недеља, 4. новембар 2012.

III Drugi susret s Beatriče. San o pojedenom srcu


Nakon što je prošlo tačno toliko dana da se napunilo devet godina od gore opisanog pojavljivanja te preplemenite, poslednjeg od tih dana dogodilo se da se ta čudesna gospa opet pojavi preda mnom, obučena u najbelju boju, između dve plemenite gospe, koje su bile starije od nje.
I prolazeći putem, skrenula je oči prema onoj strani gde sam se nalazio ja veoma uplašen, i na svoj neizrecivo ljubazan način, zbog kojeg je sada nagrađena u večnome životu, pozdravila me toliko nedužno, tako da mi se u jednom trenutku učinilo da vidim sve oblike blaženstva.
Sat, kad mi je uputila taj najmiliji pozdrav, bio je izvesno deveti toga dana; a pošto je to bilo prvi put da su njene reči stigle do mojih ušiju, osetih takvu blagost, da se kao pijan udaljih od ljudi, i skrasih se u samoći svoje sobe, gde sam mogao razmišljati o toj preljubaznoj.
Dok sam razmišljao o njoj obuzeo me blagi san, u kome mi se ukazala čudesna vizija, jer mi se činilo da u svojoj sobi vidim oblak boje vatre, unutar koga sam razaznavao lik jednog gospara takvoga izgleda da bi se uplašio svakoga ko ga gleda. 
A prikazivao mi se s toliko veselja, da je bilo čudesno; i pritom je govorio mnoge stvari, ali koje nisam razumeo; između nekih, razumeo sam ovo: Ego dominus tuus.
Činilo mi se da vidim kako u njegovom naručju spava neka osoba naga, mada mi se činilo da je bila ogrnuta u bledorujni  veo; dok sam je veoma pažljivo posmatrao, shvatio sam da je to gospa od spasa, koja me prethodnog dana bila pozdravila.
A takođe mi se činilo da ovaj u jednoj od ruku drži nešto, sve u plamenu; i učinilo mi se da mi zbori ove reči: Vide cor tuum.
I nakon što je ostao tako neko vreme, učinilo mi se da budi onu koja je spavala, i toliko se trudio celim svojim duhom, kako bi pojela to što je plamtelo u njegovoj ruci, i što je ona s nevericom jela.
Posle tog, njegova se veselost preobrazi u gorki plač; i tako plačući, ovî gospu svojim rukama, i učinilo mi se da se s njom vinuo prema nebesima; zbog čega me obuze takva zebnja koju moj laki san nije mogao podneti, nego se prekinu i ja se od toga probudih. 
Odmah počeh da razmišljam, te zaključih da je sat, kad mi se ta vizija javila, bio četvrti sat noći; što je jasno značilo da je to bio prvi sat od devet poslednjih sati noći.
Razmišljajući o tome što mi se bilo prikazalo, odlučio sam da sve saopštim onima mnogima koji su u to vreme već bili čuveni pesnici; a pošto sam i sam znao da posedujem veštinu da se izražavam u rimama, odlučio sam da načinim jedan sonet, u kome bih pozdravio sve Amorove vernike.
I, moleći ih da prosude moju viziju, napisao sam im ono što sam video u svom snu. I tako započeh sonet, koji počinje ovako: Sve duše krotke.

A ciascun'alma presa e gentil core            Sve duše krotke i sva srca dobra
nel cui cospetto ven lo dir presente,          koji će primit to što pišem sada,
in ciò che mi rescrivan suo parvente,        Da mišljenje mi kažu kako spada,
salute in lor segnor, cioè Amore.              zdravim u ime boga im, Amora!

Già eran quasi che atterzate l'ore              Tri sata behu minula odskora
del tempo che onne s tella n'è lucente,       doba kad gore sjaje zvezda stada,
quando m'apparve Amor subitamente,      kad javi mi se Amor iznenada,
cui essenza membrar mi dà orrore.            na kog kad mislim, obuzme me mora.

Allegro mi sembrava Amor tenendo          Čil mi se činjaše Amor, na dlanu
meo core in mano, e ne le braccia avea     držeći moje srce, a uz telo
madonna involta in un drappo dormendo.  gospu svijenu u vel, uspavanu.

Poi la svegliava, e d'esto core ardendo      Zatim je prenu i da kao hranu
lei paventosa umilmente pascea:                njoj smerno uplašenoj, srce vrelo:
appresso gir lo ne vedea piangendo.          tad ga videh gde ode, jer to ga ganu.

Prethodni sonet podeljen je na dve celine; u prvoj pozdravljam i tražim odgovor; u drugoj dajem uputstvo na šta bi mi trebalo odgovoriti. Druga celina počinje: Tri sata behu.
Na ovaj moj sonet odgovorili su mi mnogi i na različite načine; a među onima koji su odgovorili bio je i taj koga zovem svojim prvim prijateljem, od koga sam dobio sonet koji počinje: Vedesti al mio parere ogni valore, Videste, mislim, lik moćnoga stvora...
I to je kao početak prijateljstva između njega i mene, kad je saznao da sam mu ja poslao sve to. 
Pravi smisao mog sna nije bio nikome jasan odmah, ali sad je više nego očigledan bilo kome.

Dante, Novi život


Ovom Danteovom sonetu, koji je i prvo njegovo napisano delo sliči stanca iz pesme broj IV prvog trubadura, Gijoma Akvitanskog: 

No sai cora-m fui endormitz,
Ni cora-m veill, s'om no m'o ditz!
Per pauc no m'es lo cor partitz
D'un dol corau,
E no m'o pretz una fromitz,
Per saint Marsau!

Ne znam da l' bdijem, il' je san
ne znam ma rekli da je dan;
skoro mi srce skoči van
s bolom u dnu:
o njemu kao da miš je vran
brinem se tu.

среда, 31. октобар 2012.

De Beltatz

Ar resplan la flors enversa
Pels trencans rancs e pels tertres
Quals flors? Neus, gels e conglapis
Que cotz e destrenh e trenca;

(Sada sja već cvet iskrenut
po oštrom stenju i bregu
Kakav cvet? Sneg, led i inje
što muče taru i seku)

Trubadurke (prov. trobairitz) su znamenita pojava za istoriju muzike i književnosti; one su bile prve kompozitorke svetovne muzike Evrope; pisale su poeziju, svirale instrumente i nastupale na provansalskim dvorovima. Sve su uvek bile plemenitog porekla, za razliku od trubadura. Zanimljiva trobairica jeste Bijetric od Romana, koja je svoju pesmu posvetila drugoj ženi. Pesma, pisana u fin' amors stilu opisuje njenu fizičku želju, ali i kurtoazno divljenje prema voljenoj dami, Mariji.

Jedna druga trubadurka, odnosno trobairic, Grofica od Dija (aktivna oko 1200) do te mere je obavijena maglom vremena, da niti možemo sa izvesnošću znati ne samo kad je rođena - što je manje važno, to je slučaj sa većinom pesnika - nego ni njeno pravo ime - da li je Beatric, ili Izoarda - da li je bila u ljubavi sa trubadurom Rembautom od Oranža - i - kao vrhunac svega - da li je ona uopšte autor četiri pesme koje su ostale za njom!
Njena Vida je veoma sažeta: Grofica od Dija, dama lepa i dobra, udata za Gijoma I od Poatjea, a volela je Rembauta od Oranža.
Iz ovog kratkog teksta nastala je cela jedna mitologija, i najbolje je prihvatiti u tom obliku; jer, kako inače rasplesti klupko, kad istorija poznaje dvojicu grofova Gijoma od Poatjea, a obojica bi mogla biti onaj iz Vida. Od nje su ostale četiri pesme, a pripisuje joj se i peta, za koju se do skora verovalo da je sastavio Rembaut od Oranža.

Jedna od njenih pesama počinje stihovima koje je isklesao lično Arno Danijel:          

                                                                  Ab job et ab joven m'apais
             e jois e jovens m'apaia...
             Radošću i mladošču se hranim,
                Radost i mladost me hrane...

Grofica de Dija jedina je trubadurka čija je poezija sačuvana sa muzikom; upravo za njenu pesmu A chantar. Muzički izvori toga vremena kazuju da je njena muzika najčešće izvođena na fruli, ili uz zvuke frule. Njen jezik je optimističan, često peva pohvale sebi i ljubavi, ali i izdaji; u nekim pesmama ona se ruga lausengier, odnosno osobama koje ogovaraju, poredeći ih sa oblakom koji skriva sunce.

A chantar m'ér de çò qu'eu no volria,                        Pevam o tom o čem ne bih htela,
Tant me rancur de lui cui sui amia;                             jer zbog njega ja sam nevesela
Car eu l´m mais que nulha ren que sia:                       njega volim, pripadam mu cela:
Vas lui no'm val Mercés ni Cortezia                           al' ni Ljubaznost, ni Dobra Dela,
Ni ma beltatz ni mos prètz ni mos sens;                      ni draž moju, ni duh moj, on neće;
Qu'atressí'm sui enganad'e trahia                                k'o da ružnog lika sam i tela,
Com degr'ésser, s'eu fos desavinens.                          izda mene, leđa mi okreće.

D'aissò'm conòrt, car anc non fi falhensa,                   Jedno me teši, jer moje sve su,
Amics, vas vos per nulha captenensa;                         misli, misli daleke zlom besu;
Ans vos am mais non fetz Seguís Valensa,                  ljubim vas više no Segen Valesu,
E platz mi mout que eu d'amar vos vensa;                   i volim kad me snovi zanesu,
Lo meus amics, car ètz lo plus valens;                        jer časti nema od vaše veće;
Mi faitz orgòlhs en ditz et en parvensa                        al preda mnom spuštate zavesu
E si ètz francs vas totas autras gens.                           gledajuć pažljivo neke treće.

Meravelh me com vòstre còrs s'orgòlha,                     Mene čudi što ste srca hola,
Amics, vas me, per qu'ai razon que'm dòlha;               mili, i to je razlog mog bola;
Non es ges dreitz qu'autr' amors vos mi tòlha,             moja je ljubav od sviju bolja,
Per nulha ren que'us diga ni acòlha.                             ma šta da zbori svet izokola.
E membre vos quals fo'l comensamens                        I setite se na pramaleće
De nòstr'amor! Ja Dòmnedeus non vòlha,                    ljubavi naše! Nije mi volja,
Qu'en ma colpa sia'l departimens.                                Bog zna, da dođe kraj te sreće.

Proeza grans, qu'el vòstre còrs s'aizina,                        Silna hrabrost, što vam srce kiti,
E lo rics prètz qu'avètz m'en ataïna;                              brine me, i vaš lik plemeniti;
Qu'una non sai, lonhdana ni vezina,                              jer ne znam damu što nežne niti
Si vòl amar, vas vos no si' aclina;                                 ne plete vaša želeći biti;
Mas vos, amics, ètz ben tant conoissens                       al' vi, mili, znate koje cveće
Que ben devètz conóisser la plus fina:                          verno štiti svoj miris vlastiti;
E membre vos de nòstres covinens.                              i pamtite našu noć uz sveće,

Valer mi deu mos prètz e mos paratges                         Ja znam svoje poreklo i vrednost,
E ma beutatz, e plus mos fins coratges;                         i lepotu, i svog srca vernost;
Per qu'eu vos man, lai on es vòstr'estages,                    stog vam šaljem, tamo, kao lep most,
Esta chanson, que me sia messatges                              ovu pesmu, i još imam smelost
E vòlh saber, lo meus bèls amics gens,                          da vas pitam, mili, zašto sleće
Per que vos m'ètz tant fèrs ni tant salvatges;                  od vas prema meni sva ta jetkost;
No sai si s'es orgòlhs o mals talens.                               je l' to oholost, il' nešto preteće?

Mas aitan plus vòlh li digas, messatges,                          Kaži mu, glasniče, da za lep most
Qu'en tròp d'orgòlh an gran dan maintas gens.                oholost nije čvrst temelj sreće.

понедељак, 2. јул 2012.

Het Melkmeisje

Sve dok ona žena u Kraljevskom muzeju
u naslikanoj tišini i usredseđenosti
iz dana u dan sipa
mleko iz bokala u činiju,
svet ne zaslužuje
smak sveta.

Vislava Šimborska


четвртак, 29. март 2012.

Dolina nemira

Dolina mala to beše pre                Once it smiled a silent dell
U kojoj ljudi bilo nije                    Where the people did not dwell
Pođoše u rat jednog trena             They had gone unto the wars
Sledeći zvezde hladnih zena           Trusting to the mild-eyed stars
Što s plavih kula noću skreću                         Nightly, from their azure towers
Stražarski pogled svoj ka cveću                     To keep watch above the flowers
Dok celog dana među njima                           In the midst of which all day
Sunce u lenjim leži snima                                The red sunlight lazily lay
Posetilac će priznati sada                Now each visitor shall confess
Da tužnom doli nemir vlada             The sad valley's restlessness
Sve osim zraka što, sve teži            Nothing there is motionless
Nad magičnom samoćom leži         Nothing save the airs that brood over the magic solitude
Stabla bez vetra da im gib prida      Ah, by no wind are stirred those trees
Drhte ko more koje se kida            That palpitate like the chill seas
Oko maglovitih Hebrida                                  Around the misty Hebrides.
Ah, nema nigde vetru znaka                            Ah, by no wind those clouds are driven
Da hrpu šuštavih oblaka                                 That rustle through the unquiet Heaven
Nebom od zore gna do mraka                        Uneasily, from morn till even
Nad ljubičicama koje mazne           Over the violets there that lie
Liče na ljudske oči razne                 In myriad types of the human eye
Nad ljiljanima koji kriju                   Over the lilies there that wave
Bezimen grob gde suze liju                               And weep above a nameless grave
Njišu se - cure kapi večne                                They wave: - from out their fragment tops
Iz mirisne im čaške mlečne                                Eternal dews come down in drops
Plaču, niz stabljike im puze                               They weep: - from off their delicate stems
Poput dragulja trajne suze.                                Perennial tears descend in gems.



среда, 28. март 2012.

Sam

Još u detinjstvu ja ne bejah
drugima sličan - niti gledah
drugima slično - nije htela
duša da pije s opšteg vrela - 
S izvora istog nisam pio
ni svoju tugu - zanos čio
ne mogah srcu svom da dam - 
i sve što voleh, voleh sam.
Tad u detinjstvu - u dan prvi 
burnog života svog - povrvi
iz svih dubina dobra i zla
ta tajna što me večito grizla - 
iz bujica, iz svežeg zdenca - 
iz planinskog crvenog venca - 
iz sunca koje sli vrh mene
u jesen boje pozlaćene - 
iz munje čija plamna strela
kraj mog je puta proletela - 
iz bure kojom sav se oblih
i oblaka što dobi oblik
(ne muteć Plavet tu visoku)
demona nekog u mom oku.

(1829.)




петак, 11. новембар 2011.

Gavran


Gavran kao senka smrti koja bdi nad čovečanstvom.




 

 Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji beži ispred kiše",
Samo to i ništa više.


Ah, da, još se sećam jasno, u decembru beše kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.


Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše



 Od devojke anđeoske



 od Lenore rastaviše, 
Ah, nje sada nema više.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad pre osećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše. 
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."



Ohrabrih se iznenada, ne oklevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nežno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.


 Pogled mrak je prodret htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše: 
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.














Kad u sobu ja se vratih, celom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego pre udarci se ponoviše. 
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje; 
Pogledaću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vetar to je, ništa više.''




Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,

 Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže


I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže, 
Sleti, sede, ništa više.

           
 Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmeja mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi, 
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže, 
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"  
Reče Gavran: "Nikad više".
 
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo, 
Premda nejasne mu reči malo tog mi razjasniše. 
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako, 
Da živ čovek gleda tako, pticu što se nad njim njiše, 
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše  
S tim imenom "Nikad više".
Ali Gavran sedeć tamo, govori reč jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu reč se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše, 
Otići će i on kao nade što me ostaviše".  
 Tad će Gavran "Nikad više". 

Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen. 
Nema sumnje," rekoh, "ta je reč tek trica, ništa više 
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta, 
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pesme sliše 
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,  
Od "nikada-nikad više".




Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smeh goni maštu, 
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gde se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".



Sedeh tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svetlo sene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svetlo sene riše
Ona neće nikad više.












 




Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da serafim lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog ih posla da te spasi 
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše. 
Pij nepente, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".














 "Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sena















U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne ćuti 
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".

















"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".












"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh, 




















"U oluje divlje beži, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovde zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".














 
I taj Gavran, ćuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je seo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu senu riše,
Moja duša iz tih sena, što mi celu sobu skriše
Ustat neće - nikad više!

субота, 5. новембар 2011.

XXIV Primavera, gospa najboljeg prijatelja

Dogodilo se jednoga dana, da sam negde sedeo zamišljen, i da sam osetio drhtaj u srcu, kao da sam bio pred tom gospom.

I tada, kažem, kako mi se ukazao lik Amora; jer učinilo mi se da ga vidim kako dolazi s one strane gde se nalazila moja gospa, i kao da mi je rekao u mome srcu: "Ne zaboravi da blagosiljaš dan kad sam te uzeo, jer treba da to učiniš."

I zaista mi se činilo da mi je srce tako veselo, kao da to i nije bilo moje srce, zbog njegovog novog stanja.

A malo posletih reči, koje mi je srce reklo jezikom Amorovim, videh kako neka plemenita gospa stiže prema meni, koja je bila čuvene lepote, a bila je žena moga najboljeg prijatelja.

A ime te gospe bilo je Đovana, samo što su joj svi zbog njene lepote, kako se misli, dali nadimak Primavera; i tako su je zvali.

A odmah za njom, motreći, videh kako dolazi čudesna Beatriče. Ove gospe prilazile su meni, jedna za drugom, i činilo mi se da mi Amor govori u srcu, i da kaže: "Ova prva nazvana je Primavera samo zbog ovoga današnjeg dolaska; jer ja sam sam podstaknuo izumitelja imena Primavera, to jeste ona koja će prva doći onoga dana kad će se Beatriče pokazati nakon fantazije njenoga vernika. Ali ako pogledaš njeno prvo ime, ono kaže isto što i Prima verra, prva će doći, jer joj ime Jovana dolazi od onoga Jovana, koji je predskazao istinsku svetlost, govoreći: "Ego vox clamantis in deserto: parate viam Domini" - Ja sam glas vapajućeg iz pustinje: Otvorite put Gospodu.

I još mi se učinilo da mi je kazao, potom, ove reči: "A ko bi znao da tanano posmatra, ovu bi Beatriče mogao nazvati Amor, zbog mnogo sličnosti koje ima sa mnom".

Nakon čega sam, promislivši o svemu odlučio da to opišem kroz rime svom najboljem prijatelju, prećutkujući neke reči koje je trebalo prećutati, uveren da je i njegovo srce zadivljeno posmatralo lepotu ove plemenite Primavere; i tada rekoh sonet:


Osetih u svome srcu kako zastor
duh zaljubljeni diže, što je snio:
a iz daljine videh stiže Amor
tako, da ga ne prepoznah, čio,

Zboreć: "Da čast mi odaš, čini napor";
a svaku reč je osmehom krepio.
Dok odgonetah, pomalo i nazor,
otkud gospodar moj dođe premio,

Ugledah s gospom Vanom gospu Biče
kako im korak prema nama leće,
jedna i druga čudo od lepote;

I u sećanju čujem kako kliče
Amor mi: "Ovu zovu Proleće,
a ovu Amor, jer mi moj lik ote."

***

Io mi senti' svegliar dentro a lo core
un spirito amoroso che dormia:
e poi vidi venir da lungi Amore
allegro sì, che appena il conoscia,

     dicendo: « Or pensa pur di farmi onore »;
e 'n ciascuna parola sua ridia.
E poco stando meco il mio segnore,
guardando in quella parte onde venia,

     io vidi monna Vanna e monna Bice
venire inver lo loco là 'v'io era,
l'una appresso de l'altra maraviglia;

     e sì come la mente mi ridice,
Amor mi disse: « Quell'è Primavera,
e quell'ha nome Amor, sì mi somiglia