Proklo Dijadoh: Himna Atini Savetodavnoj

Čuj me, Diva oklopnika čedo, što poteče

Iz roditeljskog izvora i iz najvišeg niza,

Ti mužestvena, štitonošo, premoćna, silnoga roda,

Device snažna, Tritogenejo, kopljonošo, zlatošlema,

Poslušaj, te srca dobrodušnog, pesmu mi primi, gospodarice!

Nemoj tek tako vihorima da pustiš moju priču,

Ti, što si otvorila vrata mudrosti božijih staza,

I savladala bogoborna plemena Giganata zemskih,

Ti, koja si umakla Hefestovoj žudnji nezasitoj

I nesalomivi pojas svoje čednosti sačuvala.

Ti što si spasla neiskidano srce gospodara,

Već iskomadanog po udovima eterskog Baha

Rukama Titana, a ostatke mu odnela ocu,

Da bi mlad, po neizrecivoj volji roditelja,

Od Semele na svet proiznikao Dionis.

Sekira tvoja, u korenu sasekav zverske glave

Svevideće Hekate, muke je ublažila rođenja.

Ti si odredila svetu snagu vrlina, što smrtne bude,

Ti si čitav život ukrasila umećima raznim,

Usadivši dušama umno stvaralaštvo.

Ti si sudba akropoljska na preuzvišenom brdu,

Znamenje najviše veličine tvog roda, gospodarice.

Ti koja si zavolela zemlju spasiteljku, majku knjiga,

Nametnuvši sveštenu želju brata očevog,

Ime tvoje da ima gradu si dala, i dobrih duša

U borbi uzvišen znak, na visova širokom vrhu,

A potomcima si pomogla da rodi maslina.

Kad je na Kekropide pod vođstvom Posejdona

Došao bezmerni, uzavreli talas iz mora,

Udarajući sve svojim zahuktalim vodama,

čuj me ti, što prosevaš svetom svetlošću lika,

Daj mi dostojnu luku za stranstvovanja po zemlji,

Daj duši sveto svetlo iz tvojih posvećenih priča,

I mudrost i ljubav! Dahni ljubavi volju

Kolika je i tvoja, toliku da iz zemnih grudi

I za Olimp dobro štiti, poput dobroga oca čudi.

A ako me savlada kakav zao greh života

(Ta znam da se od raznolikosti trgam, ka mnoštvu

Dela bezbožnih, što vređaše s bezumnog srca),

Smiluj se, nežna savetnice, spasu smrtnih; ne daj

Da postanem zastrašujućim pljačkama žrtva i plen.

Po tlu sam polegao, jer molim se da budem tvoj.

Daj mi čvrste udove i zdravlje lišeno jada,

A ukloni gomilu oštrih, telogubnih bolesti,

Da, molim te, kraljice, svojom besmrtnom rukom

Otkloni pogubnost crnih muka u celini.

Daj životu što plovi vetrove spokojstva,

Decu, brak, slavu, sreću, blagonaklonu razboritost,

Ubedljivost, gorljivo prijateljstvo, dovitljiv um,

Vlast nad neprijateljima, vođstvo među ljudima

čuj, čuj, vladarice! sa mnogim ti molitvama stižem

Po sili potrebe, a ti blagonaklono uvo imaj.

Epigram

οἶδ' ὅτι θνατὸς ἐγὼ καὶ ἐφάμερος ἀλλ' ὅταν ἄστρων 

μαστεύω πυκινὰς ἀμφιδρόμους ἕλικας 

οὐκέτ' ἐπιψαύω γαίης ποσίν, ἀλλὰ παρ' αὐτῶι

Ζανὶ θεοτρεγφέος πίμπλαμαι ἀμβροσίης

Znam da smrtnik sam, porod što živi životom jednoga dana; ali kad zvezdama 

promatram zavojit tok, 

ne osećam da mi stope dodiruju zemlju; pred samim 

Divom stojeć, bogohranilicu pijem, ambroziju.

ili:

Znam da sam smrtan, da sam kratkovječan, ali kad zvijezda

mnogih promatram put, njihovo kruženje, hod,

tad ne dodirujem nogama zemlju, već u visini

pijem ambrozijski sok koji mi dade sam Zeus.

preveo: Dubravko Škiljan

ili:

Znadem: smrtnik kratkovijek sam ja, al' kada ti stanem

Stalni u krugu let zvijezdam' ogledati ja.

više se nogama ne tičem zemlje, u samoga Zeusa,

Hranu nebesku tad gutam, sve gutam ti ja.

preveo: Koloman Rac

Klaudije Ptolemej, Palatinska Antologija

Boetije: Himna Bogu Ocu

Od svih metra u Boetijovoj Utesi Filozofije, po svojoj estetskoj uspelosti, majstorskoj usaglašenosti, kao i poetskom sentimentu veličanstva izdvaja se velika Himna Bogu-Tvorcu (sveopštem platonističkom Demijurgu?) iz I knjige, sastavljena u slobodnim anapestima, dovoljno popularna da je u muzičkoj formi pevana i među Karolinškom inteligencijom (čuva je u muzičkom obliku, pisanom paleonotacijom važan rukopis Paris Lat. 1154, gde se osim "muzičkog" Boetija nailazi i na Vergilija i Horacija). Ovo delo izuzetne pesničke lepote Boetije stavlja u usta svoje Gospe Filozofije, na mestu u delu gde počinje da se bavi problemom teodikeje, kao i sopstvenim nedaćama. Pesma je bujna simbolizmom zvezda i planeta, te otvara mogućnost da je Boetije dobro poznavao astrologiju toga doba.

O stelliferi conditor orbis,
qui perpetuo nixus solio
rapido caelum turbine uersas
legemque pati sidera cogis,
ut nunc pleno lucida cornu
totis fratris obuia flammis
condat stellas luna minores,
nunc obscuro pallida cornu
Phoebo propior lumina perdat
et qui primae tempore noctis
agit algentes Hesperos ortus
solitas iterum mutet habenas
Phoebi pallens Lucifer ortu.
Tu frondifluae frigore brumae
stringis lucem breuiore mora,
tu cum feruida uenerit aestas
agiles nocti diuidis horas.
Tua uis uarium temperat annum,
ut quas Boreae spiritus aufert
reuehat mites Zephyrus frondes,
quaeque Arcturus semina uidit
Sirius altas urat segetes:
nihil antiqua lege solutum
linquit propriae stationis opus.
Omnia certo fine gubernans
hominum solos respuis actus
merito rector cohibere modo.
Nam cur tantas lubrica uersat
Fortuna uices? Premit insontes
debita sceleri noxia poena,
at peruersi resident celso
mores solio sanctaque calcant
iniusta uice colla nocentes.
Latet obscuris condita uirtus
clara tenebris iustusque tulit
crimen iniqui.
Nil periuria, nil nocet ipsis
fraus mendaci compta colore.
Sed cum libuit uiribus uti,
quos innumeri metuunt populi
summos gaudet subdere reges.
O iam miseras respice terras,
quisquis rerum foedera nectis!
Operis tanti pars non uilis
homines quatimur fortunae salo.
Rapidos, rector, comprime fluctus
et quo caelum regis immemsum
firma stabiles foedere terras.

O Tvorče svoda zvezdanog tog
Što si na prestolu večitom
Zamahom svojim nebesa krećeš
I zvezdama put kazuješ pravi,
Sad ispunjena sva bljeskom
Te zrake svoje od brata zajmi
I zvezde manje sjaje pokriva
Luna te sad svetlost gubi svoju
Našav se Febu blizu po strani;
Il' u časima noći prvim zvezda
Večernja stazama hladnim stupa
Najednom uzde svoje menja ona
I uz Feba postavi se Svetlonoša.
Tako ti danima svetlost kratiš
Zimsko kad nastupi doba teško;
Ti - žestina kad nastupi letnja,
Časove noćne deliš što prominu.
Sila tvoja dobima godine vlada,
Zelenilo što ga severac otrgne ti
Sa južnjakom blagim obnavljaš,
Severnjača što zvezda ko zasade
Posmatra to zvezda pasja žari.
Ništa ne umakne poretku drevnom
I sve svoju svrhu ima čvrstu i cilj.
Redom sve vodiš cilju tom - zašto
Onda ljudska prezireš dela, zašto
Njima ne upravljaš mudro s trona
Svog? Zašto Fortuna prevarna ta
Poslove ljudske ustrojava? Onaj što
Krivice nema tegobne kazne trpi,
Zlotvori na prestolu sede, svima
Savili kičme, zlodela čine svaka.
Vrlina po mraku vuče se, pravednik
Dok na plećima svojim zlodelo nosi.
Ni krivokletstvo ni laži šarene te
Njima ne nanose štetu. Kad na silu
Odluče se tad kraljeve u jaram prežu
Svemoćne što ljudima strah zadaju.
Zemlju nesrećnu pogledaj, o ti što
Zakone propisuješ svemu što jeste.
Veliko delo to što stvorila si, ljudi svi
Tumaraju sad po oluji Fortune teške;
Brzak taj ukroti sad kao vođa pravi
I ustrojstvo nebesa beskrajnih čvrsto
Svud redom na zemlji ovoj postavi.

Uteha Filozofije, I. V

preveo: Dejan Acović

Frančesko Petrarka: CCCX

Zefiro torna, e 'l bel tempo rimena,          Zefir se vraća, nosi lijepo vrijeme

e i fiori e l'erbe, sua dolce famiglia,          i cvijet i travu, svoj naraštaj cijeli

et garrir Progne et pianger Filomena,          i Proknin crkut i plač Filomene,

e primavera candida e vermiglia.          i Proljet što se rumeni i bijeli.

Ridono i prati, e 'l ciel si rasserena;          Nebo se vedri, polja se zelene;

Giove s'allegra di mirar sua figlia;          Zeus se gledat svoju kćer veseli;

l'aria e l'acqua e la terra è d'amor piena;          sve što je živo za ljubavlju vene;

ogni animal d'amar si riconsiglia.          zrak, vodu, zemlju sama ljubav preli.

 Ma per me, lasso, tornano i più gravi          Al' za me, jao, teški se uzdasi

sospiri, che del cor profondo tragge          vraćaju, što ih iz mog srca vuče

quella ch'al ciel se ne portò le chiavi;          ona što u raj odnese mu ključe;

 e cantar augelletti, e fiorir piagge,          te polja cvjetna, ptica mili glasi,

e 'n belle donne oneste atti soavi          i lijepih žena skladne kretnje lake

sono un deserto, e fere aspre e selvagge.          pustoš su, divlje zvijeri i opake.

Eshil - Stajaća pesma iz Orestije

Mnogi zemlja hrani jad - 

Grozna, strašna strašila;

Morski bezdan pun je puncat sav

Nemani, grozota;

Med nebom, zemljom sijevaju

U visini ognji svud;

Sve, što zrakom leti,

Gmiže, zemljom, pričat

O bijesnoći vihra zna.

Ali tko da ocrta

Čud nam mušku predrsku,

Tko li ženskog srca slijepog jar,

Ljubav, na sve spremnu,

Tu priju ljudskoj bijedi svoj?

Braka jaram zbaci li strast,

Ženska ljubav griješna,

Gore ona hara

Nego zvjerad, vihri svi.

Vjetrenaste ćudi nije li tko,

Neka čuje, zna

Testijevu kćer,

Čeda svog ubicu, kukavu.

Palež snuje, pali

Čeda glavnju - sva se žari;

S njome žiću dođe suđen dan, - 

Tako Usud sudi,

Majci kad iz krila s cvilom

Na svijet ono se rodi.

O ubici Skili priča svijet, - 

na nju mrzit je

Milom čovjeku

Rad dušmana ona spremi smrt, - 

Đerdan kretski, zlatni,

Minov zasljepi je darak,

Snu se preda ne sluteći zla,

 Niso, - vlas božanski

Istrgne mu bestidnica;

Dođe, uze ga Hermo.

Kad nemilih se sjetih dela već

O braku da se mrskome,

O domu, kletvi, snovima

I pletkam' srca ženskog šutim ja?

Junaka nam u oružju,

Junaka, puka diku, izdade.

Da s' klanjam hladnom doma ognjištu

I ženskom maču kukavičkom?

Al' najgori je zločin lemnijski, - 

Svijet trubi, žali gadan čin.

I mnogi - mnogi poredi

Strahotu našu s jadima lemnijskim.

S prokletstva, mržnje božije

Čovječiji rod nam prezren mora past.

Što bozi mrze nitko ne štuje.

Što eto s pravom ja ne rekoh?

Oštrljat, ljut mi zbliza mač

Skroz grudi probi, ranom rani

Sve Pravde radi - nogom gaze je,

Kako ne bi smjelo bit.

Sav božji odvrgoše strah

Po nepravdi oni.

Već stoji Pravde nakovanj,

Mač na njem komač Usud kuje

I čedo davne krvi prolite

Domu eno vodi sad.

A slavna Srda pamtilja

Zloću najzad kazni.

CCLXIX

Pao je visok stup i lovor zelen

što trudnoj misli davahu mi hlada;

istok da prođem, zapad, zalud nada

da ću ih nać, i jug, i sjever leden.

Ti ote, Smrti, meni dvostruk melem,

s kog život sretan ponos sa mnom vlada,

carstvo ni svijet ga neće vratit sada,

ni kamen drag, ni snage zlata vele.

No ako sve je tako po sudbini,

što mogu nego tužne duše biti,

prignuti glavu, uvijek suze liti?

U tom životu, što se divan čini,

kako li za čas iščezne pred nama

što stjecali smo s mukom godinama!

Rotta è l’alta colonna e ’l verde lauro

che facean ombra al mio stanco pensero;

perduto ò quel che ritrovar non spero

dal borrea a l’austro, o dal mar indo al mauro.

Tolto m’ài, Morte, il mio doppio thesauro,

che mi fea viver lieto et gire altero,

et ristorar nol pò terra né impero,

né gemma orïental, né forza d’auro.

Ma se consentimento è di destino,

che posso io piú, se no aver l’alma trista,

humidi gli occhi sempre, e ’l viso chino?

O nostra vita ch’è sí bella in vista,

com perde agevolmente in un matino

quel che ’n molti anni a gran pena s’acquista!

Lukrecije: Himna Veneri

prevela Anica Savić-Rebac

Enejevića majko, bogova

slasti, i ljudi, blaga Venero,

pod zvezdama što nebom promiču,

oživljavaš more brodonosno,

i zemlju, plodnu sjajnim žetvama.

Tobom se rađa svaki živi rod

i čim se rodi, gleda sunčev sjaj.

Pred tobom vetri beže, boginjo,

pred tobom i pred tvojim dolaskom

razleću se oblaci nebesni,

preda te cveće slatko prostire

svem vešta zemlja, morska pučina

tebi se smeje, nebo smireno

u blesku razlivenu tebi sja.

Čim sine lice dana proletnjeg,

Favonija čim životni dah

ojača, stega svih oslobođen,

objavljuju te ptice nebesne,

boginjo, prve, i tvoj dolazak

potresene u srcu zanosom

tvojim; a divlja stada zverinja

pašnjake bujne skokom prelaze,

prô reka brzih plivaju - kud ti

povedeš, žudno tebe prati svak,

milinom zarobljen. Po morima

i gori, rekama plahovitim, 

po lisnom domu ptica, poljima

zelenim, svakom ljubav umilnu

ulivajuć u srce, budiš žud

kroz naraštaje rod da množi svoj.

O prirodi stvari