Приказивање постова са ознаком Edgar Allan Poe. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком Edgar Allan Poe. Прикажи све постове

среда, 15. октобар 2014.

Grad u moru


Oj smrt sebi uzdignula tron                   LO! Death has reared himself a throne 
Na zapadu maglovitom                    In a strange city lying alone
U Samgradu jezovitom                  Far down within the dim West, 
Ušit, nadu pregrmeo on                    Where the good and the bad
U pokoju vekovitom                     and the worst and the best 
U otklonu, u skrovitom.                    Have gone to their eternal rest.

Zidine u Maglogradu                    There shrines and palaces and towers
Te ne drhte, padu sklone,                    Time-eaten towers that tremble not
Nisu našim slične one                    Resemble nothing that is ours.
Nikog vetri ne progone,                    Around, by lifting winds forgot,
Povetarac nema nadu                    Resignedly beneath the sky 
Vode očaj, mračno rone.                    The melancholy waters lie.

Noć-svenoćjem ćuv ne ćujne                    No rays from the holy heaven come down
Nikad s neba svetli zrak                    On the long night-time of that town;
Tek od mora odsjaj strujne                     But light from out the lurid sea
Uz kule se puza mrak                    Streams up the turrets silently,
Sve do moćnih vrh stremišta                    Gleams up the pinnacles far and free:
Blisnu strehe i tremišta                    Up domes, up spires,
Opnemišta i kruništa.                      up kingly halls,

Platna zidna, vavilonska                    Up fanes, up Babylon-like walls, 
Zaborava praiskonska                   Up shadowy long-forgotten bowers
Gde bršljani izvajani                    Of sculptured ivy and stone flowers, 
Okružhuju hram neznani                   Up many and many a marvellous shrine
Uz preplete kamen-krina                   Whose wreathëd friezes intertwine
Paviti i violina.                   The viol, the violet, and the vine.

Vode leže sve skrušene                Resignedly beneath the sky
Beznadežne i utvarne.                The melancholy waters lie.
Vrh vazdušja svud smušene                So blend the turrets and shadows there
Kule strehe senke varne                That all seem pendulous in air, 
A s najvishe Kule slomna                While from a proud 
Bezmerna i vratolomna                tower in the town
Smrt se beči preogromna.                Death looks gigantically down.

Svud ambisi grob do hrama                There open fanes and gaping graves
Od idolskog bescen-kama                Yawn level with the luminous waves; 
teku struje drhtaj plama                But not the riches there that lie 
Al sve blago idol-slika                In each idol’s diamond eye,— 
Nakićenih pokojnika.                Not the gayly-jewelled dead,
Ne zna voda mah da zgusne                Tempt the waters from their bed; 
Pa da more valom pljusne.                For no ripples curl, alas,

Nigde drhtaj, tiho bilo                Along that wilderness of glass;
Staklom sve se ostaklilo                No swellings tell that winds may be
Vihra vetra povetarca                Upon some far-off happier sea;
Nigde daha, slutnje, žmarca.                No heavings hint that winds have been 
Nigde izgig koji sluti                On seas less hideously serene!
Da se išta valom muti                But lo, a stir is in the air! 
Da je iko talas pozno                The wave—there is a movement there!
Van tog mora vedra grozno.                As if the towers had thrust aside,

Al čuj pokret neki slut                 The hours are breathing faint and low;
Talas gluh obuzo kut                                                                          
I kula vršje pod neba žalom                                                                        
Popušta muklo umornim valom                    And when, amid no earthly moans, 
Ka utrobi vasione                                                                                                            
Grad odbojem muklo tone.                  Down, down that town shall settle hence,

Talasa odsjaj rumen je žar                    The waves have now a redder glow, 
Jedva sad diše časova zgar                    In slightly sinking, the dull tide;
Pa kad bez ljudskog vapaja jeka                    As if their tops had feebly given
Samgrad se smesti na dnu do veka.                    A void within the filmy Heaven!

Prestolja Pakla u jedan strem                Hell, rising from a thousand thrones, 
Pozdraviše ga uz poklon nem.                Shall do it reverence. 

недеља, 27. април 2014.

U snu san Edgara Alana Poa



Take this kiss upon the brow!          Primi poljub sad u čelo
And, in parting from you now,          Na rastanku hoću smelo
Thus much let me avow-          Da ti priznam, uzavrelo:
You are not wrong, who deem          Istina je, nije zgran
That my days have been a dream;          Da mi dani behu san.
Yet if hope has flown away          Kome prošlost prođe kad,
In a night, or in a day,          Pa neka je jad, nejad,
In a vision, or in none,          Ona prodje i njen sklad-
Is it therefore the less gone?          Bio rad, ne bio rad.
All that we see or seem          Svemu, svačem, svud si stran-
Is but a dream within a dream.          Sve je samo u snu san.

I stand amid the roar          Gde je morski peščan žal
Of a surf-tormented shore,          Bije val, tutnji val-
And I hold within my hand          Na dlanu mi zrnca peska
Grains of the golden sand-          Zlatna sjaja, bleska reska-
How few! yet how they creep          Malo ih je, skliznu, ginu,
Through my fingers to the deep,          Sva kroz prste, u dubinu.
                                                U dubinu, u tuđinu.
                                                 Osipa se pesak plah,
While I weep- while I weep!          Plačem: obuzo me strah,
                                                   Svako zrnce, sav taj prah-
O God! can I not grasp         Moći nemam ni nad kim
Them with a tighter clasp?          Da ih čvršće zadržim.
O God! can I not save          Zar nijednom zrncu spas
One from the pitiless wave?          Od bezdani ispod nas?
Is all that we see or seem          Kom sam blizak, kom sam stran?
But a dream within a dream?          Zar je samo u snu san?

Prevod: Stanislav Vinaver

четвртак, 29. март 2012.

Dolina nemira

Dolina mala to beše pre                Once it smiled a silent dell
U kojoj ljudi bilo nije                    Where the people did not dwell
Pođoše u rat jednog trena             They had gone unto the wars
Sledeći zvezde hladnih zena           Trusting to the mild-eyed stars
Što s plavih kula noću skreću                         Nightly, from their azure towers
Stražarski pogled svoj ka cveću                     To keep watch above the flowers
Dok celog dana među njima                           In the midst of which all day
Sunce u lenjim leži snima                                The red sunlight lazily lay
Posetilac će priznati sada                Now each visitor shall confess
Da tužnom doli nemir vlada             The sad valley's restlessness
Sve osim zraka što, sve teži            Nothing there is motionless
Nad magičnom samoćom leži         Nothing save the airs that brood over the magic solitude
Stabla bez vetra da im gib prida      Ah, by no wind are stirred those trees
Drhte ko more koje se kida            That palpitate like the chill seas
Oko maglovitih Hebrida                                  Around the misty Hebrides.
Ah, nema nigde vetru znaka                            Ah, by no wind those clouds are driven
Da hrpu šuštavih oblaka                                 That rustle through the unquiet Heaven
Nebom od zore gna do mraka                        Uneasily, from morn till even
Nad ljubičicama koje mazne           Over the violets there that lie
Liče na ljudske oči razne                 In myriad types of the human eye
Nad ljiljanima koji kriju                   Over the lilies there that wave
Bezimen grob gde suze liju                               And weep above a nameless grave
Njišu se - cure kapi večne                                They wave: - from out their fragment tops
Iz mirisne im čaške mlečne                                Eternal dews come down in drops
Plaču, niz stabljike im puze                               They weep: - from off their delicate stems
Poput dragulja trajne suze.                                Perennial tears descend in gems.



среда, 28. март 2012.

Sam

Još u detinjstvu ja ne bejah
drugima sličan - niti gledah
drugima slično - nije htela
duša da pije s opšteg vrela - 
S izvora istog nisam pio
ni svoju tugu - zanos čio
ne mogah srcu svom da dam - 
i sve što voleh, voleh sam.
Tad u detinjstvu - u dan prvi 
burnog života svog - povrvi
iz svih dubina dobra i zla
ta tajna što me večito grizla - 
iz bujica, iz svežeg zdenca - 
iz planinskog crvenog venca - 
iz sunca koje sli vrh mene
u jesen boje pozlaćene - 
iz munje čija plamna strela
kraj mog je puta proletela - 
iz bure kojom sav se oblih
i oblaka što dobi oblik
(ne muteć Plavet tu visoku)
demona nekog u mom oku.

(1829.)




петак, 11. новембар 2011.

Gavran


Gavran kao senka smrti koja bdi nad čovečanstvom.




 

 Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji beži ispred kiše",
Samo to i ništa više.


Ah, da, još se sećam jasno, u decembru beše kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.


Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše



 Od devojke anđeoske



 od Lenore rastaviše, 
Ah, nje sada nema više.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad pre osećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše. 
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."



Ohrabrih se iznenada, ne oklevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nežno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.


 Pogled mrak je prodret htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše: 
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.














Kad u sobu ja se vratih, celom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego pre udarci se ponoviše. 
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje; 
Pogledaću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vetar to je, ništa više.''




Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,

 Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže


I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže, 
Sleti, sede, ništa više.

           
 Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmeja mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi, 
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže, 
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"  
Reče Gavran: "Nikad više".
 
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo, 
Premda nejasne mu reči malo tog mi razjasniše. 
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako, 
Da živ čovek gleda tako, pticu što se nad njim njiše, 
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše  
S tim imenom "Nikad više".
Ali Gavran sedeć tamo, govori reč jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu reč se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše, 
Otići će i on kao nade što me ostaviše".  
 Tad će Gavran "Nikad više". 

Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen. 
Nema sumnje," rekoh, "ta je reč tek trica, ništa više 
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta, 
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pesme sliše 
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,  
Od "nikada-nikad više".




Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smeh goni maštu, 
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gde se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".



Sedeh tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svetlo sene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svetlo sene riše
Ona neće nikad više.












 




Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da serafim lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog ih posla da te spasi 
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše. 
Pij nepente, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".














 "Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sena















U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne ćuti 
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".

















"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".












"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh, 




















"U oluje divlje beži, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovde zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".














 
I taj Gavran, ćuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je seo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu senu riše,
Moja duša iz tih sena, što mi celu sobu skriše
Ustat neće - nikad više!