Horacije: Vještice (Satira I.8)

    

Smokvin bjeh nekad panj, beskorisno inače drvo

kad li majstor kolebljiv, bil' klupa il Prijap to bilo,

božju mi namijeni kob. Otad bog sam, strašilo grdno

tatima, ptičjemu jatu: jer tatima prijeti mi desna

i pružen s grdne slabine rumenilom obojen kolac,

u šiju zadjeta trska nepoželjne straši pak ptice

te im ujedno brani da slijeću u bašče nove.

Robove mrtve je prije iz izbica bačene uskih

amo smještao drug im, za pogreb, s priprostom rakom;

grobište bilo je ovdje za svjetinu sirotnu skupno.

Grobni kazivaše kam, da Pantolab tu ima čankoliz

s rasipnim Nomentanom sa pročelja tisuću stopa

prostora, trista sa strane, u naslijeđe groba tu nema.

Zdravom na Eskvilinu sad slobodno stanuju ljudi,

ujedno na suncu prolaze nasipom, zlovoljni gdje su

gledali dosad rugobu od bijelih po polju kosti.

Tati i obične zvjerke, što ovo nagrđuju mjesto,

meni ne zadaju muka toliko i teških briga,

koliko vračare klete, što bajanjem, otrovom svojim

smućuju čovjeku pamet: njih zatrti ničim ne mogu,

niti ih spriječiti u tom - čim lutalica svoj Luna

objavi lik a da ne beru kosti i zlokobne trave.

Potpasanu tu vidjeh gdje stupa u haljini crnoj

bosih Kanidija nogu i sasvim kuštravih vlasi

gdje sa starijom Saganom urliče. Smrtna bljedoća

oblila strašno im lice. Tad počeše noktima zemlju

grepsti i grizući zubma komadati jagnjicu crnu:

krvca se u jamu proli, da primame otud iz zemlje

duše podzemnog svijeta i od njih odgovor prime.

Još je od vune bio tu kip, drugi voštani: veći

bješe od vune onaj, da slabijem nametne kaznu;

voštani stajaše smjerno, ko ropče, kad mu je blizu

dosuđena već smrt. Pozove Hekatu jedna,

druga Tisifonu ljutu. Splet zmija si vidjeti mogo,

rulju skitničkih pasa i Luna se rumena skriva

iza grobova većih, da ne bude svjedok grozoti.

Ali, ako što lažem, nek bijelom mi nečisti svojom

gavrani tore po glavi, pa mokrit me dođu i gnusit

Ulije, Pedijacija ženskić, k tome tat Voran.

Što da podrobno pričam, izmjenice kako su sjene

Sagani uzvraćale u kuknjavi prodornoj tužnoj,

kako su vučju bradu odvukle krišom pod zemlju

skupa sa šarkinim zubom, pa našire planula vatra

voštanoga od kipa, te odmazda kako mi dođe,

kadno se zgrozih nad furija urlanjem u vraždom obih?

Koliko mjehur s praskanjem jekne, odapnem snažno -

Smokvi tjelica prsnu. Tad one pojure u grad.

Zube Kanidija prosu, a Sagana vlasulju krasnu;

raspu se zatim i trave i magične svakakve vrpce.

Sve si to vidjeti mogo i smijat se, zbijati šalu.

preveo: Juraj Zgorelec

Radmila Šalabalić: Prepevi iz Sapfe (1968.)

[2]

— — — s nebeskih bedema zračnih — — —

     — — siđi — — — —

ovde na Krit. Tu je vremen hram,

         skriva ga tih

                             jabukov gaj.

Oltari drevni; tamu svodova hladnih kadi

      svet i čist

                      tamjanov dah.

Ovde je potočić studen — rapava stabla

        srebrn mu žubor

                                   čuju.

Obronkom bokori ruža prosuli senke

         nežne, a lišće

                setom trepti i roni

                                             snove.

Ovde je livada jedna, tu konji srčani pasu,

        gizdava, sjajna,

                                 prolećna, cvetna.

Opojni, medni anis s livade struji i pleni

        mirisnim dahom.

                                    — — — — — — 

Hajde, Kiparko, dođi i glavu ovenčaj cvećem,

        kraljice,

                      da nam na dar

pružiš iz pehara zlatnih, za praznik

      svečano

                    pripremljen nektar.  

δεῦρύ μ’ ἐκ Κρήτας ἐπ[ὶ τόνδ]ε ναῦον

ἄγνον, ὄππ[ᾳ τοι] χάριεν μὲν ἄλσος

μαλί[αν], βῶμοι τεθυμιάμε-

       νοι [λι]βανώντῳ·

ἐν δ’ ὔδωρ ψῦχρον κελάδει δι’ ὔσδων

μαλίνων, βρόδοισι δὲ παῖς ὀ χῶρος

ἐσκίαστ’, αἰθυσσομένων δὲ φύλλων

      κῶμα κατέρρει·

ἐν δὲ λείμων ἰππόβοτος τέθαλεν

ἠρίνοισιν ἄνθεσιν, αἰ δ’ ἄηται

μέλλιχα πνέοισιν [

      [

ἔνθα δὴ σύ . . . . ἔλοισα Κύπρι

χρυσίαισιν ἐν κυλίκεσσιν ἄβρως

ὀμμεμείχμενον θαλίαισι νέκταρ

       οἰνοχόαισον

[16]

Sjaj konjice, sjaj parade

za ponekog najlepša je

stvar na svetu; drugom opet:

pešadijskih bataljona

nedogledi; za trećeg je

ratna flota dika sveta;

a ja kažem: to je biće

koje voliš.

Da to jasno svako shvati,

ništa lakše: ta, Jelena,

gospa divna, što lepotom

sve zaseni, nije l' negda,

i bez suza, napustila

savršenstvo, uzor muža?

Konj'ma brzim, morem pustim,

put trojanskih ode žala,

ne seti se čeda milog,

oca, majke — žudnjom bludi

Kiparka joj srce vodi.

Savitljiv je — — — —

put — — — savesti — — —

kad prečezne — — — — smer boginje.

Zbog nje i ja srce zovem:

Anaktorijo. — — —

Gde si? Gde si?

Taj skladni hod da vidim opet.

Senast, zlatast, drhtaj, ushit

na tom lišću — jače blešti

no u ljutom okršaju

zrake sunca kad ih lome

tuč i zlato, sev kaciga,

štitova i bornih kola.

Al' čoveku nije data

— — — — — — — puna sreća

— — — — — — — — — — —

— — — — — — — samo deo

— — — — — — — — — — —

— — — — — — — — — — —

— — — — — — — — — — —

nenadani.

ο]ἰ μὲν ἰππήων στρότον οἰ δὲ πέσδων

οἰ δὲ νάων φαῖσ’ἐπ[ὶ] γᾶν μέλαι[ν]αν

ἔ]μμεναι κάλλιστον, ἔγω δὲ κῆν’ ὄτ-

     τω τις ἔραται·

πά]γχυ δ’ εὔμαρες σύνετον πόησαι

π]άντι τ[ο]ῦ̣τ’, ἀ γὰρ πόλυ περσκέ̣θ̣ο̣ι̣σ̣α

κ̣άλ̣λο̣ς̣ [ἀνθ]ρώπων Ἐλένα [τὸ]ν ἄνδρα

      τ̣ὸν̣ [πανάρ]ι̣στον

κ̣αλλ[ίποι]σ̣’ ἔβα ’ς Τροΐαν πλέοι̣[σα

κωὐδ[ὲ πα]ῖδος οὐδὲ φίλων το[κ]ήων

πάμ[παν] ἐμνάσθη, ἀλλὰ παράγ̣α̣γ̣’ α̣ὔταν

                    ]σαν

                ]αμπτον γὰρ [

            ]. . . κούφως τ[ ]οησ[.]ν

. .]μ̣ε̣ νῦν Ἀνακτορί[ας ὀ]ν̣έ̣μναι-

      σ’ οὐ ] παρεοίσας·

τᾶ]ς κε βολλοίμαν ἔρατόν τε βᾶμα

κἀμάρυχμα λάμπρον ἴδην προσώπω

ἢ τὰ Λύδων ἄρματα κἀν ὄπλοισι

       πεσδομ]άχεντας.

            ].μεν οὐ δύνατον γένεσθαι

            ].ν ἀνθρωπ[. . . π]εδέχην δ’ ἄρασθαι

            τ’ ἐξ ἀδοκή[τω.

[168b]

I mesec je već zašao

i Plejade: gluvo doba,

ponoć, vreme — kad ćeš, kad ćeš

proći — — —

sama spavam ove noći.

δέδυκε μὲν ἀ σελάννα

καὶ Πληΐαδες· μέσαι δὲ

νύκτες, παρὰ δ’ ἔρχετ’ ὤρα,

ἔγω δὲ μόνα κατεύδω.

[34]

Krupne zvezde inja jasna

lišća skriju u plašt noćni,

kad nad bledom zemljom sine

luna sva od vrelog srebra —

      — — Luno — — — luno — — —

                        — — — srebro noći.

ἄστερες μὲν ἀμφὶ κάλαν σελάνναν

ἂψ ἀπυκρύπτοισι φάεννον εἶδος

ὄπποτα πλήθοισα μάλιστα λάμπη

     γᾶν

[95]

Gongilo — — — — — — —

— — — — — — — — — —  —

I znak jedan mi predskaza,

znak poslednji, svima jasan,

ko će doći? Hermes sleće

da me vodi, vesnik krasan.

 — Ja pristajem srca rada

da me vodiš, gospodaru,

jer ja nemam, više nemam

radosti na belom danu.

O, tako mi Afrodite,

silna želja mene mori

da nestanem s ovog sveta,

tolike su patnje moje.

O, da umrem, pa da mrtva,

s očima od srebra hladna,

gledam rosni lotos mirni,

povrh vode Aheronta — —

skoro — — — —

         — — — — skoro da me prime

dvori Hada — — — — — — —

i da niko — — — — —

              — — — — niko više — —

ου[

ᾖρ’ ἀ[

δηρατ.[

Γογγυλα . [

ἦ τι σᾶμ’ ἐθε . [

παισι μάλιστα . [

μας γ’ εἴσηλθ’ ἐπ . [

εἶπον· ̔ὦ δέσποτ’ ἐπ . [

ο]ὐ μὰ γὰρ μάκαιραν̣ [ἔγωγ’

ο]ὐδὲν ἄδομ’ ἔπερθα γᾶ[ς ἔοισα,

κατθάνην δ’ ἴμερός τις [ἔχει με καὶ

λωτίνοις δροσόεντας [ὄ-

χ̣[θ]οις ἴδην Ἀχέρ[οντος

. ] . . δεσαιδ . [

. ] . ν̣δετον̣[

μητισ̣ε̣[

[96]

Misli nam svoje često sa Sarda u zavičaj šalje,

seća se prisnosti naše; boginja za nju si ti,

svakoj se pesmi tvojoj veselila najviše ona,

        al' sve je sećanje sad.

Sada se gordi u sjaju međ gospama lidskim, baš kao

        kad sunce zađe i svud

rumenim prstima luna zarobi treptanje zvezda pod sjajni,

       blistavi skut,

pa ravnomerno svetlim bisernim posipa prahom

pučinu slanu i redom cvetove usnulih bašta,

tad prva rosa kroz tamu trepne, pupoljak rumen od sna

      zevne, zora je tu —

vreža se budi sa cvetom nežnim — —

— — — čičak se kostreši plav — —

zova suncobran cvetni okreće suncu ranom

        — — — svanuo dan.

A Arignota mislima bludi, slomljena srca,

čeznja za Atidom dragom i za nama mori je, srce

razdire tuga i bol — — —

"Dođite k meni." Zove nas glasno, sve jače, al' mora

beskrajnog talasi hučni ne donose vapaje njene

— — — niko je ne ču — — —

]Σαρδ . [ . .]

πόλ]λακι τυίδε̣ [ν]ῶν ἔχοισα

ὠσπ . [ . . .] . ωόμεν, . [ . . .] . . χ[ . .]

σε θέᾳ σ’ ἰκέλαν ἀρι-

γνώτᾳ, σᾳ δὲ μάλιστ’ ἔχαιρε μόλπᾳ.

νῦν δὲ Λῦδαισιν ἐμπρέπεται γυναί-

κεσσιν ὤς ποτ’ ἀελίω

δύντος ἀ βροδοδάκτυλος σελάννα

πάντα περρέχοισ’ ἄστρα· φάος δ’ ἐπί-

σχει θάλασσαν ἐπ’ ἀλμύραν

ἴσως καὶ πολυανθέμοις ἀρούραις·

ἀ δ’ ἐέρσα κάλα κέχυται τεθά-

λαισι δὲ βρόδα κἄπαλ’ ἄν-

θρυσκα καὶ μελίλωτος ἀνθεμώδης·

πόλλα δὲ ζαφοίταισ’ ἀγάνας ἐπι-

μνάσθεισ’ Ἄτθιδος ἰμέρῳ

λέπταν ποι φρένα κ[ᾶ]ρ̣[ι σᾷ] βόρηται·

κῆθι δ’ ἔλθην ἀμμ . [ . .] . .ισα τό̣δ’ οὐ

νῶντ’ ἀ[ . .]υστονυμ̣[ . . .] πόλυς

γαρύει̣ [ . . .]αλον̣[ . . . . . .] .ο̣ μέσσον·

ε]ὔ̣μαρ[ες μ]ὲ̣ν οὐκ̣ ἄμ̣μι θέαισι μόρ-

φαν ἐπή[ρατ]ον ἐξίσω-

σθ̣αι συ[ . .]ρ̣ο̣ς ἔχηισθ’ ἀ[ . . .] .νίδηον

το̣[ . . . .]ρατι-

μαλ[ ] . ερος

καὶ δ[ . ]μ̣[ ]ος Ἀφροδίτα

καμ̣[ ] νέκταρ ἔχευ’ ἀπὺ

χρυσίας [ ]ν̣αν

. . . .]απουρ̣[ ]χέρσι Πείθω

[ ]θ[. . .]ησενη

[ ]ακις

[ ]. . . . . .αι

[ ]ες τὸ Γεραίστιον

[ ]ν̣ φίλαι

[ ]υ̣στον οὐδενο[

[ ]ερον ἰξο[μ

[131]

Ah, Atido, tebi sad je

teško da za mene mariš,

Andromedu ti sada voliš,

srcem svojim nju sad tražiš.

Ἄτθι, σοὶ δ’ ἔμεθεν μὲν ἀπήχθετο

φροντίσδην, ἐπὶ δ’ Ἀνδρομέδαν πότῃ

[101a]

Ispod cvrčkovog krila

      treperav, srebrnast zvuk,

sparna podneva letnja

        začara nežno crr ... crrr.

πτερύγων δ’ ὔπα

κακχέει λιγύραν ἀοίδαν,

ὄπποτα φλόγιον †καθέ-

ταν† ἐπιπτάμενον †καταυδείη†

[102]

Majko slatka, ja ne mogu za razbojem da se skrasim,

       silna čežnja svu me svlada,

za mladićem. — Nisam kriva, Afrodita prepredenka

        ona je to udesila.

γλύκηα μᾶτερ, οὔτοι δύναμαι κρέκην τὸν ἴστον

πόθῳ δάμεισα παῖδος βραδίναν δι’ Ἀφροδίταν.

[58]

Došla je starost. Smežurale bore već čitavo lice,

Kose mi bele — — — a negda bile su crne — — a — sad

        — — — izdala kolena pusta — —

Starosti mrak — —

Mladosti poklonik ja sam, to beše moj prinos životu

sunčan i blistav, i sad, kad svetlost se ponoru spušta

        u meni sunca je zrak.

ἔμοι δ’ ἄπαλον πρίν] π̣οτ̣’ [ἔ]ο̣ντα χρόα γῆρας ἤδη

ἐπέλλαβε, λεῦκαι δ’ ἐγ]ένοντο τρίχες ἐκ μελαίναν·

βάρυς δέ μ’ ὀ [θ]ῦμο̣ς̣ πεπόηται, γόνα δ’ [ο]ὐ φέροισι,

τὰ δή ποτα λαίψηρ’ ἔον ὄρχησθ’ ἴσα νεβρίοισι.

]ιμέναν νομίσδει

]αις ὀπάσδοι

ἔγω δὲ φίλημμ’ ἀβροσύναν, ]τοῦτο καί μοι

τὸ λά[μπρον ἔρος τὠελίω καὶ τὸ κά]λον λέ[λ]ογχε.

Teokrit - Idila II 'Čarobnice'

U ovom Teokritovom "nokturnu" sa refrenom koji se obraća čarobnoj ptici i mesečini, 

idili punoj atmosfere tajanstva, ali i mladosti i ljupke ironije

devojka Simajta nesrećno voli nepouzdanog atletu Delfida.

Zbog toga se ona odlučuje, u pratnji robinjice, 

da načini u noći punog meseca čaroliju Hekati

i ujedno pouzda boginji svoje ljubavne jade, 

sećajući se sudbine čarobnica Kirke, Medeje i drugih legendarnih ljubavnica.

Obećava, u ironičnom epilogu, ukoliko čaralica ne uspe

da će pokušati daleko drastičnije mere i da će Delfid "lupati na vrata Hadova".

Reč je o jednom od najuspelijih dela, ne samo u Teokritovom književnom radu, već možda u celokupnoj helenističkoj poeziji.

Gdje mi je lovor? Donesi, Testilido! Gdje su napitci?

Grimiznom ovčjom vunom ovjenčaj njegovu čašu

Kako bih vezala za se tog dragog čovjeka teškog.

Već je dvanaest dana što bijednik ne dolazi meni

Nit zna jesmo li možda već umrli ili smo živi

Niti mi lupa na vrata taj okrutnik. Ili mu drugoj

Eros odnio srce lakoumno i Afrodita. 

Poć ću u vježbalište timagetsko sutrašnjeg dana

Ne bih li vidjela njeg' i izgrdila što mi to čini.

Sad ću pak sapet ga žrtvom paljenicom. Nego, Seleno,

Lijepo sjaj! Jer tebi ja, božice, pjevat ću tiho,

Podzemnoj Hekati jošte, pred kojom drhti i paščad

Kada po humcima mrtvih i crnoj krvi korača.

Zdravo, Hekato strašna i do kraja uza me budi,

Daj da čarolije ove od Kirkinih ne budu gore

Nit što ih stvori Medeja nit plavojka pak Perimeda.

Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Prvo se rastapa ječam na vatri. Testilido, daj ga

Pospi! Kamo su misli odletjele, jadnice, tebi?

Zar ja, bijednice, možda i tebi na zluradost postah?

Sipaj i ujedno kaži: "To Delfidu posipam kosti."

Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Delfid uvrijedi mene. Za Delfida lovor ja palim;

Pa kad se zapali taj i onda glasno pucketa

Te ujedanput plane i ne vidim pepela njemu,

Tako i Delfidovo u plamenu nestalo tijelo.

Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Kako ja ovaj vosak uz pomoć božice topim,
Tako od ljubavi smjesta i mindski se topio Delfid.
K'o što pak vrti se zvrk taj mjedeni po Afroditi,
Tako se vrtio i on pred mojim vratima jednom.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Sad ću posije palit. A ti Artemido možeš
Micat i čelik u Hadu il drugo nepomično štogod -
Psi, Testilido, nama po gradu zavijaju sada.
Bog je na raskršću već. Nek mjed što brže zazveči.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Evo, more je već ušutjelo, šute i vjetri,
Ali se moja bol u grudima smirila nije,
Nego izgaram sva za njime koj' učini mene
Bijednicom umjesto žene i zlom, nevaljalom djevom.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Triput izlijevam gospo, i triput izgovaram ovo:
"Ležala uza nj il žena il nek bude to i muškarac,
Tol'ki ga zaborav svlad'o koliko vele da Tesej
Smetnu s uma na Diji ljepokosu tad Arijadnu."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Konjogriz biljka jest kod Arkađana. Zbog nje su pako
Ždrjebice pomamne sve u gorju i kobile brze.
O da i Delfida vidim gdje tako u dom mi kroči
Van iz hrvališta, bliještećeg mahnitu nalik.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Ovu je resu Delfid izgubio sa ogrtača.
A ja čupam ju sad i u divlji bacam ju oganj.
Jao, Erose kleti, što crnu si krv mi iz tijela,
Pripiv se, ispio svu k'o pijavica iz bare.
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Guštera smrvit ću sutra i zao ti donijet napitak.
Sada, Testilido, uzmi tu travu i namaži njome
Dovratnik njegov odozgo dok noć još završila nije
- Ja ga uza se vezah, a nimalo ne mari za me -
Ispljuni pa još reci: "To lomim Delfidu kosti."
Vuci, vijoglavko, ti tog čovjeka k mojemu domu!

Sada sam već sama, pa otkle da svoju oplačem ljubav?
Odakle ja da počnem? Tko u tu me doveo bijedu?
Anakasa, Eubola kći, košaronoša došla je nama
U Artemidin gaj, ka kojoj su i mnoge druge
Zvijeri u ophodu išle odasvud i lavica s njima.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Pokojna dojilja tračka Teuharidova također
Susjeda, vrata do vrata, tad ljubazno zamoli mene
Da idem povorku gledat. A ja, prenesretna s njome
Iđah noseć na sebi od lana haljinu lijepu
I zaogrnuvši se Klearistinim još plaštom.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Bijah već na pola puta gdje stoji Likonova kuća,
Kadno Delfida vidjeh gdje ide s Eudamipom skupa.
Brada im plavlja bješe od zanovijeti oboj'ci,
Prsa im blistahu pak još jače neg' ti, Seleno,
Kako u vježbalištu baš svršiše lijepi svoj pos'o.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Kako ga vidjeh, poludjeh i to me u srce rani
Jadnicu. Nestade moje ljepote i više na onaj
Ne mišljah svečani ophod. I kako kući se vratih,
Ne znam, već neka bolest k'o sušica mene iscrpla.
Deset u postelji dana odležah i deset noći.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Često mi bijaše koža također žutilu slična,
Sve mi vlasi sa glave poispale. Ostale samo
Jošte kosti i koža. I u kuću, kojoj ne stupih,
Kojoj starici dom mimoiđoh što s' gatanjem bavi?
Al olakšanja mi ne bje, a vrijeme je bježalo, teklo.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Stoga ropkinji svojoj ispričah istinu cijelu:
"Hajde, Testilido, nađi u teškoj mi bolesti lijeka.
Jadnu me obuze svu taj Minđanin. Nego otiđi
Pa kod Timagetova, kod vježbališta ded pazi.
Jer on zalazi tamo i tu mu je boravit drago.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

I kad uočiš njega, a sam je, lagano mu kimni;
Reci: "Simeta te zove" i daj ga amo dovedi.
Rekoh, a onda ode i dovede blistave puti
Delfida u moj dom. A ja, čim ugledah njega
Gdje preko praga od vrata već prelazi korakom lakim -
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Sva se više od snijega sledenih te mi po čelu
Obilno tečaše znoj k'o vlažne kapljice rose;
Ništa ne mogah njemu prozborit, ni koliko u snu
Djeca milenoj majci već tepaju zboreći njojzi,
Nego mi lijepa put odrvenje k'o voštana lutka.
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

Kad me bez ljubavi glednu i oči uprije u pod,
Na počivaljku sjede i sjedeć prozbori ovo:
"Tol'ko si mene, Simeta, pretekla, koliko sam i ja
Ljupkoga ovih dana Filina pretek'o trčeć,
Ovamo pozvaviši me, pod krov svoj i prije no dođoh."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"Došao bih i sam, o tako mi Erosa slatkog,
Doš'o bih smjesta još noćas sa dvoj'com il troj'com drugova,
Noseć Dionisove u njedrima jabuke tebi,
S bjelom topolom na glavi, Heraklovom grančicom svetom,
Posvuda uokolo ovijenu grimiznim vrpcam'."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"I da primiste mene, to bilo bi lijepo jer eto
Ja k'o okretan slovim i lijep međ momcima svima.
Snio bih kad bih te samo u lijepa poljubio usta.
No da me tjeraste otle i zasunom zaprijeste vrata,
Svakako s bradvama bih i zubljama došao na vas."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"Sada pak najprije rekoh da Kiparki dugujem hvalu,
A za Kiparkom ti me k'o druga uze iz ognja,
Ženi, kada me pozva pod ovaj krov svoj ovako
Napola izgorena. No Eros zaista često
Žarilje bukti no plamen Liparanina Hefesta."
Promisli otkle mi došla ta ljubav, gospo Seleno!

"Te u ludilu zlu iz bračne odaje tjera
Djevu i nevjestu mladu da topli još krevet svog muža
Ostavi. "Tako i on reče. A ja lakovjerna njega
Za ruku prihvativši na postelju polegoh meku
Pa nam se ubrzo tijelo na tijelu grijalo te nam
Lica vrelija bjehu no prije i šaptasmo slatko.
I da ti nadugo ne bih govorila, draga Seleno,
Ono se obavi glavno i oboje svršismo strasno.
I sve do jučer mi on prigovorio nije baš ništa
Niti opet ja njemu. Al evo došla mi majka
Filiste, one naše frulačice, a i Melikse,
Danas kada su ono put neba trčali konji
Ružičnih ruku Zoru vozeći od Okeana
Te mi uz štošta drugo, da zaljubljen Delfid je, reče.
No, da l' ga obuze žudnja za ženom ili muškarcem,
Reče da sigurno ne zna, tek toliko: Erosu stalno
Cijelo lijevaše vino i konačno ode u žurbi
Rekavši vijencima da će toj osobi prekriti kuću.
Strana žena mi to ispričala. Istina to je.
Doista, negda bi znao i triput i četir' put doći
Često ostavljajuć kod mene bočicu dorsku.
Sad je pak dvanaesti dan što ja ni ne vidjeh njega.
Nije l' već našao drugi užitak zaboraviv na nas?
Sad ću ga vezat dabome napitcima. Bude me l' još pak
Mučio, tako mi Mojra, na hadova lupat će vrata!
Takve, velim, zle trave za njega čuvam u škrinji
Koje je, kraljice, mene naučio stranac Asirac.

Nego, u zdravlju ti k' Okeanu okreći ždrijepce,
Gospo, a ja ću svoje čeznuće podnosit k'o i dosad.
Zbogom, blistava lica Seleno, zbogom i druge
Zvijezde, vi pratilice duž kola spokojne Noći.

Horska tužbalica iz Euripidove Helene

οὐ γάρ πώ τις τῇδε παρήλασε νηὶ μελαίνῃ,

πρίν γ᾽ ἡμέων μελίγηρυν ἀπὸ στομάτων ὄπ᾽ ἀκοῦσαι,

ἀλλ᾽ ὅ γε τερψάμενος νεῖται καὶ πλείονα εἰδώς.

ἴδμεν γάρ τοι πάνθ᾽ ὅσ᾽ ἐνὶ Τροίῃ εὐρείῃ

Ἀργεῖοι Τρῶές τε θεῶν ἰότητι μόγησαν,

ἴδμεν δ᾽, ὅσσα γένηται ἐπὶ χθονὶ πουλυβοτείρῃ.

"Nitko u crnoj lađi pokràj nās prošao nije,

A da poslušo ne bi medòglasnō pjevanje naše;

Onda se veseo vraća u zȁvičāj ì višē znajuć.

Ta mi znademo sve, što Argejci u širokoj Troji

Trpljahu, što li Trojanci po odredbi bògōvā vječnih.

Znádēmo sve, na zèmlji mnogòhranōj štò god se zbîvā"

Pesma sirena, Odiseja, XII.186—191

Krilatice mlade vi,

zemlje kćeri, djevice, - 

Sirene! Da mi dođete,

Gdje plačem, s frulom libijskom,

Sviralama! Vaj suze suzama,

Boli bolima bile odziv mojijem,

Pjesma vaša odjek pjevu mom!

Persefono, de skladan pošalji zbor,

Plačidruga meni, - 

Zbor grobni, grobni, da od mene primiš sad

U dvoru mračnom darak mili - suze, pjesmu

Za duše mrtve, propale.

πτεροφόροι νεάνιδες, 

παρθένοι Χθονὸς κόραι 

Σειρῆνες, εἴθ᾽ ἐμοῖς γόοις 

μόλοιτ᾽ ἔχουσαι Λίβυν 

λωτὸν ἢ σύριγγας ἢ 

φόρμιγγας, αἰλίνοις κακοῖς 

τοῖς ἐμοῖσι σύνοχα δάκρυα: 

πάθεσι πάθεα, μέλεσι μέλεα, 

μουσεῖα θρηνήμα- 

σι ξυνῳδὰ πέμψειε 

Φερσέφασσα 

φόνια, χάριτας ἵν᾽ ἐπὶ δάκρυσι 

παρ᾽ ἐμέθεν ὑπὸ μέλαθρα νύχια 

παιᾶνα 

νέκυσιν ὀλομένοις λάβῃ.

Tri pesme Emili Dikinson

I

Kao Bol neprimjetno

Ljeto je prišlo kraju -

Na koncu, odveć neprimjetno

Da liči na izdaju -

Tišina procijeđena -

Ko sumrak počet davno -

Il to Priroda u svom društvu

Provodi popodne osamno -

Suton se ranije sklopio -

Osvit je tuđe sjao -

Ljubazna, ipak mučna Milost -

Ko gost koji bi otišao -

I tako lišeno krila ili

Pomoći Broda ičijeg -

Naše je ljeto napravilo

U ljepotu svoj laki bijeg -

II

Hoće li zbilja doći „Zora“?

Zar takvo nešto ko Dan ima?

Bih li ga vidjela s planina

Da visinom sam – ista s njima?

Ima li perje kao Ptica?

Ima li noge ko Lopoči?

Jer li rođen u krajevima

Koje mi nisu vidjele oči?

O Učenjače! O Mornaru!

O Mudrače sa neba, kaži!

Gdje da maleni Hodočasnik

Mjesto s imenom „Zora“ traži?

III

Ponoći - Dobro jutro -

Evo dolazim Kući -

Danu sam dosadila -

On meni - neće moći -

Sjaj sunčev - trg je ljupki

Gdje voljeh da zastanem -

Sad me ne treba Jutro -

Pa - Laku noć ti - Dane -

Mogu gledati - zar ne -

Kad se rumeno dani -

Tad Bregovi su takvi -

Da Srce gone - vani -

Ponoći - prekrasna nisi -

Moj izbor Dan je - ali

Molim te - Curicu primi

Koju su otjerali!

Balada koju je Vijon sastavio, umoljen od majke da joj posluži kao molitva Bogorodici

Gospo Nebesa, zemaljska vladarko,

Zapovedaš ritu Pakla, na zlo ornu

Primi hrišćanku svoju prepokornu,

Reci joj: "Uđi k meni jadna tvarko,

Pribij se mome jatu neprebornu".

Ništa ne vredim, moja Gospodarko,

Vrline tvoje, Sina Poklisarko,

Nadmašuju mi grešnost tvrdokornu.

Pred tobom, o Gospo, otkud lagat smem:

Hoću u veri toj da živim i mrem.

Reci svom sinu: Nek štiti zazornu,

Nek mi oprosti grehe, Grehobarko,

Teofilu-popu, kad moljaše žarko,

A već je otpiso dušicu izvornu

Đavolu u paklu - vragu neospornu.

Začela si čedo, bez prodora, jarko,

Nosila si Hrista Tajnost čudotvornu,

Tobom se zaklinjem - dižem pogled nem

U toj veri hoću da živim i mrem.

Jadničica ja sam, svi me zovu "starko",

Neuka sam slovu, u jadu umornu,

Kad u tvome hramu, svetla Neizgarko,

Ispisane gledam raj, pa čudotvornu

Anđelsku povorku, harfu zvukotvornu,

Pa snom osuđenih, Sveta Neimarko:

Ključaju u smoli, u zlu, u upornu!

Kličem, radujem se: Majko Mađijarko

Ti si mi uzdanje, Tebi dušom grem

U toj veri hoću da živim i mrem.

P o r u k a

Vladajućeg Sina, Devo Neprevarko,

Isusa Vladara, ostvari, Ostvarko,

Last napusti Neba, taj svoj višnji trem,

Lik uze zemaljski; strado, o Stradarko!

On za nas smrt primi, sa kojom se prem,

Nama milost dade - Sveta Svetozarko

U toj veri hoću da živim i mrem.

preveo: Stanislav Vinaver

Fridrih Helderlin: Pesma sudbine (iz Hiperiona)

Vi hodite gore u svetlu

Po mekim tlima, blaženi geniji!

Lahori sjajni božanski

Dotiču vas lako

Kao prsti umetnice

Svete strune.

Bezusudno, kao usnulo

Odojče, dišu nebesnici;

Čedno čuvan

U smernom pupoljku

Cveta večno

Njihov duh,

I blažene oči

Motre u tihoj

Večnoj jasnosti.

No nama je dano

Da smo bez odmorišta,

Zanose se i ruše

Patnici ljudi

Slepo od jednog

Časa do drugog

Ko voda s jedne

Na drugu bacana stenu

Godinama u neizvesno dole.