veoma.

preveo Toma Maretić



петак, 7. април 2017.

Starogrčke pesnikinje Palatinske antologije: Anita

ovde možete pročitati i o Praksili


Pjesnikinju Anitu je uvelike cijenio savremeni svijet i potomstvo. Epigrami njezini, koji su ponajviše namijenjeni zavjetnim darovima, vrelima i svetim mjestima, odlikuju se ljepotom misli i oblika. Ona je Arkađanka iz grada Tegeje. Rodni joj je grad podigao kip. U naponu snage pjesničke bijaše negdje početkom III vijeka p.n.e. U isto vreme živi još i pjesnikinja Mira iz Bizanta i Lokranka Nosida iz donje Italije.



Mrtav delfin prolazniku;

Οὐκέτι δὴ πλωτοῖσιν ἀγαλλόμενος πελάγεσσιν αὐχέν' ἀναρρίψω βυσσόθεν ὀρνύμενος, 
οὐδὲ παρ' εὐσκάλμοιο νεὼς περικαλλέα χείλη ποιφυξῶ τἀμᾷ τερπόμενος προτομᾷ· 
ἀλλά με πορφυρέα πόντου νοτὶς ὦσ' ἐπὶ χέρσον, κεῖμαι δὲ ῥαδινὰν τάνδε παρ' ἠιόνα.

Neću više pliskati po morskim valovima, 
neće me više ugledati ljudsko oko, 
kako u skoku siječem iz dubine 
tišinu morske pučine. 
Neću više veselo skakutati 
hukćući oko brončana pramca lađa, 
očaran što na njima vidim svoju sliku.
Crna oluja izbacila je na žalo mene 
i sad ležim na pijesku 
jer se zauvijek ugasiše moje zjene.

preveo: Ton Smerdel

среда, 5. април 2017.

Hiperboreja: Pindareva pitijska deseta




Hipoklu iz Tesalije


Sretne li Lakonije, i blažene Tesalije!
Jednom i drugom rod od istoga oca,
izvrsna ratnika Herakla, vlada.
Možda bez nadahnuća govorim?
Ne!
Pito me zove i pećina pelinska
i sinovi Aleuada,
koji čeznu da na gozbi u čast Hipokla
oglasi se zborna pjesma.

Uživa on u nagradi.
Narod je okupljen u dolini Parnasa,
klicao pobjedi njegovoj
u dvostrukoj trci dječaka.
Apolone,
sretan svršetak je ljudi,
ako im bogovi blagosivlju početak i kraj.
Ta djela milošću tvojom je izvršio,
ali su njemu i naslijeđene pomogle vrline,
i stopama oca je krenuo,
što je u oklopu Aresovu teškom
dvaput zadobio u Olimpiji vijenac.
Pobijedio u trkama na travnim je livadama
pod gradom kamenitim Kirom snažnonogi Frikije.
neka ih sreća prati, a u budućim danima
neka im ljupko bogatstvo cvate!

Sad u velikoj uživaju sreći,
što im je Helada dade.
Oh, da sudbinu njihovu
ne pomuti nikada bogova zavist!
Božanstvo je onaj, kome je srce bez jada.
Sretan je onaj, kome pjevaju pjesnici,
jer, kad pobijedi pesnicom i brzom nogom,
on nagradu najvišu stječe,
te ponosan i gord doživljuje,

kako darežljiva Sudba
njegovu sinu još dječaku
poklanja pitijske vijence.
On se zaista tada popeo nije
na brončano nebo,
ali je svu sreću, što je smrtnici
doživjeti mogu, dostigao potpuno.
Ni kopnom ni brodom
pronaći nećeš
čudesna puta u zemlju Hiperborejaca,
puta, što vodi na njihove igre.

Jednog je dana kod naroda ovih
na gozbi vojvoda Persej bio.
U trenu, kad on je stigao,
žrtvovahu božanstvu oni
hekatombe sjajne magarica divljih.
Gozbama se njihovim i molbama 
osobito Apolon veseli,
pa se smiješi promatrajaću
s naježenih planina raskalašne igre.

Ipak poznaju oni Muze.
Uvijek djevojke tamo igraju kola,
čuju se glasovi uz zvukove lire i frule,
a zlatnu kosu vijencima lovora kite
i gozbom veselom srca vesele.
Ni bolesti ni dosadna starost
posvećeno ovo ne more pleme.
Ne poznaju nevolja ni ratova.
Žive, a da im Nemeza pravedna
ne naškodi nikada.
Među sretnike ove došao nekada pod vođstvom Atene
srca puna hrabrosti Danajin sin.
On Gorgonu ubi
i kosmatu glavu,
prepunu svjetlucavih zmija,
što skameniti može,
među stanovnike otoka ponese.

Djela, što bogovi ih izvrše,
nikad se meni nemoguća ne čine.
Ustavi vesla i sidro nek dno zahvati,
te grebene pod varljivom izbjegavaj vodom,
pa će najljepše pjesme
nalik na pčelu, što leti
od cvijeta do cvijeta,
razne opjevati sadržaje.

Nadam se da će onda -
kad Efiri zapjevali budu
moju slatku pjesmu na obali Peneja
zbog vrijednosti njene - 
još blistaviji Hipokle
s vijencima svojima biti
među drugovima svima,
koliko ih vršnjaka ima,
i nježno uzdisanje ime će mu
na usni djevojaka biti.
Razne čeznje raspaljuju srca ljudi.

Sve ono, što netko želi,
ako mu sudbina pruži,
on požudno grabi,
jer nitko prozreti ne može godine buduće.
Pun sam pouzdanja
u Toraksovo gostoprimstvo,
jer je, pjesme moje željan
s pijerijskim utrkivao se četvoropregom.
On neka ljubi i poštuje onoga,
koji ga ljubi i poštuje.

Doživljajem čovjek čvrstinu uma svoga ispituje,
ko i zlato u kamenu kušaču,
kako to uvijek njemu dolikuje.
Opjevat ćemo hvala svima
braću onu dobru,
koji proslaviše slavni zakon Tesalaca.
Odlika je građana dobrih,
da u duhu zakona pređa
državama upravljaju svojim.

Prva pitijska oda Pindara


Hijeronu iz Etne

Zlatne žice, skupno, jedno blago
boga nam Apolona
i plavokosijeh Muza! Noga, igra - 
slave početak vijek vas sluša.
Na zvuk vam pjevači paze svi,
Zujem zujuć prvi kad glasi
pjesme vam prve jeknu i kolo na pjev zovnu.
Samu strijelu, munju, iskru vječitu
Trnete; Zeusu gle na žezlu drijema orao,
kralj svih ptica, - oba hitra spustila se krila.
I krivokljunu mu glavu tamnom
maglicom ovijate,
Slatkim sankom trudne zaklapate vjeđe;
drijjema, a pleći iznemogle
Nadimaju s' njemu - udar vaš
Skrši ga. I ljutica Ares
oštrih kopalja grozne nizove pušta, iz daleka
Stigne, - čarom srce mu se začara;
Bozima samim strijele vaše dušu opčine,
smetu darom Letina sina, darom Muza struka vitka.

Bića, što Zeus-bog ih ne miluje, dršću, plaše se,
Glas Pijerida kad čuju,
i na zemlji i na moru burnom,
Pa i onaj dušman božji, Tifon stoglavi,
Što u strašnom Tartaru se pruža. Pećina ga,
Mnogo spominjana, kilikijska nekad othrani,
A sad njemu prsi rutave tište
Kršni, strmi žali morski
Ponad Kume, a i Sicilija, stup nebeski ga,
Etna snježna, kruta leda
Vječna dada, tlači, gnječi.

Njoj iz ždrijela grozne, strašne vatre
ključaju vruci sveti,
Žarom ožarena struja dima crna
za dana mlazom k nebu mlaza;
Noću, mrakom plamen krvavi
Kamen, hridi uz prasku valja,
moru ga na pučinu ravnu duboko nosi.
Neman ona ognja silnog potoke
Riga i baca, - čudno čudo oku pogledat,
čudo i od onoga, tko ga glavom vidje, slušat.

Etni pod crnolistijem visom
sapeta na dnu leži,
Protegnuta leđa njena svakolika
stelja joj oštra reže, bode.
Da bih - da bih svidjet mogo se
Tebi, Zeuse, na toj što gori,
plodnoga kraja glavi, stoluješ! Po njoj prozva
Bliski grad osnivač slavni, dikom ga
Prodiči, - ime mu u Pitu klikom oglasi
glasnik, trkom na kolim' kad Hijeron dobit dobi.

Punijem dahom li na početku plovidbe
Ljudma mornarim, dune
vjetar dobar, radost to je prva,
Jer će, čini s', i kraj - povratak im sretan bit.
Riječi te nam zgodom ovom nadu sada bude,
Još i poslije da će se vijencima, konjma dičit grad,
Gozba, pjesma da će slavom ga slavit.
Likijski i delski kralju
Febo, Kastalije, vrela parnaskog, prijatelju,
Daj prikloni srce nama,
Daruj zemlji ljude vrsne!

Od bogova izvire smrtnicim'
kreposti izvor svaki,
Od njih ljudi uma krasna, ruku snažnih
jezika vješta rodiše se.
Dok prodičit onog želim ja,
Ne nadam se, kopljem da mjedenim
ruka će zamahnuti, nišana ne pogodit,
Već daleko bacit i takmace sve
Nadbit će. Cvala - želim - sreća njemu kroz sav vijek,
blagom darovala ga, s uma boli odagnala!

Nek se sjeti u kolikom ratu,
u bitkam' kakvim li se
Srcem junačkijem odrva, iz ruku
božjih kad braća slavu,
Blaga sjajna krunu, primiše!
Vlast toliku Helen nijedan
ne ubra. Sada dašto na vojsku ko Filoktet
On se diže, te i oholica ga
S nevolje grli, voli. Po sina ti - priča svijet - 
Peantova, strijelica, što ranu bolovaše ljutu,

Stigli božanski junaci s Lemna njega da vode.
Prijamu razvali prijesto,
Danajcima svrši trude, jade;
Tijela krenu slaba, al' ga sudbe zovnu glas.
Tako vodio nam Hijerona bog sve dane
Odsad naprijed, željicu svaku mu ispunio on!
Muzo, čuj me, daj Dinomenu na čast
Četvoropregu sad pjevaj!
Pobjeda mu oca njeg'va nije radost tuđa.
Hajde, pjesmu milu, dragu
Nađ'mo sada Etne kralju.

Njemu grad Hijeron sa slobodom,
od boga danom, diže,
Zakone mu u Hilovu duhu poda;
Pamfila i Herakla djeca,
Podno Tajgeta što stanuju,
Vijekom dovijek Dorani ostat
žele, Egimijevih držat se odredaba.
S Pinda digli s', grad Amiklu uzeli
Po sreći; Tindaridima, sijelu bijele ždrebadi
slavni bili susjedi, koplju im je slava cvala.

Zeuse, želja izvršenje, puku,
kraljima na Ameni vodi
Sudbu takvu podaj vazda, sud da ljudski
istin rasudit znat će oni!
S tobom glava, vođa moći će,
Svjetom svoga svjetujuć sina,
poštujuć narod, putem sloge i mira krenut.
Kronione, usliši me, molim te,
Fenički, tirenski krik bojni guši kod kuće!
S obijesti se krute pred Kumom krima lađa čula.

Kako li stradahu od sirakuškoga kralja nam,
S lađa, brzica kad brzih
u more svu momčad sruši, baci,
Heladu nam jarma, ropstva, teška, izbavi!
Salaminu ću Ateni dičit, - hvalom će mi
Platiti; bitku pod Kiteronom u Sparti ću slavit;
Od njih s lukom krivim Međanin klonu.
Do obale vode krasne - 
Do Himere slavu ću Dinonema sinma pjevat;
Junaštvom je pribaviše
Dušman ljuti kada pade.

S mjerom hvališ li i mnogih stvari
vrške li skupiš, zbiješ,
Manji onda će prijekor ljudski slijedit.
Sitost mrska nadu, žudnju
Tupi; slušat tuđe hvale riječ - 
U potaji građanstvu to ti
najviše dušu tišti, mori. Al' opet nemoj
Djela krasnih da se kaniš, - zavist je
Bolja no smilovanje! Pravde krmom narod daj
ravnaj, a na nakovnju istine si jezik sakuj!

Izmakle l' se samo mrva mala,
griješka golema j' za te.
Silnom svijetu kralj si; za zlo, za dobro imaš
silu svjedoka pouzdanih.
Plemenitoj težnji vjeran bud'!
Glase slatke voliš li slušat
navijek o sebi, - trošit, sipat ne sustaj nikad!
kao čovijek krmar jedra puna daj
Raspni! Zaslijepit, dragi, pletkama se lukavim
dati nemoj! Samo sjaj slave kod potomstva poznog

Pjesniku, pripovjedaču jednako navješćuje
Život preminulih ljudi.
Kresovoj vrlini - prijaznosti
Trag se zamijest neće. Falarisa krutu ćud - 
Bik mu mjeden peko svijet - glas mrski svuda javlja.
Njeg u domu kitara nikad u društvo veselo
Ne zovnu, dječaka ne ori s' pjesma.
Sreća nagrada je prva,
Dobar glas je plata druga; oboje l' srećom nekom
Čovjek nađe, ubere si,
Najljepši je vijenac steko.

preveo: Koloman Rac